Nijedna od značajnijih mjera nove zagrebačke vlasti nije osobito lijeva i sve su daleko od revolucionarnih, ali proizvele su stvarnu razliku u svakodnevnim životima običnih ljudi. [1]
Tradicionalna proslava 1. maja u zagrebačkom parku Maksimir ove je godine bila nešto drugačija od prethodnih. Gradonačelnik Tomislav Tomašević, u pratnji dvoje dogradonačelnika, Danijele Dolenec i Luke Korlaeta, te predsjednika Gradske skupštine Joška Klisovića, održao je kratak govor u kojem je dosljedno koristio socijalistički naziv za praznik: „Prvi maj“, a ne hrvatsku verziju „Prvi svibanj“. Dio njegovog govora bio je:
„Radnička prava koje mi danas uzimamo zdravo za gotovo, osmosatno radno vrijeme, mirovinsko i zdravstveno osiguranje, nitko radnicima nije poklonio nego su sami izborili i toga se danas sjećamo. Treba reći i da borba mora ići dalje, vjerujemo u sindikalno udruživanje i kolektivno pregovaranje, jedino tako se mogu stvoriti bolji uvjeti rada i bolje društvo.”
Kad je završio svoj govor zbor Opere HNK Zagreb otpjevao je Internacionalu, a članovi Drame HNK recitirali su potom socijalno angažiranu poeziju.
Šetajući okolo, uz redove za besplatne porcije graha i štrukli, ugledao sam brojne prijatelje i poznanike, pa neke, ali nikako sve, vodeće članove platformi Zagreb je naš! i Možemo! Gotovo svi su mi rekli kako je ovo prvi put nakon mnogo godina da su htjeli prisustvovati proslavi 1. maja u Maksimiru, jer je prijašnjih godina pokojni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koristio taj događaj u vlastite populističke svrhe.
Što god se drugo može reći o prvoj godini mandata lijevo-zelene koalicije u glavnom gradu Hrvatske, ne treba podcjenjivati simboličku promjenu koju ilustriraju opisani događaji u Maksimiru. Dolazak gradonačelnika na Zagreb Pride, otkrivanje spomenika žrtvama holokausta i popratne aktivnosti u čast antifašizma i partizanskog oslobođenja Zagreba doprinose osjećaju da se „drugi Zagreb“ sada odražava u političkim praksama. Dojam da odgovorni za Grad nisu više tipični političari pojačava se gradonačelnikovim dolascima na posao biciklom ili tramvajem. Prisutan je osjećaj da je sve to daleko od “uobičajene politike”: vozni park službenih automobila dramatično je smanjen, a odlaze i sumnjivi “savjetnici” na napuhanim plaćama. Iako mainstream mediji vječno traže dašak skandala, o čemu ćemo kasnije nešto reći, minuli su dani koji su pripadali ljudima imenovanim na radna mjesta zbog stranačke pripadnosti.
Neka zapažena postignuća
Počeli su se provoditi elementi zelene agende, kao i neke druge važne politike. Iako ideja nije opće prihvaćena, uvodi se shema kojom bi se osiguralo da se većina gradskog otpada odvaja na njegovu izvoru kako bi se što veći dio mogao reciklirati, što je dio dugoročnog ambicioznog plana zelene transformacije koja uključuje zatvaranje odlagališta, potpore obnovljivoj energiji, utrostručenju kapaciteta krovnih solarnih panela, smanjenju energetskog siromaštva, itd. Također je počelo vraćanje u javno vlasništvo elemenata vanjskih usluga zbrinjavanja otpada, što dovodi u pitanje moć nekih privatnih tvrtki koje su bile u bliskoj vezi s prethodnom upravom.
Obnova nakon potresa bila je ključno obećanje koje je pridonijelo izbornoj pobjedi platforme te je dobila najveći prioritet; iako je još uvijek suočena s teškim birokratskim preprekama, renovirano je desetak škola, mnoge druge javne ustanove i pojedine privatne kuće. Započeo je i ambiciozan program proširenja predškolskog odgoja te se trenutno grade četiri od šesnaest planiranih novih dječjih vrtića, uz zapošljavanje preko 400 novih radnika koji će zadovoljiti pedagoške standarde. Gradi se i dvanaestak novih škola i, ključno, nakon dugogodišnje zloupotrebe obrazovnog sustava radi indoktrinacije od strane krajnje desnice, zagrebačke škole spremaju se uvesti program građanskog odgoja koji će riješiti barem jedan od mnogih problema. Osim toga, nakon određene neodlučnosti, školarine i stipendije sada se više fokusiraju na kriterije potreba, a manje na takozvane „najtalentiranije“.
Grad planira smanjiti špekuliranje nad nekretninama i preokrenuti trend pada stanovanja u javnim stanovima, a također je poboljšao postupke za integraciju migranata, izbjeglica i tražitelja azila, uključujući i one koji bježe iz rata u Ukrajini. U vrijeme pisanja ovog teksta, skandal u kojem žena koja je u 26. tjednu trudnoće s fetusom koji ima dijagnosticiran maligni tumor mozga zbog tzv. “priziva savjesti” od strane liječnika ne može osigurati pobačaj, premda je takav prekid po hrvatskom zakonu legalan. Posljedica skandala je obvezivanje jedne zagrebačke bolnice, koju je osnovao Grad, pod novom upravom koju su imenovale sadašnje gradske vlasti, da što prije stvori uvjete za siguran pobačaj. Nijedna od ovih mjera nije osobito lijeva i sve su daleko od revolucionarnih, ali proizvele su stvarnu razliku u svakodnevnim životima običnih ljudi.
Ključna ograničenja
Iako je malo tko očekivao brzu transformaciju nakon promjene vlasti u Gradu, opseg političko-administrativnih, financijskih i pravosudnih ograničenja bio je golem, te je dodatno zakompliciran zajedničkim napadima dijelova mainstream medija. Iako je Gradska skupština na jednoj od svojih prvih sjednica odlučila o reorganizaciji gradske uprave, uključujući smanjenje broja odjela s 27 na 16, mnoga pročelnička mjesta i dalje su nepopunjena ili ih još uvijek zauzimaju ljudi imenovani od strane prethodne uprave. Dok Tomašević ove pozicije često naziva srodnima ministarskim pozicijama na nacionalnoj razini, to što se one pravno tretiraju kao tehničke, a ne političke pozicije samo je jedan od problema. Mnogi dužnosnici, od kojih su neki bili ključne osobe u zarobljavanju lokalne države i promoviranju desničarske populističke agende, imaju ugovore koji traju i nakon odlaska prethodne uprave. Mnogi koji su formalno odgovorni za provođenje politika nove uprave stoga su u najpovoljnijem slučaju mlaki prema tim politikama ili im se, u nekim slučajevima, aktivno suprotstavljaju i podmeću im u svakoj prilici. Vrijedi istaknuti činjenicu da, se obzirom da se radi o tehničkim pozicijama, to može značiti da će tehnički kvalificirani u budućnosti i opet biti imenovani, bez obzira na to u kojoj mjeri podržavaju program na kojem je ZJN izabran.
Iako je bilo jasno da je novi režim naslijedio tešku financijsku situaciju, dublja analiza otkrila je konsolidirani dug od 8,2 milijarde kuna, od čega oko polovicu čini dug Zagrebačkog holdinga, tvrtke koja nadzire većinu funkcija Grada. Čak i prije nego što je bio poznat opseg duga, postojao je osjećaj da novi programi moraju biti proračunski neutralni, s prioritetom ušteda u odnosu na novu potrošnju, uglavnom zbog toga što je potrebno platiti značajne zaostale obveze, uključujući plaće. Dug je na trenutke u javnosti bio predstavljan u okviru svojevrsne neoliberalne ortodoksije, dajući naslutiti svojevrsnu autosyrizaciju u kojoj je fiskalna štedljivost potrebna sama po sebi, a ne zbog pritiska vjerovnika. Ova fraza, naravno, želi sugerirati da, za razliku od Syrize, imperativ štednje ovdje nije motiviran pritiskom vanjskih aktera, već proizlazi iz unutarnjih shvaćanja. Čak i uvriježeno ekonomsko razmišljanje sugerira da su razine duga manje važne od planova otplate u smislu komu, kada i pod kojim uvjetima se mora izvršiti otplata.
Naravno, Grad ne može biti otok socijalizma u kapitalističkom moru, ali svaka vjerodostojna lijeva administracija mora raspravljati o nizu različitih opcija i razviti niz stajališta protiv neoliberalne financijalizacije. Nejasno je koji se savjeti dobivaju o ovom pitanju i kolika je posvećenost alternativnim, lijevim analizama ekonomije i financija. Zasigurno postoje pravila koja se odnose na omjer prihoda i duga koje je teško zaobići. Posljednje kreditno mišljenje Moody’sa ocijenilo je Grad i Holding „stabilnim“ (Ba1), istom ocjenom kao i hrvatsku Vladu. Naravno, kao neoliberalna agencija hvale gradsko “dosljedno razborito upravljanje proračunom”, ali, zasigurno, bez obzira na to što Moody’s smatra da Zagreb ima “nisku razinu izravnog duga”, ljevičarska vlast ne bi smjela nekritički koristiti razinu duga za stvaranje svojevrsne moralne ekonomske panike, zbog koje “nema alternative” samonametnutoj štednji.
Opseg pravosudnih ograničenja ilustrira istaknuti slučaj jednog od najkontroverznijih programa prijašnjeg gradonačelnika, mjera “roditelji odgojitelji”, u kojem su roditelji s troje ili više djece, pretežno žene, dobivali od Grada novčanu pomoć da ostanu kod kuće i brinu se o djeci. Osim izostanka s formalnog tržišta rada, to je podrazumijevalo i njihovo odricanje od svih ostalih socijalnih naknada i isključivanje njihove djece iz predškolskog odgoja, uz mjesečnu neto naknadu od oko 4.500 kuna koju su zauzvrat dobivale. Prvotni planovi za ukidanje programa ostavljeni su po strani jer su, pravno, aranžmani s roditeljima-odgojiteljima ostali na snazi i nakon životnog ciklusa prethodne uprave. Planovi za smanjenje naknada na oko 1000 kuna mjesečno i vremensko ograničavanje programa trenutno su na čekanju zbog pravnog osporavanja nekih roditelja-korisnika koje podržavaju radikalne katoličke organizacije.
Razlog za ukidanje programa temelji se na njegovoj evidentnoj neučinkovitosti u odnosu na tzv. „demografsku obnovu“ shvaćenu kao povećanje nataliteta, ali i, što je puno važnije, zbog sve većeg broja korisnika. Kao rezultat toga, program zauzima ogroman dio proračuna koji bi se mogao koristiti za inovativne mjere socijalne politike – zapravo, svaki mjesec program košta otprilike isto koliko bi koštalo financiranje jednog novog vrtića. Njegovi pristaše, uključujući neke radikalne feministkinje i ljevičarke, ističu ga kao mjeru protiv siromaštva – primatelji su uglavnom niskog socio-ekonomskog statusa, a mnogi su Romi i, zapravo, kao prethodnicu “plaćama za njegu”, ili čak kao oblik univerzalnog temeljnog dohotka, bez obzira na općeprihvaćeno načelo da takvi programi moraju biti nacionalni, a ne lokalni. No, iako je razlog za okončanje sheme jasan, gradska administracija je prisiljena na defenzivu i nalazi se u političkom limbu.
Iako je prije lokalnih izbora u svibnju 2021. nova platforma naišla na prilično pozitivan tretman, barem u tiskanim medijima, to se nakon izbora dramatično promijenilo. Djelomično se čini da je to zato što platforma zanemaruje moć koju su neki dijelovi medija imali kao sastavni dio mreže prisvajanja vlasti od strane prethodnog gradonačelnika. Čini se da priče koje su u najboljem slučaju tanke, a u najgorem izmišljene, neprestano prikazuju administraciju kao upletenu u mutne radnje, sukobe interesa ili barem kao neefikasnu i bez političkog iskustva. Ponekad to dovodi do novinskih priča o slabim vezama između onih koji su imenovani na određene pozicije i čelnika platforme ili, gdje takvih poveznica nema, do iskopavanja epizoda iz nečije prošlosti na načine koji potkopavaju njihov legitimitet i vjerodostojnost.
Kako bi se odgovorilo na ove napade, sada se više pažnje posvećuje predstavljanju politike i imenovanja na položaje, te pokušajima da se bude proaktivan u smislu informativnih ciklusa putem press konferencija – u početku dvaput tjedno, sada jednom. Ponekad, naravno, to stvara dojam kako prezentacija ima prioritet nad sadržajem, dok u drugim slučajevima, očito pogrešne procjene bile su popraćene odbijanjem promjene smjera umjesto priznavanja pogrešaka. Najviše zabrinjava to što je stvorena kultura straha u kojoj se pod svaku cijenu nastoji izbjeći imenovanje bilo koga bliskog vodstvu na bilo koju funkciju, mada i kroz potpuno otvorenu i transparentnu proceduru.
Donošenje odluka i izravna demokracija
Za mene osobno, najveće je razočaranje bio kontrast između redovitih konzultacija s članovima i simpatizerima platforme do izbora i minimalnih konzultacija nakon toga. Osim nedavnog sastanka putem Zooma, koji je bio tehnička rasprava o spajanju članstva platforme Zagreb je naš! s nacionalnom platformom Možemo!, od pobjede na izborima sjećam se samo jednog, možda dva konzultativna sastanka. To zapravo znači da oni koji nisu dio užeg kruga donositelja odluka, uključujući čak i neke izabrane članove gradske skupštine, gradskih četvrti ili mjesnih odbora, te oni koji su dio, više ili manje tehničkih, radnih grupa, o političkim inicijativama vlastite organizacije mogu nešto doznati samo putem medija. Istodobno, mnogi novi aktivisti koji su izabrani na mjesne razine vlasti imaju u sebi grassroots energiju, no njihov status unutar platforme i dalje je nejasan, a dio neformalnog članstva gaji nepovjerenje prema “pridošlicama”.
Platforma koja je, čini se, ohrabrivala otvoreno odlučivanje kroz koncentrične krugove, zasigurno se suočila s izazovima u prevođenju oporbenog aktivizma u lokalno odlučivanje i građansku demokraciju. To za člansku bazu ima simboličku važnost, jer je osjećaj isključenosti osjećaj da niste “u krugu”, ili čak jednostavno ne čujete iz prve ruke objašnjenja određenih odluka, ne omogućava konsolidiranje ili osiguravanje njezine kontinuirane podrške. Otvoreno je pitanje u kojoj mjeri platformu sada, barem neformalno, vode oni koje bih nazvao NVO-liberalima, koji vjeruju u hijerarhijske strukture odlučivanja i oslanjaju se na neku vrstu tehnokratskog, depolitiziranog, konsenzualističkog upravljanja kapitalizmom, a koliko je ostalo od odlučnosti da se politiku nastavi poimati u terminima borbe ili, barem natjecanja.
S druge strane, najmoćniji društveni pokreti u Hrvatskoj, a i u Zagrebu, su braniteljske i radikalno desničarske skupine. Za razliku od, na primjer, Podemosa, Syrize ili Barcelone en Comú, čini se da Zagreb je naš! nije nastavio s osluškivanjem zahtjeva radikalnih društvenih pokreta niti je, što je možda neizbježno s obzirom na klasnu osnovu platforme, osigurao da zahtjevi i kritike iz baze trajno utječu na njezine politike.
S time je povezana i svojevrsna “prekomjerna odgovornost”: osjećaj da se oni koji su izabrani za upravljanje Gradom ne mogu povući na svoje stranačke pozicije, već moraju biti “odgovorni”, čak i za rješavanje kaosa koji nisu sami stvorili. To je također dovelo do svojevrsnog izgaranja i rasipanja energije u dijelu vodstva. Iako su dokazi za to, u najboljem slučaju, anegdotalni i ponekad temeljeni na blogerskim postovima onih koji nisu lojalni platformi, čini se da se pojavio obrazac ad hoc, improviziranog, donošenja odluka tako da kad god se pojavi ozbiljan problem, ljudi bliski gradskoj administraciji na brzinu donose odluke na temelju neformalnih savjetovanja s onima za koje vjeruju da im mogu pružiti upotrebljiv odgovor. Nažalost, vjerojatnije je da su takvi fleksibilni akteri insajderi unutar neoliberalnog financijskog kapitalizma nego da imaju jasnu lijevu agendu.
Da ne ulazimo u detalje, Zagrebački holding pokazao se kao najveća glavobolja nove uprave jer su se prilično brzo izjalovile ishitrene odluke o postavljanju na rukovodeće i nadzorne uloge neoliberala koji su se sukobljavali s prijašnjom upravom. Pokušaji restrukturiranja Zagrebačkog holdinga kako bi se stvorilo manje administrativnih i više operativnih mjesta konstruirani su kao napad na sama radnička prava koja se Tomašević obavezao poštivati u svom prvomajskom govoru. Što se tiče Holdinga i šire, više me brine odsustvo bilo kakvog strateškog usmjerenja i vremenskog okvira koji se komunicirao izvan zatvorenog kruga.
Zaključci
U svojem ranijem tekstu istaknuo sam poteškoću dvostrukog pokreta koji bi “normalizirao” upravljanje Zagrebom te ga istovremeno “radikalizirao”. Čini se da je, bilo po želji pripadnika nove uprave ili zbog zadanih okolnosti, normalizacija bila prioritet. Samo po sebi to jest svojevrsna transformacija čija se važnost ne smije podcjenjivati. Istodobno, barem u ovom trenutku, prisutna je opasnost da se napetosti između liberalnijih elemenata i radikalnijih lijevih pozicija razriješe u korist liberalnog, tehnokratskog upravljanja. Planirano spajanje platforme Zagreb je naš! s Možemo!, iako po mnogočemu logično, može ugroziti autonomiju radikalnog municipalističkog eksperimenta. Istovremeno, nova platforma u Srbiji pod nazivom Moramo, dokazala je da je imitacija najiskreniji oblik laskanja; rezultati postignuti na nedavnim nacionalnim izborima i u Beogradu ne razlikuju se previše od prethodnih rezultata Zagreb je naš! – Možemo!. Potreban je pravi dijalog između ove dvije inicijative i praktičnih primjera radikalnog municipalizma u svijetu, uključujući i one najbliže poput Barcelone, Graza i Berlina, kako bi se zadržala šansa da, nakon godine dana konsolidacije i korekcija na simboličkim razinama, u budućnosti dođe do stvarne lijevo-zelene promjene.
