Ono što su članice G7 zapravo izjavile na samitu u Hirošimi jest da su se spremne sukobiti sa svakim tko dovede u pitanje hegemoniju i moć SAD-a i Europe.
Potrebna je prilično iznenađujuća razina bezobrazluka da se ono što se upravo dogodilo na samitu G7 u Japanu predstavi kao odlučujući korak prema miru. No, u orwellijanskom svijetu zapadnih vlada, upravo to se sada proklamira. Cijeli samit bio je usredotočen na osiguravanje podrške za više oružja za ukrajinski rat i napade na Kinu. Cijela priča se vrtjela oko kineske “ekonomske prisile” i njezine sve agresivnije vojne pozicije. Bezobrazluk ove situacije gotovo je zadivljujući.
Najbogatije i najmoćnije zemlje svijeta, zajedno s nekoliko pažljivo odabranih strateških saveznika, okupile su se na Pacifiku kako bi raspravljale o najmoćnijoj državi te regije i optužile je za agresiju u vrijeme kada te iste zemlje grade nove vojne baze, sklapaju nove ugovore i saveze, ostvaruju ogroman porast troškova naoružanja i opskrbljuju Australiju, zemlju bez nuklearnog naoružanja, nuklearno pokretanim podmornicama.
Najmučnije od svega, za samit je odabran japanski grad Hirošima da bi se, kako su nam više puta ponavljali snishòdljivi novinari, ukazalo na opasnosti i posljedice rata. Hirošima i Nagasaki bili su gotovo uništeni prvim atomskim bombama koje su SAD bacile u kolovozu 1945. na samom kraju Drugog svjetskog rata. Mnogi su umrli odmah, mnogo više ih je patilo od radijacijske bolesti koja ih je na kraju ubila. Opravdanje je bilo da će te bombe spasiti živote jer će prisiliti Japan na predaju, u trenutku kad su SAD znale da se takva predaja već priprema. Bombardiranje je zapravo trebalo pokazati da SAD ima takvo oružje i potvrditi snagu SAD-a kao glavne supersile.
Ništa od ovoga nije spominjano dok je Rishi Sunak držao konferenciju za medije u Centru za mir u Hirošimi. Naravno da nije, jer bi to moglo izvući na vidjelo središnju ulogu koju su ova zemlja (Velika Britanija, op.prev.) i njeni saveznici, posebno Sjedinjene Države, igrali u ratovima tijekom prošlog stoljeća.
Nakon samita postalo je potpuno jasno da te sile ne zanima mir u Ukrajini. Doista, Volodimir Zelenski je nastavio svoju svjetsku turneju prisustvovanjem sastanku Arapske lige u Saudijskoj Arabiji, a zatim i samom samitu G7. Njegov cilj je bio osuditi one zemlje koje se ne pridržavaju zapadne analize rata u Ukrajini i izvršiti pritisak na njih da to učine. Prema članku Financial Timesa, to je bio glavni razlog njegovog dolaska na samit. Sunak je na završnoj konferenciji za medije odbacio pozive za uspostavljanjem primirja, rekavši da to nije ‘pravedan i trajan’ mir. Time je također odbačen nedavni kineski mirovni prijedlog.
Umjesto toga, Sunak i vlada Ujedinjenog Kraljevstva prednjače u nastojanju da se rat nastavi i da se poveća količina oružja koje se šalje Ukrajini. Unatoč oklijevanju SAD-a oko isporuke borbenih zrakoplova F16 zbog straha od daljnje eskalacije rata, Joe Biden je u petak popustio pritisku i pristao na to da SAD obučava pilote i podrži slanje aviona u Ukrajinu. Dok su sve velike sile na početku sukoba oklijevale oko slanja ofenzivnog oružja, to se sada promijenilo zbog navodnog prelaženja “crvenih linija” iz mjeseca u mjesec, što je dovelo do isporuke njemačkih tenkova Leopard, projektila dugog dometa uključujući sada i britanske krstareće projektile kao i zrakoplove F16 na koje je nekoć bio stavljen veto.
Unatoč ogromnom pritisku da se pošalje više oružja, činjenica je da ono u mnogim slučajevima neće biti operativno mjesecima, tako da su ove, ne samo vojne, nego i političke odluke, dio vrlo opasne igre. Sam rat u Ukrajini je u pat poziciji. Kakva god bila istina o tome tko sada kontrolira Bahmut, borbe tamo traju mjesecima bez pomaka, a sam grad je uništen. Dugo najavljivana ukrajinska proljetna protuofenziva je odgođena, ali se još uvijek planira. Oni koji pate su sami Ukrajinci, koji trpe velike gubitke na ratištima kao i bombardiranja svojih mjesta i gradova.
Stalni pozivi za više oružja dolaze iz SAD-a i od europskih sila, ali ih mnoge druge vlade, osobito na globalnom jugu, ne prihvaćaju. Pozivi koje je Zelenski uputio indijskoj i brazilskoj vladi tražeći dodatnu potporu neće promijeniti tu temeljnu činjenicu. Protivljenje opskrbi oružjem i sankcijama proizlazi iz različitih razloga, od kojih su neki sigurno samo puko sebični interesi, ali među razlozima je svakako i prepoznavanje agresivne uloge NATO-a, neuspjeh prethodnih vojnih intervencija i potreba da se izbjegne ono što bi se brzo moglo pretvoriti u globalni sukob. Nastavak rata ne podržavaju ni umirovljeni diplomati i vojni dužnosnici koji su prošlog tjedna potpisali oglas u New York Timesu, u kojem naglašavaju potrebu za diplomatskim rješenjem i tvrde da se rat u Ukrajini ne može dobiti.
U tom kontekstu moramo promatrati ovaj pacifički samit i napetosti koje će iz njega proizaći. Kineska vlada već je napala konfrontacijski jezik samita. Ali Sunak je otišao korak dalje od službenog priopćenja G7, rekavši da je Kina najveći izazov globalnoj sigurnosti i prosperitetu, jer posjeduje “sredstva i namjeru da preoblikuje svjetski poredak”. To jednostavno nije točno, iako odražava rastuću gospodarsku i vojnu snagu Kine u odnosu na SAD, čija moć je u padu. Ono što su članice G7 zapravo izjavile ovih dana jest da su se spremne sukobiti sa svakim tko dovede u pitanje hegemoniju i moć SAD-a i Europe.
