Daleko najveći uspjeh nove pješačke zone u središtu Zagreba jest to da je Masarykova ulica – većim dijelom – konačno postala pješačka. Jednom kad neka ulica postane pješačka, ona to i ostaje, a vjerojatno nema zagrebačke ulice koja je u pješačkom režimu – kakva god bila – postala gora nego kad nije bila pješačka. Ostaje ipak dojam improvizacije: čitava ulica mogla je ući u pješačku zonu, biciklistička staza je povučena na štetu pješaka, a crtarije po asfaltu nisu bog zna šta. Usprkos tome, ova promjena predstavlja dobar iskorak.
Jedna od glavnih karakteristika javnog prostora je da ljudi imaju mogućnost gledati druge ljude. Simultanost grada na njegovim se ulicama očituje i u slučajnim i drugim susretima ili pogledima za što su preduvjet javni prostori koji su otvoreni, koji nude mogućnost prolaska i boravka. Takvi prostori su i pješačke zone. Najnovije pješačke ulice u Zagrebu su (veći) dio Masarykove i (manji) dio Preradovićeve, otvorene u novom programu u rujnu ove godine. Iako smo nestrpljivi i neke su se stvari mogle napraviti odavno, (tek) aktualna gradska uprava bilježi, za skromne zagrebačke standarde, solidan rezultat: u prvoj godini mandata jedna nova mala pješačka ulica (Stara Vlaška), u drugoj jedna minijaturna (pomoćna ulica uz park u Martićevoj), i najznačajniji potez do sad – komad Masarykove s dijelom Preradovićeve. U pohvalnim potezima da se pješačke zone šire, a što je konačno dio političke agende gradske uprave, dolazimo do pitanja kakve su te nove pješačke zone i što je točno grad time dobio?
Daleko najveći uspjeh nove pješačke zone je to da je Masarykova ulica većim dijelom, ne cijela, konačno postala pješačka. Jednom kad neka ulica postane pješačka, ona to i ostaje, a vjerojatno nema zagrebačke ulice koja je u pješačkom režimu – kakva god bila – postala gora nego kad nije bila pješačka. Sve ostale intervencije koje su s tim rješenjem ponuđene privremenog su karaktera i lako se mogu, i sasvim sigurno budu, mijenjale s vremenom.
Masarykova je lako mogla postati pješačka zona još prošle godine kada je testno zatvorena na nekoliko dana. Nekih bitnih razlika onda i sad (pa i s novim rješenjem) nije bilo, osim što se birokratski proces odužio. U prilog tog zatvaranja išla je i činjenica da čitava ulica odavno nije prometno važna, nema nijedno parkirališno mjesto, i da u svom krajnjem istočnom dijelu vodi u pješačku Teslinu. Problem je bio da se odluka o pješačkoj Teslinoj, i to od trenutka kad je proglašena, u stvarnosti nije provodila nikako osim što je polovica ulice privatizirana za upravo nakazne terase kafića. Odgađanje odluke o pješačkoj Masarykovoj, otvorilo je mogućnost dugotrajnijeg planiranja za tu i Teslinu ulicu, a sada predstavljeni rezultat se ipak čini kao improvizacija.
U prvom redu, ogromna je šteta da čitava Masarykova nije proglašena pješačkom. Njen najzapadniji dio sad je doživio neke izmjene, ali ne u korist pješaka. Upravo taj dio zapadno od Gundulićeve predstavlja i najveći izazov u prometnom smislu, no ne i prepreku. U izostanku hrabrijih poteza, lako je mogao postati tzv. shared space tj. zona u kojoj pješaci imaju prednost, a automobili nesmetano mogu proći. Time nitko ne bi bio zakinut. Taj bi se režim mogao i dodatno prilagođavati pješačkom programu, primjerice kroz zabranu prometa u večernjim satima, vikendom ili kako već.
Dodatni problem tog dijela Masarykove je i u sada uvedenim biciklističkim stazama, s kojima stranka Možemo! od početka koketira za tu ulicu. Ta je namjera djelomično i ostvarena i to na štetu pješačkog programa koji je u mnogočemu na tome mjestu važniji. Inzistiranje na biciklističkom i prometnom programu bez dodatnog pješačkog programa je kratkovidno. To uvođenje pokazuje i da vjerojatno ne postoji skora namjera da taj dio ulice postane pješački, iako je takvih najava bilo. S takvim novim rješenjem, koje smanjuje auto promet, pješaci nisu dobili doslovno nikakvo proširenje, a za to mjesta ima. Tamošnje, nove, biciklističke staze u budućnosti treba ukloniti. Naime, uloga nove Masaryove nije stvaranje biciklističke infrastrukture, već stvaranje nove pješačke zone čemu se prometna, pa tako i biciklistička, mreža treba prilagoditi.
U tom polovičnom – ili etapnom – pristupu pedestrijanizacije doista važne donjogradske ulice, izostankom cjelovitog obuhvata Masarykove i raščišćavanjem Tesline, propušta se prilika formiranja promenade od HNK do Zrinjevca. U pješačkom totalu, taj bi novi potez imao krajnje ishodišne točke na dva važna trga i mogućnost formiranja uistinu reprezentativnog pješačkog poteza kakav gradu nedostaje i kakav Zagreb zaslužuje.
Teslina ulica koja je već godinama degradirana i privatizirana okupacijom bunkeriranih terasa i koja za pješaka ne nudi doslovno ništa, nikakve promjene nije doživjela ni sad. I ta i većina zagrebačkih pješačkih ulica su ulice za jednu minutu, dakle vrlo kratke, a njima se i upravlja loše i ne u korist pješaka. Masarykova je to trebala promijeniti, i u nekim elementima to sad i radi, ali su za ozbiljniji pomak potrebni radikalni – i logični – zahvati u Teslinoj.
Promjena za Teslinu možda je birokratski zahtjevnija (ne i osobito komplicirana jer je Grad taj koji upravlja javnim prostorom, a ne vlasnici kafića koji ga unajmljuju) iznenađuje kako neki manje zahtjevni zahvati nisu prepoznati kao važni. Tako je jedan od propusta premještanje/ostavljanje taksi stajališta iz Masarykove manje od pedeset metara dalje, u Preradovićevu. Time je taj novoproglašeni pješački dio ulice zakinut za mogućnost značajnije pješačke aktivacije kroz komunalnu opremu, mogućost boravka i oživljavanje u svom osnovnom pješačkom programu. Podređen je taksi vozilima koja generiraju promet pa čak i ulaze u pješačku Masarykovu kako bi se okrenula. Takav propust je na granici redikuloznog, a nudile su se druge opcije, kao što je npr. premještanja taksi stajališta na trg kod HNK, dok je jedno već u Gajevoj. Sve to je, nažalost, pokazatelj da je gradska uprava, kad su u pitanju pješačke zone i privremeni zahvati, sklonija polovičnim i bazičnim nego sveobuhvatnijim rješenjima. Gradska uprava kao da je u strahu od ukidanja parkirnih mjesta. Amsterdam, po broju stanovnika otprilike jednak Zagrebu, objavio je ukidanje njih nekoliko tisuća u najstrožem središtu grada. Zagreb ih može maknuti nekoliko da premjesti taksi stajalište i dobije bolju pješačku zonu.
Ipak, s novim (kakvim-takvim) pješačkim zonama, Zagreb bilježi iskorak. Privremeno rješenje po kojem je nova pješačka zona uređena koristi metode taktičkog urbanizma. Logičan je to izbor i taj je potez odličan. Taktički urbanizam podrazumijeva akciju kroz manje, brze, jeftine i praktične intervencije u urbani prostor s ciljem podizanja društvenosti. Primijeniti upravo te principe, prakse, i više je nego uputno, osobito zato što se radi o gradu koji je bolno spor i oko najbanalnijih stvari. Pritom, ne treba zanemariti ni prednosti privremenog pred gotovim rješenjima budući da eksperiment nudi razdoblje testiranja, a što može u konačnici, i kroz trajno rješenje, ponuditi bolji rezultat.
Dok čekamo neko trajnije rješenje s potpuno oslobođenom ulicom od automobila i boljom opremom, prostor je već sad otvorio nove mogućnosti planiranih i spontanih upotreba. Već sad je stanje bolje nego je bilo prije mjesec dana. Već sad je Teslin spomenik (ne ulazeći u njegovu kontroverzu) dobio više na smislu. Novoformirani trgić na križanju ulica uputno je i dodatno rasteretiti premještanjem stalaka za bicikle i info-signalizacije, pa i početi ozbiljnije tretirati kao nešto više od raskrižja.
Specifičnost sve tri recentno proglašene nove pješačke zone su podni oslici. Oni nisu posljedica nekakvog posebnog plana ili želje, već činjenice da je Grad aplicirao i dobio sredstva na međunarodnom natječaju koji koristi upravo taj pristup. Natječajna je obaveza realizirati crtarije. Pritom, iako predmetni natječaj cilja marginalne i periferne zone gradova, Grad Zagreb se iz nekog razloga odlučio za strogi centar grada.
Kvaliteta oslika je jedno, no ovdje ne treba zaboraviti njihovu primarnu ulogu, a to je markiranje prostora u novoj namjeni. Vizualne kvalitete koje su pritom ponuđene svakako nisu visoke, i to je šteta, ali intervenciju se može shvatiti i tretirati kao privremenu tj. to će ubrzo postati sve nevidljivije i konačno nestati ili i prije toga biti zamijenjeno nečim, po mogućnosti, boljim.
U Masarykovoj su primijenjena dva likovna rješenja. Središnji motiv (mačke) izveden je na sjecištu pješačkih ulica koje je sad postalo mala piazzeta. Za granicu uzima nogostup iako vizualni i drugi prostor novoga trgića obuhvaća i dijelove sjeverne Preradovićeve. U kvaliteti i javnoj kritici oslika fokus je na mačkama (na koje dobro reagiraju djeca), no zapravo je ostatak ulice bitno slabije osmišljen. Način na koji je prebojana ploha dobrog dijela Masarykove – koju nije ni trebalo nužno bojati – je loš i po izboru motiva, a posebno je loš po izboru boje koja je doslovno identična boji biciklističkih staza. Tu podudarnost i vizualno zbunjivanje na signalnoj razini je trebalo izbjeći. Već spomenuto uvođenje bicklističkih staza u zapadni dio Masarykove zapravo navodi bicikliste da produže u pješački dio ulice gdje je, formalno, svaki, pa i biciklistički promet, zabranjen.
Jedan od pluseva nove pješačke zone je dodatno uvođenje klupa i zelenila. Donedavno, samo je mali prostor oko Teslina spomenika, u osnovi proširenje ulice, nudio mogućnost besplatnog sjedenja i hlada krošnji. Recentnije je tamo, zahvaljujući novoj gradskoj upravi, demontirana neugledna montažna kuća koja je hinila terasu. Sada mogućnost besplatnog sjedenja nudi i dodatni dio ulice. Pritom je nejasno zašto zelenilom nije zahvaćen čitav pješački dio ulice. Naime, tek dvije trećine nove pješačke Masarykove je opremljeno, dok je jedna trećina potpuno prazna. Istovremeno, u Preradovićevoj nije uopće intervenirano s novom komunalnom opremom tj. taj se dio ni na koji način nije prilagođavao novoj ulozi, osim što je djelomično zabranjen promet. U Preradovićevoj su naknadno postavljeni stalci za vezanje bicikala, a bolje bi bilo da su postavljeni nekoliko metara južnije nego su sad budući da bi time prostor novog trgića na križanju imao veći radijus. Svi novoproglašeni pješački dijelovi ulica trebali su biti tretirani na isti način, s klupama i zelenilom, no u Preradovićevoj to priječi taksi stajalište tj. auto promet.
Istovremeno s Masarykovom, na još nekoliko lokacija, u Draškovićevoj i Preradovićevoj, postavljeni su betonski elementi (tzv. Jersey) kao brana za promet. Potreba ograničavanja prometa u prekršaju bila je apsolutno nužna i fizičke barijere su tu koliko toliko učinkovite. Grad je konačno počeo nešto poduzimati, a ne svaljivati sve na neučinkovitu policiju. Kao prijelazno rješenje ti su oslikani betonski elementi prihvatljivi isključivo kratkoročno. Potrebno ih je zamijeniti žardinjerama. Bilo da su to identične metalne žardinjere koje su postavljene po Masarykovoj, bilo da se posegnulo za nekim drugim modelom. Rješenja mogu biti i praktična i besplatna, s preseljenjem nekih od žardinjera po gradu. Primjerice, one mramorne iz Gajeve (ispred hotela Dubrovnik) ili iste takve na Cvjetnom trgu, a koje na obje te lokacije ne služe ničemu i zapravo smetaju, pa bi ih bilo uputnije premjestiti i iskoristiti bolje i u Draškovićevoj i Vlaškoj. Time bi se postavilo prihvatljivije rješenje od betonskih blokova, a učinkovitost bi bila jednaka.
Velika prednost čitavog rješenja Masarykove je fleksibilnost. To je osobito prisutno kod tegli koje se mogu pomicati, mijenjati položaj i postav ovisno o sezoni. Zimi će valjda doći zimzelene biljke. Stara zagrebačka boljka je održavanje, a kako samo vidjeli u Vlaškoj, to treba pojačati.
Biljni materijal koji je postavljen u Masarykovoj je korektan, a tek dijelom nije najsretnije odabran, no budući da je privremen, i predviđeno je da se sezonski mijenja, to će se, valjda, brzo nadograditi. Na kratkom potezu postavljena su tri različita modela žardinjera/tegli. Bolje bi bilo da je usklađenije. S obzirom da su u ulici postavljene i metalne žardinjere koje su estetski prihvatljive, bilo bi ih dobro postaviti više i njima zamijeniti zelenilo u kantama i lošijim teglama. Hrpa tih identičnih žardinjera stoji neiskorištena u dvorištu rasadnika Zrinjevca na Kajzerici. Aktivirati ih se može odmah. One mogu biti iskorištene i kasnije, kad ih zamijeni trajnije rješenje, npr. premještanjem na neki od gradskih platoa, primjerice kod Mamutice gdje zelenila nedostaje. Alternativno, a to bi bilo i bolje rješenje, oblikovati se moglo (svijetle) drvene bokseve u koje se samo umeče i smjenjuje zelenilo u teglama, bez da se biljke presađuju. To bi bilo npr. dobro rješenje i za Kvaternikov trg. Toplina drveta kao materijala nosi svoju kvalitetu. Drvene klupe koje su postavljene su dobar izbor. Naslone nemaju budući da trebaju funkcionirati s obje strane.
Ljudi ponekad previđaju važnost detalja (u gradu), ali – kao i u životu – „na detaljima se dobija i gubi“.
Ukupno iskustvo nove pješačke zone u osnovi je pozitivno, samo nedovoljno sofisticirano. Ona generira živost, a lako može postati bitno bolja. Svi detalji koji čine komunalnu opremu, ukupno rješenje, Masarykove ulice lako su zamjenjivi, a ta je nadogradnja uputna i jednostavna. Iz nekog razloga u startu se išlo na najmanje zahtjevno rješenje i time je postignut manji učinak u usporedbi s onim što je ta ulica i zona mogla dati, i još uvijek može ponuditi. Fama da je financijsko ulaganje u primjerice najvažniju novu pješačku ulicu u centru grada nekakav izdatak, problem za Grad, uopće ne stoji. Ako Zagreb ima novaca za npr. plaćanje tribina na Sinjskoj alki, onda ima i za kvalitetno privremeno rješenje svoje buduće reprezentativne pješačke ulice i to se ulaganje – isplati. No, čini se da tu problem i nisu sredstva, već (projektni) tim koji nudi rezultate koji su ispod mogućnosti, čak i za Zagreba. Uputno je biti hrabriji, a ključno povisiti očekivanja od rezultata. Građani bi to sasvim sigurno znali nagraditi.
Na (legitimnu) kritiku može se lako odgovoriti mjerama poboljšanja, težiti prema boljem standardu od onoga koji je već ostvaren, a koji je, ne treba zaboraviti, ipak značajni i pohvalni iskorak za Zagreb koji teško širi pješačke zone i u tome smislu, kao i u mnogočemu, kasni za mnogim naprednijim gradovima. Taj je proces sada pokrenut značajnje (i valjda neće stati?), a svaka nova pješačka ulica ipak je za nijansu bolja od prethodne.
Postaviti se može i pitanje što je iduće na redu? Koja je iduća buduća pješačka ulica u gradu? To bi svakako trebalo biti dovršenje Masarykove i konačno oslobađanje Tesline od nakaradne komercijalne okupacije koju Grad pokušava, ali očito (još) ne može, riješiti već više od dvije godine. Pješačke se zone mogu širiti u Donjem gradu, ali i drugdje, a možda je prva, i najambicioznija, adresa izvan centra Tratinska ulica koja neizostavno traži jači pješački program. Ta ulica može i treba postati paralelni centar grada.
Pri svim tim zahvatima moguće je postići bolje rezultate od onih koje smo vidjeli do sad. S jedne je strane zabrinjavajuće da Grad, sa svim stručnim službama nije u stanju proizvesti, ponuditi, kvalitetni javni prostor, ali to je boljka Zagreba duži niz desetljeća. Reformski karakter aktualne gradske uprave tu mogućnost svakako otvara, ali traži više otvorenosti i već spomenuta veća očekivanja. Konačno, nisu (samo) izuzetno važne i pohvalne reforme koje se odvijaju npr. u polju prostorno-planske dokumentacije, izgledni uspjeh s vrtićima i drugo ono što građani mogu prvo vidjeti, već svi prvo vide važnu novu pješačku ulicu kroz koju prolaze. Tu se ne uvodi samo novi program za jednu ulicu ili centar grada, već se na neki način prezentira način upravljanja gradom, nove politike i mogućnosti Zagreba koji, paradoksalno, raspolaže s vrhunskim stručnim kapacitetima u polju dizajna, arhitekture i vizualnih i drugih umjetnost, a u novoj pješačkoj zoni i javnom prostoru grada općenito nešto od toga tek trebamo vidjeti.
U nekoj široj slici treba uzeti u obzir i sve dosadašnje zahvate u javni prostor aktualne gradske uprave, od kojih nisu svi koje su sami inicirali, ali su ih priveli kraju, otvorili i koje si pripisuju. To je primjerice Savski most koji je izuzetno loš projekt sa stajališta kvalitete javnog prostora i, nevjerojatno, lošiji u rješenju nego je bio prije nužne obnove; to je primjerice spomenik žrtvama holokausta na Glavnom kolodvoru koji je po svemu neuspješan; i tu su tri pješačke zone ili npr. prvi javni voćnjak u Podrežju, od kojih su svi važni, ali nijedan nije odličan projekt. Trebalo bi se zamisliti pred takvim rezultatom, odnosno koju se kvalitetu javnog prostora plasira kao sliku promjene. Za očekivati je da se, i u datim okolnostima, može ponuditi više.
I više je nego razumljivo da su prioriteti po promjeni vlasti možda negdje drugdje, stabilizaciji, no ne samo s obzirom na brojnost, kapacitete, gradske uprave koje građani plaćaju, normalno je imati očekivanja, a osobito zato što se radi o malim, ali važnim zahvatima i nečemu što je u prvom planu, na prvoj liniji vidljivosti. Arhitektura maloga mjerila može ponuditi kvalitete kao i ona velikoga. U tome smislu preuređenje ključnih donjogradskih ulica trebalo bi i u svom privremenom režimu imati najveći set očekivanja, a ne nuditi mediokritetska rješenja. Pješačka zona u Masarykovoj je odličan potez, ali oblikovno ne impresionira, a trebala je i lako mogla. No, sada kad je pješačka, sve se to da lako nadograditi. Pritom se slika grada treba postepeno odmicati od gerilskog prema reprezentativnijem. To ne znači elitno, već promišljenije, upotrebljivije, uključivije, dopadljivije i korisnije. Ono koje će dati više i na društvenosti i na urbanitetu.
Masarykova, ovakva kakva je, nije dovršena i u svom privremenom režimu. To otvara mogućnost brzih prilagodbi, pa čak se može tretirati i kao prednost, ali samo ukoliko slijedi bolje rješenje. Bilo s proljećem, ili čak s Božićnim sajmom, kada bi postojeće biljke koje će izgubiti lišće ili će ih se morati ukloniti budući da su dijelom sukulenti koji ne podnose zimu, zamijeni zimskom crnogoricom ili nečim sličnim i to u punom profilu zone, ali i bitno bogatije. To nije teško samo je pitanje spremnosti da to provodi adekvatno kapacitirani projektni tim. Potonje je Gradu vjerojatno i najveći problem. Da nije, imali bi već sad bolje rješenje.
Ipak, nema razloga da Zagreb ne dobije kvalitena rješenja poput, primjerice, onoga u Barceloni (fotografija), niti u tehničkom, izvedbenom, financijskom, jer sve te mogućnosti ima, međutim očito je da su očekivanja i razina pripreme, ozbiljnost pristupa za takve zahvate u javnom prostoru, bitno različiti u dva spomenuta grada, a takav je onda i rezultat.
Gradska uprava ima na raspolaganju doslovno sve mehanizme da proizvede, stvori, odličnu pješačku ulicu i to u privremenom i u trajnom režimu. Proširenje pješačkih zona u Zagrebu je svakako dobro, pohvalno, međutim ono treba biti hrabrije i očekivanja trebaju biti veća. Postojeći se alati trebaju početi koristiti kako bi se izvukao maksimum iz javnog prostora, a koji uvelike utječe i na percepciju načina upravljanja gradom.
Pritom, karakter Masarykove ulice može biti promjenjiv. Može se mijenjati sa sezonama, sve do nekog trajnijeg rješenja temeljenog na arhitektonsko-urbanističkom natječaju za cijelu promenadu od Zrinjevca do HNK. To je i odgovor na pitanje što se s tom ulicom može i treba napraviti. Proširenje pješačke zone na Masarykovu tražilo se godinama. Tomaševićeva gradska uprava je taj potez učinila realnošću i približila ulicu njenom potencijalu. I to je (tek) prvi korak.