Dogodine slijede parlamentarni i ini izbori, pa valja ići biračima niz dlaku, zamazati oči građanima i koliko-toliko osigurati opstanak HDZ-ove prednosti.
Budući da CRO vlada nema nikakav svoj novac što su ga svojim znojem i znanjem zaradili premijer Andrej Plenković i ministri, odreda njegov osobni izbor, nego premeću među prstima javni novac nataložen u državnoj blagajni PDV-om te znojem i znanjem poreznih obveznika sposobnih zaraditi ga dodanom vrijednošću, radnici i umirovljenici Bijedne Naše nemaju razloga ni iz elementarnoga kućnog odgoja biti zahvalni, još manje kovati u zvijezde takvog premijera i takvoga državnog blagajnika Marka Primorca što radnicima – do nosa u živom blatu inflacije i životnostandardne ugroze – obećavaju od 1. siječnja 2024. veće plaće. Navodno, da se ne utope u tom glibu i ne povuku za sobom cijelu zemlju, vladajući najavljuju porezno „rasterećenjem rada za najugroženije skupine“. Kvazireforma tima lijeva ruka, desni džep? Na stranu sada to da su premijer Plenković i odreda nesposobni, ali nevjerojatno mu odani/poslušni ministri izravni krivci za vrlo loše, pače metastazirajuće tzv. stanje zdravlja Bijedne Naše, koja s prosjačkim šeširom pred nogama čami pred bruxelleskim staklenjakom. A kada „dobri ljudi“ iz bogatog svijeta nešto cunu prosjakinji, ona to ili ne znâ potrošiti (npr. bespovratni novac za obnovu potresom stradalih javnih zgrada u Zagrebu i na Baniji, itsl.) ili se mora teško sramotiti pred europskim tužiteljstvom zbog svojih lopova (npr. afere Žalac, Rimac rođ. Čulina, injsl.) s prstima u europskoj milostinji. Sic transit.
Sramota, nesposobnost, javašluk… pod kišobranom iritantne polit-birokrastek nonšalancije tih što su, kažu, preuzeli odgovornost: „Sve je po zakonu i propisu“. Od državnog sljemena do zadnje portirnice u mjesnom odboru negdje bogu iza nogu u najpasivnijem kraju. A HDZ-ove strančke uzdanice kolo vode. Sada, nakon što je prošlo već godinu i kusur mjeseci, a Rusija nije pobijeđena u Ukrajini nije kapitulirala SAD/EU/NATO-u i tzv. saveznicima niti je očekivano „narodno nezadovoljstvo“ u najvećoj/najbogatijoj resursima zemlji na Kugli dekapitiralo Putinov režim – dapače, svih je 11 paketa zapadnih tzv. sankcija Moskvi kritično ugrozilo europske ekonomije i bitno ruinira životni standard ljudi, pa to rezultira masovnim prosvjedima protiv vlasti i zahtjevima za povećanjem plaća i mirovina – poseže se za državnom intervencijom. Unija se ne snalazi, u krizi do grla se našla kao žaba pred zmijom, a svaka država članica – nastojeći opravdati svoju suicidnu kolaboraciju sa SAD/EU/NATO-ovom izmišljotinom o „ničim izazvanoj (sic transit) ruskoj invaziji/agresiji na Ukrajinu“ i financijski vrlo izdašnom pomaganju tuđeg rata u tuđoj zemlji – na svoj način baca građanima pojas za spašavanje. Zemlje tzv. prve brzine, bogate i razvijene više, jer imaju izdašnje proračune, a manje razvijene manje ili ništa.
Pa će jedna Njemačka, je li – gospodarska lokomotiva EU-a i cijelog kontinenta – opet zavući ruku u državni proračun, sada za 3350 eura, jednokratnom pomoći svakom svom građaninu da se ne utopi u tsunamiju inflacijom podivljalih cijena energenata, hrane, režija i svih inih osnovnih životnostandardnih troškova. A, je li, jedan sirotinjski RH, koji je HDZ-Plenkovićeva vlast zasužnjila ancila-politikom u bolesnu ne samo energetsko-prehrambeno-vojnu ovisnost o SAD/NATO-u via EU – vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu? – prodaje „reformske“ rogove za svijeću: poreznim rasterećenjem. Tko će, kako i koliko osjetiti pomoć u svom novčaniku, otkud će država namaknuti taj novac, zasad se još ne znâ ni sâm premijer, iako su „uvijek dobro obaviješteni“ izvori iz njegove blizine pustili medijima bubicu u uho da će se novac namaknuti smanjenjem stope doprinosa za mirovinsko osiguranje te iz sredstava lokalne i regionalne samouprave.
Bivši SDP-ov ministar financija Boris Lalovac, pak, u intervjuu Dnevniku Nove TV sumnjičavo vrti glavom baš kao i sindikati i dobar dio javnosti: „Čudi me ta nakana mijenjanja mirovinskog sustava, ako znamo da nam na mjesečnoj razini uz ovakav gospodarski rast nedostaje dvije milijarde kuna. Godišnje uplatimo 26 milijardi, a isplatimo 50 milijardi. Godišnje nam nedostaju 24 milijarde, što punimo PDV-om. Zbog pada vrijednosti obveznica, oni koji sada odlaze u mirovinu iz drugog sustava ostvaruju velike gubitke i pitanje je za vladu kako ih nadoknaditi. Lokalna zajednica je u suficitu, a građani su zbog nominalnog rasta plaća u zadnjih godinu dana uplatili još više lokalnoj zajednici. Puno je lakše kompenzirati lokalne zajednice, nego dirati mirovinski sustav. Jedino što je ostalo za rezati je porez na dohodak, a to se može napraviti povećanjem neoporezivog dijela ili mijenjanjem poreznih stopa. Imamo triput manju bruto satnicu u RH od prosjeka eurozone, a imamo 30 posto veću inflaciju. Realno je da vlada kaže kako će svima povećati plaće, jer državna blagajna nikad nije bila ovako puna. Treba se usredotočiti na porast plaća u realnom sektoru i ne dopustiti da više rastu plaće u javnom, nego u privatnom sektoru.
Temeljna inflacija ne usporava, i to je ono što ne zabrinjava samo Hrvatsku nego i EU. Kad se maknu cijene energije i hrane, inflacija je 10 posto, jako zabrinjavajuće. Inflacija se neće spustiti. Temeljna inflacija znači da je ušla u sve pore društva. Ušla je i u kuglicu sladoleda, u sve proizvode. Ona će se smanjivati godinama. Prošle godine su najviše zarađivali država i gospodarstvo. Nemojmo sada, kad se treba boriti s inflacijom, dirati plaće. Zašto država nije najprije dirala svoje prihode, a poduzetnici svoje marže? Sada, kad se došlo do građana, ne žele povećati plaće da to ne bi utjecalo na inflaciju, a prošle godine plaće nisu sudjelovale u inflaciji. Mislim da građani trebaju dobiti najmanje ono što bi im realni dohodak iznednačilo s inflacijom.“
Mogu premijer Plenković i financijski mu ministar Primorac govoriti što im padne na pamet – opravdavajući svoje katastrofalno loše upravljačke politike kojima su građane životnostandardno bacili u očaj, a gospodarstvo utukli energetskom i inim krizama tzv. ulaznih troškova (vidi, npr. kutinsku Petrokemiju u već jednogodišnjem „zamrzivaču“, a novi turski vlasnik još ne kani početi proizvodnju umjetnih gnojiva zbog preskupog plina made in SAD s krčkog terminala LNG-a, sic transit), međutim, mase tzv. običnih/malih CRO ljudi dnevno gube bitku s osnovnim životnim troškovima koje im plaće i mirovine više ne mogu podmiriti. I što sada? Građane – bili u radnom odnosu, nezaposleni ili u mirovini – ne zanimaju politikantske filipike s Markova trga o tomu kako „radimo na paketu poreznih izmjena koji bi trebao stupiti na snagu prvog dana 2024. godine, trebao bi među inim rezultirati i rasterećenjima za najugroženije skupine u Hrvatskoj“. Do toga „prvog dana“ treba preživjeti, jer cijene svega i svačega nezadrživo rastu iz dana u dan, pa štrajkovima više ne prijete samo liječnici, kojima je vlada neki dan odobrila veće plaće, a kukavički odbila medicinske sestre i ostalo medicinsko osoblje, nego i prosvjetari, vatrogasci, policija… Svi su na udaru inflacije izazvane školskim primjerom tzv. proxy rata u Ukrajini i – bit će sve gore – dugoročnim posljedicama SAD/EU/NATO-ovih tzv. sankcija Rusiji.
Život i politika otvoreno rade jedno protiv drugoga umjesto da su kohabitabilni, da ciljaju razvojni boljitak i imaju čovjeka za mjerilo vrijednosti, pa Primorčev diskurs medijima nakon vladine sjednice na kojoj je usvojen Program stabilnosti RH za razdoblje 2024.-2026. godine i Nacionalni program reformi za 2023. godinu kako „postoji plan za porezno rasterećenje“ ne zvuči spasonosno. Nešto je slično zborio i lani u kontekstu ostvarenog suficita tzv. konsolidirane opće države od 0,4 posto BDP-a i tzv. lokalne države od 0,6 posto te deficita tzv. središnje države od 0,3 posto. Po njegovu, rasterećenje bi imalo zapasati građane u svim dohodovnim razredima „promjenom i doradom pragova“, jer navodno „trenutni iznosi preračunani iz kuna u eure po fiksnom tečaju konverzije nisu lako pamtljivi“. Ma što to značilo, a masama koje dnevno gube bitku sa sve skupljim osnovnim životnim troškovima – ne znači ama baš ništa. Osobito ljudima s niskim ili zajamčenim primanjima. Primorac također tvrdi da „povećanje osnovnoga osobnog odbitka ne bi pomoglo najugroženijima“, nego onima u tzv. srednjem društvenom sloju (koji već desetljećima ne postoji, jer ga je kapitalistički sustav srozao među sirotinju, sic transit) i višim skupinama, pa se „razmatraju drugi mehanizmi dorade poreznog sustava“.
„Smatramo“ – tvrdi državni blagajnik Primorac, ali ne precizira tko smo to „mi“ (premijer Plenković i on, premijer i on na brifingu u Bruxellesu, tko s kim, gdje?) – „da bi na taj način mogli iznaći određena rješenja koja će pomoći i onim kategorijama građana kojima se do sada navodno nije moglo pomagati. Navodno su svi bili fokusirani na osnovni osobni odbitak, a povećanje odbitka njima ne pomaže, jer ionako nisu bili u poreznim škarama. Primarni je cilj fiskalni prostor koji postoji na razini lokalnih jedinica i može se iskoristiti za porezno rasterećenje. No, porezna je reforma u završnoj fazi internih konzultacija u Ministarstvu financija, a nakon predviđene procedure će kao paket poreznih izmjena biti donesen do kraja ove i stupiti na snagu 1. siječnja 2024. godine. Zahtjevi pak za povećanjem plaća u javnom i državnom sektoru trebali bi pričekati novi zakon o plaćama i uredbi o plaćama u državnoj i javnoj službi kojima će se urediti platni razredi i koeficijenti, na čemu se radi. Cilj je ujednačiti prava i omogućiti da svi zaposlenici imaju jednaku plaću i naknadu za jednaki rad.“ Jesu li Primorac i Plenković svjesni što znači dirnuti u prihode lokalne/regionalne zajednice eda bi svim radnicima povećali neto plaće? Istog će trena općine, gradovi i županije -uči iskustvo – povećati komunalne naknade, poreze, uvesti nove namete, itsl. kako bi nadoknadili „gubitak“. Lijeva ruka, desni džep, a ceh plaćaju sve obitelji tih istih radnika kojima su – „povećane neto plaće“, pa… Da se i ne spominje kikiriki vrijednost tih „povraćanja“.
Inflacija i sve skuplji život ne ostavljaju prostora ni za kakvo čekanje „dok trava naraste“. Jesti i platiti režije mora se odmah, a ne nakon što nesposobna birokracija prorajta iks mjeseci ili čak godina na jalova tzv. javna savjetovanja, stručne skupine, povjerenstva, rasprave, nacrte, prijedloge, itsl. među, je li, mnoštvom babica koje poslovično porađaju – kilavu djecu.
„Koliko god vlast i službena statistika uporno pokušavali dokazati da živimo dobro“, komentirat će predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever, „plaće gube utrku s cijenama osobito hrane, a to pogađa najveći dio hrvatskih obitelji. Radnici stoga s pravom traže povećanje plaća i dostojne radne uvjete.“ Predsjdnik pak Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel smatra tragičnim to da se ti problemi ne daju riješiti s resornim ministrima, nego makar djelomično/vatrogasno tek u izravnom dijalogu predstavnika nezadovoljnih skupina s premijerom Andrejem Plenkovićem. To su ovih dana pokazali upravo pregovori s liječnicima, pa se to domino efektom prelilo i na ostale u javnim službama. Više ne žele čuti za resorne ministre, pogotovo za njihove državne tajnike, koji obećavaju vile i kule, a problem se usložnjava do otvorenog bunta. Imaju li ministri uopće nema ovlaštenja za upravljati svojim resorima ili je premijer taj – nadministar? Koji može, ako hoće. A nekad može, ali neće. Dok vrag uistinu ne odnese šalu?
„Apsurdno je da premijer bira koga će primiti na pregovore, a koga neće, procjenjujući tko mu je važniji ili u nekom trenutku donosi više političkih bodova“, napominje Novosel. „Ne mogu liječnici biti kasta s posebnim pravima iznad svih radnika u Hrvatskoj. Sada tim putem žele i suci, medicinske sestre traže svoja prava i dolazimo do anarhije u kojoj će kolektivno pregovaranje postati bezvrijedno. Nedopustivo je i to da se smanjenjem dopinosa poslodavcima, uz zadržavanje profita, omogući povećanje plaća, jer je to na štetu radnika i budućih umirovljenika. Otkud će se isplaćivati mirovine, ako se smanje doprinosi za mirovinsko osiguranje?“ Sindikati ne dvoje o tomu da je neophodan „rast plaća u privatnom i javnom sektoru i državnim službama eda bi se od njih moglo dostojanstveno živjeti. Sve nam je gore i sve nas je manje“. Glavna tajnica Matice hrvatskih sindikata tvrdi kako je radnicima i sindikatima „već dosta slušanja istih priča vladajućih da država nema novca“, jer ispaštaju radnici i umirovljenici koji preniskim primanjima plaćaju previsoke cijene osnovnih životnih namirnica „više nego u Njemačkoj“. Sic transit.
Uvođenjem eura kao „naše valute“ uvode se i „njemačke cijene“ za sve proizvode i usluge u zemlji, koja već 2022. godine nije znala kontrolirati ni 100-posto niže kunske. Da to ne ide tako, primjer je i njemačka upravljačka svijest: svakom Nijemcu 3350 eura izvanredne novčane pomoći za čim uspješnije svladavanje inflatorno korodirajućega životnog standarda, pa… Financijska pak CRO gimnastika tzv. poreznom reformom ima još jedan skriveni cilj: dogodine slijede parlamentarni i ini izbori, pa valja ići biračima niz dlaku, zamazati oči građanima i koliko-toliko osigurati opstanak HDZ-ove rejtinške prednosti. Koju, je li, može na biralištima oboriti samo velika životnostandardna nevolja, što ju je možebitno udružena politička oporba spremna iskoristiti za pobjedu? Slanje HDZ-a s manjinskim tzv. žetončićima i stranačkim Liliputancima tipa HSLS-a u politički naftalin iza aut-linije? Pa, ako u razdoblju predizborne kampanje – a ta se neslužbeno već vodi – može koristiti vladajućima i novogodišnji manevar porezna lijeva ruka, desni džep protiv, je li, poskliznuća u biračku nemilost, dapače.
„Nije mi jasno što vladajući čekaju dvije i pol godine“, komentira predsjednik SDP-a Peđa Grbin Plenkovićevu najavu povećanja plaća. „Zašto dvije i pol godine uzimaju ljudima iz džepova i zašto sada, umjsto da predstave to što žele napraviti, kažu da će početi 1. siječnja 2024.? Ako žele pomoći radnicima, neka odmah naprave porezno rasterećenje, a ne još sedam mjeseci izbijati im novac iz džepova. To je predizborni trik. SDP već dvije godine nudi prijedlog zakona o rasterećenju plaća, i to najprije najmanjih. Politička je oporba uspjela osigurati da se barem rad nedjeljom mora plaćati više, ali su još ostali smjenski, noćni, prekovremeni i rad stranaca. Strane se radnike tretira kao robove: oduzimaju im se dokumenti i ne isplaćuju odgovarajuće plaće, čime ih se dovodi u situaciju nedostojnu čovjeka.“
