O promašenosti jedne mjere i političkom tutorstvu: Je li itko u halabuci oko priklona ili zadržavanja problematične mjere “roditelj odgojitelj” ikada spomenuo da se njome na mala vrata uvodi roditeljstvo kao po „naravi“ utjelovljena profesija koja se tiče odgoja?
Unatrag desetak dana vodstvo u Zagrebu je s pravom ustrajalo na ukidanju mjere o „profesionalizaciji“ roditeljstva-odgojiteljstva, preciznije Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja usvojene 15. svibnja 2018., i to većinom glasova na Gradskoj skupštini 9. prosinca ove godine. Ako ostavimo po strani različita obrazloženja i nedoumice koje polariziraju javnost uključivši i ona što to znači za roditelje, a u pravilu žene koje su najčešće koristile ovu mjeru i računale na nju, ili je li pronađeno primjereno prijelazno rješenje te je li trenutno uopće moguće osigurati mjesto u jaslicama ili vrtićima za djecu predškolske dobi, postoji po meni jedan bjedlodan previd, a tiče se intencije i smisla same mjere.
Zadnjih nekoliko mjeseci puno je „pro“ i „contra“ argumenata bilo u điru unutar političke i medijske javnosti, od onih tzv. racionalnih, ideoloških, tržišno-funkcionalnih, oportunističkih do humanih ili humanitarno-skrbničkih koji se uvijek zgodno rastežu na spomen djece i demografske obnove. Posebno za vrijeme blagdana koje se ljudska lica premazuju porukama brige i ljubavi prema bližnjima. U njima nerijetko ima one nepodnošljive patetike i hinjene brižnosti koja je često vezana upravo za djecu. Nevjerojatno je kako društvo trenutno „ustukne“ pred pitanjem o skrbi i odgoju djece i kako se olako, zaglađujući vlastitu savjest, razmeće raznovrsnim obećanjima, no još je nevjerojatnije kako to isto društvo (političko, prije svega) ne trepne pred pretrpanim domovima za nezbrinutu djecu, pred diskriminatornim praksama u obrazovanju posebice u odnosu na djecu koja bi trebala raditi po individualiziranom programu, ili pred ignorancijom djece koja ne ulaze u format „naše djece“. Najbešćutniji primjer je upravo onaj šestogodišnje afganistanske djevojčice Madine Hussiny koja je stradala kada je njezina obitelj pokušala prijeći srbijansko-hrvatsku granicu 2017. godine. Dok je nekolicina aktivista_kinja okupljenih oko Centra za mirovne studije i udruge Are You Syrious? svih ovih godina nastojalo podržati obitelj inzistirajući na pravednosti, utvrđivanju činjenica i reparaciji, čineći zornim gestu zametnute ljudske društvenosti, državne institucije poput MUPa, u nagonu da pošto poto sa sebe speru svaki tip odgovornosti, nastojale su se „skriti“ pred naletom izravnih pitanja o njihovom postupanju. Čak i jednostavna isprika za njih je čini se nesaglediv problem.
I ova ljudska tragedija, koja je u međuvremenu postala transnacionalni slučaj s pozitivnim međunarodnopravnim ishodom, jasno pokazuje da djeca ne smiju biti mjesto prijepora, a još manje alibi za promašene javne politike, međunarodne, nacionalne ili gradske, kao što ni rađanje djece svedeno na poželjnu normirano-numeričku prokreativnost ne može biti mjesto ucjene, materijalne, tržišne, kalkulantske, demografske, svejedno. Djeca, znamo i to, ne mogu biti alibi za promašene pojedinačne živote, ali njihov život mora se ticati svih nas. Pritom mislim i na pravedne javne politike koje se tiču sve djece, na odgoj i obrazovanje temeljeno na inkluzivnim standardima i antidiskriminacijskim kriterijima, na stvaranje pristojnih materijalnih i socijalnih okolnosti u kojima djeca odrastaju, žive, stječu znanja i socijalne „alatke“ za život u svijetu svakojakih kontingencija. I to onkraj tržišnoprovedivih pokazatelja koji su, zaposjedajući sve prostore naših života, javne i privatne, posve kontaminirali ideju zajedničkosti.
Ovim tekstom nije mi bio cilj pisati o djeci, a još manje o učincima koje će ova netom izglasana zagrebačka odluka moguće imati na njihov život. Kao i na koji je način trogodišnja primjena iste utjecala na odgojnu socijabilnost djece vrtićkog uzrasta i njihov kognitivno emocionalni razvoj. Takva evaluacija bila bi nužna neovisno o njezinoj navodno demografskoj „utrživosti“.
Namjera mi je ovdje zapravo skrenuti pozornost na gore spomenut „bjelodan previd“. On se tiče onoga što nigdje nije izrijekom spomenuto, a kojim se zapravo roditelj odgojitelj_ica ovjerava kao tzv. profesija, ona po samorazumljivoj roditeljskoj „naravi“ iz nje izvedena, i plaćena. Nepropitivo uvođenje roditelja odgojitelja kao tzv. profesije koju dana mjera implicira kroz „postupak ostvarivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja“ te niz propisanih mjera kojima se obrazlažu okolnosti njezinog dobivanja i definira roditeljski radni status ne samo da su dovoljan razlog za zabrinutost, napose feminističku, već otvaraju čitav niz dilema i pitanja. Pitam se je li bilo tko u halabuci oko priklona ili zadržavanja ove problematične mjere ikada spomenuo da se njome na mala vrata uvodi roditeljstvo kao po „naravi“ utjelovljena profesija koji se tiče odgoja? Je li itko objasnio koje su posljedice uvođenja takove mjere za roditelje, posebno žene, jer o njima je riječ, obitelj, društvo u cjelini? Je li itko uopće promislio što to znači za djecu koja time i službeno postaju „utrživ“ predložak u hranidbenom lancu obitelji, nerijetko stigmatizirane materijalnom oskudnošću, ovisnošću o socijalnoj skrbi ili slabom mogućnošću upošljivosti? I kako je moguće da nešto temeljno naopako u ideji i pristupu, jer se osobna odluka o rađanju i broju djece pojedinki_ca izravno kalkulira i spreže s novčanom pripomoći kao jedinom mjerodavnom instancom, koja bi roditeljima kroz prizmu plaćenog odgoja osigurala višegodišnji ostanak kod kuće, nije ni vidljivo niti prepoznato kao problem?
Uz besramnost prebacivanja dijela javne, odnosno društvene odgovornosti o odgoju djece na same obitelji materijalnom stimulacijom do razine pukog preživljavanja, tu je čitav niz prikrivenih i nejasnih obrazloženja oko toga tko sve spada u pojam roditelja i je li se to možda odnosi i na gej obitelji primjerice, te s kojim se argumentima provodi praksa novčane naknade za roditeljski odgoj na razini jedne gradske razine umjesto nacionalne, npr.
Ukrako, odluka koja je 2018. godine donijeta na gradskoj razini, povezana je s novoosnovanim, a zapravo fantomskim Uredom za demografiju Grada Zagreba, a obrazloženje njezinog uvođenja svodilo se na otužnu višegodišnju tlapnju o potrebi povećanja djece, u skladu s idejom pronatalitetne politike Grada. Samorazumljivost njezina uvođenja, unatoč nizu dvojbi koje su tada iskazale pojedine psihologinje, te institucija Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koja je temeljem istraživanja ponajprije ukazala na nemogućnost zapošljavanja žena nakon višegodišnog odsustva iz sfere rada, ticala se neobične ideološke smjese pronatalitetnog „impulsa“, populističke obiteljske politike i nanovo živahnih konzervativno-crkvenih „ovlasti“ nad životom i tijelima žena. Dakako, kontekst je bio više no podoban s obzirom na ulogu koju su tih godina imale udruge poput Hrasta, U ime obitelji, Grozda, Zaklade Vigilare ili Hrvatskog pokreta za život i obitelj. Ulogu je odigrao i jeftini paternalizam s okusom dobročiniteljstva izvjesnog gospodina M.B. koji je na mikro razini kreirao posebnu podaničku svijest onih koji su mu bili unaprijed zahvalni za „siću“ i „malo veću siću“, dok su se iza kulise obavljala muška trženja prostorima, nekretninama, dionicama i dioničarskim uslugama. I koješta drugo.
Ono što je iz feminističkog motrišta ovdje važno jest društveni zahtjev sročen u programu pronatalitetne politike ili, uvriježenim javnim diskursom, demografske obnove i njegova artikulacija s jedne strane, i roditeljstvo te roditeljski, napose ženski izbori s druge strane.
Država je uvijek, znamo, nastojala imati nadzor nad prokreativnošću i reproduktivnim odlukama svojih građanki i građana te je u tom smjeru uvodila niz regulatornih mjera ne bi li time stimulirala ili reducirala natalitet ovisno o određenim okolnostima. Mnogi su primjeri takovih politika u svijetu, pri čemu Hrvatska nije izoliran slučaj. Povijesno gledano, pojačani se glas u prilog pronatalitetnih mjera najčešće čuo kampanjski, češće u poratnim ali i predratnim vremenima, te bio vezan za „brigu“ o naciji, odnosno povećanju tijela vlastite nacije, što nerijetko biva „zašećereno“ šovinizmom, rasizmom te isključujućim politikama spram drugih i drukčijih. Tko, butlerijanski rečeno, ulazi u korpus ljudskih bića do kojih nam je stalo te na koga se proteže mapa ljudskog genoma koji bi ušao u kadar poželjne nacionalno-obiteljske politike, sastavnice su različitih biopolitičkih scenarija.
Jednom zgodom, bilo je to 1993. godine, don Anto Baković, jedan od začetnika ideje populacijske ugroze i nužne demografske obnove Hrvata, a koji je neko vrijeme bio i potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice, sročio je program populacijske politike čiji sadržaj je potom bio objavljen u knjižici Programska načela Hrvatskog populacijskog pokreta. Koliko se sjećam, bilo je u njemu zalaganja i za profesionalizaciju majke kućanice, a za spas hrvatske nacije. Grupa feministkinja iz Zagreba je tada odmah reagirala tako što je preko međunarodne feminističke mreže i veleposlanstava evropskih država u Zagrebu doslovno obasula zastupnice_ke pismima s porukom protivljenja takvoj nacionalističkoj, antidemokratskoj i antiženskoj mjeri, loše sročenoj i svodivoj na znan klišej žene, onaj majke, kućanice i rađalice. Iako prijedlog gorespomenutog programa nije bio usvojen, a ondašnji mali ugled Hrvatske u evropskom okruženju bio pritom važniji od feminističkih argumenata i akcije s tim u vezi, okus demografskog nacionalističkog poriva se u zadnjem desetljeću posve regenerirao, a populacijski programi znatno su financijski potpomognuti od strane međunarodne mreže određenih utjecajnih crkveno-religijskih krugova. I to sa snažnijim biopolitičkim manevarskim prostorom, umetnut u gotovo sve prostore središnje politike, uključujući Sabor i Vladu, otvoreno podržan od strane Crkve, premazan demokratskim prividom i pregnućem oko demografskog napretka. U limbu između uglancanog diskursa i pristojno-manipulativne artikulacije njegovih glasnogovornika_ca i zastrašujuće slike molitvenih „bdijenja“ pred bolnicama i ovih okupljenih drugim povodom, nedavno uprizorenih pred Skupštinom grada Zagreba. Poruke ispisane na transparentima ovih prosvjednika_ca izazivaju neobjašnjiv zazor, ali još više nelagodu, jer ma koliko su prijeteće i prijete, s druge pak strane projiciraju neumnu poniznost i fanatičnu snishodljivost doslovce umanjujući ljudska bića koja ih nose.
U međuvremenu je, ima tome dva desetljeća, nestao, a moguće i ispran grafit koji je svjedočio o postojanju Hrvatskog populacijskog pokreta i Pronatalitetnog pokreta Jedno dijete više, a koji je stajao na debeloj zgradi (čija li je sada?) raskršća Držićeve i Vukovarske, projekta koji je dugo vremena figurirao kao moćno mjesto crkveno-državnog „uljudbenog“ dosega devedesetih godina proteklog stoljeća.
U vremenu besprizornog kapitalističkog pustošenja i duboke krize društvene reprodukcije koju proživljavaju ljudi diljem svijeta, zbog osiromašenja, prekarizacije i borbe za goli opstanak, a što je popraćeno ukidanjem niza socijalnih programa nekad znane socijalne države, prijemčivost ove mjere je posve razumljiva. Poput malog, ali sigurnog mjesečnog zgoditka koji unutar svakojakih neizvjesnosti kreira provizorij mikro sigurnosti nekih obitelji koje su slučajno postale interesna skupina samo s jednim ciljem: one ne žele ispustiti iz ruku „varku povlasticu“ i ništa drugo pritom nije važno. Ni opravdanost ni validnost takove mjere niti je li ona i njih same trajno oštećuje. A da ne govorimo kako takova mjera ne samo da ne potiče ljudsku solidarnost, već posve obratno.
Obitelji nisu izolirani otoci, one su dio sustava koji reproducira društvenu i ekonomsku nejednakost žena, pri čemu se ovisno o nalozima globalizacijskog kapitala unutar neoliberalne konfiguracije i retrogradnim trendovima sve više očitavaju poluge kapitalističko-ćudoredne patrijarhalnosti. Pritom su spolna podjela rada, društvena reprodukcija i kontrola ženskih tijela i reproduktivne moći ne samo mjesto dinamičkog utjecaja i borbe različitih politika o obitelji (pitamo li se zašto još nemamo „Nacionalnu politiku o ravnopravnosti spolova“ i tko je za to odgovoran?) već i mjesto discipliniranja i ekonomizacije prostog života. Žena je uvijek bila zgodni resurs, pomični ili kućevni, a potreba za reprodukcijom radne snage u svrhu kapitalističkog rasta i tržišta, iako umotana u „novčanu naknadu za odgoj djece“, postaje sve eksplicitniji nalog unutar domaćih demografskih scenarija. Ideja da se malom materijalnom pomoći ženu „stimulira“ povratkom u kuću i pritom zatvori u format idilične društvene reproduktivnosti, za nju je više nego pogubna, a zapravo posve nedozvoljiva.
Naposljetku, još jednom valja postaviti pitanje: Je li roditeljstvo profesionalna vokacija koje potražuje status radnog mjesta, te je li roditelj odgojitelj_ica iz feminističkog motrišta opravdiva mjera?
Iako ovo pitanje iz iskošenog ugla zasijeca prostore suvremenih feminističkih promišljanja stavljanjem, kako bi rekla Silvia Federici, „života u središte“, odnosno valoriziranjem procesa njegove reprodukcije, ja bih se ovdje, umjesto otvaranja novih dvojbi, prije svega osvrnula na samu gorespomenutu mjeru.
Stoga ću sažeto pokušati pokazati koji su, po mojem sudu, problematični učinci ove „mjere“.
Prvo, ideja da se jedna od očekujućih ženskih društvenih uloga, ona o odgoju vlastite djece, „prevede“ u profesiju čini mi se apsurdnom i ciničnom iz dva razloga. Prvi je što se time ne samo naturalizira već i zvanično institucionalizira reproduktivna uloga žene, a umjesto afirmativno privrženog majčinstva (termin Nataše Govedić), kreira jedna hibridno-instrumentalizirana pozicija s posve neizvjesnim ishodom. Drugi razlog je što se njome cementira spolna podjela rada u kojoj i inače veća ženska odgovornost za reproduktivni rad, postajući mjesto otvorenih javno-privatnih aranžmana i kalkulacije, biva novim izvorom ženskog izvlaštenja, ženske tjeskobe i desubjektivizacije.
Drugo, njome se roditelj, a riječ je zapravo najčešće o ženi (roditeljici), gura u novi tip ekonomske ovisnosti, koja ima socijalno-karitativni karakter, uz onu mušku, od strane supruga, odnosno partnera. Unutar sustava tako uspostavljene dvorazinske (javnoprivatne) ovisnosti u duljem trajanju ne samo da se sužavaju ženske mogućnosti izbora zanimanja ili karijere, već se osnažuju mehanizmi podčinjavanja, internaliziranog seksizma i stigmatizacije.
Treće, s obzirom da su ženske pozicije unutar obitelji u interakciji s nepravednim društvenim strukturama, posebno sa spolno segregiranom podjelom rada gdje žene još uvijek zarađuju manje od 75 posto onoga što zarađuju muškarci, za očekivati je da su žene te koje se ovom materijalnom „stimulacijom“ povlače iz svijeta rada. Njihov povratak u taj isti svijet temelji se na odrezanim mogućnostima, manjem iskustvu i suženim izborima. A kako je rekla S. M. Okin u svojoj knjizi Justice, Gender, and the Family (1989), strukture posla i obitelji tvore „ciklus ranjivosti” koji uvjetuje živote i izbore žena.
Četvrto, uza sve validne argumente oko neplaćenog ženskog rada i njegovog priznanja unutar sfere društvene reprodukcije o kojima govore suvremene feminističke teoretičarke društvene reprodukcije, a koja se ne tiče samo izdržavanja i odgoja djece, bojim se da mogući financijski potpornici u tom pravcu ne bi doveli do ravnopravnog roditeljstva i/ili ravnopravnog partnerstva. Tim prije što svijest da žena obavlja ogromnu količinu kućnog rada jer je to navodno u „prirodi žene“ sada dobiva dodatnu potporu u „naravi“ njezine žensko- reproduktivne uloge. Razvidno je, isto tako, da unutar neegalitarnog društvenog i ekonomskog sustava, teško govoriti o slobodi izbora i o odgovornom i ravnopravnom roditeljstvu.
Peto, sama intencija ovako razumljene profesije, a napose njezina izvedba, izvorište je mnogih izravnih i neizravnih diskriminacijskih mjesta, počevši od pozicija majčinstva i nemajčinstva koje se ne mogu omjeravati unutar privilegiranih ili manje privilegiranih zona, jer oba izbora su kompleksna i ambivalentna s određenim izazovima i iskustvima, kako s pravom primjećuje Gayle Letherby u članku Mother or Not: Mother or What? Problems of Definition and Identity (1994.)
Iako dvojim je li moguće ili uputno danas o ovim temama razgovarati u diskursu autonomije ili izbora bez prokazujuće prijetnje zbog „svetogrđa“, smatram da feminističke strategije oko preobrazbe odnosa moći, uznemiravanje znane spolne podjele rada i podrivanje ovisnosti žena o muškoj plaći valja uvijek iznova artikulirati.
