Ni nakon četiri godine otkako je Hrvatska ratificirala Istanbulsku konvenciju, država nije ispunila mnoge obaveze iz tog važnog dokumenta Vijeća Europe za zaštitu žena i žrtava obiteljskog nasilja, posebno u dijelu pravosuđa i socijalnog rada. I dalje postoji raskorak između ravnopravnosti “na papiru” i u praksi, a sustav koji bi trebao brinuti o žrtvama nasilja pun je needuciranih kadrova i predrasuda.
Glavni su to naglasci okruglog stola o problemima i izazovima u provedbi Istanbulske konvencije koji je u utorak održan u Saboru u organizaciji Autonomne ženske kuće Zagreb i neformalne inicijative Zastupnice za jaču zaštitu žrtava seksualnog nasilja.
Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (poznatiju kao Istanbulska konvencija), Hrvatska je ratificirala u travnju 2018. godine, a stupila je na snagu 1. listopada te godine. Tome je prethodila žestoka kampanja ultrakonzervativnih i klerikalnih udruga koje su pokušale spriječiti njezino donošenje uz optužbe za navodno promicanje tzv. rodne ideologije.
Istanbulska konvencija je prvi pravno obavezujući međunarodni dokument koji sveobuhvatno štiti žene od svih oblika nasilja, pa time i od obiteljskog nasilja, te predviđa primjerene sankcije za počinitelje. Države potpisnice, među njima i Hrvatska, njezinim su se prihvaćanjem obavezale da će otvoriti dovoljan broj sustavno financiranih skloništa i savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja, osigurati primjerenu policijsku intervenciju u slučaju nasilja i adekvatnu sudsku zaštitu žrtava.
Rasprava na okruglom stolu u Saboru, kojoj je prisustvovalo četrdesetak predstavnica državnih tijela, pravnih stručnjakinja i predstavnica nevladinih organizacija, pokazala je da su iskustva s terena bitno različita od međunarodno preuzetih obaveza. Stoga je skup završio zaključcima u kojima se, među ostalim, traži da država osnaži međusektorsku suradnju i educiranje stručnjaka, osigura poštivanje dostojanstva žrtve, da već od iduće godine krene s edukacijom u školama o ravnopravnosti spolova i nenasilnom rješavanju sukoba te da sustavno financira skloništa i savjetovališta koje vode ženske udruge.
Nasilje nad ženama – najgori oblik kriminaliteta
Službeni podaci pokazuju da je 2020. godine u Hrvatskoj ubijeno 19 žena, 2021. godine 14 žena, a samo ove godine u prvih deset mjeseci ubijeno je njih 13.
„Nasilje nad ženama je najgori oblik kriminaliteta u Hrvatskoj. Nema ni jednog oblika kriminaliteta koji je teži. Taj broj ubojstava žena i drugih teških tjelesnih ozljeda i zlostavljanja ne postoji ni u jednoj drugoj grani kriminaliteta. Posljedice drugih oblika kriminaliteta se ne mogu usporediti s težinom djela nasilja nad ženama. U praksi, imamo primjer da mlada osoba zbog imovinskog kaznenog djela bude osuđena na 20 godina zatvora, a znamo koje su niske kazne za silovanje i ubojstvo žene. To govori o redoslijedu vrijednosti koji postoji u našem društvu, da su neke druge vrednote daleko iznad života i zdravlja žene“, upozorila je Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu.
Zlata Đurđević je upozorila da mnoge stvari koje su bile prisutne prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije, i koje je već tada Hrvatska trebala ispraviti, nisu ni danas drugačije. I dalje postoji obaveza mirenja žrtve i nasilnika, problem su i tzv. dvostruka uhićenja kada se privode i žrtva i nasilnik, sudovi često kreću od izricanja minimalnih kazni za silovanje čime se ne štiti dostojanstvo žrtve, ublažavaju kazne kod pokušaja ubojstava, a žrtve obiteljskog nasilja ne upoznaju s njihovim pravima i ne nudi im se psihološka i medicinska pomoć.
Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić smatra da i dalje, neovisno o ratifikaciji Istanbulske konvencije i izgrađenom pravnom alatu, postoji ogroman problem između de facto i de iure ravnopravnosti, velika je razlika između onoga kako bi trebalo biti i kako je stvarno.
„Postoji jasno izražena politička volja da se postigne napredak na polju zaštite žrtava obiteljskog nasilja. Organiziraju se radne skupine i edukacije, ali paralelno s tim postoji tendencija banaliziranja problema i napora. Nisu svi sudionici svih edukacija i radnih skupina usmjereni na implementaciju Istanbulske konvencije. Postoje personalni problemi kod stručnjaka, kako kod onih koji kreiraju propise tako i onih koji ih trebaju primjenjivati“, naglasila je odvjetnica. Oslikala je to primjerom jedne edukacije na kojoj je od 80 stručnjaka njih čak 90 posto reklo da nije ni pročitalo Istanbulsku konvenciju iako rade sa žrtvama obiteljskog nasilja..
Nužno je stoga poraditi na prevenciji nasilja te suzbijanju stereotipa i predrasuda. Prije svega, u nastavni plan, na svim razinama obrazovanja, treba uvesti program o ravnopravnosti spolova, o uzajamnom poštovanju, nenasilnom rješavanju sukoba, kao i osvješćivanje rodno utemeljenog nasilja nad ženama i pravo na osobni integritet žene. Sanja Bezbradica Jelavić važnim smatra i usavršavanje stručnjaka, suradnju s nevladinim organizacijama kao i organiziranje medijskih kampanja.
Institucije podozrive prema žrtvama
Često i način na koji institucije postupaju prema ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja pothranjuju sumnju u sustav zaštite, upozorila je Anita Lauri Korajlija s Katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i psihologinja Autonomne ženske kuće Zagreb.
„Postoji duboko nerazumijevanja dinamike nasilnih odnosa. Kada žene odu od nasilnika, suočene su s nepovjerenjem i nerazumijevanjem sustava, a postupci institucija ih dodatno retraumatiziraju. Ako institucije zanemaruju da se nasilje nastavlja i nakon što žrtva napusti zlostavljača i da postoji cijeli niz postseparacijskih oblika nasilja, tada institucije postaju suučesnici u tom nasilju“, upozorila je Lauri Korajlija.
Kada krene institucijama prijaviti nasilje, prije svega u centre za socijalnu skrb, žena se tamo često susreće s nepovjerenjem, sumnja se u njezine motive i je li se uopće dogodilo nasilje, posebno ako je riječ o psihičkom nasilju. U institucijama se nerijetko inzistira na presumpciji nevinosti počinitelja, na sučeljavanju zlostavljača i žrtve, sumnja se u lažne prijave nasilja i manipulaciju žene. Dojučerašnji parovi šalju se na medijaciju, govori se o izoliranom incidentu, a žena je stalno u opasnosti da ju se optuži za nesuradljivost.
Psihologinja Lauri Korajlija posebno je istaknula da se u institucijama sigurnost djece često ne stavlja na prvo mjesto, nego se protežira roditeljstvo koje se stavlja ispred dobrobiti djece, Kazneni i obiteljski sudovi ne surađuju, a postoji praksa da institucije inzistiraju da dijete mora viđati drugog roditelja koji je zlostavljač. Poseban je problem forsiranje koncepta otuđenja o kojem je H-Alter opširno pisao u seriji tekstova Sustav za zaštitu ili za zlostavljanje djece?.
Iako Istanbulska konvencija ne prepoznaje žene koje su žrtve silovanja u ratu, Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata – Rosa smatra da se sustav i za njih treba pobrinuti, jer je riječ o ranjivim, traumatiziranim ženama od kojih je samo 12 posto zatražilo pomoć u ovih 30 godina. Problem je i način rada budućih veteranskih centara, u koje se upućuju žrtve ratnih silovanja, jer u prvom izgrađenom u Šibeniku nemaju niti jednu zaposlenu psihologinju, pa ne mogu ni pružati pomoć, što su po zakonu dužni činiti.
Snježana Vasiljević s Katedre za europsko javno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta ukazala je da, pored Istanbulske konvencije koja je instrument Vijeća Europe i najnapredniji mehanizam zaštite, odnedavno postoji i prijedlog sličnog dokumenta na nivou Europske unije. Riječ je o prijedlogu Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koja, za razliku od Istanbulske konvencije, prepoznaje on-line nasilje. Problem prijedloga Direktive je što nije pravno obvezujuća, ne bavi se edukacijom i ne prepoznaje nasilje nad ženama kao kršenje ljudskih prava i kao diskriminaciju, a što čini Istanbulska konvencija.
Nesigurno financiranje skloništa
Iako Istanbulska konvencija obavezuje države da podržavaju rad nevladinih organizacija i da s njima surađuju te da za njihov rad osiguraju financijske i ljudske resurse, predstavnice udruga upozorile su na probleme izostanka kontinuiranog financiranja skloništa za žrtve nasilja i SOS telefona koje u Hrvatskoj uglavnom vode nevladine organizacije, a ne država ili lokalna zajednica. Aktivistice su zatražile da država preuzme odgovornost i krene sa sustavnom pomoći udrugama na kojima je najveći teret pomoći žrtvama obiteljskog nasilja, a ne da se s godinama ta pomoć smanjuje.
„Istanbulska konvencija se lomi na leđima žena koje rade u udrugama. Država nam ne olakšava rad s visoko istraumatiziranim ženama. Mogu li se ja kao psihologinja potpuno posvetiti traumatiziranoj ženi ako znam da mi je sutra rok za predaju projekta? Nakon što odradim terapijski vrlo zahtjevan posao, moram sjesti za kompjuter, napisati budžet, razmišljati o projektu, razmišljati hoćemo li imati za plaće. Osjećamo se kao da pretačemo iz šupljeg u prazno. Tako se osjećamo po pitanju financijske podrške, po pitanju strateškog promišljanja uloge civilnog društva, dugogodišnjeg financiranja i stavljanja naših organizacija u lokalne i regionalne proračune“, upozorila je Lorena Zec iz udruge SOS Rijeka.
Mirjana Duduković iz udruge Korak iz Karlovca upozorila je da država traži da socijalne radnice koje rade u skloništima za žrtve nasilja, a koje vode udruge, imaju položen državni ispit te da za 7 skloništa u Hrvatskoj s preko 100 mjesta država godišnje izdvaja samo 2,1 milijuna kuna. I Desa Kolesarić iz udruge S.O.S. Virovitica upozorava da financiranje skloništa i savjetovališta ne može biti projektno.
„Nama je svaki dan ’16 dana aktivizma’. Mi smo tu zbog ljudi, a ne zbog izvještaja koje moramo pisati“, rekla je Marina Švaljek iz udruge HERA iz Križevaca i zapitala se što će biti s tamošnjim skloništem i SOS telefonom kada im 25. svibnja iduće godine završava financiranje projekta.
Predstavnica nadležnog ministarstva poručila je da je sustav spreman za poboljšanja, krenulo se s osnivanjem Zavoda za socijalni rad koji bi trebao početi s radom 1. siječnja iduće godine, a predviđeno je i osnivanje Akademije socijalne skrbi. Marija Barilić, ravnateljica Uprave za obitelj i socijalnu politiku u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, iznijela je ponešto različite brojke o financiranju udruga, ali koje u suštini ne mijenjaju problem projektnog, a ne sustavnog financiranja skloništa i savjetovališta.
„Iznos za skloništa se povećao, za sedam udruga koje ih vode iznosi 2,5 milijuna kuna godišnje. Ministarstvo je u rujnu dodijelilo dodatna sredstva za grijanje, a sklopljeni su i dodatni ugovori za sedam udruga s trogodišnjim programom za 400 tisuća kuna. Osim toga, za savjetovališta se izdvaja godišnje 3 milijuna kuna, a postoji mogućnost ugovaranja kroz licenciranje i kroz fondove EU“, rekla je Marija Barilić.
Muškarci “markirali” s rasprave
Ni akademska zajednica ni tzv. visoka politika nisu imune od bagateliziranja problema rodno uvjetovanog nasilja nad ženama. Maja Munivrana sa zagrebačkog Pravnog fakulteta upozorila je da se ne primjenjuje tamošnji Pravilnik o zaštiti studentica i studenata od seksualnog uznemiravanja i drugih oblika rodne diskriminacije. Na fakultetu nije uspostavljen mehanizam za podnošenje anonimnih prijava i nije provedena edukacija zaposlenika i studenata.
I situacija u Saboru nije bitno drugačija. Katica Glamuzina iz Kluba zastupnika Socijaldemokrata rekla je kako je Sabor upravo u postupku donošenja Kodeksa o etičkom djelovanju zastupnika, ali kada su iz opozicije sugerirali da se mizogina ponašanja zastupnika kazne pa makar i simbolički – tako da zastupnik ima obavezu otići u vladin Ured za ravnopravnost spolova i posluša edukaciju o tome – to je bilo odbijeno.
Da se rodno uvjetovano nasilje ne smatra općedruštvenim problemom, nego isključivo problemom žena, pokazao je i okrugli stol u Saboru. Sabina Glasovac (SDP), moderatorica skupa, primijetila je da su prisutna samo dva muškarca, ali i oni samo kao tehnička podrška skupu. Šira muška javnost je izostala.
Hrvatska opet traži osobu za GREVIO
Istanbulska konvencija obavezuje Hrvatsku na redovito izvještavanje o tome kako provodi Istanbulsku konvenciju. Prvi takav izvještaj Vlada je u veljači poslala na evaluaciju Skupini stručnjaka za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO) . Kao odgovor na vladin dokument, izvještaje u sjeni u Strasbourg su poslale i domaće nevladine organizacije. GREVIO je potom pokrenuo postupak evaluacije koji bi trebao završiti do 2027. godine. U međuvremenu, Hrvatska pokušava naći osobu koju bi predložila za članstvo u tom tijelu za monitoring. GREVIO ima 15 članica i članova, neovisnih stručnjaka iz država potpisnica Istanbulske konvencije s mandatom od četiri godine uz mogućnost jednog reizbora. Iako ih predlažu vlade, oni djeluju u osobnom svojstvu. Prvi javni poziv Ministarstvo rada je uputilo u veljači, izabrana je Dunja Bonacci Skenderović. Ona na kraju nije prošla pri imenovanju u Strasbourgu, nego su izabrane stručnjakinje (i jedan stručnjak) iz Finske, Nizozemske, Irske, Poljske i Rumunjske. Drugi javni poziv Ministarstvo je objavilo 19. listopada i rok za prijavu istekao je 3. studenog, nakon čega će Hrvatska ponovno predložiti osobu za GREVIO. Konačna odluka Strasbourga trebala bi biti poznata do proljeća iduće godine kada dijelu članova istječe mandat.
