Spomen ploča Stjepanu Javoru izložena je u središtu Zagreba već 28 godina, i s vremenom se pretvorila u nesporni ukras hrvatske „normalnosti“. Gradske vlasti odgovaraju općenito, da „oštro osuđuju veličanje ustaškog režima“ i da su „pokrenuli administrativni postupak ispitivanja svih okolnosti…“. Vesna Teršelič: „Takva spomen ploča nije spojiva s temeljnim vrijednostima demokratskog društvenog poretka i antifašizma.“
Spomen-ploču ustaši Stjepanu Javoru postavila je Hrvatska stranka prava 1995. godine na kući u zagrebačkoj Rokovoj ulici broj 2. U središtu Zagreba već 28 godina stoji spomen-ploča koja slavi ustašu i izražava mu počast. Između dva svjetska rata Stjepan Javor bio je povezan s terorističkim pothvatima Ustaškog pokreta i suradnjom s ustašama u emigraciji- Gustavom Perčecom i Antom Pavelićem.
Danas je na tom mjestu kafić koji se očitovao kao relativno ambivalentna stavka u cijeloj priči. U razgovoru s konobarom dobili smo informaciju kako niti u kafiću niti na ulici nisu zadovoljni spomen pločom. Prema riječima konobara, na nju su se žalili susjedi Židovi, što očito nije bilo dovoljno za njegovo uklanjanje. O njoj je 2020. godine pisala novinarka Sanja Modrić za Telegram, no s obzirom na pozitivne promjene preimenovanja zagrebačkih ulica prema osobama povezanim s NDH, odlučili smo ponovno otvoriti priču od značajnog javnog interesa – postojanja spomen-ploče ovome ustaši u samom centru grada. Autorica ovih redaka zatražila je mišljenje ureda gradonačelnika grada Zagreba o ovom osjetljivom pitanju s ciljem pružanja medijskog prostora za dijalog i poštenu reprezentaciju stajališta uprave grada Zagreba. Grad je izdao konciznu izjavu koju prenosimo u potpunosti:
„Nadležno Povjerenstvo za ploče za označavanje imena ulica i trgova, spomenike, skulpture, spomen-ploče, sakralna obilježja i umjetničke instalacije zaprimilo je inicijativu Svjetskog židovskog kongresa i Documente vezano za uklanjanje predmetne spomen ploče. Povjerenstvo je u skladu s tim pokrenulo administrativni postupak ispitivanja svih okolnosti vezanih uz ovaj slučaj.
Grad Zagreb oštro osuđuje veličanje ustaškog režima i pojedinaca koji su bili njegovi podržavatelji ili akteri. Na tom tragu pokrenut je proces uklanjanja imena ulica koja su ih dobila po imenima osoba povezanih s ustaškim režimom. Drago nam je da postoji široki politički konsenzus oko te inicijative.“
Tekst spomen-ploče Stjepanu Javoru navodi sljedeće:
”U ovoj je zgradi, do svoga uhićenja 31. listopada 1929., živio i imao trgovinu vatrogasnih potrepština istaknuti pravaš, neustrašivi borac za Nezavisnu državu Hrvatsku i mučenik Stjepan Javor. Rođen u Brinju 27. studenog 1877., osuđen na 20 godina zatvora kao borac za hrvatsku državu, od srpskih vlasti u zatvoru strahovito mučen i od posljedica mučenja umro 26. ožujka 1936. u kaznionici u Srijemskoj Mitrovici”.
U svom članku Proces Hranilović-Soldin: Prilog poznavanju postanka ustaškog pokreta, pravnik Tomislav Jonjić iznio je svoje mišljenje i analizu, uključujući i kontroverzu oko osobe po imenu Javor. Upućujemo da je Hrvoje Šimčević za Novosti komentirao Jonjića kao pobornika „retuširanja historije“.
Stjepan Javor povezan je s ustaškim pokretom od njegova osnivanja, 7. siječnja 1929. godine. Ustaški pokret iz Zagreba se u tom periodu fokusirao na izgradnju i širenje mreže, posebice među mladima. Isprepleten s Hrvatskom strankom prava, iskristalizirao se ogranak mladih ustaša čiji je naziv bio Pravaška radnička omladina, a njen pročelnik bio je Stjepan Javor. Pripadnici Ustaške mladeži, Marko Hranilović i Matija Soldin, 22. ožujka 1929. godine ubili su Antona Schlegela (1878.-1929.), direktora Jugoštampe. Schlegel, prema Jonjiću, nije bio slučajna žrtva – ubijen je jer je podržao šestosiječanjsku diktaturu kralja Aleksandra. S obzirom na to da je Schlegel bio javno lice i pobornik monarhističke politike obitelji Karađorđević, bilo je važno pronaći odgovorne za njegovo ubojstvo. Istragom se ubrzo ustanovilo da je Schlegelovo ubojstvo povezano s ustaškom mladeži i njihovom vezom s ustaškim pokretom u emigraciji, a danas je poznato da su nalogodavci za ubojstvo bili Perčec i Pavelić.
Zbog tog zločina, kao i drugih terorističkih činova i zavjera planiranih i izvedenih u Zagrebu i okolici, u Zagrebu se vodio zajednički sudski spor protiv 23 osobe povezane s ustaškim pokretom, uključujući i Javora. Vladko Maček, vođa HSS-a, bio je odvjetnik i branitelj Javora. Jonjić spominje kako su već neki ustaški pristaše i njihove obitelji za vrijeme istrage i pritvora bili podložni represivnim mjerama mučenja, kako bi istražitelji došli do iskaza, a isto tako navodi da su neki optuženici ipak bili pošteđeni torture. Tijekom disciplinskih mjera Javor je priznao da je posjedovao oružje koje je namijenjeno za terorističke aktivnosti pravaške mladeži. Ova izjava potvrdila je sudu da je Javor, dok je bio na slobodi, održavao kontakt s Perčecom, s ciljem planiranja i organiziranja širenja naoružanja unutar ustaških redova. Od dvadeset troje optuženih četvero je dobilo smrtnu kaznu, četrnaest zatvorsku kaznu, a petero je bilo oslobođeno odgovornosti. Javoru je sud naredio zatvorsku kaznu od 20 godina koju je morao odslužiti Leopoglavi, potom u Srijemskoj Mitrovici, u kojoj umire od upale pluća. Epitet “hrvatskog mučenika” je post mortem dodijeljen Javoru, no autorica ovih redaka smatra da taj epitet ima temelje koji su vrlo labavi.
Prema članku Kazneni zavodi u Kraljevini Jugoslaviji 1929-1935., povjesničarke Ivane Dobrivojević, uvjeti za zaposlenike i zatvorenike zatvora u Kraljevini Jugoslaviji bili su izrazito loši. Onovremeni liberalni zakoni koji zahtijevaju ljudske uvjete zatvorenicima bili su mrtvo slovo na papiru, a autorica progovara o utjecaju svjetske ekonomske krize s kojom su povezani loši opći uvjeti od kojih ističe nestašicu raznolike hrane za zatvorenike, te nedostatnost adekvatne opreme za zatvorske redare. Nadalje, disciplinska kažnjavanja bila su učestala, a podnosilo ih se kao posljedicu raznolikih ali i banalnih modaliteta zatvoreničkog otpora. Primjerice, ističe autorica, „generalna inspekcija kaznenih zavoda iz 1933. pokazala je da su kažnjenici zavoda u Skoplju kažnjavani sa dva ili tri dana ćelijskog zatvora samo zato što nisu znali svoj osudni broj. Osim toga, mnogi su bili ‘u vrlo teškom okovu čije su negve bile vezane sa tri alke, te osuđenik nije mogao slobodno nogama da se kreće kao što je to bilo propisano’.“ Prema riječima Ivana Gabelice šefa HČSP-a iz devedesetih godina, „Javor je i u kaznionici nastavio s borbom za ljudska prava, u ovomu slučaju za prava osuđenika. Zbog toga je bio stalno zlostavljan, pa je u više navrata štrajkao glađu (…)“. Međutim, sudionik ustanka u Lici 1932., Ivan Abramović dobio je zatvorsku kaznu od 15 godina koju je u prvoj fazi služio u mitrovačkom zatvoru. Abramović je u svojim memoarima spomenuo da su radi boljih uvjeta i zatvoreničkih prava zajednički štrajkali glađu komunisti i Hrvati, od kojih navodi Franekića, Ožanića i Balena. Ishod štrajka bio je nepovoljan za zatvorenike jer, kako tvrdi Abramović: „Straže su ušle u sobu poslije uvjeravanja da prime hranu, što su komunisti odbili, i jednostavno su iznemogle od gladi bacali na leđa kao vreće i nosili ih preko dvorišta u zgradu samica.“ Abramović je u svojim zatvorskim uspomenama također spomenuo da je 1933. godine bio jedan od najvećih do tad štrajkova zatvorenika mirtovačkog zatvora, gdje navodi: „Svi osuđenici, komunisti i hrvatski nacionalni revolucionari, stupili su zajedno, što se kaže kao jedan, u štrajk glađu.“ Valja navesti i da je Abramović u početku odsluženja zatvorske kazne uočio: „Mi smo znali gdje smo i što smo, pa nismo davali nikakvog povoda i tako nas nisu tukli“. Naposljetku, vratimo se samoj autorici Dobrivojević, koja je po pitanju političkih zatvorenika i disciplinarnih mjera u jugoslavenskim zatvorima napisala sljedeće: „Svi protivnici režima su nastojali, i u tome uspevali, da boravak u zatvoru iskoriste za stvaranje kulta mučenika, stradalnika ili ‘narodnih boraca’ i da na taj način privuku što više pristalica. Kako je Kraljevina u doba šestojanuarskog režima bila slaba država, suočena sa nagomilanim unutrašnjim problemima, režim nikada nije uspeo da nađe adekvatan odgovor i suzbije propagandu o srednjovekovnim torturama i ‘varvarskim’ uslovima u jugoslovenskim tamnicama i na taj način, barem delimično, popravi sliku o sebi, ali i o državi, u međunarodnoj javnosti.“
Disciplinske mjere koje je Javor pretrpio za vrijeme iznuđivanja iskaza i odsluženja zatvorske kazne u mitrovačkom zatvoru bile su dovoljne da se formira mit koji je služio za potvrdu hrvatske muke nad opresivnim mjerama jugoslavenske vlasti. Ustaški su gimnazijalci 1943. godine napisali pjesmicu o njemu koja se može pronaći u pisanom obliku ili prepjevanu s pratnjom gusli. Od samih stihova, izdvajamo sljedeće:
„Sad počujte je li muka ova
Slična isto k’o i Isusova
Samo Isus više je trpio“
Tijekom razdoblja NDH, osim dobivenih stihova, Javor je također dobio čast da ima ulicu u blizini Trga bana Josipa Jelačića. Konkretno, današnja Praška ulica nosila je ime Stjepana Javora, a radi se o ulici u kojoj je gotovo neposredno nakon dolaska ustaša 1941. godine u Zagreb srušena sinagoga. Nakon 1945. godine ulica više ne nosi naziv prema Javoru, a neki još tuguju radi toga. Naime, na portalu 7DNEVNO Ivica Karamatić napisao je: „Danas, nažalost, Javor nema svoju ulicu u glavnomu hrvatskom gradu. To je nedvojbena sramota grada Zagreba, ali i Republike Hrvatske.“
Nama nije žao.
„Hrvatski mučenik“ ili ustaša Stjepan Javor bio je medijski eksponiran u vrijeme devedesetih godina prošloga stoljeća kada su mnoga lica pod sponzorstvom nove demokratske vlasti ponovno dobila status hrvatskih heroja. Primjerice, u drugom izdanju knjižice Moja Hrvatska: zemljom kroz prostor i vrijeme iz 1993. godine, ispod podnaslova „Slavni domoljubi“, Javor je smješten uz bok ratnom zločincu Juri Francetiću, ali i narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Spomenuta knjižica opisala je Javora „simbolom i metaforom hrvatskog mučeništva za prve jugosrpske okupacije Hrvatske. Ulazi u najsvjetlija imena hrvatske političke oporbe i borbe za hrvatsku državu. Kao hrvatski nacionalist umro je u jugosrpskom zatvoru od posljedica silnog dugogodišnjeg mučenja i štrajkova glađu 27. ožujka 1936. godine u robijašnici Srijemska Mitrovica.“ Glavni urednik i autor spomenute knjižice je onovremeni inicijator osnivanja HDZ-a, Zdravko Gavran, koji danas u javnom prostoru gostuje u podcast Velebitu i emisiji Budnica Osječke televizije.
Nadalje, potrebno je uputiti na HRT-ov TV kalendar koji je, više-manje očekivano, okarakterizirao Javora kao hrvatskog mučenika, a u prilogu od dvije minute nije niti spomenuta njegova prepletenost s ustaškim pokretom. O ustaši Javoru je pisao već spomenuti pokojni pravaš Ivan Gabelica. U kolumni pod nazivom O 76. obljetnici mučeničke smrti Stipe Javora http://hcsp.hr/o-76-obljetnici-mucenicke-smrti-stipe-javora/ Gabelica je bespoštedno i neumoljivo navijao za ustaše. Od mnogo primjera ne samo historijskog revizionizma, već i otvorenog skandiranja ustaštvu, izdvajamo sljedeće: „Javorova smrt nije bila uzaludna. Iz njegove krvi i krvi njegovih suboraca stvorena je nakon 839 godina, pod vodstvom dr. Ante Pavelića, Nezavisna Država Hrvatska. Površinom je bila veća nego što je hrvatska država ikada bila u povijesti. Bez nje, iako je tuđinskom silom srušena u Drugom svjetskom ratu, ne bi četrdeset pet godina kasnije bilo Republike Hrvatske. Dakle, u temelje Republike Hrvatske ugrađene su i kosti Stjepana Javora. Ali ta država ne odužuje se Javoru za njegovu žrtvu. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj postojale su ulice u spomen Javoru. Uspomena na nj se je častila. Na primjer, današnja Praška ulica u Zagrebu zvala se je Javorovom. Ali zato u Republici Hrvatskoj postoje ulice i trgovi Josipa Broza Tita, Otokara Keršovanija, Andrije Žaje, Božidara Adžije i drugih osoba, koje su i načelno bile protiv hrvatske države.“
Vesna Teršelič: Uvreda za sve prolaznike i prolaznice
Javili smo se Vesni Teršelič, mirovnoj aktivistici i voditeljici Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Documenta je sa Svjetskim židovskim kongresom uputila Prijedlog Skupštini grada Zagreba tj. Odboru za preimenovanje naselja, ulica i trgova, za preimenovanje ulica nazvanih po dužnosnicima i simpatizerima NDH. Njihova je inicijativa početkom svibnja ove godine prihvaćena od strane gradskih četvrti na čijim se teritorijima nalaze sporne ulice, kao i nadležnog skupštinskog odbora. Među spornim imenima u zahtjevu je upućena pozornost na postojanje spomen-ploče ustaši Stjepanu Javoru. S obzirom na to da u izvješću Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova nije konkretizirano nikakvo rješenje za spomen ploču o Javoru, pitali smo gospođu Teršelič za izjavu o tom pitanju koju prenosimo u cijelosti:
„Ploča Stjepanu Javoru, za koju Grad Zagreb nikad nije izdao rješenje, uvreda je za sve prolaznike i prolaznice. Hrvatska stranka prava tiho ju je postavila, podmetnuvši u javni prostor kukavičje jaje slavljenja ustaškog nasilja. Takva spomen ploča nije spojiva s temeljnim vrijednostima demokratskog društvenog poretka kao i vrijednostima antifašizma istaknutima u Ustavu Republike Hrvatske kao i u nizu Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava. Mada na portalima možemo pratiti pokušaje opravdavanja slavljenja uspomene na Javora, vjerujem da bi u Zagrebu samo malobrojni poduprli bilo kakvo odobravanje atentata zbog kojeg je kažnjen. Zidovi našeg grada nikako nisu primjereno mjesto za spominjanje osoba poput Javora. Ako se njegovo ime uopće treba spominjati onda bi moglo biti dio rasprave i analize nastanka ustaške ideologije i njihove nasilne prakse. Svi trebamo raspravu utemeljenu na činjenicama koja bi uključila analizu nasilnih praksi svih tadašnjih političkih snaga. Ta je vrsta informirane rasprave važna za razumijevanje naše povijesti, posebno za mlade. Kako bi započeo kritičan razgovor u uzrocima nasilja treba nam samokritično distanciranje ne samo od zločina NDH, već i od ideologija fašizma, nacizma, ustaštva, koje su prethodile genocidima počinjenim u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Stjepan Javor je bio pravaški političar i trgovac vatrogasnom opremom, povezan s nastajanjem ustaškog pokreta i njihovim prvim atentatima. Smatra se da je bio Pavelićev zamjenik u domovini. Pravaši obično prešućuju da je sudjelovao u ubojstvu političkog protivnika, novinara i vlasnika Jugoštampe, Antuna Schlegela, koji je u večernjim satima 1929. ubijen pred kućnim pragom. U sudskom procesu Javor je kao osmooptuženi osuđen na 20 godina zatvora. Tijekom istrage vlasti su iznudile njegovo priznanje torturom. U postupku je priznao da je predao oružje ubojicama. Umro je u zatvoru od upale pluća 1936. godine. Smrt Stjepana Javora postat će simbol ustaškog mučeništva koji će kroz njegovanje kulta biti nastavljen i za vrijeme postojanja NDH. Tada će jedna od glavnih zagrebačkih ulica, današnja Praška, u kojoj su Ustaše 1941. devastirale Sinagogu, nositi njegovo ime.“
