Ekskurzija Ursule von der Leyen u Angolu s paketom obećanja više sliči povratku bivših kolonizatora na mjesto zločina, nego istinskoj želji EU-a za uzimanje “Crnog” kontinenta kao ravnopravnog partnera.
Europski su mediji ovih dana – i hrvatska žaba vidjela da konje potkivaju, pa i ona digla nogu – dosta pompozno objavili „ohrabrujuće poruke“ tzv. summita čelnika EU-a i Afričke unije u Luandi, glavnom gradu Angole, gdje su političari, među njima i CRO premijer Andrej Plenković (!?), dva dana „jačali gospodarske i političke veze“. Paradoksalno, nakon tri godine od zadnjeg takva skupa, a još paradoksalnije, tzv. summit je europskom intervencijom počeo nečim što nije tema niti bi trebalo biti temom rasprave čelnika dviju unija: ratom u Ukrajini. Ne time kako se gospodarski trokirajuća Europa u SAD-ovoj polit-ekonomskoj nemilosti predatora Donalda Johna Trumpa može ulagački i trgovinski nositi, npr. s Kinom, prvim trgovinskim partnerom i vjerovnikom Crnog kontinenta.
Koliko je god Afrika svjesna europskih kolonizatora što su stoljećima brutalno mučili i besramno pljačkali njezine resurse i megakorporativno nastavili (neo)kolonijalnu rabotu u novije doba – odreda danas europske zemlje razvojne tzv. prve brzine, najagresivnije i u progonu migranata s globalnog Juga – trsi se svoju budućnost uzeti u vlastite ruke. Teško i vrlo obazrivo, primjetno zazirući od blagorječivih Danajaca što darove nose, pa ekskurzija Ursule Röschen/Ružice von der Leyen u Angolu s paketom obećanja više sliči povratku bivših kolonizatora na mjesto zločina, nego istinskoj želji EU-a za uzeti Crni kontinent kao ravnopravnog partnera.
Zašto polit-ekonomski nesposobnoj/nesavjesnoj družbi Von der Leyen tri godine nije bila važna Afrička unija, a odjednom jest u praskozorje A.D. 2026. kada su zemlje EU-a izgubile rat u Ukrajini i pretrpjele ekonomske gubitke od kojih zastaje dah, silom „potpisale“ SAD-u trgovinsku ucjenu i energetski harač, razvojno pale na koljena pred Kinom i brzorastućim svijetom…? No, što bi kazala slavenska braća s lijeve strane Dunava, „kasno Marko na Kosovo stiže“. Kina je zakaparila sve što iole vrijedi na investicijsko-trgovinsko-političko-utjecajnomu afričkom prostoru i tu se usidrila (npr. atraktivnim projektom Novi put svile) barem 10-15 godina prije i snažnije od inih jakih globalnih igrača. Osobito SAD-a i EU-a.
„EU je na dobrom putu da do 2027. godine potroši 150 milijardâ eura na jačanje partnerstva u Africi“, kazala je predsjednica Europske komisije Von der Leyen otvarajući tzv. summit EU-Afrika. „Dio je to šireg projekta Global Gateway, kojim Unija želi smanjiti globalni deficit investicija u infrastrukturu. Razgovaramo o uspostavi snažnijih veza između naših industrija, poduzeća i ljudi. Europa je najveći trgovinski partner Afrike, koja trećinu svoje trgovine ostvaruje s Europom. Mi smo i najveći ulagač na Crnom kontinentu, s 240 milijardâ eura samo u 2023. godini (Kina je samo te godine otpisala više od 700 milijardâ eura dugova 31 afričkoj državi, op. a.). U svjetskoj ekonomiji, obilježenoj trgovinskim sukobima, Afrika i Europa trebaju jedna drugu više no ikad.“
Replicirao je predsjednik Komisije Afričke unije Mahmoud Ali Youssouf pozivom Uniji na „uravnoteženija trgovinska partnerstva“, osobito na europska „ulaganja u proces transformacije minerala na kontinentu, te „ukidanje svih carinskih i necarinskih prepreka što ometaju veći pristup afričkih proizvoda europskom tržištu“. U konkurenciji s EU-om, i SAD se natječe za prestiž nad proaktivnom Kinom na natalitetno ekspandirajućem afričkom tlu (1,5 milijardâ žitelja prosječne dobi cca 20 godina), što je prirodni i ljudski potencijal, koji jamči sasvim drukčiju budućnost Kugli no što se dosad mogla zamisliti.
Slijedom posprdnice, je li, o žabi što je vidjela da konje potkivaju, pa i ona digla nogu, i CRO se premijer Andrej Plenković samopozvao uza skute Von der Leyen na ekskurziju u Angolu jer to, tvrdi, drži „prilikom i za hrvatske gospodarstvenike, koji ubuduće žele sudjelovati u realizaciji europskih projekata u Africi“. Čime!? Koji gospodarstvenici , ako su i preostali rudimenti, je li, za tzv. socijalističkog mraka moćnoga, izvozno potentnog/dohodovnoga gospodarstva danas u stranim rukama!?
Tada treća među industrijski srednje razvijenim zemljama Europe, Hrvatska je i u Angoli posjedovala izdašna naftna polja (uz ona u Siriji, SSSR-u, etc.), a zahvaljujući Titovom vodećem, državničkom uplivu u Pokretu nesvrstanih i cijelom Trećem svijetu politikom tzv. pet principa miroljubive koegzistencije, bila su joj polit-ekonomski otvorena sva ne samo afrička vrata. To se osobito cijenilo u UN-u i inim međunarodnim organizacijama, ali i na kapitalističkom Zapadu i na komunističkom Istoku svo vrijeme hladnoratovsko-blokovskih pripetavanja.
Domovinski rat nije nikakav alibi za to kako je preokretnih 1990-ih godina „domoljubno“ eutanazirano u korist zapadnog megakapitala i domaćih šibicara ratnog profiterstva i pretvorbenih kriminalaca gotovo sve što je Hrvatska ekonomski i diplomatski unosno (uspostavljene veze, poslovi, ugovori, iskustva, poznanstva, utjecaji, ugled, itsl.) donijela u miraz tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj iz svoje baštine u zajedničko 24-milijunskoj jugoslavenskoj državi.
SR Hrvatska je izvozila u svijet sve od igala do lokomotiva, tenkove, turbine, brodove, čelične mostove, tekstil, gradila tvornice, stambena naselja, ceste, tunele, hidrocentrale, luke, automobilske dijelove, bijelu tehniku, televizore, kablove, parne kotlove, robu od plastike, meso i poljodjelske proizvode, etc. Split, Rijeka, Osijek, Slavonski Brod, Duga Resa, Sisak, Karlovac, Varaždin, Čakovec, Bjelovar, Virovitica, pa čak i puno manji poput Pakraca, više nisu industrijski gradovi… Samo je u tvornicama na zagrebačkom Žitnjaku je zarađivalo obiteljski kruh cca 100.000 ljudi. U splitskoj Jugoplastici 13 000 žena iz Zagore…
Pet slavonskih poljoprivrednih županija, napola iseljenih, više ne proizvode hranu ni za svoje potrebe. Kritično samonedostatan, RH – sada „svoj na svomu“, sic transit – uvozi 65 posto toga što dnevno ide u tanjur. I onda se premijer čardaka ni na nebu niti na zemlji obre u Africi sanjati na javi o CRO „gospodarstvu u realizaciji europskih projekata“!? Na društvenoj je mreži X-u, fasciniran afričkom milijardom i pol žitelja u odnosu na europsku 450-milijunsku stagnaciju, hvalio samog sebe, jer je „demografska revitalizacija jedan od ključnih prioriteta hrvatske vlade“.
Kaže, „mladi će u budućnosti najviše oblikovati odnos Afričke unije i EU-a, pa ih stoga moramo dalje osnaživati i nuditi prilike za rad, stvaranje i inovacije. Ubuduće ćemo proširiti stipendiranje i stručne razmjene s afričkim zemljama“. Mo’š mislit kako će to činiti zemlja u kojoj otvorena ksenofobija progoni (i) afričke migrante kao sotona griješnu dušu. Koja drži strane radnike na minimalcu, u prenapučenim sobičcima, ne poštuje im radnička prava, ne štiti ih od fizičkih napada na ulici… Ako uistinu misli iskreno – a ne misli! – CRO bi premijeru bilo uputnije, je li, obavijestiti se o tomu koliko je SR Hrvatskoj nakon 1960-ih godina bila ekonomski, diplomatski i globalno koristila masovna razmjena studenata i raznih stručnjaka sa zemljama Trećeg svijeta. Osobito s Afrikom.
Da je htio, Plenković se na licu mjesta mogao uvjeriti već u Lusaki u to da Afrikanci uglavnom nemaju pojma što je, kakav je i gdje je RH, tko je predsjednik ili premijer te zemlje, ali i u to kako su Tito i Jugoslavija na “Crnom” kontinentu i danas pojam pred kojim se s poštovanjem skida kapa do tla. RH nakon preokretnih 1990-ih godina nije znao, htio ili zbog zapadnog no-no! kažiprsta smio iskoristiti tu nadasve časnu, ali i unosnu baštinu lišenu ideologije. Arogantno je nogirana kao „relikt komunističke prošlosti“ zajedno s industrijskim i poljoprivrednim tzv. socijalističkim mastodontima, PIK-ovima i politikom blokovskog nesvrstavanja, pa sada 27. članica europske tzv. obitelji prosjački čuči uz Unijin kontejner s bofl hranom i politikama isteklog roka trajanja. Pa i onom u Africi.
Ugledni je Deutsche Welle još srpnja 2022. objavio znakoviti komentar Martine Schwikowski „Afrika: Kina gradi ceste, EU broji insekte“ u kojem argumentira zašto Unija na Crnom kontinentu gubi utrku s Kinom. Kaže, „Europljani se ponašaju paternalistički, sporo donose odluke, izvoze apstraktne vrijednosti i visoke standarde: tako to doživljavaju afrički dužnosnici. Kinezi su pragmatični: grade ceste“. I uviđavni su, primjereno svomu dugoročno probitačnom projektu Novi put svile. „Platit ćete kada budete imali novca ili prirodnim resursima“, kažu kreditno „nesposobnim siromasima“, koje pak MMF i Svjetska banka ne doživljavaju ozbiljno.
Forum kinesko-afričke suradnje (FOCAC), čije su članice 53 afričke zemlje, osim Kraljevine Eswatini zbog diplomatskih odnosa s Tajvanom), objavio je Poslovni dnevnik travnja 2025. komentar grčkog analitičara Isidorosa Karderinisa, „glavni je multilateralni mehanizam koordinacije između afričkih zemalja i Kine i temelji se na deklaracijama o načelima miroljubive koegzistencije. FACAC je glavni kanal putem kojeg Kina osigurava resirse afričkim zemljama. Kina pruža pomoć otpisom dugova, bespovratnom pomoći, povoljnim i beskamatnim zajmovima. Peking je, dakle, prvi vjerovnik i jedan od glavnih financijera mnogih infrastrukturnih projekata. Kinesko financiranje je otišlo u izgradnju autocesta, željeznica, luka i elektrana diljem kontinenta. Više od 3000 kineskih tvrtki prisutno je u afričkim gradovima od kojih je više od 70 posto privatnih tvrtki, koje čine glavni oslonac kineskih ulaganja u Africi“.
Kineski predsjednik Xi Jinping je na zadnjoj konferenciji FOCAC-a odobrio Africi dodatnih 50,7 milijardâ dolara i otvaranje najmanje milijun radnih mjesta. Izravna kineska ulaganja (FDI) u Afriku iznose 18 posto globalnih stranih ulaganja te su na razini Europe i SAD-a. Kina je vodeći trgovinski partner Crnog kontinenta. Po MMF-ovim podacima, četvrtina afričkog izvoza odlazi u Kinu, a afrički uvoz iz Kine je 16 posto. Godine 2023. je kineska trgovina s Afrikom već zapasala 282 milijarde dolara. Sve veću ulogu ima turizam, pa je samo Kenija lani za prvu polovicu godine najavila 1,1 milijardu dolara zarade od kineskih turista…
„Kineska kampanja prodora u Afriku dobiva dodatnu težinu za kineski režim“, ističe Karderinis, „jer tvrdi da je preuzeo vodstvo na tzv. globalnom Jugu, koji je dobio takav zamah da implicitno ukazuje na preuređenje globalne moći između starog i svijeta u usponu. Budućnost Afrike koju je brutalno mučio europski kolonijalizam – najviše iskorištavan u smislu prirodnih resursa i stanovništva – moraju odrediti Afrikanci, a ne diktirati strane sile.“ Kineski projekt Novi put svile balvan je u zapadnom oku, što je prije godine dana potaknulo i Zapad na Ekonomskom forumu u Davosu pametovati o tzv. protuprojektu i čak – resetiranju kapitalizma. No, još nema ništa učinkovitog. Baš kao što će i EU ekskurzija u Angolu biti – Von der Leyen u Lusaku, Von der Leyen iz Lusake. Kina ide dalje.
