Da, Izrael ima puno pravo pokrenuti protunapad na Hamas. Međutim, ne smijemo zaboraviti na tamnu, složenu pozadinu. Na Palestince.
Prenosimo govor o recentnim zbivanjima u Izraelu / Palestini koji je Slavoj Žižek održao 17. listopada na Sajmu knjiga u Frankfurtu.
Pričekajte s aplauzom. Na kraju nećete pljeskati. Ponosan sam što sam ovdje na sajmu knjiga, jer, kao što smo danas iznova čuli, knjige su potrebnije nego ikada prije. Bez njih nema rješenja za užasan rat u Gazi. Bezrezervno osuđujem napad Hamasa na Izraelce u blizini granice s Gazom – bez ikakvih „ako“ i „ali“. Priznajem pravo Izraela da se brani i spriječi prijetnju. Međutim, primjećujem nešto neobično. Čim se spomene potreba za analizom složene pozadine, slijedi optužba da se podupire ili odobrava Hamasov terorizam. Shvaćamo li koliko je neobična ova zabrana analize koja bi išla za uvidom u svu složenost situacije? Kakvom društvu pripada ova zabrana? Evo moje prve provokacije o društvu, koje je ustrojeno kao pčelinje saće. Koji idiot je smislio ovakvu predodžbu? Znate li kako žive pčele? Ovo je najtotalitarnije društvo koje možete zamisliti. Više od 80 posto sačinjavaju žene, koje su de facto kastrirane, ne dopušta im se spolni razvoj, samo rade. Zatim je tu kraljica, koja se seksa s desecima muškaraca, jednom u njihovu životu, a kad dožive orgazam, nabrzinu im proguta penis.Ne, hvala. Ne želim živjeti u takvom društvu.
Da prijeđem na svoju temu. Naslov nedavnog dijaloga o antisemitizmu i pokretu BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) u Der Spiegelu na njemačkom je glasio: Wer Antisemit ist, bestimmt der Jude und nicht der potenzielle Antisemit“. Ja prevodim. Tko je antisemit, to određuje Židov, a ne potencijalni antisemit. Dobro, zvuči logično. Žrtva treba sama odlučiti je li doista žrtva. Ali ne vrijedi li isto i za Palestince, koji bi sami trebali odlučiti tko im krade zemlju i oduzima im osnovna prava? Prava!
Želim vam skrenuti pažnju na jedan prekrasan detalj. Mislim da je to bila zadnja riječ govora slovenske predsjednice (Nataša Pirc Musar održala je govor neposredno prije nastupa dr. Slavoja Žižeka, op. Mladina). Ispravite me ako griješim. Dogodilo se to na kraju njenog govora i to je bio jedini put da je ovdje izrečena riječ „Palestinci“. Prije se čulo samo o Hamasu protiv Izraela. Žao mi je, ali u ovu situaciju morate uključiti i milijune Palestinaca. Pod analizom pozadine ne mislim na potpunu glupost maskiranu u duboku mudrost. Znate kako se kaže, da je neprijatelj netko čiju priču nikad niste čuli. Oprostite, čitao sam Hitlerov Mein Kampf. To što sam “čuo” njegovu priču čini me još izrazitijim protivnikom nacizma, a ne manjim.
Imamo dvije glavne priče o Izraelu danas. Ismail Hanija, vođa Hamasa, koji udobno živi u hotelu s pet zvjezdica u Dubaiju, rekao je na dan napada, citiram: “Židovi, samo vam ovo moramo reći, bježite s naše zemlje. Gubite nam se s očiju. Ova zemlja je naša. Ovdje je sve naše. Za vas ovdje nema mjesta ni sigurnosti.” Kraj citata. Prosto i odvratno. Ali nije li izraelska vlada rekla nešto slično? Iako, naravno, na puno civiliziraniji način. Citiram prvu od službenih poruka aktualne izraelske vlade – iz službenog izvora: „Židovski narod ima isključivo i neotuđivo pravo na sve dijelove zemlje Izrael. Vlada će poticati i razvijati naseljavanje svih dijelova zemlje Izraela u Galileji, Negevu, Golanu, Judeji i Samariji.” Ili kako je rekao Benjamin Netanyahu: “Izrael nije država svih svojih građana. To je država židovskog naroda i samo njih.” Kraj citata.
Ne isključuje li ovo načelo ozbiljne pregovore? Palestince tretiraju samo kao problem. Izrael im ne daje nadu da povoljno definiraju svoju ulogu u zemlji u kojoj žive. Iza svih političkih teza o tome tko je veći terorist krije se teški tamni oblak, bolje rečeno, močvara. Masa palestinskih Arapa desetljećima živi u nesigurnosti, suočavajući se sa svakodnevnim uznemiravanjem od strane doseljenika i izraelske države – tko su ti ljudi? U kojoj državi žive? Riječ je o okupiranom teritoriju: Zapadnoj obali i Samariji, odnosno državi Palestini, koju trenutno priznaje 139 od 193 države članice Ujedinjenih naroda.
Moram pohvaliti prvu generaciju izraelskih vođa – od Ben-Guriona do Moše Dajana. Govorili su posve drugim, iskrenim jezikom. Otvoreno su priznali da se njihove pretenzije na palestinsku zemlju ne mogu temeljiti na nekoj univerzalnoj pravdi. Dat ću jedan primjer. Dana 29. travnja 1966. dogodio se incident u Gazi. Grupa Palestinaca iz Gaze prešla je granicu kako bi opljačkala usjeve u poljima kibuca Nahal Oz. Tada je Roj, mladi židovski član kibuca koji je patrolirao poljima, odgalopirao prema njima na svom konju kako bi ih otjerao. Palestinci su ga zarobili, a Ujedinjene nacije su potom predale njegovo tijelo s iskopanim očima. Ali važna je reakcija Moše Dajana. Sutradan je održao govor na sprovodu ubijenog Židova. Čujte: “Nemojmo danas kriviti ubojice. Kakvo pravo imamo govoriti o njihovoj smrtnoj mržnji prema nama? Oni već osam godina žive u izbjegličkim kampovima u Gazi, dok smo zemlju i sela u kojima su živjeli oni i njihovi preci pred njihovim očima pretvorili u našu baštinu.” Kraj citata. Možete li danas uopće zamisliti sličnu iskrenu izjavu? Koliko smo daleko od situacije koja je postojala i prije nekoliko desetljeća, kada se govorilo o sporazumu Zemlja za mir, o dvodržavnom rješenju, ili kada su i današnji najžešći branitelji Izraela pritiskali tu zemlju da ne gradi naselja na Zapadunoj obali! Godine 1994. Izrael je izgradio zid koji je odvojio Zapadnu obalu od izraelskih granica iz 1967., još uvijek priznajući Zapadnu obalu kao zaseban entitet. Sve se to sada raspršilo.
Simbol današnje izraelske vlade je Itamar Ben-Gvir. U politiku je ušao pridruživši se Kahane Hai, pokretu mladih stranke Kah – a tko ju je proglasio terorističkom organizacijom i zabranio? Sama izraelska vlada. Kad je Ben-Gvir postao punoljetan i mogao je biti unovačen u Izraelske obrambene snage, zabranjeno mu je služiti zbog njegove krajnje desničarske političke pozadine. Čovjek kojeg je Izrael proglasio rasistom i teroristom sada je — pogodite što? Izraelski ministar nacionalne sigurnosti, koji bi trebao štititi vladavinu prava!
Sjetite se velike kontroverze koja je posljednjih mjeseci podijelila Izrael. Yuval Harari komentirao je mjere koje je predložila Netanyahuova vlada: “Ovo je definitivno državni udar. Izrael je na putu da postane diktatura.” Izrael je podijeljen između nacionalističkih fundamentalista koji nastoje eliminirati ključne značajke legitimne državne vlasti i pripadnika civilnog društva koji su svjesni ove prijetnje. Napadom Hamasa, a to je po meni prava tragedija, kriza je prošla, duh nacionalnog jedinstva odmah je prevladao. Uvijek je to tragičan trenutak – kada vanjski neprijatelj nadjača unutarnji raskol. Možda bi prije svega trebalo jasno prepoznati silni očaj i zbunjenost iz kojih se mogu roditi zlodjela.
Neće biti mira na Bliskom istoku bez rješenja palestinskog pitanja. Ovo sam čak pročitao u izraelskim novinama u posljednjih nekoliko dana. Ni na koji način ne odobravam napad Hamasa. To je krivično djelo. I da, Izrael ima puno pravo pokrenuti protunapad na Hamas. Ali ne smijemo zaboraviti na tamnu, složenu pozadinu. Na Palestince.
Druga stvar jest da rješenje ne može biti kompromis u prljavom smislu srednjeg puta između dviju krajnosti. To kažu mnogi moji prijatelji. Kažu: “S jedne strane, da, Palestinci imaju pravo biti pomalo antisemitski nastrojeni. Pogledajte što im Izrael radi. S druge strane, Izraelci imaju pravo biti malo nasilni. Pogledajte što smo im učinili tijekom Holokausta.” Mislim da ovdje nema ničega što bismo morali razumjeti. U obrani prava Palestinaca i u borbi protiv antisemitizma potrebno je ići do kraja u oba smjera.
(Prekid iz publike: Ne možemo uspoređivati užase Hamasa s onim što radi izraelska strana. Oprostite.)
Ne uspoređujem. Ne, to nije relativiziranje. Radi se o nečemu puno većemu: upravo sada ste pokazali što u praksi znači slušati različitost, ono što bi uključivanje trebalo biti. Takva je intervencija, ovim riječima, to je logika isključivanja. Za ovaj “naš način različitosti” neke ljude, naravno, prvo treba isključiti.
Govorim o desecima Palestinaca koje osobno poznajem. Oprostite ako sam sada malo brbljao. Ako postoji netko u ovoj prostoriji tko je učinio više za miroljubivu suradnju između Palestinaca i Izraelaca od mene, pognut ću glavu. Ali njega nema. Možete li napraviti više od toga? Moji prijatelji i ja zajedno smo organizirali veliki skup u Ramallahu u čast Waltera Benjamina. Židova. Organizirao sam filmsku školu u Ramallahu zajedno s jednim židovskim profesorom. I tako dalje. Naravno, ne možete to usporediti s činom nasilja. Hamasov napad je krajnje nemilosrdan, brutalan. Mogu ići toliko nisko za svoje pojmove da citiram Anthonyja Blinkena, američkog državnog tajnika, s kojim se u ovom slučaju slažem, a koji je rekao: “Da, Izrael ima svako pravo uzvratiti udarac, ali kako će ga uzvratiti stvar je sviju nas.” Nije samo Izrael protiv Hamasa. Opet: onoga trenutka kada prihvatite da je nemoguće boriti se za obje strane u isto vrijeme, izgubili ste dušu. Pogotovo danas, kada postoji nešto što ne mogu nazvati drugačije nego antisemitskim cionizmom.
Znate li zašto evropska desnica voli podržavati Izrael? Idemo na početak. Pogledajte moju najnoviju knjigu da biste u njoj našli važan citat. Znate li tko je njegov autor? Da, Reinhard Heidrich. Godine 1936. Heidrich je napisao pismo, izjavu u kojoj je rekao da su Izraelci divna nacija. Mi smo spremni raditi s njima, ali ne ovdje u Njemačkoj. Morali bi otići tamo. Sjećate li se ludog Norvežanina Breivika? U Norveškoj je imao potpuno antisemitske stavove, ali je istovremeno izražavao podršku postupcima Izraela kada je u pitanju odnos prema Palestincima. Radije ne bih nastavljao s popisom.
(Opet prosvjed iz publike: Što je sramota na dan kada se ubija i ubija.)
Gdje se ubija? Čak i u Gazi?
(Prosvjed iz publike: Radi se o relativiziranju onoga što se događa i što se dogodilo.)
Ne relativiziram ništa. Napad Hamasa bio je gnjusan zločin. Ne relativiziram to ni na koji način. Sve što želim reći jest da, ako govorite na način na koji sada govorite, stavljate milijune Palestinaca u nemoguću poziciju, što će nužno dovesti do porasta antisemitizma. No dopustite mi da završim priču. Arthur Köstler rekao je gorku istinu: “Ako moć kvari, vrijedi i obrnuto. Progon kvari žrtve, iako možda suptilnije i tragičnije.” Kraj citata.
To se odnosi na obje strane u ratu koji se sada odvija. Moj apsolutno najveći heroj 20. stoljeća je Marek Edelman, poljski Židov koji je to jasno vidio. Godine 1943. Edelman je sudjelovao u ustanku u varšavskom getu, a 1944. u ustanku u cijeloj Varšavi. Nakon rata, kada su mu supruga i djeca 1968. emigrirali zbog sve gore antisemitske atmosfere u Poljskoj, odlučio je ostati u njoj. Podsjetio je na priče o srušenim zgradama na mjestu austrijskih kasarni i rekao: “Netko je morao ostati ovdje sa svima onima koji su ovdje umrli.” Od 1970-ih, kao član Solidarnosti, surađivao je s Odborom za obranu radnika i sjedio za pregovaračkim stolom. Pred kraj svog života Edelman je javno branio palestinski otpor, tvrdeći da je židovska samoobrana protiv koje se borio upravo prešla granicu na kojoj zapičinje ugnjetavanje. Diskvalificirati Edelmana kao pukog ponižavatelja Židova je, po mom mišljenju, krajnje nepristojno.
Zašto ovo govorim ovdje, u Frankfurtu, na sajmu knjiga? Jer samo čitajući knjige – tu se slažem sa svojim prethodnicima – možemo osvijestiti situaciju.
Književnost je privilegirani medij posredstvom kojega možemo opipljivo prikazati duboku dvosmislenost i složenost naših problema. Ne mistificiram poeziju. S druge strane, moja je teza – da vas opet šokiram – da nema etničkog čišćenja bez poezije. Razmislite o Ruandi. Iza ovih masakra stajao je veliki lokalni pjesnik. Sjetite se rata u bivšoj Jugoslaviji. I Radovan Karadžić je prije rata bio cijenjen pjesnik. O Mao Zedongu da i ne govorimo. Zato sam bio šokiran kada sam saznao da je odgođena dodjela nagrade palestinskoj autorici Adaniji Šibli. Odluku smatram skandaloznom. Da, terorizam protiv Izraela protivan je svim vrijednostima Frankfurtskog sajma knjiga. Da. Kao što je kolektivno kažnjavanje milijuna ljudi u Gazi, i kao što je uskrata nagrade Adaniji Šibli. Približavamo se paradoksima kulture isključivanja. Službeno kažemo “uključenost i raznolikost”, ali kultura isključivanja potom ne čini ništa osim što isključuje one koji se ne uklapaju u pojam uključenosti i raznolikosti. Ne samo da sam ponosan što sam ovdje, nego me stoga i pomalo sram.
Pokušajte zamisliti što bi rekao Marek Edelman da je još danas živ. Opet ponavljam, na kraju sam. Ne, ja se nikako ne slažem s onim što je radio Hamas, i ne relativiziram to što je radio. Bio je to nemilosrdan, brutalan ubilački pohod. Hanija jasno kaže. Ne radi se samo o ograničavanju Izraela, već o uništavanju zemlje. No, okolnosti koje sam opisao nikako ne relativiziraju ovaj zločin. Zbog njih samo vidimo pozadinu događanja iz kojega ovakvi zločini mogu proizaći – ali to ih nikako ne opravdava. Ako to ne uzmemo u obzir, ako ne uzmemo u obzir što se događa na Zapadnoj obali, tada ne možemo razumjeti situaciju.
Apsolutno priznajem pravo države Izrael na postojanje. Također, apsolutno sam kritičan prema palestinskim vlastima. Na primjer, mislim da je Arafat s pravom opisan kao čovjek koji nikada ne propušta priliku da propusti priliku. Ponio se krajnje glupo kada je odbio dogovor s vladom Ehuda Baraka koji je pripremao Clinton. Ne hvalim Palestince. Sve što kažem jest – pogledajte njihovu situaciju na Zapadnoj obali. U bezizlaznoj su situaciji. Ovo je tragedija.