David Kabalin: Podsjećanje na datume i događaje bitne za lokalnu povijest kao i poticanje interesa i sudjelovanja građana u kreiranju i korištenju zajedničkih javnih prostora grada redovito rezultira interesom javnosti.
Arhitekt David Kabalin prvi je put još 2015. godine predložio aktivaciju zapuštenih, pa i zaboravljenih, ostataka najstarijeg zagrebačkog željezničkog mosta na Kajzerici kao novog javnog prostora i svojevrsnog vidikovca. Ideja je bila osmišljena u okviru aktivnosti projekta Ars Publicae koji je te godine tematizirao zagrebačko Tromostovlje (u sklopu tog programa Kabalin je realizirao uspješnu privremenu intervenciju nazvanu Crvena linija na Savskom, pješačkom, mostu).
Kabalinov prijedlog za Kajzericu i ostatke najstarijeg zagrebačkog željezničkog mosta iz 1862. godine potom je platforma 1postozagrad predložila mjesnoj samoupravi, u skopu programa Malih komunalnih akcija, no bez ikakvog odjeka ili pomaka.
Konačno, ove godine u sklopu projekta Mikrourbanizmi prijedlog će doživjeti prvu, privremenu, realizaciju, o čemu za H-Alter govori idejni autor prijedloga i rješenja David Kabalin.
David Kablin je nakon diplome na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radio u nekoliko zagrebačkih ureda (Njiric+, studio BF i Brigada). Godine 2015. magistrirao je zaštitu spomenika i lokaliteta pri Raymond Lemaire International Center for Conservation u Leuvenu (Belgija ) radom o Upravljanju povijesnim gradom na primjeru Dubrovnika. Kao član tima dobitnik je posebne pohvale organizacije Europa Nostra 2016. za studiju zaštite Citroenova industrijskog kompleksa u Buxellesu.
Kabalinov rad koji aktivira arheološke ostatke najstarijeg zagrebačkog željezničkog mosta bit će predstavljen javnosti na lokaciji na Kajzerici, Cimermanova ulica/ Obala Ivana Supeka, neposredno pored Zelenog/ Hendrix mosta u nedjelju, 1. listopada 2023. u 11 30 sati. U sklopu otvorenja održat će se i kratka besplatna šetnja za javnost na temu intervencije, Tromostovlja i Kajzerice, a voditelji su David Kabalin i Saša Šimpraga.
Željeznica je došla u Zagreb 1862. godine kada je otvoren i prvi zagrebački željeznički most koji danas više ne postoji. Što je uključivao vaš izvorni prijedlog?
Izvorni prijedlog naziva „Pozdrav Savi” iz 2015. uključivao je uređenje preostalog upornjaka starog željezničkog mosta te njegovo korištenje u novoj funkciji vidikovca s pogledom na Savu i tada svježe obnovljeni i osvijetljeni Zeleni ili Hendrixov most. Time sam želio podsjetiti na nestali most kroz valorizaciju i novu upotrebu jedinog njegovog cjelovito sačuvanog elementa – upornjaka uz Cimermanovu ulicu na Kajzerici.
Minimalnim zahvatom pojavnost upornjaka ostala bi u potpunosti očuvana, a njegova nova namjena pridonijela bi kvaliteti javnog prostora na Kajzerici i predstavljala malu inovaciju u pristupu infrastrukturnoj baštini.
Kako upornjak ima dvije razine – donju na koju je nalijegala čelična konstrukcija mosta i gornju u razini tračnica – visinska razlika iskoristila bi se za formiranje drvene tribine za sjedenje ili ležanje. U njenom središnjem dijelu, u širini nekadašnjih tračnica izvele bi se stepenice. Potkonstrukcija tribina bila bi od čeličnih profila a završna obloga od impregniranih hrastovih dasaka. Zaštitna ograda zamišljena je od tankih čeličnih profila u boji nekadašnjeg mosta. Tada još nije bilo jasno koje je boje bio stari most, no u međuvremenu smo iz rijetkih kolor fotografija uspjeli doznati da je bio zelen.
Rješenje koje ćete predstaviti je privremenog karakter i pojednostavljeno u odnosu na izvorni prijedlog tj. ograničeno je skromnim produkcijskim mogućnostima, ali s nadom da će mjesna samouprava tj. Grad Zagreb možda prepoznati temu i posegnuti za nekim trajnijim rješenjem koje bi afirmiralo postojeće ostatke mosta i potvrdilo novi javni prostor. Koja bi bila razlika u ta dva pristupa?
Mada izvorni projekt realno nije posebno zahtjevan niti skup, očito je da će do nekog trajnijeg rješenja proteći još dosta vremena. U takvim okolnostima nastalo je znatno reducirano privremeno rješenje koje će se realizirati kroz nekoliko dana. Takve male geste su bitne radi skretanja pozornosti na određenu temu kao i radi privikavanja građana na mogućnosti drugačijeg korištenja javnog prostora. Spomenuta privremena intervencija sastoji se od objekta koji sam nazvao Info klupa, i u sebi sadrži sve ključne aspekte izvornog prijedloga – valorizaciju ostatka starog mosta, prijedlog nove funkcije sjedenja s pogledom te informiranje korisnika. Poput neke vježbe izražavanja osnovne ideje minimalnim sredstvima, svojevrsni haiku format projektiranja.
Velike zahvate na gradskim obalama Save je u Zagrebu našega vremena, čini se, iluzorno očekivati. Što možemo dobiti upravo malim i eksperimentalnim pomacima poput vaše intervencije s ostacima najstarijeg željezničkog mosta? Zašto je to važno?
Postoje vremena za velike urbane i infrastrukturne zahvate, no jasno je da ne živimo u jednom od njih. Takav je zahvat bilo širenje grada preko Save ili gradnja prve željeznice. Uređenje prostora oko Save ili bolje rečeno razrješenje odnosa grada i rijeke – jer grad je rijeku uspješno preskočio ali ju pritom nije integrirao – zadatak je za budućnost, i siguran sam da će se to desiti, ali ne u neko dogledno vrijeme. Možda je i bolje tako, da ta ogromnu prostornu rezervu baštini vrijeme koje će je znati iskoristiti. No, budući da je taj prostor prisutan i bitan sada i ovdje, važno ga je konstantno misliti – baviti se njime, osmišljavati ga i zamišljati. Pomak se može realizirati i kroz sitne, eksperimentalne i privremene intervencije, kao i kroz one nerealizirane. Tu posebno naglašavam vizionarski projekt razvedenog vodenog pejsaža Vjenceslava Richtera iz 1997. pod nazivom Savlje.
Na tragu teme regulacijom uništenih savskih otoka koje Richter spomenutim projektom vraća gradu spomenuo bih i drugi relikt starog željezničkog mosta – temelje pilona koji poput kamenih otočića za nižeg vodostaja proviruju iznad površine rijeke. Na sjeverni je od tih otočića moguće pristupiti, pa ga ribiči i omladina često koriste. Takva spontana korištenja javnog prostora trebala bi se ozbiljno uzimati u obzir pri svakom ozbiljnijem promišljanju novih sadržaja.
Mogućnost kontakta s vodom, tj. pristup samoj rijeci je na zagrebačkim obalama Save izrazito manjkav, pa i uglavnom nepostojeći. Koliko je mogućnost tog kontakta važna?
Pristup vodi trebao bi barem na nekim lokacijama biti omogućen. Pristup je neophodan veslačkim klubovima koji su jedni od rijetkih preostalih korisnika rijeke, a taj je sport upravo na tom dijelu Save prisutan je već stotinjak godina. Vrijedan je spomena i danas nepostojeći drveni klupski paviljon-spremište Veslačkog kluba Uskok arhitekta Antuna Urlicha koji je osmišljen 1928. a dovršen tri godine kasnije i koji predstavlja jednu od najranijih realizacija moderne arhitekture u Zagrebu.
Vaš rad Crvena linija izveden je 2015. godine na Savskom mostu. Stanje mosta onda i danas bilo je bitno drugačije. Od kad je most obnovljen, njegova pješačka uloga zapravo nije uopće bitno prilagođena kroz oblikovanje ili komunalnu opremljenost. Štoviše, obnovljen je na način da su zadržani uzdignuti nogostupi umjesto da se ploha barem iznivelirala. Što vidite kao mogućnosti tog važnog pješačkog mosta?
Crvena linija mi je jedan od najdražih projekata jer imam dojam da se nigdje drugdje nisam s toliko malo sredstava uspio bolje izraziti. Nažalost, kratko je trajala ali možda je i to dio te izražajnosti.
Taj most je imao jako puno potencijala i upravo je fascinantno koliko je zadnjom obnovom propuštena ne samo svaka mogućnost poboljšanja nego je i uništen jedan oblikovno vrijedan element tog, da naglasim, zaštićenog kulturnog dobra.
Besmislenom tretmanu hodnih ploha kojim su zadržani povišeni nogostupi propuštena je prilika da se tom stvarno minimalnom gestom naglasi pješački karakter mosta i stvori jedinstvena ploha nad rijekom. Ta bi se ploha nadovezivala na i spajala dva potencijalno bitna javna prostora – Savskog trga – sadašnjeg okretišta tramvaja sjeverno i nekog budućeg javnog prostora pored spomenika Ilirskim provincijama južno od mosta.
Nadalje bezrazložno je uklonjen iz perspektive šetača najprepoznatljiviji element mosta a to je njegova jednostavna, elegantna i prozračna ograda. Naglašavam da je ta ograda zadovoljavala svoju osnovnu zaštitnu svrhu u desetljećima intenzivnog kolnog prometa mostom pa stvarno ne nalazim baš nikakvo opravdanje da je, na mostu koji je odavno postao pješački, taj izrazito jednostavan modernistički element zamijenjen ogradom na čiju je nezgrapnost i glomaznost te s njome povezanu skupoću šteta trošiti riječi.
Ironično je da je Koolhaasov natječajni rad za pješački most u Bordeauxu 2018. izborio prvu nagradu upravo naglaskom na dvije spomenute teme – kontinuiranu i praznu javnu plohu nad rijekom kao poticaj za raznovrsna korištenja mosta omeđenu samo diskretnom ogradom koja upravo neodoljivo podsjeća na onu koju smo do pred par godina imali na Savskom mostu.
Otvorenje rada na Kajzerici je 1. listopada.
Za datum realizacije ove intervencije svjesno smo odabrali dan na koji je pred 161. godinu puštena u promet pruga Zagreb-Sisak čiji je željeznički most bio tehnički najkompleksniji element. Podsjećanje na datume i događaje bitne za lokalnu povijest kao i poticanje interesa i sudjelovanja građana u kreiranju i korištenju zajedničkih javnih prostora grada redovito rezultira interesom javnosti te provjereno ima dugoročno dobar utjecaj na izgradnju zajednice. Pozivam sve zainteresirane da dođu na predstavljanje rada u nedjelju, 1.listopada u 11 30 sati na Kajzericu.
