Kritika baleta Giselle zagrebačkog HNK: Za sugestivnost nije presudan samo tehnički kapacitet interpreta, već i njihov ekspresivni potencijal , a u tome je većina stožernih stupova zagrebačkoga baletnog ansambla najslabija.
Kao svojevrsni balans između suvremenoga i neoklasičnoga baletnog naslova, zagrebački je nacionalni teatar u prošloj sezoni postavio Giselle, premijerno izvedenu 19. veljače 2022. Osim što je to treća Giselle u posljednjih dvadesetak godina, treća je i zaredom koja je rađena prema koreografiji Jeana Corallija i Julesa Perrota. No prva je koju potpisuje svjetski poznato baletno ime – José Carlos Martínez, a prva je i kojoj je scenografski i kostimografski okvir dalo nešto manje poznato inozemno ime – Iñaki Cobos Guerrero. Učinak je te suradnje, međutim, pokazao kako prvina ne znači nužno i novinu.
Iako Giselle pripada nevelikom broju naslova koji predstavljaju svojevrsnu prekretnicu u baletnoj povijesti, za razliku od nekih drugih baleta (Labuđe jezero, Bajadera, Don Quijote, Gusar i drugi), ne odlikuje se izrazitim koloritom i kontrastima na muzičkom planu, živošću i dramskim tenzijama na sadržajnom planu, kao ni upečatljivošću i brojnošću bravura na onome koreografskom, zbog čega – za razliku od spomenutih naslova – sporije plijeni pažnju, odnosno teže uspijeva momentalno impresionirati. Za sugestivnost toga najpopularnijeg baleta iz razdoblja romantizma nije presudan (samo) tehnički kapacitet interpreta, već i njihov ekspresivni potencijal (osobito u drugome, bijelom činu) – sceničnost, nijansiranost mimike, profinjenost geste i načina kretanja te suptilno prožimanje s glazbom – a u tome je, kako se iznova pokazalo, većina stožernih stupova zagrebačkoga baletnog ansambla najslabija.
Na izvedbi 3. ožujka 2022. u glavnim su ulogama nastupili Iva Vitić Gameiro kao druga alternacija za Giselle i Guilherme Gameiro Alves kao prva alternacija za Grofa Albrechta. Oboje su te uloge već plesali, pa je pouzdana memorija tijela – očita u općenitoj fluidnosti i sigurnosti kretanja – znatno olakšala poniranje u karaktere. Unatoč tome, u glumačkom ih segmentu nisu osobito nadogradili, predstavljajući ih u uobičajenome, relativno bezličnom svjetlu (Vitić Gameiro), odnosno u zatomljenijem nego inače (Gameiro Alves). Vitić Gameiro bila je uvjerljiva u sceni ludila u prvom činu, no većinu je vremena ipak ostavljala dojam da je izvan svojeg lika, bez dovoljno prirodnosti i nijansiranosti u facijalnoj ekspresiji i bez dovoljno lakoće u kretnjama ruku. Tehnički je segment uloge – koji je u drugom činu na zahtjevnijem ispitu nego u prvom – iznijela uobičajeno korektno i sigurno. Baš kao i Gameiro Alves, koji je zadivio u seriji entrechat six; premda taj niz skokova nije izdržao do kraja, kako su odmicali, tako ih je sve više povisivao. S druge strane, svoj lik također nije uspio iznijeti u širem spektru psihičkih i ponašajnih obilježja, kao ni s partnericom ostvariti istinsko zajedništvo. Stoga je diskutabilno koliko su već otplesane glavne uloge plesačima izazov, a koliko rutinski zadatak za koji teško iznova mogu pronaći pravo nadahnuće.
Myrthu, kraljicu vila, utjelovila je Rieka Suzuki, čiji je facijalni izraz, umjesto tražene hladnoće, naizmjence reflektirao melankoliju, blagost ili naprosto nezainteresiranost. Asuka Maruo je kao Vila Zulma bila korektna, premda ne i pamtljiva, jednako kao i Hilarion Adama Harrisa. No pamtljiva je zato bila Anamarija Marković kao Vila Moyna – te večeri jedini primjer balerine koja je čestu pedagošku opasku da je tehnika za plesača temeljna, ali tek prva u nizu stepenica koje vode do sugestivno uobličenog lika, doista i akceptirala. Odmjerena, pogođene mimike, dovoljno senzibilna da uđe u lik i oplemeni ga vlastitom osobnošću, a bez da prekorači njegove granice, ostvarila je najzreliju plesačku kreaciju te večeri. Vrlo dobar dojam ostavio je i pas de deux seljana, kojeg su sinkronizirano, uredno i plesno izveli Asuka Maruo i Mario Diligente. Ansambl je također bio uigran i pedantan u formacijama, gestama i pozama.
Orkestar pod ravnanjem Diana Tchobanova angažirano je i izražajno prenio sve elegične, vedre, razigrane i druge slojeve partiture. S druge strane, boje i krojevi kostima čvrsto slijede uobičajene obrasce, prerijetko donoseći poneki detalj ili rafiniranije rješenje kao izraz autorske originalnosti. Scenografija u prvom činu djeluje odviše simplificirano i papirnato, a u drugom činu siromašno, tim više što ju čini samo Gisellein grob koji je premalen, neugledan i previše blizu stražnjemu rubnom dijelu pozornice.
No to su ipak sporedni problemi ove predstave. Temeljni leže u nedovoljno karizmatičnima i nadahnutima glavnim interpretima, ali i u samoj opravdanosti postavljanja ovog naslova. Neprijeporno je kako Giselle jest dio željeznog repertoara svake uglednije kazališne kuće koja raspolaže baletnim ansamblom, no dosezi ove produkcije ne daju odgovor na pitanje zašto baš Giselle, a ne neki drugi klasik koji također nije na repertoaru (a čini željezni repertoar), ili zašto ne klasik koji nije dugo ili uopće postavljan: Sylvia, Gusar, Esmeralda… Također, viđeno ne daje ni odgovor na pitanje zašto se ova produkcija planirala kao premijera, umjesto kao obnova, s obzirom na to da je koreografiju Corallija i Perrota mogao prenijeti i bilo koji iskusniji baletni majstor, dok Martínezovi zahvati u izvornik nisu u dovoljnoj mjeri opravdali autorstvo (i tome proporcionalan honorar). Zato sljedeće pitanje, koje proizlazi iz prethodnoga – što je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu dobilo angažmanom nekadašnje svjetske baletne zvijezde, a čiji koreografski sjaj nije ni blizu onome izvedbenom? – ipak dobiva odgovor: nije dobilo ništa, osim dodatnog prigušivanja vlastitoga, ionako slaboga repertoarnog i izvođačkog sjaja.
