Na Općoj skupštini UN-a 2023., čelnici iz najmanje 50 zemalja zagovarali su mir u Ukrajini. Govornici su jedan za drugim isticali trajne probleme povezane sa zloporabom moći SAD-a i Zapada.
Kao i prošle godine, Opća skupština Ujedinjenih naroda 2023. raspravljala je o tome kakvu bi ulogu Ujedinjeni narodi i njihovi članovi trebali odigrati u krizi u Ukrajini. Sjedinjene Države i njihovi saveznici i dalje inzistiraju na tome da Povelja UN-a zahtijeva od zemalja da stanu na stranu Ukrajine “onoliko dugo koliko je potrebno”, odnosno do obnove međunarodno priznatih granica Ukrajine prije 2014. godine.
Oni tvrde da provode članak 2.4 Povelje UN-a koji kaže: “Sve članice suzdržavat će se u svojim međunarodnim odnosima od prijetnje ili uporabe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke neovisnosti bilo koje države ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu sa Ciljevima Ujedinjenih naroda”. Prema njihovom obrazloženju, Rusija je prekršila članak 2.4 invazijom na Ukrajinu, a to čini bilo kakav kompromis ili ispregovarano rješenje nesavjesnim, bez obzira na posljedice produljenja rata.
Druge su zemlje pozvale na mirno diplomatsko rješenje sukoba u Ukrajini, temeljeno na prethodnom članku Povelje UN-a – članku 2.3: „Sve članice rješavat će svoje međunarodne sporove mirnim putem tako da osiguraju da međunarodni mir, sigurnost i pravda nisu ugroženi”.
Također se pozivaju na ciljeve UN-a, definirane u članku 1.1 koji uključuju “rješavanje međunarodnih sporova mirnim sredstvima”, te ukazuju na opasnosti od eskalacije i nuklearnog rata kao imperativ za diplomaciju da brzo okonča ovaj rat. Kao što je katarski emir rekao Skupštini, “dugoročno primirje postalo je najveća težnja ljudi u Europi i cijelom svijetu. Pozivamo sve strane da se pridržavaju Povelje UN-a i međunarodnog prava i odluče se za radikalno mirno rješenje koje je utemeljeno na tim načelima”.
Osim toga, ove je godine Opća skupština bila usredotočena na druge aspekte svijeta u krizi: neuspjeh u rješavanju klimatske katastrofe; izostanak napretka u ciljevima održivog razvoja koje su zemlje dogovorile 2000. godine; neokolonijalni ekonomski sustav koji još uvijek dijeli svijet na bogate i siromašne; i očajnička potreba za strukturnom reformom Vijeća sigurnosti UN-a koje nije ispunilo svoju temeljnu odgovornost da održi mir i spriječi rat.
Govornici su jedan za drugim isticali trajne probleme povezane sa zloporabom moći SAD-a i Zapada: okupacija Palestine; okrutne, nezakonite sankcije SAD-a protiv Kube i mnogih drugih zemalja; zapadno iskorištavanje Afrike koja je evoluirala od ropstva do dužničkog ropstva i neokolonijalizma; i globalni financijski sustav koji pogoršava ekstremne nejednakosti u bogatstvu i moći diljem svijeta.
Brazil već tradicionalno drži prvi govor na Općoj skupštini, a predsjednik Lula da Silva elokventno je govorio o krizama s kojima se suočavaju UN i svijet. O Ukrajini je rekao:
“Rat u Ukrajini razotkriva našu kolektivnu nesposobnost da provedemo ciljeve i načela Povelje UN-a. Ne podcjenjujmo poteškoće u postizanju mira. Ali niti jedno rješenje neće biti trajno ako se ne temelji na dijalogu. Ponavljam da treba raditi na stvaranju prostora za pregovore… UN je stvoren da bude dom razumijevanja i dijaloga. Međunarodna zajednica mora izabrati: s jedne strane, postoji širenje sukoba, produbljivanje nejednakosti i erozija vladavine prava; s druge strane, obnavljanje multilateralnih institucija posvećenih promicanju mira”.
Nakon nespretnog, nesuvislog govora predsjednika Bidena, Latinska Amerika ponovno je stupila na pozornicu u osobi predsjednika Gustava Petra iz Kolumbije:
“Dok otkucavaju minute koje definiraju život ili smrt na našem planetu,” izjavio je Petro, “umjesto da zaustavimo ovakav razvoj događaja i razgovaramo o tome kako obraniti život za budućnost, a zahvaljujući produbljivanju znanja i proširiti ga na svemir, odlučili smo gubiti vrijeme međusobno se ubijajući. Ne razmišljamo o tome kako proširiti život do zvijezda, nego kako okončati život na vlastitoj planeti. Posvetili smo se ratu. Pozvani smo u rat. Latinska Amerika je pozvana da proizvede ratne strojeve, ljude, koji će ići na polja smrti.
Zaboravljaju da su naše zemlje nekoliko puta napali isti ti ljudi koji sada govore o borbi protiv invazije. Zaboravljaju da su napali Irak, Siriju i Libiju zbog nafte. Zaboravljaju da su isti razlozi koje koriste za obranu Zelenskog razlozi koje bi trebali koristiti za obranu Palestine. Zaboravljaju da za postizanje ciljeva održivog razvoja moramo okončati sve ratove.
Ali oni pomažu voditi jedan rat, jer svjetske sile vide da im to odgovara u njihovoj igri prijestolja, u njihovim igrama gladi. I zaboravljaju okončati drugi rat jer im to ne odgovara. Koja je razlika između Ukrajine i Palestine, pitam? Nije li vrijeme da prekinemo oba rata, kao i druge ratove, i maksimalno iskoristimo kratko vrijeme koje imamo da gradimo načine kojima ćemo spašavati život na planetu? …Predlažem da Ujedinjeni narodi što je prije moguće održe dvije mirovne konferencije, jednu o Ukrajini, drugu o Palestini, ne zato što nema drugih ratova u svijetu – ima ih u mojoj zemlji – već zato što bi to vodilo prema uspostavljanju mira u svim regijama planeta, jer oboje, samo po sebi, može dokrajčiti licemjerje kao političku praksu. Samo tako možemo biti iskreni, što je vrlina bez koje ne možemo biti borci za život”.
Petro nije bio jedini vođa koji je podržao vrijednost iskrenosti i napao licemjerje zapadne diplomacije. Premijer Ralph Gonsalves iz St. Vincenta i Grenadina bio je direktan:
“Očistimo idejnu paučinu iz naših mozgova. Na primjer, potpuno je beskorisno promatrati središnje proturječnosti našeg problematičnog vremena kao borbu između demokracija i autokracija. St. Vincent i Grenadini, snažna liberalna demokracija, odbacuje ovu pogrešnu tezu. Očito je svim osobama ispravnog mišljenja, lišenim sebičnog licemjerja, jasno da je današnja borba između dominantnih sila usredotočena na kontrolu, vlasništvo i raspodjelu svjetskih resursa”.
Što se tiče rata u Ukrajini, Gonsalves je bio jednako otvoren. “…Ratovi i sukobi besmisleno bjesne diljem svijeta; u barem jednom slučaju – Ukrajine, glavni protivnici — Sjevernoatlantski savez (NATO) i Rusija — mogu nesvjesno otvoriti vrata nuklearnom Armagedonu… Rusija, NATO i Ukrajina trebaju prigrliti mir, a ne rat i sukobe, čak i ako mir mora počivati na obostrano dogovorenom rješenju koje akterima neće biti zadovoljavajuće”.
Zapadno stajalište o Ukrajini je jasno. Međutim, najmanje tri članice NATO-a (Bugarska, Mađarska i Španjolska) spojile su svoje osude ruske agresije s molbama za mir. Katalin Novak, predsjednica Mađarske je rekla:
“…Želimo mir, u našoj zemlji, u Ukrajini, u Europi, u svijetu. Mir i sigurnost koja dolazi s njim. Nema alternative miru. Ubijanje, strašno razaranje, mora prestati što prije. Rat nikada nije rješenje. Znamo da je mir realno dostižan tek kada barem jedna strana vidi da je došlo vrijeme za pregovore. Ne možemo odlučiti umjesto Ukrajinaca koliko su spremni žrtvovati, ali imamo dužnost zastupati želju vlastite nacije za mirom. Moramo učiniti sve što možemo da izbjegnemo eskalaciju rata”.
Čak i uz ratove, sušu, dug i siromaštvo koji pogađaju njihov vlastiti kontinent, najmanje 17 afričkih čelnika odvojilo je vrijeme tijekom svojih govora na Općoj skupštini kako bi pozvali na mir u Ukrajini. Neki su izrazili podršku Afričkoj mirovnoj inicijativi, dok su drugi suprotstavili obveze i izdatke Zapada za rat u Ukrajini, sa Zapadu svojstvenim zanemarivanjem problema Afrike. Predsjednik Joao Lourenço iz Angole jasno je objasnio zašto, dok Afrika ustaje kako bi odbacila neokolonijalizam i izgradila vlastitu budućnost, mir u Ukrajini ostaje vitalan interes za Afriku i ljude posvuda:
“U Europi, rat između Rusije i Ukrajine zaslužuje našu punu pozornost. Hitno je potrebno da mu se odmah stane na kraj imajući u vidu razine ljudskog i materijalnog razaranja, rizik od eskalacije u veliki sukob na globalnoj razini i utjecaj njegovih štetnih učinaka na energetsku i prehrambenu sigurnost. Svi dokazi nam govore da je malo vjerojatno da će se na ratištu odrediti pobjednici i gubitnici ovog rata, zbog čega treba potaknuti uključene strane da što prije daju prioritet dijalogu i diplomaciji, uspostave prekid vatre i pregovaraju o trajnom miru ne samo za zaraćene zemlje, nego miru koji će jamčiti sigurnost Europe i pridonijeti svjetskom miru i sigurnosti”.
Sve u svemu, na Općoj skupštini UN-a 2023., čelnici iz najmanje 50 zemalja zagovarali su mir u Ukrajini. U svojoj završnoj riječi, Dennis Francis, trinidadski predsjednik ovogodišnje Opće skupštine UN-a, istaknuo je:
“Što se tiče tema pokrenutih tijekom ovoga tjedna zasjedanja Skupštine na visokoj razini, malo ih je bilo tako čestih, dosljednih ili toliko emocionalnih nabijenih kao što je ukrajinski rat. Međunarodna zajednica je jasna da se politička neovisnost, suverenitet i teritorijalni integritet moraju poštivati, a nasilje mora prestati”.
