Ploča u spomen pripadnika „hrvatskih oružanih snaga“ na Autobusnom je kolodvoru u Zagrebu postavljena u suton Tuđmanove vladavine. Preživjela je deset godina SDP-ova upravljanja Gradom, pa još deset godina Bandićeve solo-vladavine, pa još dvije godne Zagreb je naš i Možemo s SDP-om. Ni u Holdingu ni u Gradu ne odgovaraju na pitanje što misle o njezinu sadržaju i primjerenosti. Povjesničar Ivo Goldstein: „Ova je ploča dvojbena iz više razloga.“
Ako je suditi po oronuloj vanjštini i funkcioniranju Autobusnog kolodvora u Zagrebu, na njegovoj fasadi nalazi se nešto što bi moglo nadživjeti i samu njegovu zgradu. Naime, skoro pola od ukupnog kolodvorskog vijeka pročelje mu zagađuje jedna spomen ploča neprimjerenog sadržaja. Radi se o spomen ploči koja komemorira poratne žrtve sabirnog logora na Kanalu nazvanom prema trnjanskom naselju u tom dijelu grada. Ploču je u rujnu 1999. godine podigla udruga Hrvatski domobran, Udruga ratnih veterana – Zagreb.
Ne nudimo nikakav newsflash ako istaknemo da su devedesetih na inicijativu krajnje desnih stranaka i uz podršku ondašnjih odličnika HDZ-a mahom podizane ploče koje pod krinkom slavlja hrvatskog domoljublja sadrže i posvetu jedinicama Oružanih snaga NDH. Najneukusniji primjeri slave i pojedince iz predratnog (sic!) Ustaškog pokreta. Takvi primjeri predstavljaju žive dokaze da imena gradskih ulica nisu jedina instanca komemoriranja osoba i skupina povezanih s kvislinškom NDH.
Problem s pločom na Kolodvoru leži u činjenici da ona ne komemorira samo stradale civile, niti, recimo, domobrane kao mobiliziranu vojsku, već i “veliki broj pripadnika Hrvatskih oružanih snaga” (HOS) unutar koje se u posljednjim mjesecima rata, uz Domobranstvo, našla i sama Ustaška vojnica.
Dakle, i sam natpis predstavlja akrobaciju oko prilično labave ustavne preambule o Tuđmanovom hrvatskom antifašizmu koji je istovremeno i frankistički inkluzivno shvaćao izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda u vidu osnutka NDH. Osim toga, natpis predstavlja opasnu relativizaciju poratnog razdoblja na prostoru tek pobijeđene NDH čije su jedinice nastavile ratovati i danima nakon što je kapitulirao nacistički patron. Vrijedi napomenuti mogućem zabrinutom čitateljstvu da se ovim recima ne osporavaju nevine žrtve stradale nakon ulaska partizanske pobjedničke vojske u grad.
Stručno mišljenje o povijesnoj ulozi Kanala ponudio nam je Ivo Goldstein, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu:
„Ova je ploča dvojbena iz više razloga. Naime, sabirni logor Kanal ima malo dužu i malo kompliciraniju povijest negoli stoji na njoj.
Nijemci su prema kraju rata nalazili specifične načine za regrutaciju radne snage u Reich. U siječnju 1944. prisilno su doveli (‘pod pratnjom njemačke oružane snage’) 89 muškaraca na zagrebački Kanal, na Radničku cestu 1, u barake koje su korištene za otpremu radnika u Reich. Po informacijama Odjela za izseljeničku službu u Ministarstvu zdravstva i udružbe radilo se o seljacima iz okolice Velike Gorice koje su Nijemci jednostavno pohvatali opkolivši njihova sela. Predstavnicima Ministarstva, koji su prosvjedovali, Nijemci su odgovorili ‘da se radi o partizanima i da Ministarstvo s time nema ništa’. Posve je bilo uzaludno što je Ministarstvo tvrdilo kako ‘snubljenje i unajmljivanje hrvatskih radnika obavlja izključivo njihova služba’, i da ‘unajmljivanje radnika iz NDH… smije usliediti’ isključivo ‘po već sklopljenim međudržavnim ugovorima’. Nijemci su te ljude s Glavnog kolodvora ‘u tri zatvorena vagona’ poslali u Njemačku.
Ne zaslužuju li i te žrtve nacističkog terora spomen-ploču, jer je pitanje tko se od njih vratio doma?
Nadalje, 9. svibnja 1945. OZNA II. zagrebačke oblasti izvještava zagrebačke civilne vlasti da će osnivati po ‘jedan sabirni logor u okružnom NOO-u… u kojima će se naći dosta raznih reakcionera, špekulanata, a čak i zločinaca’. Dakle, znalo se da će zločinci u tim logorima biti u manjini, ali da će ih biti; Ivan Stevo Krajačić u izvještaju tri dana kasnije tvrdi da je među ‘7000 zatvorenika i zarobljenika na Kanalu pronađeno 400 raznih koljača’.
Možemo se pitati da li je bilo baš ‘400 koljača’ ili ipak nešto manje, ali da je bilo zločinaca koji su zaslužili najstrože kazne, u to nema sumnje. Dakle, da li njih treba komemorirati ili treba na ploči jasno reći da se komemoriraju samo nevine žrtve?
Logor na Kanalu je po tadašnjim kriterijima bio ‘uzorno uređen, vrlo čist sa sprovedenom kanalizacijom i tekućom vodom’. Dvije žene, rođakinje jednog logoraša neometano došle do bodljikave žice, da ‘su bacile hranu preko žice’, da su ‘građani oblijetali žicu logora’: sve to govori da se ipak nije radilo ni o kakvu ‘logoru smrti’ po uzoru na naciste i njihove saveznike.“
O tome za koliko su sličnih ploča zaslužne razne podružnice ranije navedene domobranske udruge najbolje svjedoči monografija, inače dostupna u zaštićenom repozitoriju KGZ-a, čiji naziv prenosimo u cijelosti: Spomen-obilježja: podignuta u čast i slavu poginulim i ubijenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga i civilima žrtvama II. svjetskog rata, poraća i zajedničkih spomen-obilježja s poginulim u Domovinskom ratu u 1991.-1995. g.
O karakteru i misiji Hrvatskog domobrana, Udruga ratnih veterana – Zagreb neka svjedoči ona sama:
„Društvo je neprofitno i nestranačko. Djeluje kroz svoju središnjicu i 45 ogranaka na području Hrvatske, kao i u inozemstvu, te posredstvom povjerenstava. Približan broj članova trenutno je 14 500. Od svog osnutka, Udruga Hrvatski domobran aktivno sudjeluje u pronalaženju i obilježavanju grobišta poginulih i pogubljenih pripadnika Hrvatske domovinske vojske 1941-1945 [op. a – drugo ime za HOS iz NDH na mirovini i moderne RH] i civila na križnim putovima i drugim mjestima. U organizaciji Udruge širom Republike Hrvatske i u inozemstvu održavaju se prigodne komemoracije na brojnim spomen obilježjima.“
Na bespućima internetske zbilje nije teško pronaći da sablast ove hrvatske „nestranačke“ domobranske udruge i dalje životari, doduše, pretežito u svojim lokalnim varijantama. Ne vrijedi smetnuti s uma niti da je udruga na javnom natječaju Sudionici i stradalnici Drugoga svjetskog rata Ministarstva hrvatskih branitelja za 2016. i 2017. godinu dobila po četrdeset tisuća kuna za sufinanciranje glasila Hrvatski domobran. Napomenimo i da je udruga, još uvijek registrirana na adresi Ilica 13, krajem 2016. godine, prema podacima dostupnim na internetskim stranicama Grada, posljednji put s Gradom potpisivala ugovor o korištenju manjeg prostora na Bukovčevom trgu.
Vratimo se ploči na pročelju Autobusnog kolodvora. Monografija svjedoči o popisu uglednih uzvanika na svečanom otkrivanju spomen-ploče „žrtvama boljševičko-partizanskih zločina“ na Kanalu i time kuca na vrata zaboravljenih asova. Na svečanom otkrivanju, 24. rujna 1999. godine, prema navedenoj monografiji, prisustvovao je niz „uglednijih osoba“.
Tako je na svečanosti sudjelovao Hrvoje Šošić, ekonomist i sveučilišni profesor, na osnovu Tuđmanovih ovlasti imenovan u nekadašnji Županijski dom Hrvatskog sabora. Ovaj hrvatski domoljub početkom devedesetih imao je marginalnu Hrvatsku stranku koju je krajem desetljeća u cijelosti integrirao u HDZ. Bio je tu i Kazimir Sviben, član HDZ-a, zastupnik u prvom sazivu Sabora, u monografiji naveden kao „predsjednik Saborske komisije za ratne i poratne žrtve“. Prisustvovao je i tajnik komisije Florijan Boras, inače zastupnik u Sanaderovom petom sazivu sabora. Možda je najzanimljivije isticanje jednog od uglednika Ivana Gabelice, osnivača Hrvatske čiste stranke prava devedesetih godina.
Gabelica je 2016. godine, na upit iz medija o Zlatku Hasanbegoviću, predsjedniku mladeži HČSP-a dvadeset godina ranije, „odgovorno“ ustvrdio „da Ustaški pokret nije bio fašistički pokret“. Uzgred budi rečeno, Gabelica je bivšeg ministra kulture Hasanbegovića pamtio kao „protivnika svakog nasilja i kao hrvatskog domoljuba“ i „protivnika svih totalitarizma – nacionalsocijalizma, fašizma, komunizma i jugoslavenstva“. Vrlo je ilustrativno da je Hrvatska čista stranka prava ostala dosljedna Gabeličinom kursu u ime čega je 10. travnja ove godine „obilježila 82. godišnjicu uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske.“
Napomenimo još da su se na svečanom otvorenju ploče našla i vojna lica Hrvatske vojske među kojima je bio i Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske od srpnja 1995. godine. Ploču je na svečanosti posvetio don Anđelko Kaćunko, tada kancelar Vojnog ordinarijata Hrvatske vojske, šire poznat po svojim opskurnim ispadima u javnosti i na društvenim mrežama, paljenju LGBT slikovnice uz opis “Lepo gori lepi homo-krnje”. Za ovu priču valja naglasiti da se radi o svećeniku koji je prije nekoliko godina u crkvi Presvetog Trojstva u Otočcu služio misu zadušnicu za Juru Francetića.
Sporna ploča, dakle, živi od hadezeovske gradske vlasti s kraja devedesetih godina vlasti, preživjela je SDP, Bandića, ali i dvije godine trenutne koalicije Možemo! i SDP-a. Neki od recentnih poteza Tomaševićeve gradske uprave dali su do znanja da gradska vlast može biti koristan partner u nastojanjima različitih inicijativa prema suočavanju s pamćenjem razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća u glavnom gradu. Tako je na inicijativu Virtualnog muzeja Dotrščina napokon vraćena spomen-ploča posvećena Zagrepčanima ubijanim od samog osnutka NDH. Rekonstruiranu ploču je, uz predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista (SABA) Franju Habulina, svečano otvorio sam gradonačelnik 9. maja ove godine, na Dan pobjede.
Nije ostala nezamijećena ni najavljena promjena desetak ulica nazvanih prema pojedincima involviranim s Ustaškim pokretom ili povezanim s djelovanjem kvislinške NDH. Sve je, istaknula je za medije predsjednica nadležnog gradskog odbora Rada Borić, pokrenuto na inicijativu Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i Svjetskog židovskog kongresa.
Početkom prošloga tjedna iz H-Alterove je redakcije otposlan upit Uredu gradonačelnika. Zanimalo nas je, s obzirom na to da je AKZ podružnica gradske firme, što po pitanju konkretne lokacije i drugih mjesta slične prirode planira učiniti gradska uprava, za koju očekujemo da bi trebala biti uznemirena protuustavnim sadržajem ploče koja reduciranjem uloge Kanala na isključivo poratne žrtve zanemaruje nacistički teror sproveden u ratnim godinama na istom mjestu. Istovremeno smo upitali i Zagreb holding što po pitanju konkretne lokacije može i planira učiniti.
Do objavljivanja teksta pisani odgovori s navedenih adresa nisu pristigli. U telefonskom razgovoru s glasnogovornicom Zagrebačkog holdinga Sabinom Cvitković, očigledno upoznatom s našim prošlotjednim upitom, saznali smo da su iz Holdinga, kratko i jasno, „prebacili nadležnost na Grad“. Na ponovni upit smatraju li u Holdingu je u pitanju nadležnost gradske uprave, dobili smo potvrdan odgovor. Iz Grada, ponavljamo, za sada nema odgovora. S nestrpljenjem ga iščekujemo.
