Nevena Zubčić iz Inicijative mladih s invaliditetom, o “bacanju milijuna na invalide”: Problem je što se osobe s invaliditetom u većini zaista doživljava kao pasivne primatelje proračunskog novca. Želimo da se to promjeni, da nas se prihvati kao ravnopravne članove društva koji doprinose razvoju zajednice. Među članovima naše inicijative imamo mlade s invaliditetom koji su visokoobrazovani, doprinose zajednici, a neki od nas žive i sami bez svoje obitelji u gradu stanovanja.
Inicijativa mladih s invaliditetom organizirala je 11. lipnja okupljanje na zagrebačkom Cvjetnom trgu, pod nazivom “Vožnja za kvalitetan i neovisan život”. Osnovna poruka bila je – zahtjev za donošenje jedinstvenog zakona koji bi trebao regulirati sva prava i obveze osoba s invaliditetom i osigurati njihov kvalitetan i neovisan život. Naša sugovornica, Nevena Zubčić, bila je organizatorica toga prosvjeda.
Sredinom lipnja organizirali ste prosvjed “Vožnja za kvalitetan i neovisan život”. Tražili ste da se prava i obaveze osoba s invaliditetom urede jedinstvenim zakonom. U čemu vidite problem u sadašnjem načinu reguliranja?
Okupljanje smo organizirali kako bismo ukazali na apsurde s kojima se svakodnevno suočavamo. Problem je što koristimo prava iz više resornih područja što nam uzrokuje konstantne procjene, već utvrđenog invaliditeta. Primjer jedne nelogičnosti, osobna asistencija, na pragu svoje punoljetnosti i dalje je projektna aktivnost. Sada kada se želi zakonski regulirati opet nam žele nametnuti novi Zakon s brojnim nelogičnostima i nama na štetu.
Više nego ikada prije, sada se ukazala potreba donošenja jedinstvenog Zakona za osobe s invaliditetom. Potrebno je sva naša prava nabrojati i regulirati ih onda različitim pravilnicima. Jedinstveni je zakon bitan i zbog utvrđivanja statusa osobe s invaliditetom na osnovu čega proizlaze sva prava i obveze vezane uz invaliditet. Njime bismo osigurali ostvarivanje toliko potrebne asistencije, ali i drugih prava koja trebaju postati konstanta, a ne pitanje prolaska projektnih prijedloga. Ljudski životi ne smiju biti poput prekidača – uključi/isključi. To je životno pitanje, ne samo civilizacijski doseg. Trenutno, drugi odlučuju o našem tempu života, gdje ćemo, kad, s kim i zašto ići.
Tražite da se zakonski uredi obaveza ne samo rehabilitacije, nego i habilitacije osoba s invaliditetom. O čemu se točno radi? Spominjali ste sadašnji diskriminatorni status?
Habilitacija je proces stjecanja vještina koje osoba nikad nije imala i vezana je najčešće za najraniju dob, a rehabilitacija je proces djelomičnog/potpunog vraćanja vještine koja je osoba imala prije nastanka invaliditeta/ozlijede/progresije stanja.
Inicijativa se zalaže da se rana intervencija zakonski regulira te da se od trenutka nastanka invaliditeta (bilo od najranije dobi ili nekad kasnije u životu) radi na osamostaljivanju osobe, ublažavanju posljedica invaliditeta te punoj društvenoj uključenosti, a ne samo ako se osoba nalazi u radnom odnosu što je do sad slučaj.
Predlažemo da se Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom proširi, upotpuni i kvalitetnije posloži, ali da ipak taj Zakon bude temeljni Zakon za sve OSI.
Spomenuli ste i potrebu za kontinuiranim prosvjedom „petsto kolica svake subote“ . Očito niste zadovoljni reakcijom vlasti na vaše potrebe?
Moramo demantirati izjavu „petsto kolica svake subote“ jer nitko iz Inicijative to nije spomenuo, ali i dodati da naš sustav javnog prijevoza danas ne može osigurati prijevoz za 500 osoba u kolicima tako da je nemoguće organizirati jedan takav prosvjed.
Kontinuirano ćemo biti aktivni i provoditi kampanju kako bismo osvijestili društvo o našim mogućnostima i potrebama. Ne želimo biti socijalni slučajevi, niti tražimo neka popuštanja. Želimo da nas se čuje jer mi uz to što tražimo, nudimo donositeljima odluka i rješenje problema.
Naša rješenja dolaze iz iskustva s trenutnim pravilnicima koji nisu usklađeni s našim potrebama, zbog čega smatramo da možemo biti savjetnici Vladi u kreiranju novih zakona i pravilnika.
Osobe s invaliditetom obuhvaćene su različitim nacionalnim strategijama, politikama i akcijskim planovima. Recimo, u Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030. godine najavljuje se, vrlo ohrabrujuće, da će „Hrvatska u narednom desetljeću biti društvo u kojemu nema diskriminacije na temelju rasne ili etničke pripadnosti, vjere, spola, spolne orijentacije, nacionalnog ili društvenog podrijetla i invaliditeta, u kojem su svi hrvatski građani jednako prisutni na svim područjima javnog i privatnog života, imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih prava i jednaku korist od ostvarenih rezultata“. Kako napredujemo na planu ukidnja diskriminacije?
Kad su različite strategije u pitanju one samo navode što bi trebalo biti u budućnosti; osobe s invaliditetom nisu pitanje prošlosti niti budućnosti, osobe s invaliditetom žive i u sadašnjosti. Naši su problemi sada tu i odlučili smo se na njih ukazati.
Radi se na tome da nema diskriminacije, ali godina 2030. je blizu i treba se ubrzati po pitanju uklanjanja diskriminacije.
Dobar je primjer veće zapošljavanje osoba s invaliditetom, ali i tu su potrebne promjene jer osobe s invaliditetom mogu krenuti u procjenu radne učinkovitosti te prilagodbe radnog mjesta tek 3 mjeseca nakon što se zaposle.
Na samom kraju 2021. donesen je Nacionalni plan izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2021. do 2027. godine. Kako biste prokomentirali fenomen da Vlada učestalo kasni s donošenjem strateških i operativnih dokumenata, pa tako i onih koji se odnose na različite ranjive skupine, ostavljajući društvo u strateški nepokrivenim vremenskim rupama? Npr. prethodna strategija je bila na snazi za razdoblje do kraja 2020., a ova je donesena za 2021. ali tek tamo negdje oko Božića…
Strateški dokumenti se donose kako bi Republika Hrvatska mogla koristiti EU fondove i sve dok nije kasno za prošireni proračun, njihovo donošenje nije kasno. Naši životi su ovdje i sada i njima ne upravljaju strateški dokumenti, nego mi sami. Sve dok imamo prilike za financiranje određenih potreba u zajednici dobro je i da se takvi dokumenti donose jer se na osnovu njih povlače određena sredstva iz EU proračuna.
Bitan je kontinuitet u donošenju određenih dokumenata. Kasni se i u donošenju i u provedbi izglasanih strategija.
Nažalost, time se stječe dojam da Vladu na neki način nije briga za određene skupine (npr. OSI). Takve se strategije donose samo pro forme, na brzinu, tik prije kraja roka ili nakon roka za njihovo donošenje. Takvi strateški dokumenti bi na neki način trebali biti prioritet kako bi se što bolje zbrinule ranjive skupine.
Kako biste prokomentirali zagrebačku strategiju, koja je u javnoj raspravi, i zbivanja oko njezina donošenja?
Strategija je u javnom savjetovanju, što znači da nije još stupila na snagu, a planirana je za razdoblje 2022-2025, što znači da se opet kasni s donošenjem bitnog dokumenta za OSI.
U novoj su strategiji izostavljena područja koja se tiču obiteljskih odnosa, kao da žele poručiti da OSI ne bi trebale biti u partnerskim odnosima, bračnim zajednicama, imati djecu…
Invaliditet postaje sve češće i dijelom dnevnopolitičkih afera. Kako komentirate odgovor Ante Babića, visokopozicioniranog činovnika u Središnjem državnom uredu za demografiju i mlade predstavnicama udruge Sjena, da država na invalide mjesečno „baca“ 200 milijuna kuna? Premijer Plenković je to kasnije u razgovoru s predstavnicama Sjene pokušao izgladiti, ali ne čini li se da tu pijan govori ono što trijezan misli?
Problem je što se osobe s invaliditetom u većini zaista i doživljava kao pasivne primatelje proračunskog novca. Želimo da se to promjeni, da nas se prihvati kao ravnopravne članove društva koji doprinose razvoju zajednice.
Među članovima naše Inicijative imamo mlade s invaliditetom koji su visokoobrazovani, doprinose zajednici, a neki od nas žive i sami bez svoje obitelji u gradu stanovanja. Imamo politologa koji piše članke o sportu, edukacijsku rehabilitatoricu koja vodi financijski vrijedne projekte različitih donatora, logopedicu koja radi s djecom kako bi ih naučila pravilno izgovarati glasove i riječi te pedagoginju koja radi na praćenju i podršci korisnicima s invaliditetom.
Kako komentirate povremene slučajeve zloupotrebe statusa vojnih invalida? Smatrate li opravdanim razdvajanje statusa ratnih i „ostalih“ osoba s invaliditetom?
Ne podržavamo zloupotrebu statusa u svakom kontekstu, zato vjerujemo da trebaju postojati jasno definirani zakoni i pravilnici s kojima će se lakše nadzirati korištenje toga prava. Invaliditet je invaliditet bez obzira koji mu je uzrok. Invaliditet ne poznaje pitanja spola, političkog opredjeljenja i sl. Može se desiti svakome, bilo kada. Smatramo da svi zaslužujemo biti jednaki članovi društva. Težimo društvu koje je spremno pružiti kvalitetnu podršku svim osobama te svim njihovim potrebama, željama i mogućnostima.
Prosvjed koji je povod za naš razgovor organizirala je Inicijativa mladih s invaliditetom. Radi se o organizaciji koja nije zavedena u registar udruga. Kako to da, pored zaista velikog broja udruga i saveza osoba s invaliditetom, ovakvu akciju poduzima neformalna inicijativa? Kako surađujete s etabliranim invalidskim organizacijama?
Problema u društvu je vrlo mnogo. Puno je toga palo na “leda” udruga, a da bi mogle kvalitetno rješavati probleme svojih članova/korisnika, moraju se često opredijeliti samo za neke.
Inicijativom smo htjeli osvijestiti da zakoni i pravilnici nisu tu samo za udruge i ustanove, nego da određuju mogućnosti i prilike pravih, živih ljudi, osoba s invaliditetom. Htjeli smo osvijestiti da postoji način kako OSI mogu biti ravnopravni članovi zajednice i kao pojedinci doprinijeti razvoju društva.
Trebate imati na umu da mnoge osobe s invaliditetom nisu uključene u udruge. Našom inicijativom želimo okupiti stvarne ljude, pojedince koji su suočeni s određenim položajem, koji žele promijeniti određene stvari i ako se slažu s našim zahtjevima mogu nam se pridružiti. Isto tako, našu inicijativu mogu podržati sve udruge koje to žele, a mi ćemo ih uskoro i javno pozvati da to i učine.
