Kritika baleta Onjegin Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu: Ovaj je balet ogledni primjer artizma i jedno od najkvalitetnijih klasičnih djela koja su u posljednjih nekoliko sezona postavljena u Hrvatskoj.
Nadahnut istoimenim Puškinovim romanom u stihovima, balet Onjegin i u regionalnim je i u svjetskim okvirima popularan koreografski izbor, a od njegovih je brojnih verzija vjerojatno najpoznatija ona Crankova, napravljena za Stuttgartski Balet 1965., koja se unatoč podijeljenoj kritičkoj recepciji smatra svojevrsnim klasikom. Kako se pokazalo, i jedna je od novijih produkcija – praizvedena 1999. u Nacionalnom kazalištu u Pragu, a premijerno izvedena 13. svibnja 2022. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu – također dostojna epiteta klasika, samo suvremenijega: s manje pantomime i više plesnih bravura. Libreto potpisuje Valerij Modestov, a koreografiju Vasilij Medvedev, kojem je ovo treća koreografska suradnja s hrvatskima nacionalnim teatrima, i svakako najuspješnija.
U dva čina, kroz nešto manje od dva sata trajanja, predstava ne zamara ni najmanjim praznim, trivijalnim ili nesuvislim tijekom, a koreografija je podjednako dojmljiva u solima, duetima i grupnim dionicama. Sola dočaravaju raspoloženja glavnih likova i ostavljaju prostor interpretima da se iskažu, dueti predočuju njihove osjećajne kovitlace kroz spregu glazbene i koreografske istančanosti (primjerice, u simultanom su duetu ženske dionice prilagođene melodijskoj liniji puhačkih instrumenata, a muške dionice onoj gudačkih), dok je struktura grupnih dionica i brojčano i koreografski monumentalna (te obogaćena ponekim decentno i logično inkorporiranim elementom ruskih narodnih plesova), čime je ansambl predstavljen kao punokrvni plesački korpus, a ne kao tek pokretna kulisa. Medvedev pri tome iz općenito apstraktnoga klasičnoga baletnog vokabulara vrlo inovativno odabire elemente kojima uspijeva prikazati suštinu karaktera likova, odnosa i atmosfere, što je osobito efektno izvedeno u nekoliko dueta u kojima ne pribjegava banalnima koreografskim rješenjima (primjerice, poljupcima ili zagrljajima kao manifestacijama osjećaja), već prednost daje rafiniranijim gestama i sugestivnijim figurama. Određene se zamjerke mogu uputiti jedino mjestimičnom nedostatku dramaturške povezanosti između ponekih dueta i ansambl dionica u prvom činu, zbog čega potonje ostavljaju pomalo revijalan dojam.
Osim koreografije, za izvanredan su opći dojam najzaslužniji, dakako, izvanredni plesači. Iako je kroz mjestimice nedovoljnu usklađenost u brzini i izdržljivosti bilo vidljivo da im je nedostajalo pokusa, te su nedostatke nepatvorenim žarom i radošću kojima su odisali učinili sporednima. Za očekivati je da će većina njih nestati s rasplesavanjem predstave, osim možda gdjekojega preambiciozno postavljenog zadataka kakav su, primjerice, serije fouettésa koje paralelno izvode tri balerine, pri čemu je malo vjerojatno da će ih sve tri izdržati do kraja i izvesti u istom ritmu.
Na izvedbi 14. svibnja 2022. u glavnim su ulogama nastupili Nozomi Miura u ulozi Tatjane, Ivan Boiko u ulozi Onjegina, Hazuki Tanase u ulozi Olge, Aaron Kok u ulozi Lenskoga i drugi. Iako je riječ o drugoj podjeli, pokazala se gotovo idealnom. Sve su to plesači koji prelaze rampu i koji gledatelje s lakoćom mogu uvući u scensku stvarnost. Također, gotovo su svi dugogodišnji članovi splitskog HNK, koji su upravo u ovoj fazi u svojem zenitu (možda ne tehničkom – koji sam za sebe ionako ne znači puno – ali sveukupnome izvođačkom, svakako). S druge strane, zenit Nozomi Miure još je daleko, no već premašuje uobičajene solističke standarde hrvatskih baletnih pozornica (stoga je šteta što od ove sezone više nije članica splitskoga nacionalnog teatra, jer je balerina koja čini razliku). Kao samosvojna i darovita, rijetkog senzibiliteta i suptilnosti u gesti i mimici, svakoj kretnji prirodno udahnjuje smisao, istovremeno održavajući ravnotežu između mekoće i gipkosti gornjeg dijela tijela te čvrstoće i preciznosti donjeg, a usto prirodno balansirajući između uronjenosti u svoj lik, interakcija s partnerom i kontakta s publikom. Povrh toga, ne upada u zamku svojevrsne šabloniziranosti ili plošnosti u pristupu ulogama kakvoj su često skloni mlađi ili manje daroviti plesači, iz čijih se izvedaba katkad može prepoznati kopiranje vlastitoga baletnog uzora, katkad pečat dominantne ili pak nedovoljno angažirane figure baletnog majstora, a katkad naprosto kalup po kojem se određena uloga „uobičajeno“ gradi. Osobito je bila dojmljiva u prvom činu kao povrijeđena, iznenađena i razočarana saznanjem koje dobiva na plesu koji Onjegin napušta s Olgom, prenijevši tankoćutno i precizno dobivene senzorne informacije kroz somatske reakcije. U Boiku je imala dostojnoga i profinjenog partnera, pa iako je povremeno nedostajalo zajedničke iskre, nije nedostajalo osobnog fluida.
Kostimi i scenografija Nevena Mihića elegantni su i uvjerljivi u evociranju mjesta i vremena radnje, dajući plesačima raskošan i bogat vizualni okvir, no ostavljajući im i dovoljno slobode kretanja. Glazbeni se izbori sastoje od nešto manje popularnih djela Čajkovskog (dijelovi iz Prve, Druge i Treće simfonije, Manfreda, Snjeguljice, Francesce da Rimini i drugo), pružajući time odgovarajuću podlogu dramskim zbivanjima bez da ih opterećuju izlizanošću ili sentimentalnošću nekih poznatijih skladateljevih naslova. Orkestar pod ravnanjem Harija Zlodrea bio je, kao i obično, sigurna i čista pratnja, u gotovo besprijekornom suglasju s plesačima.
Iako je riječ o novome, klasičnome i zvučnom baletnom naslovu, u gledalištu je već na drugoj izvedbi ostao iznenađujuće velik broj nepopunjenih mjesta. S obzirom na nenametljivu marketinšku strategiju kazališta, to možda i nije neočekivano, ali jest neopravdano. Jer ovaj je balet ogledni primjer artizma i jedan od najkvalitetnijih klasičnih djela koji je u posljednjih nekoliko sezona postavljen u Hrvatskoj.
