Ukrajina i Moldavija mogu otvoriti pristupne pregovore za priključenje Uniji, Gruzija postaje kandidatkinja, a BiH do daljnjega ostaje na čekanju.
Aktualno činovništvo tzv. europske obitelji – predvođeno Ursulom Röschen/Ružicom von der Leyen za kormilom Europske komisije i Charlesom Yves Jean Ghislaine Michelom na tronu Europskog vijeća – povuklo je uoči Nove godine još jedan politikantski potez kojim je iksti put demonstriralo ne samo nesposobnost za racionalno poimanje vlastite odgovornosti za stanje mira i sigurnosti na Starom kontinentu nego i bezosjećajnost za elementarnu pravdu. Naime, nakon što je mađarski premijer Viktor Orbán napustio sjednicu te ipak nije uložio najavljeni veto, Europsko je vijeće odlučilo: Ukrajina i Moldavija mogu otvoriti pristupne pregovore za priključenje Uniji, Gruzija postaje kandidatkinja, a BiH do daljnjega ostaje na čekanju. Jest da BiH – disfunkcionalna zemlja triju tzv. konstitutivnih rogova u vreći boje leopardove kože – objektivno nema uvjeta u dogledno vrijeme postati članicom EU-a, ali najkorumpiranija u Europi, autoritarna i ratom raspamećena Ukrajina ih ima daleko manje. Moldavija i Gruzija bi pak zbog milijun i jednog razloga morale ostati u čekaonici barem koliko i Turska ili makar desetljeće nakon što BiH krene tzv. europskim putem. Politička/antska demonstracija sile stezanjem zapadnog (EU i NATO) obruča uza same ruske granice sa sjevera, juga i zapada Europe i Azije imat će poguban učinak na svjetski mir i sigurnost. Pojedinačno najjača nuklearna sila na Kugli to neće trpjeti.
„Članstvo Ukrajine u EU je loša odluka“, prenio je Reuters Orbánovo reagiranje u povodu odluke 26 članica EU-a o otvaranju pristupnih pregovora. „Mađarska ne želi sudjelovati u ovoj lošoj odluci! Odluku je donijelo 26 članica Unije, pa ih treba pustiti neka idu svojim putem. Mađarska nije željela sudjelovati u toj lošoj odluci i zato se držala podalje od nje.“ Inače, u Bruxellesu je uoči glasanja o otvaranju pregovora o pristupanju Ukrajine i Modavije te kandidaturi Gruzije vladao strah da će se najavljenomu mađarskom vetu pridružiti još neke zemlje budući da je za donošenje odluke neophodna suglasnost svih 27 zemalja članica EU-a tako da je službenoj Budimpešti brzinski bačena mrkva vrijedna više od 10 milijardâ eura, što se očito pokazalo najučinkovitijim protupožarnim sredstvom za preventivno gašenje tinjajućega mađarskog i možda još nečijeg veta. Orbánov odlazak sa sjednice Europskog vijeća prije no što se glasalo o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji službeno se smatra suzdržanim u izjašnjavanju o tom prijedlogu budući da je za donošenje bilo koje tako važne odluke obavezno stajalište svih 27 članica EU-a.
Odblokiranih Mađarskoj više od 10 milijardâ eura iz EU fondova učinilo je to da na kraju budu siti i vuk i ovce? Nije važno pak to što su time bačeni na još strožu dijetu pravda i pravednost te, je li, razvikana predanost EU-a ispunjavanju svih kriterija za priključenje neke zemlje tzv. eurounijskoj obitelji? Jer to što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu: quod licet Iovi, non licet bovi? Malo je komu potreban takav EU s tako podanički neodgovornim/nesamostalnim vodstvom. Opsjednutim vrlo snažnim, je li, američkim interesom imperijalnoga gazdovanja Kuglom, kojemu najviše smeta ruska i kineska konkurencija u globalnoj podjeli polit-ekonomskih vrijednosti i utjecaja. Mađarska, odnedavno Slovačka, a oporbeno i velik dio predizborno rastućih snaga tzv. radikalne desnice u inim zemljama Unije debelo kompromitiraju bruxellesku fatamorganu o tzv. jedinstvu i zajedništvu, slozi i sinergiji 27 članica EU-a. Ne samo na potpori Ukrajini, koja se pretvorila u zapadni bankomat, vreću bez dna te ni s blizu 500 milijardâ u dvije godine već spiskane vojne i ine SAD/EU/NATO-ove pomoći nije kadra izaći nakraj s tzv. specijalnom vojnom operacijom radi denacifikacije zemlje pod autoritatnim režimom Volodimira Zelenskog.
Bilo čiji bi veto od 27 zemalja članica EU-a na odluku Europskog vijeća o početku pristupnih pregovora Ukrajine i Moldavije te kandidaturi Gruzije smjesta eliminirao te tri zemlje – koje ne kontroliraju ni sav svoj teritorij – iz zaplotnjačke proturuske igre Washingtona via Bruxelles. Nijedna od tih triju zemalja, teritorijalno upitnih i u bliskoj budućnosti, da se dugoročno i ne spominje, ne ispunjavaju nijedan od desetak najvažnijih ni iks manje važnih, a obaveznih kriterija za otvoriti pregovore i postati članicom EU-a. À propos, Unija je bezobrazno i ponižavajuće 10 godina driblala RH, mic po mic ucjenjivala ispunjavanjem 23 kriterija i ponižavala Hrvatsku u „eurounijskoj čekaonici“ do konačnog učlanjenja 1. srpnja 2013. godine. Otkud sada taj isti Bruxelles žmiri na iskustva iz kojih je morao izvući pouku o pravdi, pravednosti i validnosti kriterija koji, proklamirano, imaju vrijediti za sve jednako? I gdje je CRO premijeru Andreju Plenkoviću ne samo moralni obraz glede&unatoč tog iskustva 10-godišnjeg ponižavanja RH do prijema u Uniju već i političko dostojanstvo glasati na Europskom vijeću za otvaranje pristupnih pregovora Ukrajine i Moldavije i kandidaturi Gruzije kad je iz egzosfere bjelodano da te zemlje ne ispunjavaju uvjete. Kud’ svi Turci, tu i ćelavi Mujo!?
A što je s balkanskim zemljama BiH, Sjevernom Makedonijom, Srbijom, Crnom Gorom, Albanijom, ali i s Turskom? Samo u Njemačkoj već desetljećima živi i radi cca. pet milijuna Turaka. Da se i ne broje svi oni što žive i rade u ostalih 26 zemalja članica EU-a. Odluka Europskog vijeća o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji debelo je politikantska, besprimjerno proturuska, nepravedna i samokompromitirajuća za tzv. europski obitelj. Aktualno i dugoročno znatno lošija od Orbánove javne ocjene: loša. Koje to kriterije za učlanjenje u EU – nakon politikantske odluke Europskog vijeća uoči Nove godine – imaju još ispuniti BiH, Sjeverna Makedonija, Srbija, Crna Gora, Albanija i Turska u EU-„čekaonici“, a prekonoć su ih, je li, ispunile Ukrajina, Moldavija i Gruzija? Eurounijska sprdnja s pravom i pravednošću dodatni je uteg na kantaru što važe vjerodostojnost i tih što samovoljno gazduju bruxelleskim staklenjakom u interesu Uncle Sama, a protivno suverenim polit-ekonomskim interesima pola milijarde žitelja tzv. eurounijske obitelji. Sic transit.
„Lideri EU-a ne bi trebali favorizirati Ukrajinu u odnosu na zapadni Balkan kada budu odlučivali o početku pristupnih pregovora“, kazao je austrijski ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg u intervjuu utjecajnom britanskom The Financial Timesu uoči sjednice Europskog vijeća, što je stajalište istovjetno Orbánovu i gotovo sve polit-radikalnije Europe. „Za narod Srbije se ništa ne mijenja, a prvi put se dogodilo da ankete pokazuju kako većina stanovnika te zemlje ne podržava EU, što bi trebalo biti alarm Bruxellesu. Gubimo ih. Geopolitička je katastrofa to da Europska komisija promatra zapadni Balkan kroz povećalo, a Kijev kroz ružičaste naočale. Lideri EU-a trebaju tretirati BiH ravnopravno s Ukrajinom kad se radi o pregovorima o pristupanju Uniji. Ne smije se određenu zemlju usmjeriti na brzu traku, a ostale na sporu. Ključno je i BiH i Ukrajinu usidriti u orbitu EU-a radi borbe protiv ruskog utjecaja, jer je jednako važno jačanje stabilnosti i u istočnoj i u jugoistočnoj Europi.“
Svojedobno je albanski premijer Edi Rama retorički poručio Bruxellesu: „Je li potrebno da počnemo novi rat na Balkanu, pa da privučemo vašu pozornost?“ Uoči glasanja u Europskom vijeću o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji, koje je prošlo kako je prošlo – ostavljajući zapadni Balkan bez izgledne nade za skori dobar ishod na tzv. europskom putu – Austrija je bila jako blizu pridružiti se najavljenomu mađarskom vetu, ako BiH ne dobije zeleno svjetlo kao Ukrajina i Moldavija. Rasprave su otišle u drugom smjeru, jer je Bruxelles na brzaka odblokirao Mađarskoj više od 10 milijardâ eura iz EU-fondova (blokiranih navodno zbog nedeokratskih vladinih poteza) te progledao kroz prste nastavak uvoza jeftinijih ruskih energenata. „Nije pametno stvarati probleme zapadnobalkanskoj regiji“, smatra ministar Schallenberg, „postavljati im još jednu prepreku, a te zemlje već 20 godina čekaju proširenje EU-a na svoje teritorije.“
CRO premijera Plenkovića ne more te brige niti strahuje od izazova o kojima mudro zbori njegov albanski kolega Rama, ne trza malim nožnim prstom na činjenicu da Srbija – formalno, zbog „sve ozbiljnijih izazova europskoj sigurnosti i miru, što destabilizira i balkansku regiju“ – zakonski vraća obavezu služenja vojnog roka. U prošlih je desetak godina vojna obuka bila dobrovoljna, vojska profesionalizirana, kao u RH i mnogim zemljama u Europi. Nije tajna ni to da su odnosi snaga na Balkanu vrlo neugodni, državne/stranačke politike nerijetko polarizirane, a ruski pak utjecaj u Srbiji, BiH (entitet Republike Srpske) i Crnoj Gori takav da nije isključeno kako je – u nekoj stisci u Ukrajini ili drugdje – Moskva itekako sposobna podmetnuti katastrofalan ratni požar na zapadnom Balkanu. Gdje, je li, još nisu plaćeni svi računi iz ratnih 1991-1995-ih godina.
Ni SAD, ni Unija niti Rusija nisu se u tom razdoblju, još manje od poraća do danas, iskazali osobitom pomirbenom i mirotvornom pameću. Kao što, aktualno, smrtno griješe dušu u ukrajinskom ratu tzv. demokracije i tzv. autokracije, odnosno gledanjem kroz jako krvave prste izraelskom genocidu nad Palestincima u Pojasu Gaze te na okupiranima Zapadnoj obali rijeke Jordana i istočnom Jeruzalemu. U Palestini, koju etnički čiste i provode neviđeni apartheid nad Palestincima čak od prije 1948. godine kada je židovski narod dobio međunarodnu licenciju državne neovisnosti, samostalnosti i suverenosti na stoljetnom palestinskom tlu. Nesposobna i nesavjesna zapadna Europa je 1990-ih godina debelo zakasnila spriječiti ratni požar na zapadnom Balkanu, a itekako je mogla da nije politizirala s figom u džepu, a sada političkom impotencijom u odnosu na proširenje EU-a i nekontrolirane migrantske trendove jednostavno ne ulijeva nadu da je iole sposobna pravodobno i učinkovito rješavati ključne probleme mira, sigurnosti, demokracije i europskog života na zapadnom Balkanu.
Europsko je vijeće to nedvosnisleno demonstriralo odlukom o forsiranju Ukrajine na štetu i bagateliziranjem tzv. europskog puta BiH, što je put u nove zategnutosti kojima se ne vidi ni intenzitet niti ishod. „EU će otvoriti pregovore s BiH kada ona postigne neophodan stupanj usklađenosti s kriterijima za članstvo“, citirao je novinar Adriano Milovan u tekstu na portalu Euractiv politički daltonističku tvrdnju predsjednika Europskog vijeća Chrlesa Michela objavljenu na platformi X, bivšem Twitteru, „te je Vijeće pozvalo Europsku komisiju da ga do ožujka 2024. izvijesti o stavu oko donošenja takve odluke.“ Michel nema ni političke niti moralne petlje kazati kada je i kojim sitnozorom Komisija utvrdila i izvijestila Vijeće da su Ukrajina i Moldavija, je li, „postigle neophodan stupanj usklađenosti s kriterijima za članstvo u EU“, a Gruzija za kandidaturu, prije, više i bolje no BiH, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Albanija i Turska. Sic transit. Ne’š ti pravde i političke pameti iz bruxelleskog staklenjaka!?
Ako su Plenkovićevima „dragoj Ursuli“ i „dragom Charlesu“ (iz službene prepiske) važniji ratom raspamećeni, demokratski deficitarni i koruptivno ruzinavi do nevjerovanja Ukrajina, Moldavija i Gruzija – strateški puno dalji od zapadnog Balkana u smim njedrima Starog kontinenta – onda se tu nema što reći protiv Orbánove, Schallenbergove i inih ocjena o vrlo lošoj odluci Europskog vijeća glede&unatoč proširenja EU-a. Tomu se, je li, mogu – što bi se reklo: u leru – radovati samo aktualni proamerički lideri u trima neuvjetno favoriziranim zemljama, čija je sudbina i dalje u gustom situ. Odluka Europskog vijeća o (neuvjetnom) favoriziranju triju država i ostavljanju ostatka zapadnog Balkana u EU-„čekaonici“ – protivno javnoj Michelovoj i politikantskoj samohvali Von der Leyen – nije nikakav „jasan signal nade narodima u tim zemljama i za naš kontinent“, nego primjer političkog analfabetizma i neodgovornosti čelništva EU-a što izaziva bijes i bagateliziranih naroda na zapadnom Balkanu i ljudi s makar dva zrna političke soli u glavi u zemljama EU-a.
Skorašnji će euroizbori pokazati koliko je EPP momčad i s naočalama slijepog Michela i ratoborne na tuđi račun Von der Leyen zaslužila tzv. pakrački dekret. Ne mogu voditi Europu enormno plaćeni i povlašteni uredski ljudi činovničkog mentaliteta, koji genetski ne razumiju što znače mirotvornost, ekonomska i društvena sigurnost, sloboda komuniciranja i demilitarizacija radi općeg dobra, etc. Kakvi Rusi, kakvi lonci i bakrači, kakva pobjeda bilo koga nad bilo kime!? „Ovo je pobjeda za Ukrajinu (otvaranje pristupnih pregovora, op. a.) i pobjeda za cijelu Europu“, svršavao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u čestitci na X-u predsjednici Moldavije Maii Sandu, jer je i Europsko vijeće okrenulo palac gore i njezinoj zemlji. Ako su EU i lideri triju faviriziranih država kalkulirali s time da bi ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin bio možebitnu odbijenicu EU-a smatrao „svojom pobjedom“, debelo su se – prekalkulirali. Baš kao i procjenom ukrajinske pobjede, koja se pogrešna procjena vratila kao bumerang najviše europskoj ekonomiji i životnom standardu njezinih ljudi, Ukrajincima razorenom i četvrtinski iseljenom zemljom s pola milijuna mrtvih i ranjenih te Unijiunutadnjim razdorom.
A CRO premijer Plenković, je li, u ime hrvatskih građana – koji ga za to nisu ovlastili! – druka u Europskom vijeću za Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju, a ne protivi se prešućivanju BiH i inih zapadnobalkanskih zemalja, čije je članstvo u Uniji egzistencijalni interes Bijedne Naše. Ukrajina, Moldavija i Gruzija nisu. Odbija svojim sugrađanima od usta eda bi korumpiranom Kijevu slao kešovinu i oružje. Na politikantskim hodočašćima po Mostaru pametuje o tzv. europskom putu BiH, a pred „dragom Ursulom“ i „dragim Charlesom“ – ni abera. Kakav BiH!? I tko Plenkovića uopće pita za BiH? S tzv. prave strane povijesti (sic transit) „junački“ grmi protiv odcjepljenja Krima i ukrajinskog jugoistoka – kao što mu nije ni nakraj pameti da bi bilo u redu odcijepiti tzv. SAO Krajinu u Domovinskom ratu ili pak Istru u nekakvoj europskoj regionalizaciji – a rukama se i nogama grebe za to da se Srbiji oduzmu Kosovo i Metohija. I da to Beograd mora priznati.
Plenković u UN-u i po europama uzduž i poprijeko – eda bi Uncle Samu srce bilo na mjestu? – sramoti Hrvatsku potporom izraelskom genocidu u Palestini, najstrašnijem zločinu protiv čovječnosti nakon nacističkoga u Drugomu svjetskom ratu i američkog u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu. Ni da bi pisnuo u Bruxellesu u interesu Slavonaca kojima „stručnjakinja za afričku svinjsku kugu“ ne dâ klati posve zdrave svinje, a tamo je gotovo svaki drugi dan. Trebao, ne trebao. Ali, eto, nek’ se vidi kako se važno gega hodnicima staklenjaka, smješka lijevo-desno i samodopadno zirka u tv-oko. Što, je li, režimska tzv. javna kuća HRT ne propušta prikazati.
I onda, naravno, onako von oben slijedi drvlje i kamenje na predsjednika RH Zorana Milanovića – koji sve to ne čini, ne zato što ne bi mogao ili smio – jer da je „osvjedočeni rusofil, ne voli Ukrajinu, vrijeđa EU i njezine čelnike, ne podržava hrvatsku ni vanjsku niti unutarnju politiku, čini veliku štetu Hrvatskoj u svijetu i među njezinim prijateljima“, etc., itsl. Tko je tu lud, jamačno ne znaju ni bog niti vrag. Baš kao što nemaju pojma komu je to i zašto u Washingtonu i Bruxellesu palo na pamet gurati Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju kritično nespremne u EU prije i uvjerljivije no zemlje zapadnog Balkana. „Loša, vrlo loša odluka“, tvrdi Viktor Orbán. „Odluku je donijelo 26 članica Unije, pa ih treba pustiti neka idu svojim putem.“ A na tom putu ništa dobro ni za Uniju niti za Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju. Proširenje EU-a jest interes Bruxellesa i regije, ali to se ne radi ofrlje, gazeći dogovorene kriterije koje su morale ispoštovati sve već primljene zemlje, i ne radi se ignorirajući pravdu i pravednost. Nema tog razloga da Ukrajina, Moldavija i Gruzija budu iznimke od pravila. U protivnom, tzv. europska obitelj postaje sprdnja zbog koje se Robert Schuman ljutito okreće u grobu.
