Apizam je naš autohtoni politički proizvod. Riječ je o modelu uređenja i funkcioniranja hrvatskog društva kao posljedice snažnog djelovanja i utjecaja AP-a (Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske od 2016. g.) na njegov kompletan “organizam“, sve njegove pa i one najsićušnije stanice i pore kao i na kompletan društveni krvotok.
Svo “zdravlje“ i sve “bolesti“ Hrvatske postale su, zbog neupitne žestine i snage djelovanja apizma, njegova puka posljedica. Njemački “željezni kancelar“ Otto von Bismarck (1871-1890) usporedio je politiku s pravljenjem kobasica. “Bolje je ne vidjeti kako se prave“. Ista je stvar i s apizmom !
Oj, narode, narode!
Apizam je u kontinuiranom stanju nesretne egzistencijalne napetosti kao posljedice njegove čežnje prema neostvarenoj ljubavi naroda, mase (lat. massa = tijesto). Apizmu je ta ljubav nužna kako bi mogao ostvariti svoju totalirarnu suštinu koja se ne bi temeljila na pukom podaničkom strahu već „zagrljaju naroda“ i „kupanju“ AP-a u razdraganim valovima u njega zaljubljene mase. To je mogao ostvariti Fidel Castro i još neki, ali on nikako ne može, pa mu je egzistencija kierkegaardski tjeskobna. Istinsku ljubav mase bezuspješno pokušava nadomjestiti njenim blijedim surogatom: pljeskom, odama i davorjama sluganske stranačke pastve. To ne znači da apizam i na tren odustaje od napora za oblikovanjem tijesta naroda. Sasvim obratno. To se tijesto nikada upornije nije pokušavalo umijesiti.
Demos (narod) kao “singularia tantum“ (sam po sebi) nije ni mudar, ni krepostan ni jak (Davor Rodin). Demokracija, kao vladavina većine, može da se izrodi u tiraniju nad manjinom (Alexis de Tocqueville) i većinskom odlukom ukinuti ne samo vladavinu prava (rule of law) nego i samu sebe (Karl Popper) čime se dokida jedina prava prednost demokracije – slobode da se bude u “krivu“ (Branko Milanović) jer, kao što to kaže Ana Iris Simón: “Projekt modernosti je, od samog početka, totalitarizam: zamijeniti sve ljudske poretke jednom vlašću“ (El Pais, 30. 09. 2025. g.)
Nekada je vladavinu patrijarhalne elite opravdavao “Bog“ i njegovo ovlašteno svjetovno predstavništvo – Crkva. Nakon Francuske građanske revolucije stvari se radikalno mijenjaju. Nova elita pronalazi u “narodu“ svoju novootkrivenu legitimacijsku osnovu (vladavina “u ime naroda“), iako će još Plutarh proročanski zboriti kako je sretan onaj narod “koji strahuje za svoga, a ne od svoga vladara“. Sljedeće pitanje bit će: a što je uopće “narod“ i tko ga čini? Oni koji ga “mijese“ po svom sebičnom autoritarnom guštu – uskoro će pojasniti kako tu specifičnu zajednicu čine samo oni koji dijele jednu misao, njihovu misao – a svi ostali bit će (po najradikalnijem receptu: “jedan narod, jedna vjera, jedan vođa“) strpani u odnarođeni “neprijteljski otpad“. A što se radi s otpadom – Zna se.
Evo tebi slobode
George Orwell upozorava da “narod koji bira korumpirane političare, varalice, lopove i izdajice nije žrtva, nego suučesnik“. Pravo pitanje postaje zašto narod opetovano bira prevarante čija vladavina potvrđuje kako je njihovo izborno geslo “sve za narod“ odavno poništeno praktičkim dodatkom vladajućih – “ali bez naroda“!? Je li u pravu marokanski pjesnik i pisac Tahar Ben Jelloun kada kaže: “Narod voli diktaturu. Gomila je fašistička“?
Kod apizma nije riječ o pro-fašizmu, nego o kockarskom neumnom pokušaju uprezanja najradikalnijeg dijela desnice “u svoja politička kola“ ne videći pritom da u provaliju crnila prema kojem voze mogu za sobom povući kompletno hrvatsko društvo. A sve zarad bokuna tako im slatke vlasti. Apizam je takva vrsta političkog koktela kojeg nije bezopasno gucnuti, jer u svijetu politike crta između Dr Jekylla i Mr Hydea vrlo je tanka, gotovo nevidljiva.
Jednakost se temelji na ideji da svaka osoba može slobodno izabrati budućnost koju želi za vlastiti život i za svoju zajednicu. Da bismo mogli “hodati“, potrebni su nam horizonti. A za ljevicu, taj horizont je jednakost. Za nju interesi svih ljudi imaju jednaku vrijednost pri donošenju odluka. Suprotno: desnica se oslanja na tzv “žrtvenu logiku“ koja smatra da se jednakost treba žrtvovati na oltar individualne slobode, jer smo u biti različiti, neisti pa konzekventno tomu i nejednaki. Zato načelo jednakosti za desnicu postaje prijetnja ostvarenju slobode pojedinca (Ayn Rand). U optici desnice, kolektivna ideja slobode gubi svaki smisao. Postojanja nečeg poput društva (izvan granica obitelji) zato postaje upitno (Margaret Tacher).
Populističke ideje općenito pokušavaju sažeti volju svih u jednu volju. Univerzalistička, prosvjetiteljska ljevica zato u očima desnice postaje prepreka ostvarenja te “jedne i jedine volje“ koja nema nikakve veze s Maxom Stirnerom i njegovim jastvom („Jedini i njegovo vlasništvo“) niti s Dostojevskim (“Čovjek je širok, čak preširok, ja bih ga suzio“ – Braća Karamazovi). Doduše, problem desnice koji ona prikriva je u njenom zanemarivanju (Ajme, majko!) temeljne ideje kršćanstva koja nas uči da su “sva Božja djeca“ ista, dakle “jednaka“. Možda bi im upomoć mogao doći Sv. Augustin, koji uzdiše: “Bože, svugdje sam te tražio, a ti si bio u meni, a ja sam bio izvan sebe“. Može se kazati da je i apizam nekakakva vrsta autohtone hrvatske nedemokratske “vansebnosti“ koja reproducirajući društvo “stališko“-kastinskih privilegija “naših“ zaboravlja da je jednakost središnja točka izgradnje demokratskih institucija, a demokracija instrument te jednakosti.
E pluribus unum
Ovo službeno američko geslo iz 1872. godine (“od mnogih jedan“, “jedan od mnogih“, „iz više jedan“) kojeg američki Kongres 1956. zamjenjuje s In God We Trust, kao da sažima bit hrvatskog apizma čije bi se geslo jednog dana moglo zamijeni s „In AP We Trust“. U ovom trenutku upravo se prikazuje odlična postakopaliptička TV serija Vince Gilligana Pluribus, o čovječanstvu kojega u sebe apsorbira jedinstveni “kolektivni um“. On nastoji usisati i poslijednjeg nezavisnog slobodnoumnog “Mohikanca“ ostvarujući tako opći sklad društva unutar totalteta općeg uma. Najgore od svega je što to više nije nekakva puka maštarja ili distopijska SF vizija naše moguće budućnosti, nego jedna od podvarijanti aktualne zbilje iskazane jezikom sedme umjetnosti. Kako ostati optimist u takvoj situaciji?
Schopenhauer se radije uzdao u pesimizam kao preduvjet razumijevanja “koncepta cezarizma“ proglašavajući optimizam kukavičlukom. U takvoj vrsti “alternativnog svijeta“ koji već živimo Antonio Gramsci ističe odsudan značaj pojmova hegemonije i popularne kulture.
A tu apizam doista ima što za kazati. Naime, apizam je usidren u sadašnjosti, i ukoliko od ičega boluje, boluje od “futurofobije“ ili nemogućnosti zamišljanja bolje budućnosti bez samog sebe. On nastoji perpetuirati postojeće stanje za čije održavanje je spreman potpisati i najrizičnije faustovske ugovore poput sporazuma “HDZ – Domovinski pokret“ koji mu je s lica tako brutalno strgao njegovu pomno njegovanu kvaziliberalnu – euro -pseudodemokršćansku krinku. Opći maskenbal, privid i laž u takvoj vrsti politike su njeni preduvjeti, a ne njen rezultat. Britanski evolucijski biolog Richard Dowkins tvrdi da se “sve što funkcionira kreće naprijed, evoluira“ ali apizam se okamenjuje u sadašnjosti, a to sidrenje vrši proksi rehabilitiranjem najgorih dijelova hrvatske prošlosti preko toleriranja politički najopskurnije vrste “popularne kulture“.
Zaista apsurdno, ali istinito: apizam se nastoji “kretati naprijed“ uzdajući se u svoju “nepokretnost“. Ta “nepokretnost kroz tendiranu budućnost“ je napor ovjekovječivanja sadašnjeg trenutka vladavine AP-a lupeškim navlačenjem plašta budućnosti na tijelo mrtve sadašnjosti. Tako apizam pokušava izbjeći svoju (političku) smrt uzdajući se u poznatu (za potrebe stvari same) prilagođenu Wittgensteinovu tezu da “smrt nije događaj u životu“, da ona “ne živi“, jer: “Ako se za vječnost shvaća ne beskonačno trajanje, nego bezvremenost, onda vječno živi tko živi u sadašnjosti“.
Tako apizam preko “izuma“ bezvremenosti pokušava dosegnuti nepokretnu vječnost, odnosno egzistencijalni bezdan istovremene konačnosti i stalnog ponavljanja. Da ne bi bilo nikakve zabune.
Walter Benjamin i njegov koncept “sadašnjeg vremena“ nemaju nikakve veze s apizmom. Za W. Benjamina “povijest je subjekt konstrukcije čije mjesto ne počiva u homogenom i praznom vremenu, već u vremenu ispunjenom sadašnjošću“ (Teze o pojmu povijesti, XIV teza). Po njemu je sada vrijeme jedini oblik temporalnosti koji postoji. Prošlost i budućnost nisu izvan nje, već su sadržani u njoj kao fragmenti prošlih i postojećih mgućnosti. Uostalom, ništa drugo ne tvrde niti stari Inke, a dijelom i Azteci u svom konceptu “cikličkog vremena“ koje zbiljski, u svakom trenutku, amalgamira paralerne svjetove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Vješti alkemičar apizma spaja Kronos (kronološko vrijeme) i Aion (vječnost kao meta-vrijeme) u hrvatskoj varijanti političkog “magičnog realizma“ uzdajući se u prigodnost Márquezove tvrdnje da je „sve u mojim knjigama istina, samo što se nije uvijek dogodilo“. Ljudi smo. Razumijet ćemo tu stvarnost privida i prvid stvarnosti ne brkajući nikoga s likom „integralnog psihopata“ za kojega Robert D. Hare kaže da se odnosi “na psihopata koji normalno živi među drugim ljudima u obitelji, na poslu ili u širokom rasponu aktivosti, uzrokujući ozbiljnu štetu onima oko sebe“ (Without consience: the disturbing world of the psychopats among us). Samo da demokracija na kraju ne doživi istu sudbinu kao i slika Doriana Graya, odnosno da postupno ne prestane predstavljati stvarnost (Francisco J. Leira) ili postane ono što G. G. Márquez naziva „slomljenom demokracijom“.
Suče, sjedi krivo, a sudi pravo!
U svom eseju Dva koncepta slobode iz 1958. godine, filozof Isaiah Berlin napisao je: “Sloboda vukova često je značila smrt ovaca“. Nemoćan narod ponekad se takvoj stvarnosti pokušavao suprostaviti raznoraznim “mudrolijama“ ili tzv “narodnim poslovicama“. Najčešće neuspješno. Nepravedno oklevetani talijanski književnik i političar Niccolo Machiavelli predlagao je konkretno osnaženje narodne demokracije. On, između ostalog, svjedoči kako su građani “starih republika“ kažnjavali svoje elite puno strože za korupciju i izdaju nego što to radimo danas mi u tzv “suvremenim liberalnim demokracijama“. Machiavelli nije bio nikakav maestro del male (“gospodar zla“) kakvim ga se želi prikazati nego republikanski mislioc vrlo neprijateljski raspoložen prema oligarhiji. On je smatrao da “obični ljudi“ mogu dobro, ispravno politički rasuđivati. Na taj način anticipirao je “populizam ljevice“. Traži od plebejaca da izazovu elite zahtijevajući od njih dio ekonomske i političke moći. Po njemu, sistematska korupcija generirana od strane plutokracije je stalna, egzistencijalna prijetnja za bilo koji sustav građanske vlasti, pa stoga optužuje socioekonomske elite da su uvijek bili agenti tlačenja običnih ljudi. Machiavelli zagovara akciju. Čak je i Cervatesov “Božji ministar“, dobrodušni El Ingenioso hidalgo, Don Quijote, govorio Sanchu Panzi: “Promijeniti svijet, prijatelju Sancho, to nije ni utopija ni ludilo, to je pravda.“ Mnogi su i danas na tom everlasting zadatku, pa ma koliko bio “donkihotovski“.
Prema Carlu Schmittu, reprezentativna demokracija prazna je forma kojom se može legitimirati i diktatura. Vrlo brzo postalo je jasno kako jednakost građana pred zakonom nije demokratsko nego pravno pitanje, jer su u praksi “demokracija“, “pravo“ i “politika“ nerijetko vukli svoja kola u različitim pravcima. Demokracija i politika nisu identični oblici djelovanja. Ispostavilo se da je demokracija autonomni medij, a da su, nakon svih velikih i malih revolucija i kontrarevolucija, peripetija, povijesnih zapleta i otpleta, poraza i pobijeda – hijerarhije i dalje ostale žive samo što su se u različitim razdobljima konstituirale na drugačije načine. Teorija sistema nas uči da je vječni cilj političkih elita očuvanje takvog političkog poretka u kojem će one, pa ma u kakvoj formi se on pojavljivao, i dalje imati vlast.
Po mnogima, proizvodnja kaosa odražava bit današnje planetarne stvarnosti. Ali, koliko još kaosa može podnijeti Hrvatska? Recimo, u onom prostoru u kojem se “sudi“, a to znači i u prostoru “slobode“. Može li naša varijanta “demokracije“ i “pravednosti“ još dugo podnijeti situaciju u kojoj npr. Ustavni sud ima jasan stav da je fašistički poklič “Za dom spremni“ protuustavan, a sudovi sude kako im padne na pamet, a onda se usred Sabora (najvišeg zakonodavnog tijela Republike Hrvatske) kliče baš taj “pozdrav“, a onda AP poput nekakve napušene banskodvorske Pitije popuje neukom populusu kolika je dijalektička dubina višeznačja skrivena u najmračnijoj suštini tog koljačkog pokliča? Ili će se sve u jednom trenu raspasti samo da bi apizam nastavio životariti u svom bezvremenskom sebeljublju kao tugaljivi nadgrobni spomenik nad razvalinama demokratske Hrvatske?
Tko to tamo pjeva?
Govoreći o svojoj najnovijoj knjzi (El Quattrocento. Arte y cultura del Renacimiento italiano, 2025) španjolski filozof i pisac Rafaell Argullol kaže: “Stvar je u tome što nam u našem vremenu nedostaje ta velika ujedinjujuća sila koju nazivamo humanizmom. To nije bio filozofski trend, već koncepcija civilizacije, način postojanja u svijetu“ (El Pais, 25. 10. 2025.). Nije nikakva tajna da živimo u vremenima društvene fragmentacije i utopijske praznine ,bez velikih zamisli o našoj budućnosti kroz zaborav prošlost.
Francuski filozof i pisac Michel Onfray kao da živi u Hrvatskoj. On je uveo pojam “kontrapovijesti“ (Las sabidurías de la antiguedad. Contrahistoria de la filosofía, 2007). To je takva vrsta “povijesti“ koja se hrani nagađanjima, poluistinama i “djelomičnim znanjem“ kao načinom osporavanja priznate povijesti. Rabota revizije povijesti postala je zadnji “modni krik“ na pozornici naše društvene zbilje od kada je u Banskim dvorima zasjeo AP. Tako je taj gornjogradski dašak apističke “kontrapovijesti“ rezultirao činjenicom da u mnogim hrvatskim glavama ustaše postadoše “pozitivci“, a pobjednici Drugog svjetskog rata, partizani – “negativci“, pa čak i u onim dijelovima Hrvatske kojih se izdajnik Pavelić odrekao u korist Kraljevine Italije.
“Za dom spremni“ je bio službeni pozdrav te fašističke kvazidržavice. Ali danas je taj Ustavom RH inače zabranjeni pozdrav “kontrapovijesnom ekvilibristikom“ fantomskog AP-ovog “Vijeća za ovo i ono“ iz proze “prebačen u poeziju“, pa ga se sada slobodno može “napivavati“, odnosno arlaukati u pjesmi pjevača “čije pjesme AP voli“. Dotični “umjetnik“ usput prijeti legalnoj, od naroda Zagreba izabranoj vlasti (koju naziva “sektom“) “radikalnijim mjerama“ ukoliko ga bude i dalje ljutila ne dajući mu da “recitira“ ZDS u njenim prostorima. A naš “Sapa Inka“ – “Japa AP“ na sve to propovjednički poručuje narodu kako ljudi “trebaju vidjeti tko je za slobodu, a tko je tu za cenzuru“.
Tako se “Japa AP“ u svojoj “obogotvorenoj slobodi“ samouzdigao u nebeske visine daleko iznad Ustava RH i odozgo nas sve sumnjičavo gleda. Majko moja, koja će to slika biti kada iz božanskog drijemeža svoje nebeske ataraksije svom snagom tresne “ozgor doli“ među nas. Biti će to: “Spašavaj se tko može“! A dotle neka sluša Woody Guthriea ukoliko može istrpiti poruku s njegove gitare: “This machine kills fascists!“.
