Doba nove militarizacije: „Performativnost normalnosti“ je tim nepodnošljivija što europski politički akteri, te važne političke face koje u bitnom određuju naše živote i naše življenje, ako uopće i govore o ratu i njegovim ljudskim gubicima, to čine, kao u nekom virtualno-distopijskom svijetu, gotovo robotski, poput knjigovođa koji ljudske žrtve motre kroz optiku financijskog troška u ukupnim ratnim projekcijama ili obrambeno-sigurnosnim kalkulacijama.
Ima tomu već više mjeseci, a posebno dolaskom novostarog ministra obrane, da se sve žustrije u hrvatske mainstream medije počinje ubacivati naizgled bezazlena tema, ona o obaveznom služenju vojnog roka. Pritom se puštaju razni spinovi ne bi li se „zalijepili“ pozivi na vojačenje, spominju novčani iznosi, špekulira s brojem mogućih mladih ljudi koji bi ga služili, govori se o navodnoj spremnosti infrastrukture, a ministar Ivan Anušić prije desetak dana dana, točnije 25. lipnja za Večernji list ushićeno izjavljuje: „Između dva i tri mjeseca planira se provoditi obvezno služenje vojnoga roka. Ono što je bitno naglasiti jest da smo podignuli naknade, one su sada 900 eura mjesečno“[i].
Uz navođenje interne odluke koja, čini se, još nije službeno potvrđena, da se početkom 2025. godine u Hrvatskoj krene s politikom obaveznog služenja vojnog roka u ambicioznom formatu prema kojemu bi godišnje obuku trebalo proći oko 15 tisuća mladih ljudi, zanimljiv je okidač za moguću motivaciju, a to je novčana naknada od 900 EUR-a. Nema tu više patriotskih inačica iliti mitologema, iscijeđena je priča o obrani nacionalnog suvereniteta, a nije do kraja ni jasno u kojem je odnosu buduće „obvezno služenje vojnog roka“ s radom profesionalne vojske iliti Oružanih snaga Republike Hrvatske. No, priča ipak postaje ozbiljnom i čini se sve više izglednom.
Dok je Andrej Plenković, višegodišnji hrvatski premijer još 2021. godine ideju o mogućem vojnom roku pokušao zaogrnuti u manipulativnu ideološku koprenu frazom da „hrvatski narod voli vojsku“ te da je valja popularizirati pri čemu je glavna zadaća kako ideju „učiniti atraktivnom mladim ljudima i novim generacijama koje se ne sjećaju Domovinskog rata”[ii], danas su stvari posve jasne. Financijska naknada za vojačenje, naime, posve razgolićuje racionalnu, doduše po mnogo čemu oskudnu primamljivost ove obuke, a „služenje vojnog roka“ stavlja u kontekst militarističke održivosti i utrživosti, odnosno njezine neoliberalne profitne mašinerije.
Čemu obavezna vojna obuka nanovo i je li u pitanju neki vanjski nalog ili je militarističko-muško bratstvo ponovno „in“, pa se hrvatski vojnici, niži i viši dočasnici, skupnici, stožerni narednici, časnički namjesnici, brigadiri, generali, bojnici, djelatni vojnici i poneke vojnikinje kao i drugi, što titulari što nositelji maštovitih profesionalnih vojnih ovlasti i zanimanja, združeno sabijaju u nacionalni stroj? Pitanja poput onih oko arhetipske sprege služenja vojske i muške inicijacije ili oko sladostrasti ubijanja ne bi li se ostvarila moć erotsko-militarističke žudnje sjedinjenja „zdruga“[iii] o čemu je u sjajnoj feminističkoj maniri pisao Klaus Theweleit u knjizi Männerphantasien [Muške fantazije] 1977. godine, čini se da su u drugom planu. Zamaskirana tmastom realpolitikom brutalnog militarističkog svijeta koji ne samo da ne skriva svoj destruktivni naum već se javno razbacuje bilijunima eura ili američkih dolara za ratne svrhe, odnosno proizvodnju militarističkih naprava za ubijanje, ona su tek podsjetnik na neke važne uvide i zapitanosti. Antropološke, filozofske, feminističke, antiratne. Čemu ratovi i koja je svrha vojačenja, onkraj služenja nekropolitičkim kapitalističkim zahtjevima, militarističkim vladarima i bešćutnom ustrajavanju na umnožavanju smrti ili tko ima ovlast da po heteronormativnoj patrijarhalnoj matrici raspoređuje „tjelesne zone“ ljudskih bića naguravajući ih u tzv. očekujuće rodne uloge i vojne dužnosti, samo su neki od upita. Dok razmišljam o validnosti postavke koju je, analizirajući kritiku nasilja iz očišta Waltera Benjamina[iv] iznio teoretičar Žarko Paić u tekstu „Walter Benjamin i mistika božanskoga nasilja: Pravednost vs. sloboda?“[v] da „nije problem u ontologiji sile u modernome društvu, nego u metafizici nasilja“[vi], ne mogu se oteti dojmu da je upravo ontologija sile ono što čini suvremenost vibrantnim mjestom svakojakog nasilja, legalnog ili nelegitimnog, kolonizatorskog ili neokolonijalnog, svejedno.
Dakako, modusi ozakonjenja strukturnih nepravdi i slojevi premreženog povijesnog nasilja čine konfiguraciju suvremenog nasilja kompleksnijom, kao i otpore. Iako je autor ovim iznimnim tekstom otvorio niz važnih tema koje nisu predmet zanimanja geopolitičkih i vojnih eksperata kao što je na primjer odnos nasilja spram prava i pravednosti, i zašto se, parafrazirajući autora, pravo pojavljuje nakon što je nasilje rezultiralo pokoravanjem protivnika, a u hegelijanskom smislu, i prisvajanjem pobjede nad njihovim tijelima, te je li zapravo pravednost „uvjet mogućnosti prava“, nešto drugo mi ovdje zaokuplja pažnju. I zaziva, uvijek iznova, ljutnju.
To je „performativnost normalnosti“ koja nam se predočuje u Europi i globalno, to je slika Europe, odnosno Europske unije koja zadnjih mjeseci besramno „performira normalnost“ koju valja živjeti i slijediti. Svjedokinje smo i svjedoci tzv. urednog funkcioniranja Europske unije i njezinih institucija usred ratne pustoši i patnje te ratom pocijepanih teritorija, i to počevši od izborne kampanje i bezbrižnih, netom retuširanih lica na plakatnim panoima, podjele funkcija i nepristojnih financijskih naknada i bonusa za njezine dužnosnike (nisu li za uspjeh, možda?), pri čemu su napuhavanje i prelivanje budžeta za „zelenu tranziciju“ u ratne „igračke“, ekspertne poslove vezano za militarističke scenarije ili tzv. pomoć Ukrajini dio paketa te iste „normalnosti“[vii]. „Performativnost normalnosti“ je tim nepodnošljivija što europski politički akteri, te važne političke face koje u bitnom određuju naše živote i naše življenje, ako uopće i govore o ratu i njegovim ljudskim gubicima, to čine, kao u nekom virtualno-distopijskom svijetu, gotovo robotski, poput knjigovođa koji ljudske žrtve motre kroz optiku financijskog troška u ukupnim ratnim projekcijama ili obrambeno-sigurnosnim kalkulacijama. Bez zagovora mirovnih rješenja ili makar primirja, bez odgovornosti, a kamoli empatije. Militarizacija društva je gotovno poželjni projekt, a slično poput „uglađene“ ili ekstremne desnice i u sprezi s njom, zadnjih je godina u usponu, postajući sastavnicom mainstream diskursa koji zaposjeda europsku politiku.
Zanimljivo je primijetiti, ako se vratimo na hrvatski kontekst, da ideje mira ili konkretne prijedloge oko mirovnih rješenja nismo vidjeli niti u programima hrvatskih stranaka čiji su članovi i članice odnedavno europski zastupnici i zastupnice. Bile su to, moguće iz oportunističko-pragmatičnih razloga, zakrivene ili samocenzurirane teme. Mi se, u međuvremenu, uz nemušta obrazloženja o važnosti rasta ratnih proračuna unutar tzv. izazovnih sigurnosnih okolnosti, kako se u militarističkom vokabularu zgodno koristi ova posve ispražnjena sintagma, „bildamo“ i na vojačenje.
U pompoznoj najavi „obveznog služenja vojnog roka“ u Hrvatskoj postoji jedan „mali“ problem, a to je priziv, odnosno prigovor savjesti[viii]. Kako omogućiti ozbiljenje weberijanske etike savjesti temeljene na individualnoj etici odbijanja sudjelovanja i u militarističkim operacijama, odnosno kako unutar odlučnog hoda prema vojačenju, omogućiti mladima da ostvare pravo na priziv savjesti? U članku 47. Ustava Republike Hrvatske izrijekom se navodi da je: „(D)opušten (…) prigovor savjesti onima koji poradi svojih vjerskih ili moralnih nazora nisu pripravni sudjelovati u obavljanju vojničkih dužnosti u oružanim snagama“.[ix] Priziv savjesti je osobna odluka koju adresira savjest osobe, a time i pravo na odbijanje izvršavanje zahtjeva ili odredbi koje se tiču nošenja i uporabe oružja, služenja vojnog roka[x] ili sudjelovanja u oružanim operacijama, odnosno nanošenja ozljeda ili ubijanja ljudi neovisno o ratnim okolnostima ili državnim nalozima. Slijedom toga, svatko tko ne želi služiti vojni rok ili pak sudjelovati u oružanim snagama ne smije ni na koji način biti diskriminiran ili omalovažavan.
No, znakovito je kako je na slobodu izbora i priziv savjesti reagirao dotični ministar te koja rješenja pritom nudi. Možda nepripravan na odgovor vezano za etičke, filozofske ili vjerske razloge zbog kojih individue, a zapravo veliki postotak mladih ljudi u Hrvatskoj ne pristaje na vježbaonice za nacionalne oružano-obrambene svrhe, on je nehotice osporio ovu mogućnost. To se vidi iz nekoliko oskudnih objašnjenja koje je u zadnje vrijeme iznio. Ovdje navodim dva indikativna. Dok odgovor tipa „Nosit će se grablje i motika, recimo, vreće kada se budu štitili nasipi od mogućih poplava, nosit će se neke druge stvari“ na prvi pogled izgleda kao da je proizveden u kažnjeničkoj bojni, malo podrugljiv, a ipak odrješit zvoneći na sankcije“[xi]; ministrova izjava: “Demotivirat ćemo pozivanje na priziv savjesti”, i to s naslova instituta vlade RH[xii], ne znači ništa drugo doli da ministar zapravo ne zna o čemu je riječ. Ne zna li ministar, pitam se, ili smo svi/sve namjerno obnevidjeli? Ili smo možda u „izvanrednom stanju“ u kojem državni suveren pod krinkom ministra obrane odlučuje o potezima koji prividno harmoniziraju našu europsku „normalnost“?
U mjesecu napinjanja strijela u pravcu sigurnosnih združivanja, u vremenu „doba neljudskoga“ u Hrvatskoj se održavala manifestacija 13. Stih u regiji, 2024[xiii] u organizaciji Hrvatskog društva pisaca u suradnji s Hrvatskim P.E.N. centrom. Na nju su bile pozvane i ukrajinske pjesnikinje. Usred bezbrižne Europe „eksplozija je nacrtala na asfaltu sunce – mamu, tatu i dvoje djece“, stihovi su Daryne Gladun i Lesika Panasiuka[xiv]. Stoji datum: 21. 7. 2022., a može biti i onaj godinu ili dvije poslije.
