Jedina zemlja, najbolji film Zagreb Doxa po izboru publike: Nakon iskustva na Berlinaleu, čini se da Zagreb u nekim slučajevima ozbiljnije shvaća slobodu javnog diskursa i kulture od Berlina.
Dodjelom nagrada 21. travnja završio je jubilarni dvadeseti međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox. Ove godine su gledatelji su imali prilike pogledati 102 dokumentarna filma prikazivana od 14. travnja u dvoranama multipleksa Kaptol Boutique.
Film Jedina zemlja (No Other Land) proglašen je pobjednikom od strane publike, a prvi je puta u Hrvatskoj prikazan u sklopu festivala u subotu 20. travnja.
Jedina zemlja film je o mladom palestinskom aktivistu Baselu Adri i njegovoj borbi protiv nasilnog protjerivanja oko tisuću Palestinaca, stanovnika Masafer Yatte u okupiranoj Zapadnoj obali, s teritorija koji izraelska vojska pokušava prenamijeniti u zatvoreni poligon za vježbanje gađanja. Ukoliko bi se prisilna deportacija ostvarila, radilo bi se o najvećoj takvoj deportaciji na području Palestine od 1970-ih. Film je ove godine osvojio nagradu publike i nagradu za najbolji film na prestižnom Berlinaleu.
Kroz film, Basel se upoznaje i surađuje sa Židovom Yuvalom Abrahamom, nezavisnim novinarom i aktivistom koji također pokušava spriječiti deportacije. Film prati nekoliko godina konstantne borbe protiv izraelske vojske i napada oružanih i zamaskiranih židovskih naseljenika, kroz koje se Basel i Yuval sprijateljuju i dijele svoje intimne misli o vlastitim položajima unutar svojih društava, strahovima i nadom u neku svjetliju budućnost.
Nerazmjer moći i tehnologije dvije sukobljene strane je jasno vidljiv i opipljiv kroz cijeli film. Palestinske zajednice koje žive na spornom području Masafer Yatte ekstremno su siromašne. Glavna ekonomska aktivnost je primitivno stočarstvo, uvjeti života su loši, a infrastruktura je nepostojeća. Basel je sin vlasnika malene benzinske crpke, ugrađene u prizemlje obiteljske kuće u kojoj žive i domaće životinje. S druge strane, Izraelci se pojavljuju u velikim oklopnim vozilima i pod punom vojnom opremom dovode buldožere u selo. Stanovnici ne znaju kada će Izraelci doći niti koji je zaseok danas na redu, odnosno čija kuća. Nakon rušenja, zajednica se okuplja i preko noći ponovno gradi.
Ta igra mačke i miša traje godinama. Izrael tvrdi kako je gradnja ilegalna, odnosno bez dozvola, Palestinci tvrde da je dozvole nemoguće dobiti, odnosno da ih Izrael odbija dati. Fizički sukobi su česti, te katkada završavaju teškim ozljedama ili smrću. Dakako, jedni bacaju kamenje, a drugi pucaju metke.
Palestinci u početku gledaju na Yuvala (Židova) sumnjičavo, ali postepeno ga prihvaćaju u zajednicu. Međutim, tenzije nikada ne prestaju u potpunosti. Yuval je Izraelac i vozi automobil sa žutim tablicama. Palestinci imaju zelene. Yuval sa žutim tablicama može uvijek otići doma, te često i odlazi. Zelene tablice nemaju slobodu kretanja izvan Zapadne obale. Yuval je bezbroj puta gost Basela, a Basel to ne smije biti.
Masafer Yatta je mjesto čiju sudbinu oblikuje moć. Palestinci sve kontakte s Izraelcima snimaju mobitelima, nadajući se kako će im Sjedinjene Američke Države ili neka druga država pritiskom na Izrael pomoći. Prisjećaju se kako su lokalna škola i kuće oko nje spašene od rušenja jer je školu posjetio tadašnji britanski premijer Tony Blair. Nakon posjete, pokušaji rušenja su prestali, te je nekoliko ulica koje je u sedam minuta Blair posjetio, živjelo dvadesetak godina u miru. Naime, rušenje onih zidova ispred kojih se fotografirao važan zapadni uzvanik ružno bi izgledalo. Ali desetljeća prolaze, Tony Blair više nije važan, ljudi zaboravljaju, te škola ipak 2022. godine podliježe buldožerima.
Film Jedina zemlja nedvojbeno je propalestinski. On dokumentira perspektivu isključivo palestinske zajednice Massafer Yatte i palestinskih aktivista, i izraelskih koji joj pomažu. Film se ne bavi povijesnim kompleksnostima ovog sukoba ili činjenicom da je Hamas teroristička organizacija koja ne priznaje pravo Židova, odnosno Izraela da postoje te da redovno pokušava „izboriti prava“ Palestinaca masakrima civila Izraelaca. Ovaj film ne nudi rješenja, on od svoje publike zahtjeva i potiče osnovnu razinu solidarnosti. U slučaju Massafer Yatte, jedni ruše a drugi grade. Fizički ostanak na zemlji i ponovna „ilegalna“ gradnja tako postaje jedini način protesta protiv daleko moćnijeg suparnika.
Dodjela nagrada na ovogodišnjem Berlinaleu popraćena je kontroverzama koje dovode u pitanje je li pro-palestinska poruka ovog filma uopće dopustiva u političko-kulturnom diskursu Europe.
„Stojimo tu pred vama, Basel i ja. Imamo jednako godina. Ja sam Izraelac, Basel je Palestinac. I za dva dana se vraćamo u zemlju gdje nismo jednaki. Ja živim pod građanskom vlasti, a Basel pod vojnom. Živimo udaljeni pola sata jedan od drugoga, ali ja imam pravo glasati, a Basel nema. Ja se mogu preseliti gdje god poželim. Basel je, kao i milijuni drugih Palestinaca, zatočen na okupiranoj Zapadnoj obali. Ta naša situacija je apartheid, ta nejednakost mora prestati.“
Govor Abrahama Yuvala na dodjeli nagrade Berlinalea
„Ovo je prvi film otkada moja obitelj i zajednica godinama snimamo kako naša zajednica biva brisana zbog ove brutalne okupacije. Ovdje slavim ovu nagradu, ali to mi je teško kada postoje deseci tisuća pripadnika mog naroda koje u Gazi trenutno masakrira Izrael. Masafer Yattu ruše izraelski buldožeri. Ovdje, u Berlinu, tražim jednu stvar od Njemačke – da poštuje rezolucije UN-a koje traže prekid vatre te da prestane slati oružje Izraelu.“
Govor Basela Adre na dodjeli nagrade Berlinalea
Osim ova dva sporna govora, više nagrađenih autora filmova u svojim je govorima iskazivalo podršku Palestini, uglavnom kroz kratke iskaze poput „Stand with Palestine“. Također, Instagram račune Berlinalea je nakratko hakiran te je objavio tvrdnje kao što je „Genocid je genocid. Mi smo suučesnici.“
Gradonačelnik Berlina, Kai Wegner, ovako se osvrnuo na Belinale:
„Ono što se jučer dogodilo na Berlinaleu je nedopustiva relativizacija. Anti-semitizam nema mjesto u Berlinu, što vrijedi i za umjetničku scenu. Očekujem novu upravu Berlinalea da osigura da se ovako nešto nikada više ne ponovi. /…/ Berlin ima jasan stav što se tiče slobode. Berlin je čvrsto na strani Izraela. Nema sumnje oko toga. Potpunu odgovornost za duboku patnju Gaze snosi Hamas. Samo Hamas ima moć prekinuti tu patnju oslobađajući taoce i predajući se. Ovdje nema mjesta relativizacijama.“
Izjave Kai Wagnera, gradonačelnika Berlina
Nadalje, njemačka savezna ministrica kulture i medija Claudia Roth najavila je formalnu istragu predstavljaju li kritike izgovorene na pozornici festivala usmjerene protiv izraelske ofenzive u Gazi nedopustivu razinu antisemitizma.
Teško je oteti se dojmu kako je uspjeh ovog filma moguć samo zbog miješanog karaktera autorskog tima koji ga je stvorio. Od četiri redatelja dva su Izraelci i dva Palestinci, što se obavezno naglašava u promotivnim materijalima filma. Ali je li važno koje su nacionalnosti autori? Naravno da je raznolikost važna (i korisna) stvar u kreativnom procesu, ali je li danas ona i nužna? Događaji koji su pratili ovaj film postavljaju pitanje smije li se kritizirati Izrael (ili bilo koja druga država) ako kritičar sam nije njen pripadnik.
Prije samo nekoliko mjeseci Slavoj Žižek je na otvorenju sajma knjiga u Frankfurtu nazvao ukidanje nagradne ceremonije palestinske autorice Adanie Shibli „skandaloznim“. Gradonačelnik Frankfurta Mike Josef i drugi dužnosnici napustili su prostoriju zbog Žižekovog nedopustivog govora u kojem je kritizirao cenzuriranje javnog diskursa glede izraelsko-palestinskih sukoba.
Na ZagrebDoxu, Jedinu zemlju pogledala je puna dvorana bez da je itko odlazio ili pokušavao prekinuti projekciju iz protesta, bez da je ministrica kulture tražila istrage ili da su aktivisti hakirali Instagrame. Film je dočekan ovacijama publike. Čini se kako u nekim slučajevima Zagreb ozbiljnije shvaća slobodu javnog diskursa i kulture od Berlina.
