Prvi zagrebački kolodvor zvao se Južni, kasnije Sava, a danas je to Zapadni. Otvoren je 1862. godine s dolaskom željeznice u grad i izgradnjom prateće infrastrukture.
Grad se tada, nakratko, intenzivnije izgrađivao prema zapadu. Danas Zagreb ima nekoliko kolodvora, a za putnički promet najvažnija su dva željeznička i jedan autobusni. Od ostalih, osim Ranžirnog, tu su još najpoznatiji imaginarni, onaj kaptolski, a postojao je i željeznički Istočni, na uglu Branimirove i Heinzelove, na koji odavno podsjećaju samo prazni kolosijeci. Uz kolodvore, veliki broj putnika po gradu servisira i niz terminala, no najčešće, ne i isključivo, nemaju pripadajuće zgrade. Nijedan nije sjajan.
Glavni zagrebački kolodvor, najveći u Hrvatskoj, dominira dijelom Zelene potkove koja je jedna od ključnih sastavnica identiteta glavnoga grada. Izgrađen je 1892. godine na tadašnjem rubu grada i čini se da je izvorno bio crvenkaste boje. Kad iskoračite u grad s njegovog glavnog ulaza otvara se jedna od najboljih vizura Zagreba i obećavajući prvi dojam (za koji druge prilike nikad nema). Kako je željeznica gubila na važnosti u Hrvatskoj, tako je i Glavni kolodvor postajao sve zapušteniji. Serija improvizacija s uređenjem ostavila je nedorečenosti, a posvemašnja zapuštenost u očekivanju nekih budućih zahvata samo daje na slici neuspješnog grada. Nakon potresa, kao i većina grada, i Glavni kolodvor čeka obnovu, koja se u nekom idealnijem slučaju ne bi svodila samo na vraćanje i šminkanje izvornog stanja, već i značajnu nadogradnju kako bi se najvažniji željeznički kolodvor u zemlji barem približio europskim standardima. Primjerice, da osobe s invaliditetom mogu pristupiti svim peronima, što sad nije slučaj; ili da peronima možete prići i s juga i prostora budućeg bitnog gradskog trga. Negdje u zidovima prilazima peronima mjesta možda ima i za odbačene stare reljefe sa spomenika kralju Tomislavu. Između kolodvora i Pošte još uvijek postoji i mogućnost formiranja parka koji bi nudio iskustvo čekanja vlaka u parku na prvom peronu.
Zapadni kolodvor je u više manje jednako lošem stanju, ali kao i svi, služi. I njega bi trebalo otvoriti i južno.
Važni gradski kolodvor je i Autobusni koji vjerojatno ima bitno veći broj putnika od oba željeznička. Sve donedavno, desetljećima, nije imao ni display s dolascima i odlascima. Nova je zgrada izgrađena na mjestu staroga kolodvora povodom Univerzijade 1987. godine. Njegova prostorna organizacija nije u svim segmentima ispoštovala praktičnost upotrebe, pa tako primjerice, nema organiziranih staza za pješake na prizemnoj etaži. Sve je propuste možda najbolje ispraviti negdje drugdje. Naime, u perspektivi autobusni kolodvor trebalo bi premjestiti (kako bi bio bliže izlazima iz grada), a sadašnju lokaciju s reurbanizacijom valjalo bi vezati uz razvoj prostora Gredelja.
Za socijalističke Jugoslavije, napredno planiranje grada svojevremeno je razmatralo novi, integrirani gradski kolodvor na južnom kraju Avenije Većeslava Holjevca, tj. na kraju Središnje osi, uz Ranžirni. Planovi nisu nikad odmakli, a danas je ta mogućnost uglavnom izgubljena s neprimjerenom izgradnjom, bez ikakvog plana.
Takvi kakvi su sad, zagrebački su kolodvori jedna od najpreciznijih legitimacija grada. Čim na bilo koji pristignete, odmah znate u kakav ste grad došli.
