Rascjepkana silnim trakama uzdužnog parkiranja, automobilskog prometa i tramvajskom linijom, Tratinska je silinom svojeg prometa razdvojena na dva paralelna lica, koja međusobno ne komuniciraju.
Od kraja devetnaestog stoljeća naovamo, važnost Tratinske ulice za Trešnjevačku četvrt je neosporna. Zbog ograđenosti Trešnjevke željezničkom prugom duž sjeverne i istočne strane, danas kao i nekad, Tratinska ulica predstavlja najkraći put od gradskog centra prema samom srcu Trešnjevke: parku Zvonimira Milčeca, Trešnjevačkom trgu i trešnjevačkoj tržnici. Još prije navedenih društvenih žarišta ove četvrti, na karte se grada Tratinska cesta po prvi puta upisala već 1887. godine, kada je vodila tada još nenaseljenoj poljoprivrednoj zoni južne Trešnjevke. 1930. godine Trešnjevka dobiva svoju spomenutu tržnicu kao marker urbanizacije tog područja, a pet godina kasnije Tratinskom prometuje i zagrebački električni tramvaj. Na planu grada iz 1947. Tratinska i Ozaljska ulica nazivaju se objedinjenim imenom legendarnog borca za društvena prava i slobode Rade Končara, a upravo ta ulica nosi ulogu glavne trešnjevačke prometnice.
Ovaj će se naziv ulice zadržati do osamostaljenja Hrvatske, kada joj se u duhu zatomljivanja partizanskog nasljeđa vraća njen stari naziv. Iako je krajem četrdesetih probijanjem autoceste (linijom današnje Zagrebačke avenije) ova žila kucavica Trešnjevke odmjerena kao ulica sekundarnog intenziteta prometa, njezinu bitnost održavala je kontinuirana izgradnja novih sadržaja koji svjedoče gradskoj težnji za podizanjem urbanog standarda. Tako je, između ostalog, 1960. godine na glavnom trgu izgrađena robna kuća NaMa, a Končareva također vodi do skoro svih kina tadašnjeg “petog rajona” Trešnjevke.
Sjećanja starosjedioca Trešnjevke ovu ulicu pamte kao živahnu, no takozvana ‘tranzicija’ na mnogo je mjesta tek eufemizam za regresiju, a Tratinska ulica zasigurno je jedno od njih. Fenomenološkom karakteru ulica nitko ne svjedoči bolje od njenih stanovnika i prolaznika. Tako nedosanjanom standardu kojeg Tratinska zaslužuje emotivno svjedoči nedavno provedena anketa vezana uz povijest, sadašnjost i budućnost dotične ulice. Anketu i izložbu Tratinska drijema, koncipirao je Vanja Radovanović – predvodnik hvalevrijednog projekta Mapiranje Trešnjevke pri Centru za kulturu Trešnjevka (CKT).
Ova anketa predstavlja kompendij kolektivne memorije, ispunjene nostalgijom i čežnjom, a pruža nam razočaravajući uvid kako stanovnici Trešnjevke ovu ulicu većinski opisuju u negativnim terminima, kroz odsustva i spomen onoga što je nekoć bilo. Sudeći po ispitanicima, nekadašnja Končareva bila je „ulica malih obrta i dobre atmosfere“ gdje se „uvijek moglo sve nabaviti i obaviti“. Osim degradacije njene gospodarske djelatnosti kroz odumiranje malih obrta, konfekcija i trgovina obućom, kritizira se i izostanak zelenih površina i drvoreda, kao i pretjerana napućenost ulice automobilima i prometom u mirovanju.
Unatoč ovoj sumornoj slici Tratinske, ulica odiše određenom vrstom balkanskog šarma. Svojom duljinom, zakrivljenosti i širinom, Tratinska ima upisanu predispoziciju da bude zanimljiva. Njeno naličje ispunjeno je dućanima second-hand odjeće, tattoo radionicama, antikvarijatom, trgovinama vezanim za alternativnu kulturu i napuštenim izlozima čiji natpisi na svojevrstan način predstavljaju mali neformalni muzej jugoslavenske tipografije. No, onkraj bilo kakvog romantiziranja ovog nonšalantnog stanja, njene urbanističke mane daleko snažnije nadglasavaju neopterećenu i alternativnu atmosferu kojom sadašnja Tratinska odiše.
Postoji li uopće jedna jedinstvena Tratinska? Rascjepkana silnim trakama uzdužnog parkiranja, automobilskog prometa i tramvajskom linijom, Tratinska je silinom svojeg prometa razdvojena na dva paralelna lica, koja međusobno ne komuniciraju. U Tratinskoj su ulici pješaci građani drugog reda, a promet u mirovanju – u skladu s njenom urbanističkom paralizom – neopravdano zauzima prvo mjesto. Hodajući tom ulicom, gotovo da možemo osjetiti kako postoji ‘lijeva’ i ‘desna’ Tratinska – nešto što želi biti jedna ulica ali to nikako nije. Uz spomenute šarmantne trgovine, svjedočimo i procvatu generičkih pekara, butika i lokala te još bezličnijoj višestambenoj arhitekturi koja beskompromisno zauzima mjesto nekadašnjih uskih parcela neuglednih prizemnica i potleušica.
Kada bi se svojom estetikom, urbanom opremom i sadržajima koje nudi ova ulica transformirala u središnju pješaku zonu dostojnu europskog standarda, takva bi promjena – riječima povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević – „u potpunosti promijenila njezin i danas periferijski duh“. Osim što svojom morfologijom ima sve preduvjete da bude novi metropolitanski potez grada, prometno rješenje za izmještanje parkinga već je ‘servirano’ jugo-zapadno od Cibone i sjeverno-zapadno od Tehničkog muzeja. Ovi trenutno zapušteni prostori zahtijevali bi, dakako, adekvatno rješenje više katnosti i parkirnog kapaciteta, kako bi bez zamjerke odgovorili na dokidanje parkiranja duž Tratinske ulice.
Osim u željama i snovima građana, vizure Tratinske ispunjene su drvoredima, klupama i širokim pješačkim stazama u vizijama arhitekta i urbanista Borislava Doklestića. Njegovi crteži predstavljeni su u sklopu izložbe Tratinska – život ulice u CKT-u i postavljaju bitno pitanje: bi li Tratinska po mjeri pješaka, koja postavlja zadržavanje i interakcije iznad usputnosti, bila bolja i sretnija ulica?
U svojoj knjizi Grad po mjeri čovjeka Rudi Supek spomenutu vrijednost sažima idućim riječima: „Ulica je često mjesto vreve i dodirivanja ljudi, ali su to površni susreti, gdje se čovjek nalazi usamljen, gotovo anoniman. Da bi ona dobila svoju pravu vrijednost mora biti uključena u prostor nastanjen ljudima koji se češće susreću na istim mjestima, a koji i zalutalom strancu prenose svoju familijarnost. Ono što čini grad prijateljskim i gostoljubivim je njegova otvorenost ljudskim susretima (…)“
Iako malim i nedovoljnim, Zagreb svjedoči istupima otvaranja novih pješačkih zona kroz aktualni mandat nove gradske uprave. Provizornost, improvizacija i nedorečenost tih rješenja otvara prostor za izazov, koji možda čeka upravo Tratinsku ulicu: može li Zagreb ostvariti sofisticiranu, dugoročnu i reprezentativnu velegradsku pješačku zonu? Hoće li Tratinska, kao urbano srce Trešnjevačke četvrti, doživjeti svoje novo lice kao jedna od glavnih zagrebačkih pješačkih promenada i time nanovo osmisliti sebe? Da Zagreb zna što želi biti, uopće ne bi oklijevao oko ove težnje.
