Agata Lučić, nagrađivana ilustratorica: Za mene je dobra ilustracija ona koja ne podilazi i ne podcjenjuje čitatelja. Tu prvenstveno mislim na stereotip slatke i zavodljive ilustracije za djecu.
Agata Lučić je nagrađivana ilustratorica. Povod ovom razgovoru njena je autorska knjiga Zaboravljene stvari, recentno pohvaljena na Sajmu dječje knjige u Bologni.
Vaša nova knjiga Zaboravljene stvari mala je posveta sajmovima poput onoga antikviteta na zagrebačkom Britanskom trgu ili za mnoge kultnom Hreliću. O čemu sve ta knjiga govori?
Slikovnica Zaboravljene stvari, nedavno objavljena u nakladi Malih zvona, potaknuta je buvljacima i antikvarijatima. Bila sam inspirirana atmosferom takvih mjesta, ljudima koji prodaju i kupuju na sajmovima te samim predmetima na koje se najviše fokusiram u toj kratkoj priči. Pričom sam pokušala oživjeti zaboravljene predmete zatvorene u kutijama koji čekaju svoje nove vlasnike. Čitatelje sam htjela potaknuti na to da možda razmisle i kupe nešto već korišteno, umjesto da uvijek kupe nešto novo. Ta bi se pouka mogla proširiti i shvatiti tako da osim kupovine second hand stvari, podržavamo male i lokalne proizvođače, obrtnike ili umjetnike, kupujemo nešto u što je netko zaista uložio svoje vrijeme i trud, nešto što ima kvalitetu i vrijednost, kako kasnije te stvari koje kupujemo ne bi postale zaboravljene.
Koje su boje vaši sajmovi?
Iako buvljaci u stvarnosti pršte bojom, moj sajam je monokroman. Ilustracije u knjizi realizirala sam u plavoj boji s ponekim crnim elementima i tako pokušala dočarati melankoličnu atmosferu. Buvljaci me privlače i kad ih posjećujem volim vidjeti sve te predmete, od nekih starih koji se više ni ne koriste, pa nekad i smiješnih, bizarnih do nekih zaista beskorisnih te sam svoju fascinaciju htjela pretočiti u knjigu.
Recentno ste sudjelovali na Sajmu dječje knjige u Bologni gdje je pohvaljena vaša knjiga Ogledalo bez mana. Što ste sve predstavili?
Jako mi je drago da sam za knjigu Ogledalo bez mana, također u izdanju Malih zvona, nagrađena posebnom pohvalom BolognaRagazzi Award u kategoriji non-fiction u konkurenciji više od 2 300 naslova iz cijelog svijeta. Osim toga, za ilustracije iz Zaboravljenih stvari bila sam izabrana među finaliste Izložbe ilustratora, ali nisam prošla u uži izbor. S obzirom na to da se radi o više od 4 000 prijavljenih ilustratora iz cijelog svijeta mislim da je i ulazak u izbor od 315 ilustratora za Zaboravljene stvari uspjeh, a s pohvalom za Ogledalo bez mana sve to je i veliki poticaj.
O čemu je knjiga Ogledalo bez mana?
Na temu knjige Ogledalo bez mana bila sam izazvana stereotipima ljepote, odnosno slikama besprijekornih lica i tijela kojima smo svakodnevno okruženi na internetu i društvenim mrežama, na billboardima, u časopisima, na televiziji. Toj slici htjela sam kontrirati i tako je nastalo ogledalo koje mane ne prepoznaje, odnosno knjiga u kojoj su naglašeni oni dijelovi tijela koji su u svijetu medija i društvenih mreža najčešće prekriveni šminkom ili retuširani. Moj cilj bio je izvrnuti takvu savršenu prezentaciju te potaknuti čitatelja na pozitivno poimanje vlastitog izgleda. Htjela sam na duhovit način, uz prisustvo ironije, oslanjajući se i na vlastito iskustvo, naglasiti tjelesne „nesavršenosti“ i potaknuti na njihovo prihvaćanje.
Kakvi su vam dojmovi o sajmu?
U ožujku sam prvi puta imala priliku posjetiti sajam i vidjeti kako sve to izgleda uživo. Na sajmu je predstavljena knjiga Ogledalo bez mana zajedno s drugim nagrađenim izdanjima, a mogla se i kupiti u službenom festivalskom shopu. Sajam je zaista ogroman, ima toliko izdavača, knjiga, izložbi, predavanja, ilustratora koji ostavljaju svoje kontakte. Lijepo je vidjeti mjesto na kojem dječja knjiga ima takvu pozornost. Osim sajma, u gradu su bile održane i brojne popratne izložbe pa grad tako i živi sa sajmom. Imala sam priliku vidjeti izložbu originalnih ilustracija i skica svjetski poznate autorice i ilustratorice Beatrice Alemagna. U gradu na glavnom gradskom trgu imaju divnu knjižaru samo s dječjim knjigama, što me isto dojmilo. Zahvaljujući vidljivosti koju sajam nudi, nadam da je ovo neki početni korak i da ću u budućnosti ostvariti više suradnji sa stranim izdavačkim kućama.
Česta tema vaših ilustracija je grad. Koliko je, primjerice, Zagreb zahvalan za crtanje?
Gradski motivi su česti u mojim brzim crtežima i skicama. Putovanja i promjena okoline za mene može biti dobar poticaj za crtanje. Primjerice, dok sam bila na studentskoj razmjeni u Antwerpenu, puno crteža koje sam skicirala bili su inspirirani tim gradom ili ljudima koje sam zapazila. Također, kada sam 2019. putovala u Portugal, u posjet sestri i na umjetničku rezidenciju, bila sam izravno potaknuta lokalnom arhitekturom, keramikom, pločicama, pločnicima, životinjama, biljkama i slično. U 2021., nekoliko mjeseci nakon što sam diplomirala, za motivaciju sam si odlučila zadati izazov da svaki dan moram nacrtati jednu skicu u sketchbook. Te godine sam najviše vremena provela u Zagrebu. Rekla bih da sam tada najviše promatrala i tražila ono što je meni zanimljivo u gradu. Motiva je bilo mnogo; ljudi, životinje, priroda, izlozi, ulice, auti… Neki u kojima se može prepoznati Zagreb su Dolac, Britanac, Hrelić, Kino Tuškanac, Krivi put, planinarski dom Risnjak i mnoge druge gradske lokacije. Bilo koja može biti zahvalna za crtanje, osobito ako se i sama potrudim učiniti je takvom.
Taj jedan crtež svaki dan crtali ste kroz 2021. godinu. Ima li nešto što niste stigli nacrtati?
Zadala sam si taj sketchbook izazov nakon što sam vidjela već nekolicinu ilustratora koji su to radili prije mene, pa sam i sama htjela isprobati. Mislim da je period u kojem sam to radila bio idealan, jer sam taman prije završila s formalnim obrazovanjem i imala više vremena, a neobavezno crtanje u malom formatu pokazalo se idealnim za eksperimentiranje. Izvukla sam nešto iz tih skica za neke druge projekte, napravila sam i dosta loših crteža, a online sam izdvojila i objavila samo ono s čim sam najviše bila zadovoljna. Prvih šest mjeseci sam zaista svaki dan napravila neki crtež, a kasnije se početni entuzijazam malo razvodnio. Fokusirala sam se na to da nacrtam nešto po sjećanju, što sam npr. doživjela taj dan, ili nešto po promatranju ili nešto iz glave, a vjerojatno ima puno toga što nisam stigla nacrtati. Voljela bi ponoviti nešto slično, ali kroz kraći period vremena. Mislim da je takav izazov dobar ako imate pauzu, ili ste zapeli te ako samo želite crtati bez pritiska da mora nastati nešto dobro.
Postoji li neka preferencija u motivima, temama, onoga što ilustrirate?
Zapravo ne. U osobnim projektima izaberem temu za koju mislim da imam nešto za reći, nešto što me osobno intrigira i privlači dovoljno da se tome mogu posvetiti neko dulje vrijeme. U projektima za klijente teme su najčešće već zadane, te svojim idejnim konceptom i rukopisom reagiram na zadatak.
Kakav vam je proces rada?
Najčešće započinjem istraživanjem o temi i malim skicama, neovisno o tome radim li jednu ilustraciju ili kompleksniji projekt kao što je knjiga. Nakon što odradim taj dio krećem u realizaciju na većem formatu i izaberem materijal koji mislim da najviše odgovara temi. Volim mijenjati tehnike s kojima radim, tako da koristim razne crtaće i slikarske materijale, a neke stvari radim digitalno. Npr. kod knjiga kada radim ilustraciju znam ponavljati vizual dok ne dođem do zadovoljavajućeg rezultata. Proces rada na knjizi obično za mene traje više mjeseci, jer od početne ideje do finalne realizacije ima puno koraka – istraživanje, razrada storyboarda, scena, likova, rad na ilustracijama, tekstu, skeniranje, obrada, prijelom. Za sad osjećam da možda najviše interesa imam u tom smjeru. Knjige su za mene divni objekti unutar kojih se mogu razvijati, učiti i nadograđivati. Bitno je razmišljati o pojedinačnim stranicama, cjelini, priči, odabrati tehniku koja će najbolje prezentirati ideju.
Posvećeni ste i ilustraciji tema vezanih uz ženska i općenito ljudska i građanska prava. Možete li reći nešto o tome?
Pokušavam reagirati na teme koje smatram bitnima, ovisno o prilici. Neke od ilustracija koje bih mogla izdvojiti su npr. ilustracija Women’s Rights koju sam napravila za kalendar Želje, čestitke i protesti ili ilustracija Air Rib Rib koju sam prijavila na natječaj organizacije Culture Hub iz Splita na temu budućnosti mediteranskih obalnih gradova. Na ilustraciju za ženska prava bila sam potaknuta lokalnim i svjetskim događajima u proteklih godinu dana – npr. prosvjed DOSTA! u Hrvatskoj, prosvjedi u Iranu nakon smrti djevojke Mashe Amini, odluke Vrhovnog suda SAD-a koji je 50 godina staro pravo na pobačaj prepustio na odlučivanje saveznim državama i time to pravo oslabio i ugrozio. Nažalost, svjedočimo vremenu uskraćivanja i ugrožavanja ženske slobode i prava na izbor, pa sam pokušala doprinijeti vidljivosti i važnosti te teme kroz crtež. U kalendaru Protesti htjela sam ilustracijom podržati prosvjede za osnovna ženska prava i slobode.
Kako se u podršku borbama za pravedno uklopio grad Split?
Ilustracijom Air Rib Rib pristupila sam temi s dozom humora i ironije. S obzirom na to da ne znam kakve će se, ili točnije koliko loše, prognoze obistiniti zbog klimatskih promjena u ilustraciji primjenjujem crni scenarij za čovječanstvo. Razina mora podignuta je toliko da su gradovi na obali postali gradovi pod vodom. Ljude zamjenjuju ribe koje kroz razgovor u oblačićima pokazuju zadovoljstvo novonastalom situacijom. Kroz ovu ilustraciju bilo mi je bitno s jedne strane dati kritiku masovnog turizama koji sve više onemogućuje lokalnom stanovništvu normalan život, a osobito mladima pronalazak stana za najam ili pristupačan godišnji odmor na obali.
Sudjelovali ste na umjetničkoj rezidenciji u Aveiru u Portugalu gdje ste se okušali i u keremici. Što ste radili i koliko vas privlači keramika kao medij?
Na toj sam rezidenciji bila 2019., i tamo sam imala priliku provesti mjesec dana. Rezidencija je bila organizirana tako da smo nas tri sudionice radile u jednoj od lokalnih radionica ili tvornica. Radiona u kojoj sam radila zove se Olaria Felica i nju vodi jedan stariji gospodin i njegova kći. Oni rade razne uporabne predmete, pločice i sl. Realizirala sam projekt Mini Market, gdje sam radila objekte i figure u keramici raznih veličina i seriju keramičkih pločica. Za sve predmete bila sam potaknuta onime što sam vidjela i doživjela u Portugalu, npr. nekim predmetima iz muzeja koje smo posjetili, antikvarijatima ili nekim drugim gradskim motivima. Pločice sam htjela napraviti baš zato što su one karakteristične za njihove fasade i mislim da je to svima koji posjete Portugal dojmljivo. Keramika me i dalje privlači, iako je trenutno ne radim toliko. Još na Akademiji sam krenula eksperimentirati s tim medijem i tada sam najviše radila u glini. U zgradi smo imali keramičku peć pa sam vrlo jednostavno mogla odnijeti nešto na pečenje.
Za jedan projekt ste ilustrirali dječje snove. Sudjelujete li trenutno ili uskoro u još nekim međunarodnim projektima?
Una Manzana, leporello knjižica u jedna je u nizu takvih ilustriranih leporella s dječjim snovima koje prikuplja Roger Omar iz Valencije sa svojim projektom elmonstruodecoloresnotieneboca. On surađuje s raznim ilustratorima, koji zatim ograničeni na dvije boje, vizualno reagiraju na selekciju dječjih snova iz nekog mjesta gdje je Roger putovao, a ja sam dobila Tenerife. Ovaj projekt je jedan od nekoliko Rogerovih projekata na tu temu. Zanimljivo je vidjeti različite interpretacije snova koje su do sada realizirali drugi ilustratori i pročitati što sve djeca sanjaju okolo po svijetu. Trenutno nemam neku dogovorenu međunarodnu suradnju, ali voljela bih da takve suradnje budu češće.
Koliko je zahtjevno živjeti od ilustracije?
Iako je lijepo raditi ono što me zaista ispunjava, moram priznati da nije uvijek jednostavno, ali mislim da nije nemoguće. S obzirom na to da sam diplomirala 2020., mislim da sam još na nekom početku i da ima puno stvari koje trebam učiti i savladati. Svakim novim projektom bogatija sam za neko novo iskustvo, a iz pozitivnih i onih negativnih situacija naučila sam nešto za dalje. Kako nemam šefa ili nadređenog koji mi govori što trebam raditi svaki dan, samostalno se trebam motivirati na rad, prijavljujem se na razne natječaje, slala sam svoj portfolio na mnoge adrese. Imala sam lijepih suradnji, ali puno puta nisam prošla na nešto što sam prijavila. To ističem zato što mislim da je upornost dosta bitna. Danas ima puno ilustratora i umjetnika tako da nije lako probiti se i doći do poslova, a osobito nekih bolje plaćenih. Osim ilustracije za knjige, magazine i slično, radim murale, ponekad vodim radionice, sudjelujem na nekim prodajnim sajmovima, prijavljujem se na javne natječaje za projekte i tako za sad uspijevam funkcionirati financijski. Volim raditi na osobnim projektima kada nemam neki dogovoreni posao, ali kako radim od doma, ponekad je teško motivirati se i fokusirati na rad. Voljela bih jednog dana imati odvojeni radni prostor.
Što čini dobru ilustraciju?
Za mene je dobra ilustracija ona koja ne podilazi te ne podcjenjuje čitatelja. Tu prvenstveno mislim na stereotip slatke i zavodljive ilustracije za djecu. Također, sviđaju mi se ilustracije koje dodaju nešto tekstu, ne sljedeći slijepo priču. Kako i sama dosta kupujem slikovnice, volim one knjige koje su kao mali umjetnički objekti, u kojima je vođena briga o svemu – od teksta, ilustracije, grafičke obrade, do izbora papira i tiska. Na takvim projektima želim raditi.
