Cijene stanova već četvrtu godinu lete u nebo prosječnim godišnjim poskupljenjem četvornog metra od osam posto. Nastavi li država subvencionirati stambene zajmove kupcima u dobi do 45 godina, uzrokovat će eksploziju nekretninskog balona.
Cijene stanova u (naj)većim hrvatskim gradovima već četvrtu godinu lete u nebo prosječnim godišnjim poskupljenjem četvornog metra od osam posto i nastavi li se tako – upravo je Europski odbor za sustavne rizike (ESRB) ozbiljno upozorio Banske dvore – nastavi li RH subvencionirati stambene zajmove kupcima u dobi do 45 godina, uzrokovat će jako brzo eksploziju prenapuhanoga nekretninskog balona. Time ekonomsku krizu težih posljedica, znatno toksičniju inflaciju i propast tržišta nekretnina, jer se izostanak iole suvislije vladine stambene politike u korist dostupnosti prvog krova nad glavom osobito mlađim obiteljima smatra u Uniji jednim od najvećih rizika za Bijednu Našu. Saborska zastupnica Kluba Zeleno-lijevog bloka Sandra Benčić je neki dan na klupskoj presici u povodu ESRB-ova ne prvog i ne manje ozbiljnog upozorenja HDZ-ovoj vladi na posljedice nastavka politike subvencioniranja stambenih zajmova – koje poreznim obveznicima uzima iz džepa cca 250 milijuna kuna godišnje samo za kamatu bankama za državno potpomognuto kreditiranje – rekla: „Premijer Andrej Plenković će biti izravno odgovoran za ono što će se u sljedećih godinu dana dogoditi s tržištem nekretnina u zemlji“.
Otkad je uvedena 2017. godine politika subvencioniranja kupnje stanova mlađim ljudima/obiteljima eda bi se potaknula demografska obnova zemlje, urbana regeneracija naselja i smanjilo iseljavanje radno i fertilno najpotentnijeg stanovništva, odobreno je 22.169 subvencija za prosječni zajam cca 75.000 eura korisnika prosječne dobi 32 godine, ali nijedan od proklamiranih ciljeva nije ostvaren. Ni približno. Demografska obnova je ostala u slobodnom padu (u subvencioniranim obiteljima je u prošlih pet godina rođeno nešto više od 4600 djece, a u zahtjevima za zajam je od 2017. godine prijavljeno 13.130 djece u dobi do 18 godina), urbana se regeneracija naselja pretvorila u getoizaciju subvencioniranih (stanovi u istim zgradama u istim dijelovima naselja), a iseljavanje mlađih obitelji s djecom poprimilo je razmjere egzodusa (npr. u pet slavonskih županija). Od cijele te priče koja izvrsno funkcionira na papiru i u glavama političara koji nemaju nikakav osjećaj za nevjerojatne muke ljudi ne samo bez tog životno presudnoig krova nad glavom no i bez svake nade da će ga ikad steći poštenim radom u Bijednoj Našoj.
Vidi imovinske kartice tih sa sljemena državne vlasti, političkog utjecaja i moći: pucaju po marginama nakrcane najluksuznijim nekretninama za koje nikada i nikomu nisu niti su kadri podnijeli račun o porijeklu imovine, sic transit. Zdrava je stambena politika i samom premijeru Plenkoviću i graditeljskomu ministru Darku Horvatu i nižima u tom nekretninskom lancu zadnja rupa na svirali, baš kao i sudbina beskućnika koji žive kod roditelja zajedno sa supružnicima i djecom, podstanari su po kojekakvim rupama za boli glava najamnine ili im puca film od besperspektivnosti u vlastitoj domovini, državne neodgovornosti, ignorancije, pa se jednostavo pokupe i s gadnom psovkom prema Markovom trgu – iseljavaju. Kakvo vražje domoljublje šantićevske lire „ostajte ovdje“, „sunce tuđeg neba“, „grki su tamo zalogaji hljeba“, „gdje svoga nema i gdje brata nije“ kad je došlo do toga da je „od svoje majke“ ipak „naći bolju“, da „majka vaša zemlja“ nije „ova“ niti više nešto znače „svuda groblja vaših pradjedova“. Domoljubljem se ne mogu nahraniti gladna usta, platiti režije, skloniti pod topli krov od kiše i studeni.
Ako, je li, nisi Zvonimir Frka-Petešić, pa dobiješ 417.000 kuna javnog novca za prekoredno uređenje i državnog stana i – podruma (sic transit). Ili Mario Banožić, pa imaš obraza dopustiti da ti porezni obveznici kupuju obično glačalo i ukrasni jastučić povrh debele ministarske plaće. Ako, je li, nisi viceguverner HNB-a Roman Šubić, pa „znaš čitati oglase“ tako da od agencije za naplatu potraživanja APS Delte cesijom za pišljivih 230 eura za četvorni metar koji tržišno vrijedi barem 3000 eura kupiš 1077 „kvadrata“ raskošne vile s dvorištem u mirnom zelenilu zagrebačkoga Gornjeg Stenjevca… Tima i takvima ne trebaju subvencije, još manje socijalni stanovi, dovoljna je odvjetnička arogancija stranačkog i šefa im u vladi RH koji će poklopiti svakog novinara drzne li se pitati je li sve po zakonu i po moralnim uzusima koji bi morali biti nulta točka poštivanja na dužnosničkoj poziciji, uzor nad uzorima svakomu u zemlji.
Država je do sada potrošila blizu 500 milijuna kuna za subvencionirnje tih 22.169 zajmova mlađim obiteljima, a taj je novac završio u profitima banaka što godišnje iznose cca četiri i kusur milijardâ kuna i većim se dijelom lifra bankama-majkama u inozemstvu. Ta nisu „snalažljivi“ strani bankari na brzaka i u bescjenje pokupovali – navodno cca 84 milijarde kuna – sve (naj)veće „neprofitabilne/bankrotirane“ (sic transit) hrvatske novčarske ustanova, osim Hrvatske poštanske banke (HPB), koja je također već neko vrijeme na tzv. privatizacijskoj vagi. Banke u principu nisu socijalne ustanove, a strani bankari nisu ni došli u Bijednu Našu razvijati joj gospodarstvo, poljoprivredu i bildati životni standard žiteljima, nego nemilosrdno zarađivati, kapitalistički opako guliti kožu posuđujući preskupi novac državi za tekuću likvidnost svaki put čim zagusti, a gusto je gotovo stalno, nerijetko i preko noći, te držeći mase privatnih klijenata u tzv. dužničkom ropstvu nenamjenskim/brzim zajmovima, preprodajom faktoring društvima tzv. loših/nenaplativih zajmova, etc.
Nije bez vraga ni tzv. teorija zavjere, koja će reći da je država – zna se iz kojih razloga, je li, zahvalnosti, ruka ruku mije – te nesretne 2017. godine morala uvođenjem rečena subvencioniranja stambenih zajmova zapravo kompenzirati bankama samoproglašeni gubitak od navodno cca sedam-osam milijardâ kuna zbog „nepravednog troška“, što su im bili prouzročili SDP-ova vlada Zorana Milanovića i njegov (drugi) državni blagajnik Boris Lalovac na snažnu intervenciju „ratoborne“ Udruge Franak zakonskom obavezom o konverziji potrošačkih zajmova u švicarskim francima (CHF) u one u eurima/kunama? Banke su se našle na žestokom udaru sudova zbog pljačke cca 160.000 klijenata praktično mjesečnim rastom kamata zbog tečajnih razlika tako da su mnogi znatno preplatili zajmove, a neki se našli u poziciji da ih nikad ne mogu otplatiti. Ili su im banke uzele stan jer ga više nisu bili u stanju redovno otplaćivati po bankovnim uvjetima.
U cijeloj toj priči, koja ni nakon 10 godina nije ni približno gotova, sudovi otežu postupke u korist prevarenih potrošača, Udruga Franak pliva među raznim (ne)mogućnostima, a deseci tisuća švicarcem opljačkanih tzv. običnih/malih ljudi još se koleba bi li pokrenuli sudski postupak ili ne bi budući da im banke prijete visokim troškovima „postupka koji nemaju šansu dobiti“, pa… Banke su pak već početkom nametnute im obaveze konverzije zajmova u švicarcima zaprijetile tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj tužbom europskom pravosuđu zbog nanesene im „štete“ i „kršenja zakona“. Znâ li se tužna činjenica o tomu tko su vlasnici „naših“ banaka, komu „neovisno“ europsko pravosuđe zapravo polaže račune i to kako Bijedna Naša gubi osam od 10 tužbi na europskom sudištu, ne mora biti nerazumljivo zašto ni HDZ-Plenkovićeva vlada ne igra na kartu pravde u korist svojih sugrađana u krajnje izrabljivačkom položaju.
Ispada kako najveći dio poreznih obveznika, a da ih nitko ne pita, svojim novcem – za čije babe zdravlje? – kupuje stanove, gradi ili adaptira kuće malom broju zajmovno sposobnih sugrađana i, štoviše, debeloj banka-guski maže vrat. Pravilo vladine stambene politike subvencioniranja jest da cijena nekretnine ne smije biti viša od 1500 kuna za četvorni metar, s porezom, a zajam najviše 100.000 eura u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate ne manji od 15 godina. Ovisno o indeksu razvijenosti područja na kojem se nalazi nalazi nekretnina, subvencija iznosi od 30 do 51 posto mjesečnog obroka zajma. Subvencija se odobrava za prvih pet godina otplate zajma plus godinu više za svako dijete u dobi do 18 godina u trenutku sklapanja ugovora s Agencijom za promet nekretnina (APN), a dvije godine više za svako živorođeno ili usvojeno dijete te invalidnost najmanje 50 posto nekog člana obitelji tijekom otplate zajma. Naoko, ali i sudeći po službenoj/političkoj promidžbi tih subvencija, stvar je vrlo, vrlo potentna i demografski i na svaki drugi način, pa su deplasirane kritike iz oporbe ili pak ljudi koji ne udovoljavaju natječajnim kriterijima neke od 14 banaka uključenih u taj business te si ne mogu priuštiti nekretninu.U tomu moru, vraga moru – oceanu upitnika, bankari prezadovoljno trljaju ruke businessom s državno subvencuoniranim zajmovima tim potrebitim ljudima u dobi do 45 godina, jer je država itekako uslišila bankarski uvjet da rok za otplatu zajma ne smije biti kraći od 15 godina. A država pak – da se Turci ne dosjete? – brani svoju impotentnu, nesvrhovitu i pogrešnu stambenu politiku. Jer sit gladnomu ne vjeruje, pa ni nekretninski moguli pukoj sirotinji koja s prosječnom hrvatskom plaćom u većem urbanom središtu (svaki četvrti žitelj RH živi u Zagrebu, a odokativno dvije trećine u Splitu, Rijeci, Osijeku, etc.) može samo sanjati vlastiti krov nad glavom. Oni pak mladi ljudi što su tek završili škole i imali se sreće zaposliti ili pak podstanari, nezaposleni i takvi zajmovno su nesposobni, pa im ne vrijedi ni sanjati stan. I što onda? Ništa. Ako je pitati premijera Plenkovića, ministra mu Horvata i bliže mu i dalje podobnike u „stambenoj“ piramidi vlasti o tomu ništa, i to je ćorav posao. Samouvjereno će i von oben reći da je sve u najboljem redu, pa… Svi koji u to ne vjeruju, mogu se slikati.
A kako ta promidžba primamljivo zvuči na papiru, dade se lijepo pojmiti iz APN-ova „Primjera subvencioniranog kredita“. Pa kaže: „Klijent je podnio zahtjev za subvencioniranim kreditom u iznosu od 70.000 eura. Kupuje nekretninu u Karlovcu. Željeni rok otplate je 15 godina uz kamatnu stopu od 2,30%. Odabrao je otplatu kredita u jednakim anuitetima. Prema otplatnom panu, anuitet kredita iznosio bi 460,19 eura. Od tog iznosa bi 33% za vas plaćala država prvih 5 godina kredita. To je iznos od 9111,60 eura. U slučaju da u tom razdoblju dobijete još dvoje djece, iznos bi se gotovo udvostručio. Iz toga proizlazi da bi od ukupno plaćenog iznosa kredita s kamatama, što je 82.834,20 eura, država platila 16.400,88 eura. Više od ukupno plaćene kamate po kreditu. Zapravo, subvencijom države realizirali biste stambeni kredit bez kamata!“ Prema najavama ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Darka Horvata, javni bi poziv građanima „trebao biti otvoren u prvoj polovici ožujka i trajat će sve do utroška planiranih 50 milijuna kuna za 2022. godinu“. Međutim, saborski Klub Zeleno-lijevog bloka neki je dan zatražio prekid subvencioniranja stambenih zajmova kako bi se spriječilo pucanje nekretninskog balona, a time produbljivanje ekonomske krize i inflacije dalekosežno teških posljedica.
Upravo je i ESRB sada na to ozbiljno upozorio HDZ-Plenkovićevu vladu. „Novac koji se daje za subvencioniranje stambenih zajmova doslovno znači da se iz državnog proračuna uzima da bi se davalo bankama, pa onda banke mogu svake godine računati na određeni priljev iz proračuna i nemaju nikakav poticaj međusobno se natjecati u snižavanju kamatnih stopa na zajmove, nego imaju back up u proračunu za subvencionirati kamate“, tvrdi agilna saborska zastupnica Zeleno-lijevog bloka Sandra Benčić. „Ove je godine u državnom proračunu predviđeno 264 milijuna kuna za subvencioniranje kamata, za sljedeću više od 300 milijuna, što znači da ih vlada planira još povećati umjesto da smanjuje subvencije za koje vidi da negativno utječu na tržište nekretnina. Mi predlažemo da se ta sredstva prenamijene u zajednički fond iz kojega bi se zajedno s jedinicama lokalne samouprave financiralo gradnju stanova za javni najam. Posebno u gradovima poput Zagreba, Splita, Rijeke, Dubrovnika, Pule…, gdje su cijene nekretnina toliko narasle da si ih gotovo više nitko ne može priuštiti.
Dostupnošću tanovanja mladima i obiteljima po cijeni nižoj od tržišne, ali ipak konkurentnoj jer nije riječ o socijalnim stanovima, moglo bi se znatno utjecati na tržište i generalno sniziti cijenu najma, čime bi se ispuhalo nekterninski balon. Subvencijama se samo napuhuje i, kao što je upozorio ESRB, balon bi mogao puknuti u srednjoročnom razdoblju, a tada bi posljedice po ekonomiju mogle biti devastirajuće. Što se vidjelo prije 13 godina u SAD-u iz kojega je potom krenula globalna kriza. U RH je samo dva posto stanova u javnom vlasništvu, a prosjek EU-a je 15 posto. Često nam se prigovaralo da je naš prijedlog izgradnje stanova za javi najam socijalistički model, a taj model ima cijela Europa. Apeliramo na Ministarstvo financija da prekine sa subvencioniranjem, jer će nas još jedna godina primjene te mjere nepovratno odvesti u spiralu koja izravno znači pucanje nekretninskog balona i propast.“
Zvalo se priuštive velikoj većini stanove za najam socijalističkim ili kojim već modelom, nema veze, ako rješavaju stambenu enigmu najvećeg broja ljudi s barem prosječnim primanjima i nisu hipotekarni mlinski kamen o vratu pod prijetnjom ovrhe i izbacivanja na ulicu cijelih obitelji, pametnija je, učinkovitija/prihvatljivija stambena politika od kapitalističkog modela: stan, kuća, adaptacija samo tima koji imaju novca, odnosno tima što najmanje 15 godina imaju sreću redovno plaćati bankama zajmovne obroke po uvjetima koje ekskluzivno određuju – banke. Uz većini građana priuštive stanove, dakako, valja barem upeterostručiti gradnju socijalnih stanova za ljude/obitelji što žive ispod ili na samoj granici siromaštva i ni na koji drugi način dugoročno nisu u stanju doći do pristojnog krova nad glavom. U ukupnom broju novogradnji, socijalnih je stanova manje od dva posto, što je također negativno stršeća CRO činjenica u Uniji.
U doba tzv. socijalističkog mraka – čiji je model tzv. društvenih stanova i pouzdanoga tzv. stanarskog prava koje se moglo nasljeđivati i kojima su najamnina i režije bili svima više no priuštivi – stambena je politika bila lišena aktualnih problema kapitalističkog CRO modela. Stanove se, je li, gradilo deseterostruko više no danas, brže i kvalitetnije, nicala su cijela nova naselja s pratećom infrastrukturom (škole, jaslice, vrtići, trgovine, pošta, banke, etc.), investirali su i država, i poduzeća (radnički stanovi, 20 četvornih metara sobne površine po članu obitelji, dodjeljivali su se listom prioriteta s visoko istaknutim socijalnim kriterijem, među inima), ali i privatnici bankovnim zajmovima bez mogućnosti tzv. dužničkog ropstva i ovrhe. Inflatorne oscilacije, dapače, topile su zajmovne obroke. Državni preokret 1990-ih godina izbrisao je socijalistički model koji je svakomu jamčio krov nad glavom, raskrčmio tzv. društveno/“ničije“ vlasništvo (ti su stanovi preko noći privatizirani u kriminalnoj raboti, prodani za izvjesnu svotu kojoj se potom izgubio svaki trag, sic transit), ljudi sa stanarskim pravom postali su suvlasnici.
Kapitalističko je tržište izbrisalo svaku iole suvisliju državnu stambenu politiku. Stan je postao tržišna kategorija tipa lutrijske premije, pa je i to jedan od nekoliko ključnih razloga masovnog iseljavanja mladih obitelji. „Iako se samo 50 posto kupnje nekretnina financira zajmovima, oni su sistemski rizik, jer se vidi da su nekretnine ne samo precijenjene nego i postoji snažan trend rasta tih cijena“, tvrdi Benčić. „Ni pandemija virusa SARS-CoV-2 niti potresi u Zagrebu i na Baniji nisu utjecali na smanjenje cijena nekretnina. Dapače, porast od oko osam posto godišnje nastavio se i 2019., i 2020. i 2021. godine, pa je, evidentira ESRB, znatno porasla i ranjivost dijela stanovništva opterećenog hipotekarnim zajmovima čemu je pridonijelo upravo subvencioniranje stambenih zajmova. Ako vladajući ne slušaju nas koji već godinama upozoravamo na štetne posljedice, ako ne slušaju HNB koji također upozorava na to, možda napokon poslušaju ESRB? Osim toga, prijeko je potrebno uvesti porez na nekretnine i kapital. No, premijeru Plenkoviću nije prihvatljiv model kratkoročna šteta za dugoročnu korist građana i zato se ne provode reforme ne bi li RH postao koliko-toliko normalna zemlja.“
I ta, je li, notorna glupost o socijalističkomu modelu gradnje stanova za najam po priuštivim cijenama najma/stanovanja izgovor je za socijalnu neosjetljivost ljudi koji su puni kao brod, a trenutno imaju političku moć i poziciju. Kaže mudar pûk: nije važno je li mačka crna ili bijela, važno je da lovi miševe. Ili ono kako je neusporedivo lakše rušiti, nego graditi. A što reći za buljuk „domoljuba“ koji su masno unovčili hrvatstvo s „dna kace“, udarnički i do temelja porušili masu toga neupitno vrijednoga iz tzv. socijalističkog mraka, a kada su upalili tzv. kapitalističko svjetlo, ni kamen na kamenu nije ostao na čemu bi predani Japanac iz Hirošime ili Nagasakija bio kadar izgraditi barem – pseću kućicu. A gdje će onda „domoljubni“ buljuk CRO anti-Japanaca graditi priuštive stanove svojim sugrađanima 70 i kusur godina kasnije kad nisu u stanju čak ni srušiti besplatnim euronovcem smrtonosne zabate usred Zagreba. Dvije godine nakon razornog potresa!? Sic transit.
