Poslije šezdeset i sedam godina neumjesno je da Čudinu pitam o „mnogo lijepih smrti“ i objašnjenju upitne metafore. Danas ima mnogo ljudi koji vole gledati krv. Romantika je prošlost.
Rođena sam u Lici, Lovincu, 21.studenog 1937. godine. napisala je Marija Čudina na jednoj stranici teksta pod naslovom „Marija Čudina o sebi“.
Sljedeće godine proći će dva desetljeća od objavljivanja, pristojno razdoblje da se zaboravi, ali i prilika da se obnovi sjećanje na tri knjige Marije Čudine u nakladi Ex librisa, koje su prošle ne nezapaženo u užem krugu knjiških znatiželjnika. Propuštena je, nažalost, prilika za Čudinu da se taj krug otvori prema kulturnoj javnosti i proširi na mlađe generacije „od kojih svijet počinje“. Televizija, najmoćniji promotor, nije imala interes prikazati ove knjige u svojim emisijama o kulturi. Također nije bilo promocija, knjižarskih izloga i sličnog. I koliko god je nastoje smjestiti u povijest književnosti, pa tako i u zaborav, ona je i dalje naša sadašnjost.
- godine izašle su iz tiska knjige:
Leonid Šejka. Knjiga za razgledanje
Nevolje. Roman. Pogovor Tonko Maroević
Pjesme. Umjesto pogovora Tonči Petrasov Marović: Zapis o Mariji (1988).
U vrijeme rada na dvije knjige Marije Čudine za zagrebački Ex libris kao urednik nisam bio u mogućnosti pogledati Polet, srednjoškolski list za književnost, nauku i umjetnost (1953-1963), jer ga tada nijedna zagrebačka knjižnica nije imala obrađenog u katalogu. Bio je to važan časopis iz kojeg su potekla velika imena književne scene, a i drugih kulturnih djelatnosti u Hrvatskoj. Kupovao sam ga u srednjoj školi, a moguće i u završnim razredima osnovne. Sjećam se da sam u toj dobi upoznao Željka Sabola i bio ushićen, jer iako neznatno stariji, za mene je bio, po Poletu, pravi pjesnik. Arsen Dedić se tada javljao likovnim prilozima, i pokazao da kvalitetom može postići što hoće. Odabrao je poeziju i glazbu.
Imam bilješku da se u tom časopisu Čudina pojavila s poezijom 1954. Pretpostavljam da se javljala i dalje. Za njezino prvo javljanje u Poletu bio sam premlad, ali moguće da sam kasnije čitao starije brojeve iz neke učeničke razmjene. Iako mlada Čudina je, kao i poslije nje mladi pjesnici od kojih sam neke poznavao, dobila priliku objaviti prvu knjigu pjesama. Deset godina kasnije radio sam u Izdavačko-knjižarskom poduzeću Mladost koje izdalo Čudinine Nestvarne djevojčice. A za vrijeme studija bila mi je na raspolaganju Slavistička knjižnica Filozofskog fakulteta s književnim časopisima „za odrasle“. Ime Marije Čudine bilo mi je tada poznato, ali pjesme nisam zapamtio. Zaključio bih da su književni časopisi bili moja poveznica s Marijom Čudinom, odnosno njenim pjesmama. Književni život dvadesetog stoljeća velikim djelom evidentiran je u časopisima. Iznimke su presudne o zabrani javnog objavljivanja politički osuđenih pisaca na neko razdoblje.
A da bi se ostvario projekt tiskanja Čudininih knjiga, u malom, ali značajnom neprofitnom poduzeću, navest ću nekoliko zaslužnih imena.
Ivanka Vujčić Laszowski, hrvatska književnica, prijateljica Marije Čudine, poznanstvo iz splitskog razdoblja, Čudinina i Šejkina kuma na vjenčanju.
Jelena Hekman, književnica i dugogodišnja glavna urednica u Matici hrvatskoj, zatim vlasnica izdavačke kuće Ex libris. Bila je moja prijateljica od prvih studentskih dana do zadnjeg dana njezina života.
Tonči Petrasov Marović, veliki hrvatski pjesnik, prijatelj i Laszowske i Čudine i Jelene Hekman, poveznica – Split.
Lela Zečković, hrvatska i nizozemska pjesnikinja, promotorica naše kulture u Nizozemskoj, supruga poznatog nizozemskog pjesnika Hansa Favereya, Čudinina prijateljica od razdoblja Poleta u kojem je bila jedna od urednica. Značajna i po prijevodima jugoslavenskih pisaca (pa i Čudine) na nizozemski.
I na kraju, Marijina obitelj, nasljednici autorskih prava, koji su ustupili građu za objavljivanje.
Jelena Hekman priredila je nekoliko knjiga za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti i tim se povodom sastajala s Laszowskom u njezinom stanu u Zagrebu. Nakon završetka rada na knjizi Laszowske, ostala je u vrlo prisnim odnosima s njom, pa je od Laszowske dobila dio korespondencije. I ja sam jednom navratio u Sobu Laszowski, kako ju naziva Leonid Šejka, veliki srpski slikar i u ranom razdoblju Marijin suprug, na njegovoj uljanoj slici na platnu koja je visjela na zidu. To je bio moj prvi Šejka uživo. Zatim sam vidio oslikanu kutiju s ispisanom Marijinom pjesmom, poklon Marije i Šejke Laszowskoj o čemu postoji fotodokumentacija.
Ostao sam jedini živi svjedok, a koliko se sjećam, prvi poticaj na objavljivanje pjesama Marije Čudine bio je razgovor uz kavu u mojem antikvarijatu u društvu Lele i Jelene. Razgovor se poveo o Poletu, a završio Pjesmama koje su izašle 2005. Iako sam i ja imao u tome prste, knjigu je uredila, u tom poslu iskusna, Jelena Hekman. Da napomenem, u knjizi je dodan Zapis o Mariji Tončija Petrasova Marovića.
Zatim sam dobio u ruke „cukor“ . Marijin rukopis neobjavljene knjige Leonid Šejka – Knjiga za razgledanje. Kronologiju, koju ona naziva monografijom. Tako je nastala knjiga ljubavi, tihog nestajanja, ali ne ljubavi, već života. Knjigu je trebala nositi riječ, pa je uz ostavštinu Laszowske dodano tek nešto likovnog materijala i fotografija, odmjereno za jak Čudinin tekst. Na jednoj fotografiji je uz Čudinu i Šejku i Dubravka Laszowska, kći Ivanke. Dubravka je izradila lutku za korice Nestvarnih djevojčica. A Slobodan Mašić, da podsjetim današnje čitatelje: srpski arhitekt, dizajner i poznati izdavač nekada subverzivnih naslova u svojoj nakladi Nezavisna izdanja, a u čijem su osnivanju sudjelovali Čudina i Šejka, rado mi je dao dozvolu da prenesemo njegovu fotografiju Šejke iz časopisa za fotografiju Spot koji je izlazio u Zagrebu.
Najbitnija mi je bila pomoć Lele Zečković, odnosno uputa da sam odgovoran za cijeli tekst. Da niti jedna Marijina riječ nije napisana bezrazložno, niti jedan zarez, niti točka. Toga sam se držao. Čitao sam tekst kod kuće i koji puta protegnuo noge, pogledao kroz prozor. Na maloj udaljenosti, bila je dvorišna kuća (nedavno teško oštećena u potresu), a gotovo u ravnini s mojim, bili su prozori književnika i slikara Mire Glavurtića. Pogledao bih što se događa u isječku Medijale kojoj je pripadao zajedno s Čudinom, prisilno prenesen u Zagreb na Trg kralja Tomislava i vratio se Marijinom tekstu.
A prije desetak godina, tražeći jedan grob u jednoj dalekoj zemlji, jedan nepoznati starac mi je rekao „Ništa nije slučajno“.
Sjećam se sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća i velikih beogradskih Sajmova knjiga, na koje su uz nas zaposlene u branši, u Beograd putovali i književnici. Uvijek bi netko iskoristio to putovanje da bi posjetio i Mariju Čudinu.
Govoreći o recepciji danas, nikako ne bih govorio o zaboravu i zanemarivanju Marije Čudine. Svoje autorske primjerke, koje sam kao urednik dobio, podijelio sam prijateljima i ostao na nuli. Da se prisjetim svega posudio sam knjige iz Gradske knjižnice. Po žigovima na listiću vidim da se Čudinine knjige povremeno posuđuju. Vrlo se rijetko mogu kupiti u antikvarijatima. Nažalost, to sam prije nekoliko dana već napisao u drugom tekstu. Šljive, keksi i čokolade lakše prolaze naše današnje granice nego knjige. A o kaosu na vlastitom tržištu knjiga da i ne govorim. Dio problema, kad je riječ o Čudininom romanu Šejka – Knjiga za razgledanje, možda bi se riješio ulaskom država stvorenih nakon propasti zajedničke države u Evropsku uniju, čime bi se tako ubrzao protok „roba“. Jer knjiga je postala „roba“, a i bila je, ali uz važnu naznaku „od šireg društvenog interesa“. Taj dodatak se danas izgubio. Začahureni smo u strahu da bi nam netko nešto ukrao, a ustvari nema šta.
A kad se govori o poeziji i tržištu, nisu naše zemlje iznimke. Isti slučaj događa se i u svijetu, ali svugdje postoji postotak, danas se kaže intelektualne elite, za koju je većinom i pisana. Samo, ta elita je danas kod nas marginalizirana. Metafora Marije Čudine i Leonida Šejke kao Paralelnih vulkana, preživjet će moju generaciju. A za Čudininu prozu Šejka – Knjiga za razgledanje, nemam straha. Vjerujem da će se, u nekim novim uvjetima, dogoditi novo izdanje koje će velikom nakladom, otvorenim granicama i prihvatljivom cijenom biti pristupačno svakom potencijalnom čitatelju. Alternativa tomu je da postanemo Čahure, parafraziram naslov romana Ivanke Vujčić Laszowski koji mi se slučajno našao na stolu. Mislim na oba značenja ove riječi.
Hrvatski pjesnik Josip Sever, gotovo svakodnevni posjetilac knjižare u kojoj sam radio sedamdesetih, jednom je poslije zdravstvene krize Marije Čudine otputovao u Beograd da ju posjeti. Na povratku je samo kazao, a možda i napisao: „Čudesna Čudina“. Mislim da je to neprevodivo na druge jezike. Ali rečenice Tončija Petrasova Marovića vjerojatno su jasne:
Sama. Okružena Leonidovim slikama i crtežima.
Njezina samoća jednako je nepotkupljiva kao što je neukrotiva njezina duša.
Marija Čudina umrla je u Beogradu 25.rujna 1986. Samo pet godina kasnije hrvatski književnici, koji su živjeli u Srbiji, pod prisilom, zamijenili su svoje beogradske adrese za hrvatske. Vjerojatno se to događalo i obrnuto.
Vrativši se kući, držani su na distanci. Petar Gudelj, Miro Glavurtić, Mirko Kovač, Daša Drndić, nekoć pojmovi u svojem okruženju, iako su iza sebe imali najozbiljniji opus, doživjeli su, osim Mirka Kovača, kod nas birokratska poniženja, pogotovo u slučaju Daše Drndić, koju niti svjetski uspjeh nije za života uspio ugurati na zasluženo mjesto u korpus hrvatske književnosti.
Teško je sada pretpostavljati što bi se događalo s Čudinom da je doživjela ta vremena. Godine 1957. u Krugovima br. 4 objavila je ovu pjesmu, taman da se odahne od minulog rata, iako je moja slutnja o ovim stihovima tek slutnja.
Nema više
Nema više mnogo ljudi koji vole gledati krv,
I koji bi htjeli sakupljati mrtve dječake,
I žao mi je zbog toga, jer će sad mnogo lijepih smrti
ostati nepoznato i nevidljivo za ovaj svijet.
Poslije šezdeset i sedam godina neumjesno je da Čudinu pitam o „mnogo lijepih smrti“ i objašnjenju upitne metafore. Da imam priliku, kazao bih vam da se varate. Danas ima mnogo ljudi koji vole gledati krv. Romantika je prošlost.
*****************************
Zahvaljujem Jovanu Kalemu i njegovom zanimanju za Mariju Čudinu i njezine knjige. Nadam se da sam mu ovim zapisom o objavi triju knjiga nešto pomogao da napiše svoj autorski tekst o Mariji Čudini.
