…i kako je možemo primijeniti na turističkim otocima Mediterana? Regenerativna arhitektura obnavlja zdravlje i otpornost ekosustava i društva.
Živimo u doba međusobno povezanih kriza: klimatske krize, krize bioraznolikosti, migracijske krize. Ekološke štete koje smo prouzročili u povratnoj su sprezi s ekonomskim sustavom koji potiče beskonačni ekonomski rast i nejednakost, kao i s društvenim i svjetonazorskim obrascima koji ne daju dovoljnu moć suradnji za istovremenu dobrobit čovjeka i ekosustava kojima čovjek pripada.
Možemo puno bolje od toga. Kad je riječ o gradnji i rješavanju naših stambenih potreba, već postoje mudriji načini planiranja i projektiranja, manje štetne tehnologije, i konstruktivniji oblici komunikacije, suradnje i financiranja koji mogu podržati naše djelovanje. Sve to spada pod praksu regenerativne arhitekture u širem smislu.
Da bismo praksu doista učinili boljom, potrebna nam je i informiranost o situaciji, i svijest o sebi i svojim potrebama, i volja za promjenom, i podržavajući društvenoekonomski i politički kontekst.
Otoci poput jadranskih zanimljiv su primjer lokalnog konteksta jer su s jedne strane izloženi ekološkim i prostornim pritiscima od turizma i posljedica klimatske krize, a s druge strane su jasno omeđene cjeline koje od pamtivijeka moraju pažljivo baratati resursima, kroz suradnju zajednice i kreativno iznalaženje rješenja. Turistička ekonomija s jedne strane domaćem stanovništvu može otežati rješavanje vlastitog stambenog pitanja, ali s druge strane može biti resurs za provođenje promjena koje mogu biti primjer ostatku društva.
Pogledajmo kakva je situacija, kakav je naš utjecaj na nju, što je regenerativna arhitektura, što su stambene zadruge, i kako možemo istovremeno raditi na dostojanstvenom životu, gašenju ekoloških požara i dugoročnoj gradnji regenerativne ekološke civilizacije.
Klimatska kriza i potreba za stanovanjem
Izgradnja i korištenje zgrada odgovorni su za oko 30% ukupnih emisija stakleničkih plinova, što je ogroman dio odgovornosti za klimatsku krizu i ogroman potencijal za pozitivne promjene, koje su potrebne i u načinu na koji proizvodimo energiju (prelazak na obnovljive izvore), i u tome koliko nam energije treba u zgradama (povećanje energetske učinkovitosti), i u izboru građevnih konstrukcija i materijala (biranje materijala s manjim ekološkim otiskom), i u odlučivanju koliko, gdje i zašto graditi (razlikovanje potreba od želja). Razmotrimo situaciju detaljnije:
Globalno, korištenje zgrada je odgovorno za 30% potrošnje energije cijeloga čovječanstva. U to spada grijanje, hlađenje, priprema potrošne tople vode, rasvjeta, korištenje električnih uređaja i kuhanje. Što se tiče električne energije, u zgradama trošimo 55% električne energije na svijetu.
Energija nam je svakako potrebna, ali nije svejedno kako je proizvodimo. Ako u zgradama koristimo fosilna goriva (ugljen, naftu i naftne derivate ili prirodni plin), oslobađanjem ugljičnog dioksida tijekom njihova izgaranja pogoršavamo klimatsku krizu, što nam se vraća kroz suše, poplave, oluje, zakiseljavanje i porast razine mora, pad bioraznolikosti, slabe poljoprivredne urode, ekonomske krize, migracije i sukobe. Isto vrijedi za električnu energiju koja nam dolazi u zgradu iz mreže: ako je proizvedena iz fosilnih goriva, time je pogoršana klimatska kriza. I uistinu, fosilna goriva su jako prisutna u korištenju zgrada: zgrade su odgovorne za 27% svjetskih emisija ugljičnog dioksida povezanih s energijom i industrijskim procesima: 8% od izravnog izgaranja u zgradama i 19% od proizvodnje električne i toplinske energije koja se isporučuje zgradama kroz dalekovodnu i toplinsku mrežu.
K tome, energiju trošimo i da bismo uopće izgradili i renovirali zgrade: Kada ubrojimo korištenje građevinskih materijala, možemo reći da su zgrade odgovorne za 40% svjetskih emisija ugljičnog dioksida povezanih s energijom, odnosno za oko 30% ukupnih emisija stakleničkih plinova.
Pritom čak 6% svjetskih emisija ugljičnog dioksida povezanih s energijom i industrijskim procesima proizlazi iz proizvodnje cementa, čelika i aluminija. Drugim riječima, beton i metali su materijali kojima jako štetimo klimi.
Međuvladin panel za klimatske promjene izvještava o velikoj važnosti energetskih ušteda u zgradarstvu u sklopu trojne ASI (Avoid-Shift-Improve) strategije ublažavanja klimatskih promjena: Dok najveći potencijal za izbjegavanje emisija leži u smanjenju letenja i razvoju niskougljične urbane mobilnosti, a najveći potencijal za smanjenje emisija promjenom navika leži u prelasku na prehranu pretežno biljnog porijekla, najveći potencijal za smanjenje emisija unapređenjem postojećeg sektora leži u energetskoj učinkovitosti u zgradarstvu.
Ako u zgradi koristimo energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora, odnosno ako sama zgrada proizvodi energiju iz obnovljivih izvora, ublažavamo klimatsku krizu. Tu prvenstveno spada električna energija dobivena od sunca (fotonaponske ćelije), vjetra (vjetroelektrane) i vrelih podzemnih voda (geotermalne elektrane), kao i toplinska energija dobivena od sunca (solarni kolektori) i toplih podzemnih voda.
U Hrvatskoj po propisu moramo projektirati zgrade kao gotovo-nultoenergetske (nZEB), što nas upravo i gura prema obnovljivim izvorima energije, i to je dobro. Pritom propise treba dodatno podesiti i postrožiti. Primjerice, trenutačno možete ostvariti nZEB standard obiteljske kuće bez obzira koliko energije trošite na njezino hlađenje. Budući da ljeta postaju sve vrelijima, svakako treba uključiti i energiju hlađenja u energetsku bilancu, inače ćemo trošiti jako puno energije na hlađenje umjesto da nas propisi primoraju da projektiramo zgrade tako da smanjimo samu potrebu za hlađenjem, pomoću prikladnog zasjenjenja i strategija prirodnog prozračivanja.
Što se tiče građevinskih materijala, njihov ugljični otisak (količina stakleničkih plinova koji nastaju tijekom njihove proizvodnje, transporta i ugradnje) nažalost nije dovoljno bitan čimbenik u našim propisima o projektiranju i gradnji. To znači da ovisimo o informiranosti i savjesti lokalnih zajednica i planera koji mogu kroz planove potaknuti korištenje ekološki povoljnijih materijala, odnosno o informiranosti i savjesti projektanata i investitora koji žele takve materijale uključiti u projekt. Naime, s jedne strane možemo držati palčeve da se komercijaliziraju tehnologije kao što je proizvodnja cementa i čelika pomoću vodika (sagorijevanjem vodika koji je proizveden pomoću viška energije dobivene iz obnovljivih izvora). S druge strane, možemo već sada izabrati koristiti beton i metalne konstrukcije samo gdje su neizbježni, a u ostalim slučajevima koristiti materijale s malim ugljičnim otiskom, kao što je drvo.
Stablo u sebe pohranjuje ugljični dioksid zahvaljujući procesu fotosinteze: ono na taj način raste, a nama pruža materijal za gradnju, pod uvjetom da šumama gospodarimo odgovorno i održivo, u skladu sa zakonom. Jednom sam prilikom izračunao da obiteljska kuća izgrađena od cigle i betona, s fasadom od kamene vune, ima gotovo šest puta veći ugljični otisak materijala od jednako kvalitetne kuće izgrađene od drva, s ispunom od balirane i glinom žbukane slame. Što je najbolje, u Hrvatskoj se godišnje stvara dovoljno slame za izgradnju svih novih obiteljskih kuća, čak i ako 50% slame ostavimo na poljima radi malčiranja. Kad bismo doista tako gradili, izbjegli bismo emisije stakleničkih plinova za koje bi nam inače trebala godišnja proizvodnja pet vjetroturbina ili sadnja 360.000 stabala te njihov desetogodišnji uspješni uzgoj.
Biranje materijala s niskim ugljičnim otiskom, ili projektiranje zgrada tako da minimaliziramo potrebu za klima uređajima, samo su neki od primjera pristupa „bolje spriječiti nego liječiti“, kojim smanjujemo potrebu za energijom. Zašto je dobro smanjiti utrošak materijala i potrošnju energije? Ponajprije, zato što je energija samo alat. Čak i ako je iz obnovljivih izvora, možemo je koristiti za štetne stvari. Svaki kamenolom, svaka šljunčara, svaka cementara koja proizvodi više nego što nam doista treba, može ostaviti prevelike posljedice na ekosustave i/ili ljudsko zdravlje. Povrh toga, i sama proizvodnja energije iz obnovljivih izvora ima svoj ekološki otisak: Radi svake solarne ili vjetroelektrane, kao i baterije za pohranu energije, potrebno je rudariti materijale, zauzeti prostor i stvarati određenu količinu zagađenja, a kad je riječ o rudarenju i baratanju otpadom, često zdravljem plaćaju siromašni i obespravljeni građani, pogotovo iz Globalnog juga.
Dakle, ugljični otisak je samo dio ekološkog i društvenog otiska nekog građevnog materijala i zgrade u cjelini. Kad projektiramo zgradu i biramo njezine konstrukcije i materijale, trebali bismo biti svjesni svih njihovih posljedica na dobrobit ljudi i ekosustava, od proizvodnje do kraja životnog vijeka. Pritom ne treba nasjedati na relativiziranje, odnosno cinično ili beznadno izjednačavati utjecaj, primjerice, solarnih elektrana na prirodu i društvo s ogromnom, dokazano većom štetom koju rade fosilna goriva – štetom koja može urušiti civilizaciju i pritom oštetiti cjelokupnu biosferu.
Ako želimo biti konstruktivni u oba aspekta (iz čega proizvodimo energiju te kako i radi čega je uopće proizvodimo), trebamo se trezveno zapitati sljedeće: Ako želimo omogućiti svim ljudima na svijetu da do sredine stoljeća ostvare pristojan životni standard, je li nam za to nužan potpuni prelazak na obnovljive izvore energije, i je li dovoljan? Znanstvenici su izračunali: Doista nam treba gotovo potpuni prelazak na obnovljive izvore energije, ali ni to nije dovoljno, nego bogati dio svijeta (Globalni sjever) treba drastično smanjiti svoju potrošnju energije. Pritom je „pristojan životni standard“ s kojim su znanstvenici računali doista pristojan pa se ne moramo bojati da smanjenje potrošnje energije znači „povratak u pećine“. Štoviše, znanstvenici su u taj izračun uključili i fantastičnu povezanost javnim prijevozom, i kvalitetno javno zdravstvo i obrazovanje, i kvalitetnu prehranu i, kad smo već kod kuća, grijane i klimatizirane kuće s 15 četvornih metara po osobi.
Jedan od načina smanjenja potrošnje energije je poboljšanje energetske učinkovitosti postojećih zgrada, tzv. energetska obnova. U Hrvatskoj najveći dio energije koju troše zgrade otpada na grijanje, a budući da nam je velik dio postojećih zgrada energetski neučinkovit, u stambenim zgradama trošimo više energije po metru kvadratnom i od hladne Finske!
Uz toplinsku izolaciju i primjerene termotehničke sustave, energetska učinkovitost se prije svega postiže mudrim projektantskim mjerama koje ne iziskuju nikakve dodatne tehničke sustave, primjerice postavljanjem velikih ostakljenih površina i precizno dimenzioniranih streha na južno pročelje zgrade, tako da ljeti sunce ne dopire ni do stakla, a da zimi prolazi kroz staklo duboko u unutrašnjost prostora i grije kuću. To je samo jedan od načina kojim se smanjuje potreba za energijom, a time i snaga i skupoća termotehničkih sustava, i visina režijskih troškova, i ekološki i ugljični otisak zgrade. To je, dakle, još jedan element pristupa „bolje spriječiti nego liječiti“.
No temelj tog pristupa jest realno sagledavanje vlastitih potreba. Arhitekt Dinko Kovačić kaže da lastavica ima blata kao blata, a svejedno napravi onoliko gnijezdo koliko joj treba – ni veće, ni manje. Svakako, ljudske su potrebe kompleksnije od ptičjega gnijezda, ali mislim da nismo dovoljno u kontaktu sa svojim stvarnim potrebama, nego da smo pod utjecajem konzumerističke kulture i marketinga počeli podrazumijevati da je novac jedino što nas ograničava u građenju: Da imamo beskonačno novca, vjerojatno bismo imali beskonačno veliku kuću i beskonačno mnogo posluge da je održava, i to bi nam bilo beskonačno super. Naravno da ne bi. Ono što nam zapravo treba je prostor koji nam daje sigurnost, zdravlje i ugodan ugođaj, kako za provođenje vremena u samoći, tako i za interakcije s drugim ljudima i ostatkom prirode, a ne beskonačno velik prostor. Ako toga nismo svjesni, u zabludi smo. Kada je velik dio društva u toj vrsti zablude, to iziskuje jako puno materijala i energije.
Međutim, u povratnoj sprezi ekonomskog sustava i društvenih obrazaca, naš je ekonomski sustav, zahvaljujući pravilima koja smo zadali monetarnom sustavu, trenutačno tako ustrojen da strukturalno ovisi o beskonačnom eksponencijalnom ekonomskom rastu. Građenje je jedan od unosnih načina da se postigne ekonomski rast (i opere novac) pa postoji velika sklonost, i na najvišim političkim razinama, da se potakne sve više i više građenja. Ali eksponencijalni ekonomski rast koji se temelji na baratanju fizičkim resursima ne može ići zauvijek: Ako nastavimo povećavati potrošnju željeza tempom kojim se to događa od industrijske revolucije do danas, za 460 godina ćemo iskoristiti sve željezo ne samo na Zemlji, nego u Sunčevom sustavu (u asteroidima)! Možda nam se taj porast gradnje čini urnebesno nerazumnim? I jest, ali ako je prioritet ekonomski rasti po svaku cijenu, zamislivo je da će se naći marketing koji će nam prodati ideju da je baš super sagraditi nešto još novije i još veće, ili da će neka druga grana gospodarstva to zahtijevati, kao u slučaju turizma i „apartmanizacije“. Uostalom, stanovi se već standardno kupuju da bi se skuplje prodali, bez ikakve namjere da se u njima živi ili da se nekome iznajme.
Da rezimiramo: Planirajući, investirajući, projektirajući i gradeći imamo moralnu obvezu razlikovati potrebe od želja, pronaći optimalni minimum materijala i energije koje će zgrada trebati tijekom gradnje i korištenja te osigurati korištenje energije iz obnovljivih izvora. Ti zadaci nisu trivijalni: Najlakše je raditi onako kako se radilo do sad. Promjena prakse u ovakvim složenim sustavima uvijek iziskuje više istovremenih promjena i uključuje promjenu načina na koji promatramo stvari i promjenu propisa. Krajnje je vrijeme da duboko preispitamo način na koji smo navikli zadovoljavati „ljudsku potrebu sa skloništem“.
Pozitivan i negativan utjecaj na ekosustave (otoka)
Kuća zauzima određen prostor, ali barata energijom, vodom, biomasom i drugim materijalima, što ima utjecaj na širi prostor: lokalnu zajednicu, ekosustav i naposljetku cijeli svijet. Mudrim planiranjem i projektiranjem taj ćemo utjecaj učiniti dugoročno pozitivnim te ćemo biti otporniji na prirodne i ekonomske katastrofe. Pogledajmo kako:
Kuća nije samo sklop građevnih materijala, nego je jedno od naših najvažnijih sučelja za interakciju sa svijetom. Njezin utjecaj na nas i na kontekst u kojem se nalazi je velik. Ako želimo taj utjecaj projektirati tako da je koristan za nas, to s jedne strane znači da nam treba biti izravno koristan, a s druge strane znači da treba biti koristan za lokalnu zajednicu i ekosustav jer je to i u našem interesu: Kao pojedinci teško možemo živjeti kvalitetno bez zdravih i otpornih ekosustava (koji nam pružaju hranu, vodu, čist zrak, dobre klimatske uvjete…) i bez podržavajućih društvenih odnosa. To nigdje nije toliko očito koliko u sredinama koje su geografski i logistički/infrastrukturno jasno omeđene, kao što su otoci.
Na otoku je lako zamisliti kako bi bilo da izgradimo cijeli prostor: ne bi ostalo ničega što nas uopće privlači da živimo na njemu ili ga posjetimo. Zato paralelno s razmišljanjem o tome kakve trebaju biti kuće, trebamo razmišljati o tome gdje treba biti kuća, a gdje ne smije. Dakle, arhitektura i prostorno planiranje moraju ići ruku pod ruku te tako treba zaštititi raznolikost živih bića, more i pomorsko dobro, vrijedno poljoprivredno tlo i šume, nadzemne i podzemne vode, atmosferu te nadahnjujuće javne prostore, stare kuće i vidike. Pritom se zaštita odnosi i na zaštitu od prekomjerne gradnje, i na zaštitu od zagađenja. To ne znači da je svaka gradnja loša, nego da treba pronaći ravnotežu te da je i najljepša kuća na krivom mjestu zapravo kuća s lošim utjecajem.
Što se energije tiče, kuća utječe na klimu cijelog svijeta; utjecaj jedne kuće jest mali, ali kuća ima jako puno pa su učinci zapravo ogromni. Dobro je što naši otoci u pravilu imaju velik broj sunčanih sati godišnje i relativno malu potrebu za grijanjem, što znači da često ima smisla iskoristiti sunčevu energiju i pasivno (pažljivim projektiranjem i pozicioniranjem ostakljenih otvora koji omogućuju izravno grijanje prostora zimi), i pomoću solarnih kolektora (za pripremu potrošne tople vode, uz dogrijavanje na električnu energiju), i pomoću fotonaponskih ploča (za proizvodnju električne energije). Grijanje i hlađenje je često riješeno klima uređajima (dizalicama topline zrak-zrak), premda na lokacijama koje su sunčane zimi ima smisla računski provjeriti jesu li solarni kolektori isplativi i za podno grijanje.
Alternativno, na lokacijama koje su manje osunčane ili su na većoj nadmorskoj visini, možemo grijanje, pripremu potrošne tople vode i hlađenje riješiti dizalicom topline (obično zrak-voda), koja za 1 kW električne energije isporuči 3 kW toplinske energije, a povezuje se sa sustavom podnog grijanja i zračnog hlađenja. Odluku u svakom slučaju treba donijeti u suradnji s projektantima koji će izračunati što je najpovoljnija opcija. A za svaki slučaj, dobro je imati pričuvnu peć na drva i pripadajući dimnjak za slučaj da se dogodi kvar na sofisticiranijim tehnološkim sustavima.
Svako ulaganje u obnovljive izvore energije je doista ulaganje, a ne trošak, jer će se uloženo vratiti kroz uštede na režijama, ali razdoblje povrata ovisi i o tome koliko se kuća koristi. Najbrži je povrat kod kuća koje se koriste tijekom cijele godine. To je dodatan razlog zašto lokalna zajednica treba težiti tome da stvori mrežu sadržaja koji su zanimljivi i izvan glavne sezone. No zarada od turizma je često toliko izdašna da bi lokalna zajednica mogla postaviti iznajmljivačima strože energetske zahtjeve, primjerice obvezu instaliranja fotonaponskih elektrana. Mediteranskim bi otocima trebalo biti jako stalo do toga da ublaže klimatsku krizu jer će zbog nje biti još jače pogođeni sušama i požarima nego danas.
Zato se treba i prilagoditi klimatskoj krizi i sve većim vrućinama. Postoje niskotehnološka rješenja koja minimaliziraju potrebu za klima uređajima: Treba osigurati dobro prozračivanje s jedne na drugu stranu zgrade te uzgonski na krov. Treba osigurati mogućnost zasjenjenja svih otvora uz istovremeno osiguranje protoka zraka. U interijeru treba imati zasjenjene zidove i/ili podove s velikom termalnom masom (npr. od kamena ili od „konobetona“, tj. mješavine vapna i konoplje) tako da dugo čuvaju hladnoću. I treba stvoriti ugodnu mikroklimu pomoću strateški raspoređene vegetacije oko zgrade.
Gdje je moguće renovirati staru kamenu kuću umjesto gradnje nove, to je u pravilu opcija s manjim ugljičnim otiskom. Ako se gradi novo, i na otocima je moguće u velikoj mjeri izbjeći beton i ciglu ako se gradi drvom u kombinaciji s konobetonom ili baliranom slamom. Ili, naravno, nosivim zidovima od kamena. Ponekad je kamen koji se mora iskopati radi temelja pogodan za gradnju, i tada doista nema očitijeg i lokalnijeg materijala za gradnju, ali to je u pravilu skupa opcija jer iziskuje puno majstorskog ručnog rada. Tko ima novca, mogao bi svoj status pokazati takvom kućom, a ne kućom od čelika i stakla, ma koliko potonja bila u modi. A zamislivo je i da prostorni plan propiše posebno visoke ekološke zahtjeve za luksuzne građevine.
Premda se, uslijed klimatske krize, s pravom naglašava potreba za obnovljivim izvorima energije, energetskom učinkovitošću zgrada, materijalima s niskim ugljičnim otiskom i pronalaskom optimalnog minimuma veličine kuće koji će istodobno zadovoljiti naše psihofizičke potrebe i razumno baratati resursima, energetika nije jedino o čemu trebamo voditi računa.
Voda je na otocima često ograničen resurs, a uslijed klimatske krize postaje i ugroženim resursom. Kuće već stoljećima imaju važnu ulogu u upravljanju vodama zahvaljujući spremnicima kišnice (gustirnama, šternama, cisternama…). Dobro dimenzioniran spremnik kišnice koji se nalazi pod zemljom kako bi držao kišnicu skupljenu s krova dovoljno hladnom, s odgovarajućim filterima postaje neizostavnim dijelom odgovornog projektiranja kuće, koji će omogućiti korištenje kišnice za tuširanje, pranje i ispiranje zahoda. Ako imamo kombinaciju mehaničkog, ugljenog i ultraljubičastog filtera, kišnicu možemo koristiti i za piće.
Ni oborinska voda s većih građevina i popločanih površina ne mora biti problem usprkos sve češćim oborinskim nevremenima – možemo je skupiti u javne spremnike kišnice i također koristiti za navodnjavanje. Glavno je načelo da kišnicu trebamo tretirati kao dragocjeni dar s neba za sva živa bića na nekom području: Trebamo je prikupiti, usporiti njezin protok, raširiti je po zemlji i dozirano pružiti na raspolaganje živim bićima te tako iskoristiti svaku kap prije nego što ima priliku otići u more. Korištenje vode u kući uvijek treba gledati kao dio tog procesa.
Nakon što iskoristimo vodu u kući, trebamo je iskoristiti u vrtu. Za to nam služe biopročistači. U njih dolaze sve otpadne vode iz kuće te se pomoću kulture bakterija filtriraju do razine pogodne za zalijevanje vrta. Alternativno, više kuća ili turistički sklop može imati zajednički biljni pročistač, odnosno projektirano jezerce s biljkama koje filtriraju otpadne vode. Takvo jezerce ima dovoljno čistu vodu da se, ako je dovoljno veliko, u njemu možemo i okupati, a u svakom slučaju iznimno doprinosi bioraznolikosti (postaje dom i pojilište različitim biljkama i životinjama) i regulaciji mikroklime (ublažava temperaturne oscilacije i pogoduje rastu vegetacije). Za sabirne (septičke) jame nema opravdanja, kako za one koje su ilegalno probušene pa zagađuju podzemne vode i more, tako i za one koje su propisno nepropusne pa predstavljaju veliki logistički i financijski problem kad ih treba ispumpati i sigurno zbrinuti otpad.
S obzirom na sve veće suše, pametno je umjesto zahoda s vodokotlićem projektirati suvremeni kompostni zahod bez vodokotlića. Tako ćemo u godini dana uštedjeti toliko vode koliko bismo popili u dvanaest godina (!) kad bismo svaki dan pili po dvije litre. Osim toga, uz pravilno kompostiranje u trajanju od dvije godine, hranjive tvari (dušik i fosfor) koje naša tijela izlučuju neće pojesti bakterije u biopročistaču, niti će zagađivati rijeke i mora, nego ćemo ih vraćati tlu iz kojeg smo ih hranom uzeli te tako poboljšati urod, primjerice, u maslinicima.
Kompostiranje, naravno, nije ograničeno samo na zahode. Sav biootpad pogodan za kompostiranje pravo je blago – iznimno vrijedan resurs za poljoprivredu koja pomoću njega izbjegava potrebu za umjetnim gnojivima i pozitivnu utječe na (mikro)biološki i kemijski sastav tla. Štoviše, regenerativnim poljoprivrednim praksama iz godine u godinu možemo povećati količinu ugljika u tlu pa istovremeno možemo doprinijeti kvaliteti tla, uzgoju hrane, zdravlju ekosustava i, ovisno o tome što uzgajamo i jedemo, ublažavanju klimatske krize. Tako povećavamo prehrambenu sigurnost na otoku i doprinosimo ljudskom zdravlju. Arhitektura tu može pomoći tako da se kuća i okućnica projektiraju zajedno, sa sviješću o podržavajućem odnosu između zgrade i njezine okoline, tako da kuhinja, komposter i vrt budu na povoljnim međusobnim položajima i udaljenostima, da kuća lako usmjerava tokove kišnice i pročišćene vode prema vrtu, i da svojim položajem optimizira izloženost tla suncu, vjetru i ostalim utjecajima. To su samo neki od čimbenika takozvanog permakulturnog zoniranja parcele.
Ako nešto od biootpada nije pogodno za kompostiranje, možemo ga pomoću biodigestora pretvoriti u bioplin, koji možemo, primjerice, koristiti za kuhanje. Veće zgrade kao što su hoteli posebno su pogodne za taj proces jer redovito stvaraju značajne količine biootpada te imaju redovite i značajne potrebe za energentima za kuhanje.
Načela koja se provlače kroz sve navedene elemente povezane s protokom energije, vode i ostalih tvari kroz sustave u kojima sudjeluje i kuća, jesu načelo štedljivog korištenja resursa i načelo kružne ekonomije, u kojoj je otpad iz jednog procesa sirovina za idući proces. U prirodi se ništa ne baca! Osim toga, kamo bi se bacilo? Poduzetnici svakog otoka bi mogli doprinijeti i vlastitoj dobiti i općem interesu kad bi se redovito nalazili međusobno i s ostalim lokalnim dionicima da bi identificirali mogućnosti za primjenom kružne ekonomije.
Osim toga, zamislimo da se dogodi neka katastrofa i da otok ostane odsječen: bit će nam drago da smo primjenjivali ta načela jer ćemo biti otporniji na drastičnu situaciju. Samodostatnost na razini jedne kuće ili jedne obitelji nije lako ostvariva ni logistički, ni financijski, ni ljudski pa tome ne bi ni trebalo težiti. Ali samodostatnost na razini lokalne zajednice, u zadovoljenju osnovnih potreba za energijom, vodom i hranom, mudar je i ostvariv cilj. Kao što vidimo, ostvarenje tog cilja ide ruku pod ruku s dobrim učinkom na bioraznolikost i otpornost ekosustava. Osim toga, pomaže nam smanjiti troškove života (poglavito režijske) i doprinosi otpornosti na fluktuacije cijena u globalnoj ekonomiji i probleme s opskrbnim lancima. Radi se o pametnom pristupu čak i ako se katastrofa (prirodna ili ekonomska) nikada ne dogodi.
Da rezimiramo: Sasvim je moguće izgraditi ili renovirati kuće tako da štedljivo koriste građevne materijale, da trebaju malo energije, da koriste energiju proizvedenu iz obnovljivih izvora, da skupljaju i štedljivo koriste vodu, da pročišćavaju svoje otpadne vode i koriste ih za navodnjavanje, da kompostiraju biootpad i njime obogaćuju tlo ili ga pretvaraju u bioplin. Ako takve kuće stavljamo na prava mjesta i ne gradimo gdje ne bismo trebali, znači da svoje potrebe zadovoljavamo na način koji nas čini otpornijima na prirodne i ekonomske katastrofe, a pritom imamo pozitivan utjecaj na ekosustave, poljoprivredne sustave i klimu.
Regenerativna arhitektura
Regenerativna arhitektura je pristup projektiranju koji koristi arhitektonske prostore i građevine, zajedno s njihovom okolicom, da bi istovremeno povećao dobrobit njihovih korisnika, šire zajednice, i cjelokupne životne zajednice planeta Zemlje. Pritom kuću ne gledamo kao cilj sam po sebi ili nešto samo sebi dovoljno, nego kao alat za pozitivnu promjenu, uključujući i nematerijalne ciljeve poput promjene životnih navika i svjetonazora, i povećanja jednakosti u društvu. Razmotrimo to pobliže:
Regenerativna arhitektura, kao što samo ime govori, regenerira, odnosno obnavlja. Što obnavlja? Obnavlja zdravlje i otpornost ekosustava i društva. S jedne strane, radi se o popravku štete koju smo već nanijeli ekosustavima: U zadnjih pola stoljeća populacije kralježnjaka (sisavaca, ptica, gmazova, vodozemaca, riba) na Zemlji zbog našeg su se djelovanja smanjile za 69%, a atmosferu smo zagadili stakleničkim plinovima do te mjere da ćemo tek osjetiti najgore posljedice klimatske krize. Ako govorimo o održivosti, dok ne popravimo štetu, nema tog stanja koje bismo željeli održavati.
S druge strane, regenerativnost je pristup životu i radu koji ide dalje od popravka štete i dalje od održivosti te traga za praktičnim odgovorima na pitanje: Kako možemo svojim djelovanjem (uključujući gradnju) namjerno i kontinuirano podržavati zdravlje i otpornost cjelokupne biosfere, uključujući čovjeka? Postavljanje tog pitanja znak je da smo svjesni da je za dugoročni opstanak i kvalitetan život bilo koje vrste živih bića nužno da ta vrsta pronađe način da doprinosi ekosustavu u kojem se nalazi. U suprotnom, ako zadovoljava svoje potrebe nauštrb ekosustava, oštetit će ekosustav i naposlijetku ugroziti vlastiti opstanak. Budući da smo svjesni te ekološke činjenice, da smo svjesni svojeg utjecaja, i da smo tehnološki iznimno moćni, imamo i odgovornost i priliku namjerno djelovati regenerativno, odnosno, kako kaže Daniel Christian Wahl, izaći iz civilizacijskog puberteta u kojem radimo što nam se prohtije bez razmišljanja o posljedicama.
Vidjeli smo na primjeru energije, vode i biootpada da smo tehnološki sposobni djelovati regenerativno u području arhitekture. No da bismo mogli ostvariti regenerativni pristup u praksi, nije dovoljno imati tehnologiju; trebamo imati svijest, volju i sustavne uvjete, kako za primjenu tehnologije, tako i za primjenu niskotehnoloških rješenja i za suzdržavanje od intervencija, ovisno o situaciji. „Manje je više“ zna biti dobar regenerativni pristup, premda naš mozak to teško prihvaća jer je skloniji rješavati probleme dodavanjem nečeg novog, nego oduzimanjem nečeg postojećeg.
Treba imati na umu i da građenjem ne stvaramo samo fizički prostor. Stvaramo prostor koji će oblikovati naše interakcije s drugim ljudima. Evo primjera: Imamo li u učionici mjesta sjesti u krug tako da si svi vidimo lica kad govorimo, ili se moramo stisnuti u redove klupa pa je jedina komunikacija koja se potiče ona između učenika i nastavnika? Ima li svatko u kući svoj kutak u koji se može sakriti kad mu treba samoća, da ga nitko ne vidi i ne čuje? Imamo li u blagovaonici priliku postaviti stol tako da na svačije lice pada prirodno svjetlo, ili je netko u sjeni? Imamo li u lokalnoj zajednici neku nadstrešnicu sa stolom i klupama gdje se ljudi mogu družiti i kad pada kiša ili prži sunce, a da se ne moraju nužno nalaziti u kafićima (možda netko za to nema novca)?
Građenjem stvaramo i prostor koji oblikuje naše interakcije s prirodom. Evo primjera: Je li ispred svake učionice stablo ispod kojega se možemo okupiti kad nam to vrijeme i pedagoška situacija dozvoljava, da bismo učili okupani svježim zrakom i ugodnim isparavanjima stabla? Imamo li uz kuhinju vrt ili bar balkon sa začinima, koji djetetu može pomoći da nauči da hrana ne raste u dućanu, nego iz zemlje? Je li iz našeg naselja moguće pješke ili s dječjim kolicima doći do šume, ili smo ga okružili trgovačkim i industrijskim sadržajima pa je odlazak u šumu postao nešto što radimo tek povremeno, kad nam se da sjesti u auto?
Time što oblikuje naše interakcije s drugima i s prirodom, prostor će oblikovati naša iskustva, naše emocije i misli. Prostor oblikuje ono što smatramo normalnim i mogućim, oblikuje naše navike i naš svjetonazor. Naravno, prostor tu nije jedini faktor. U obitelji može postojati destruktivni običaj da „glava obitelji“ donosi sve odluke bez obzira na želje i potrebe ukućana čak i ako svi sjede za okruglim stolom. Ali lijepo je imati prostora za okrugle ili kvadratne stolove u blagovaonici ili menzi ako želimo podržati razvoj jednakosti.
Prostor i građevine su, često nesvjesna, uputa za život. Ako je u zid kamene kuće s ulične strane ugrađena klupa, to je mala gesta, ali lijep doprinos javnom prostoru koji podržava i ohrabruje ljudski susret, društvenu koheziju, gradnju zajednice, i uči nas da je moguće i normalno privatnim ulaganjem opslužiti i javni interes. Slično je s nišom u kamenom zidu u kojoj ptica može saviti gnijezdo pa čovjek od malena može doći u kontakt s drugim živim bićima i shvatiti da može nešto učiniti za njih. To su mali primjeri koji pokazuju da arhitekturom odgajamo sami sebe, htjeli to ili ne. Ako se rodimo i odrastemo u nekoj okolini, i ako nam postane normalnom, velika je vjerojatnost da ćemo takvu okolinu stvarati i kad budemo u prilici da sami nešto gradimo, obnavljamo, uređujemo te tako prenesemo naše navike na idući naraštaj. Zato se regenerativna arhitektura ne bavi samo materijalnim aspektima stvarnosti, nego nastoji pozitivno utjecati na naše navike, svjetonazore i psihička stanja.
Jedna od odlika regenerativnog pristupa projektiranju jest prilagođenost konkretnom mjestu. Svaka parcela je drukčija, kao i njezin kontekst. Čak i ako su načela projektiranja slična, nužno je svakom projektu pristupiti kao unikatu. Treba temeljito analizirati parcelu, njezin geografski, ekološki i društvenoekonomski kontekst, ali je nužno i osobno doživjeti sve te kontekste pa se često koriste metode poput pripovijedanja kojima se dokumentiraju i objektivne činjenice o kontekstu i subjektivna iskustva (klijenata, susjeda) koja su ključna za izradu kvalitetnih uputa za projektiranje (tzv. projektni program). Tek tada može početi projektiranje prikladnih intervencija, koje zgradu i parcelu tretiraju kao jedan organizam.
Regenerativni pristup je participativan, što znači da su u projektiranje uključeni klijenti, korisnici i ostale osobe na koje projekt značajno utječe. Ako ljude pitamo što im treba i što žele ili ne žele, lakše ćemo prepoznati, zadovoljiti i integrirati široki raspon potreba koje su često, u prvi mah, međusobno sukobljene. Pritom treba dati glas i onima koji ga obično nemaju, a to su ranjive skupine ljudi, druga živa bića, prirodne i kulturne vrednote, i naraštaji koji se tek trebaju roditi. Neki kažu da treba razmišljati o interesima idućih sedam naraštaja.
Regenerativni pristup je integrativan, što znači da u projektiranju blisko surađuju različiti projektanti, inženjeri, građevinari, investitori, korisnici i ostali dionici. Bliska suradnja je više od koordinacije. Za nju je potrebno imati zajednički cilj, a zatim se može zajednički i suradljivo projektirati put do tog cilja. U tom procesu sudjeluju stručnjaci različitih struka (to suradnju čini interdisciplinarnom) i nestručnjaci (to je čini transdisciplinarnom). Time se uključuje više perspektiva i omogućuje sistemsko i kreativno promišljanje nužno za baratanje kompleksnim problemima. Nažalost, toliko često se čuju svjedočanstva o posvađanim projektantima, investitorima i izvođačima da je ljudima teško povjerovati u to da je moguća njihova skladna suradnja, a moguća je. Štoviše, najbolje je kad od početka projektiranja svi mogu doprinijeti svojim iskustvom jer se tako izbjegava puno kasnijih problema.
Regenerativni pristup je i biomimetičan, što znači da imitira prirodu. Ne samo primjenjujući tehnička rješenja temeljena na prirodi, kao što su biljni pročistači i slično, nego primjenjujući strategije kojima ekosustavi osiguravaju vlastitu regenerativnost. Tu spada i kruženje materijala bez otpada, i štedljivo korištenje energije, i prilagodljivost i multifunkcionalnost prostora i građevnog tkiva kako bi se kroz vrijeme u njemu mogle događati različite aktivnosti.
Često je regenerativni pristup i biofiličan, što znači da se mjesta i građevine oblikuju tako da stvore prilike da ljudi dođu u bliski kontakt s biljkama i životinjama, ali i s materijalima koji nisu jako prerađeni, primjerice drvom i zemljom. Taj kontakt je psihofizički blagotvoran za ljude.
Regenerativni projekti žele pozitivno utjecati na lokalnu zajednicu čak i ako su privatni pa koriste modele financiranja pomoću kojih dobit ostaje u lokalnoj zajednici (primjerice lokalni crowdfunding i kredite lokalnih etičnih banaka), angažiraju kvalitetne lokalne izvođače, stvaraju radna mjesta i doprinose jednakosti u društvu. Jednakost je u ovom trenutku jako bitna iz nekoliko povezanih razloga: Prvo, društva s većom jednakošću učinkovitije koriste energiju i resurse te, ako gledamo razvijene zemlje, imaju niže emisije stakleničkih plinova od društava s manjom jednakošću. Drugo, jednakost doprinosi društvenoj koheziji i povjerenju, što osnažuje društvene i političke procese. Treće, smanjenje bruto društvenog proizvoda bi moglo biti nužno za istovremeno smanjenje emisija stakleničkih plinova i postizanje društvene održivosti za sve ljude, a izgledno je da će društva s većom jednakošću lakše podnijeti smanjenje ekonomskog rasta.
U turističkim destinacijama kao što su naši otoci, regenerativni pristup lokalnoj zajednici svakako se tiče i turizma. Uzmimo kao primjer hranu i kozmetiku, za kojima potražnja drastično naraste s priljevom turista. Vidjeli smo da projektiranje zgrada i parcela koje omogućuju primjereno baratanje kišnicom, otpadnom vodom i biootpadom može pospješiti ekološku i regenerativnu lokalnu poljoprivredu. Ako se otok brendira kao destinacija zdrave hrane i ručno rađenih kozmetičkih proizvoda, što znači da će na njega dolaziti turisti zainteresirani za takvu ponudu, imat će smisla na otoku uzgojiti hranu i sirovine za izradu prirodnih kozmetičkih preparata na bazi mediteranskog ljekovitog bilja. Kompost od biootpada i suvremenih kompostnih zahoda odjednom će postati resurs koji će uzgajivači rado preuzimati od vlasnika nekretnina. Smanjit će se uvoz na otok, a time i količina ambalaže, i problemi s otpadom, i ugljični otisak od transporta. Zahvaljujući ekološkom uzgoju, smanjit će se i nepoželjni učinci konvencionalne poljoprivrede na tlo, bioraznolikost, klimu i zdravlje ljudi, koji su posljedica monokulturnog uzgoja, oranja, korištenja pesticida i umjetnih gnojiva. Imajući u vidu da ekološka poljoprivreda iziskuje više prostora od konvencionalne za isti urod, kulinarska ponuda na otoku može se profilirati tako da uključi više vegetarijanskih jela, što je u skladu sa službenim smjernicama zdrave prehrane kojih su ljudi sve svjesniji. Naime uzgoj biljaka za cjelovitu prehranu iziskuje puno manju površinu od uzgoja životinja i stočne hrane pa se tako može višestruko nadoknaditi površina koju iziskuje ekološki uzgoj. (Osim toga, smanjenjem udjela mesa u prehrani značajno smanjujemo ugljični otisak poljoprivrede i potrošnju vode u poljoprivredi.) Turisti će se u kućama gdje žive, na poljoprivrednim površinama, u manufakturama i restoranima moći informirati o svim ovim dobrim otočkim praksama, uključiti se u njih kao dio turističkog iskustva te ih promovirati u krajevima iz kojih dolaze.
Kao što vidimo, u regenerativnoj arhitekturi kuću ne gledamo kao svijet za sebe, nego kao dio šireg konteksta. Jedan od načina na koji možemo vrednovati regenerativni učinak kuće na ekološkoj razini jest usporediti ga s onim što bi priroda napravila na tom mjestu. Prvo treba proučiti koje usluge (ublažavanje klimatske krize, podrška bioraznolikosti, filtriranje zraka, pohrana vode, kruženje hranjivih tvari) pružaju ekosustavi u prirodnom području u blizini građevne parcele i zatim nastojati isto to postići na samoj parceli. Ali vidjeli smo da se regenerativnost ne tiče samo ekologije pa treba vrednovati i njezine ostale učinke. Pritom je dobro pristupiti vrednovanju regenerativnih postignuća sa sviješću da se radi o smjeru djelovanja. Ponekad je u pravom smjeru moguće napraviti pet koraka, a ponekad deset, ali i jedno i drugo djelovanje treba podržati. Pogledajmo nekoliko primjera.
U selu Krušvar u zaleđu Splita, arhitekt Hrvoje Bota je za svoju obitelj projektirao i izgradio kuću koja je ujedno i gospodarska građevina za potrebe regenerativne ekološke mikrofarme povrća. Dva dijela kuće su, logično, povezana kuhinjom. Kuća je gotovo-nultoenergetska, projektirana po pasivnim solarnim načelima, sagrađena od drvene nosive konstrukcije u kombinaciji s konobetonom. Spremnik kišnice i novo jezerce podržavaju nasade i ugodnu mikroklimu, a cijeli projekt je primjer toga kako zajednički projektirati kuću i parcelu, kako istovremeno raditi na prehrambenoj sigurnosti i zdravlju, i kako istovremeno doprinositi ublažavanju klimatskih promjena i prilagodbi na njih.
Na otoku Silbi, čija se opskrba pitkom vodom temelji na brodu vodonoscu, a javna je tajna da su sabirne jame probušene jer bi bilo logistički komplicirano i skupo ispumpavati ih, Studio Armano Linta je projektirao kuću (koja se upravo gradi) s dvama ukopanim spremnicima kišnice od po 30 kubičnih metara i sustavom filtera koji omogućuje korištenje kišnice za sve potrebe kuće, uključujući piće. Otpadna voda ide u biopročistač i zatim se može koristiti u vrtu. Na krovu su solarni kolektori za pripremu potrošne tople vode i dovoljno mjesta za buduću solarnu elektranu, a grijanje i hlađenje je dizalicama topline zrak-zrak (klima uređaji). Kuća je površinom relativno mala, ali su proporcije prostora i prirodno svjetlo projektirani tako da se čini prostranijom nego što bi čovjek pomislio na temelju kvadratnih metara, što je još jedan regenerativni „trik“. Ima i jedan klimatski eksperiment: dnevni boravak ima velike staklene klizne stijene (s roletama) prema zapadu i istoku pa se može ljeti otvoriti poput trijema, a zimi zatvoriti. Ideja je da se zimi ujutro sunce pusti u prostor s istoka, a popodne sa zapada, dok se ljeti ujutro roletama zasjeni istočna stijena, a popodne zapadna. Smjer istok-zapad ujedno je i smjer u kojem se proteže ta relativno uska parcela pa je dnevni boravak integriran u obostranu vegetaciju i radi biofiličnog ugođaja i radi povoljne mikroklime. Istovremeno, prirodno prozračivanje je pospješeno kuhinjskim prozorima koji su na sjenovitoj sjevernoj strani.
Reciklirano imanje udruge ZMAG u Vukomeriću sastoji se od različitih prostora na otvorenom i građevina koje uključuju obnovljenu staru drvenu kuću, kuću od slame, „kućicu na drvetu“ i druge građevine koje su istovremeno primjer gradnje s niskim ekološkim i ugljičnim otiskom i mjesta gdje se održavaju edukacije o permakulturi i održivosti, gdje se drži banka domaćeg biljnog sjemena, i gdje se već desetljećima umrežavaju i osnažuju praktičari i promicatelji održivog načina života, rada i gradnje.
Sve su to primjeri regenerativnog pristupa, svaki na svoj način. Bitno je naglasiti da regenerativna arhitektura nije stil, nego pristup, te može izgledati vrlo različito i imati jako različita mjerila: od malih kuća do velikih zgrada i cijelih naselja. Primjera ima dosta, u Hrvatskoj i po svijetu, ali treba ih biti još puno, puno više.
Da rezimiramo: Regenerativna arhitektura je participativni, integrativni, transdisciplinarni, biomimetični, biofilični, društveno koristan pristup projektiranju prostora i zgrada, koji doprinosi otpornosti pojedinaca, lokalnih zajednica i ekosustava te je iznimno relevantan za mjesta koja su prostorno ograničena, izložena pritiscima klimatske krize i velikom priljevu ljudi, kao što su turistički orijentirani otoci Mediterana.
Stambene zadruge (na otocima)
Stambene zadruge su dobar način za rješavanje stambenog pitanja, ali i za stvaranje mjesta koja su dobar primjer regenerativnih praksi u širem smislu (ne samo arhitekturom). Kao što mini-zajednice okupljene u stambenim zadrugama mogu dobro utjecati na cijelu lokalnu zajednicu, tako i otoci s aktivnim stambenim zadrugama mogu postati žarišta pozitivnog utjecaja na šire društvene procese, od veće jednakosti i bolje suradnje do obnove ekosustava. Pogledajmo detaljnije:
Pojedina društva stambene nekretnine prepuštaju oscilacijama tržišta. Kada je velika potražnja za nekretninama, njihove cijene rastu, a velika potražnja na obali je posljedica toga što se na iznajmljivanju može iznimno dobro zaraditi, tim više što je porez na iznajmljivanje zanemariv, a porez na nekretnine ni ne postoji. Kada je prostor ograničen, što je na otocima posebno vidljivo, cijene dodatno rastu i stvara se pritisak na lokalne zajednice da prošire građevinske zone, prvenstveno zato da bi se moglo na brzinu zaraditi na turizmu, bez brige o dugoročnoj održivosti, a kamo li regenerativnom razvoju. Pritom treba naglasiti da nije svaki rast loš, nego treba pametno birati kako, kada i koliko rasti.
Posljedice kratkovidnog pristupa višestruko su štetne. Ne radi se samo o tome da prevelikom i neprikladnom izgradnjom radimo štetu ekosustavima, smanjujemo kvalitetu života i gubimo prirodno-kulturne ljepote zbog kojih turisti dolaze k nama. Radi se i tome da dobit od tako postavljene ekonomije ide onima koji imaju nekretnine, a saniranje štete (primjerice, kroz projekte za spas bioraznolikosti) pada na leđa svih poreznih obveznika, što nije ni pravedno, ni učinkovito. To je tipična praksa neodržive varijante kapitalizma, u kojoj onaj koji ostvaruje dobit ne mora platiti to što koristi tzv. pozitivne eksternalije (primjerice, prirodne ljepote koje podižu cijenu njegovoj turističkoj usluzi), niti mora platiti to što stvara tzv. negativne eksternalije (primjerice, to što nekorištenjem kišnice previše iscrpljuje zalihe podzemnih voda).
Dodatne štetne posljedice rentijerske ekonomije tiču se društveno-ekonomskog raslojavanja. Onaj tko posjeduje više od jedne nekretnine ne mora plaćati najam za vlastito stanovanje i može zarađivati na iznajmljivanju, što znači da će moći lako kupiti još jednu nekretninu, i još jednu, i još jednu. Za razliku od toga, onaj tko ne posjeduje niti jednu nekretninu mora izdvajati velik dio primanja za plaćanje najma ili dići velik kredit da bi kupio vlastitu nekretninu, a pritom je zbog obaveze podmirenja mjesečne najamnine ili otplate duga u nepovoljnom položaju kod pregovaranja o cijeni rada – prioritet je zadržati posao. Jasno je da se razlika u imovini (kako nekretninama, tako i ušteđevini) povećava s vremenom, između onih koji imaju nekretnine i onih koji nemaju, a to se događa i zato što su porezi na nasljedstvo vrlo niski pa mladi ljudi iz bogatih obitelji imaju puno bolje početne položaje u „ekonomskoj utrci“.
Osim što, kao što smo ranije napomenuli, nejednakost smanjuje kvalitetu života društva u cjelini, kao i njegovu sposobnost za regenerativno djelovanje, mnogi ljudi u područjima gdje su nekretnine skupe imaju velik problem ako žele „riješiti svoje stambeno pitanje“, odnosno ne biti na milost i nemilost tržišta. Najam je jako skup, a za vrijeme turističke sezone često i nemoguć: nitko ne želi stalne stanare ako na turistima može puno više zaraditi. Dakle, pred ljudima bez nekretnine je izbor: Hoće li stisnuti zube, dići kredit i pridružiti se utrci za vlasništvom? Hoće li pritisnuti političare da uvedu porez na nekretnine i turistički najam te povećaju porez na nasljedstvo nekretnina, a sve te poreze iskoriste za gradnju državnih stanova za najam, čime bi se povećala ponuda stanova i tako smanjila cijena najamnina na tržištu?
Jedno ne isključuje drugo. Ali dok se borimo za to da naše društvo počne tretirati stanovanje kao ljudsko pravo, a jednakost kao strateški interes, možemo si pomoći da stambeno pitanje riješimo s manjim kreditom i većim zadovoljstvom, koristeći modele poput stambenih zadruga. Samoorganizacija te vrste posebno je potrebna u situacijama u kojima ekonomska nejednakost znači i nejednakost u političkoj moći: Tko ima više novca, obično je bolje umrežen s vladajućim strukturama i sposobniji donirati u predizbornim kampanjama (ili podmićivati na ilegalne načine), očekujući zauzvrat političke odluke koje mu idu u korist. Naravno, postoje i mnogobrojni primjeri gdje ljudi s velikom imovinom ulažu upravo u regenerativne projekte koji doprinose općem dobru i jednakosti.
Temeljna odlika stambenih zadruga jest da ne teže financijskoj dobiti. Osobe se udružuju u zajedničkom pothvatu izgradnje ili renovacije stambenog prostora, pri čemu je trošak gradnje ono što će osobe platiti (uključujući parcelu, projektiranje, dozvole, priključke itd.). U svoje troškove ne moraju uračunati dobit nekog trećeg investitora, što je značajna ušteda u usporedbi s kupnjom nekretnine u novogradnji.
Kada se gradi ili renovira zajednička zgrada, može se uštedjeti i iskoristiti ekonomiju razmjera puno više nego kada svatko gradi svoju kuću. Primjerice, kuće u nizu su naslonjene jedna na drugu pa imaju manje vanjskih zidova nego da svatko ima svoju kuću, što donosi uštedu u materijalu i manje gubitke toplinske energije, dakle i uštedu na režijama. Kad se naručuju materijali i ugovara gradnja veće građevine, moguće je dobiti veće popuste na količinu. Ako se napravi zajednički sustav grijanja, opet se štedi, a pritom svaka stambena jedinica može imati zasebnu regulaciju temperature. I tako dalje. Pa čak i ako svatko u stambenoj zadruzi ima svoju zasebnu malu kuću, opet se postižu uštede prilikom kupnje većeg zemljišta te projektiranja i komunalnog opremanja cijelog građevnog sklopa.
Postoje različiti oblici stanovanja u stambenim zadrugama. Dva osnovna oblika su zajedničko stanovanje (cohousing) i zajedničko kućanstvo (coliving). U prvom svaki zadrugar (pojedinac ili obitelj) ima zasebnu stambenu jedinicu, dakle stan ili kuću koja ima sve prostorije koje smatramo potrebnima za život (dnevni prostor, kuhinju, kupaonicu, ostavu, spavaće sobe prema potrebi…). Kod zajedničkog kućanstva, međutim, kuhinja, kupaonica i dnevni prostor su zajednički, a zadrugari imaju svoje sobe kao privatni prostor. Tu se doista živi zajedno, s tim da osobne sobe mogu biti velike tako da se u njima može i raditi, i družiti, i spavati.
Postoje i različite međuvarijante. Na primjer, svaki zadrugar može imati svoj mali apartman, sa sobom, mini-kuhinjom i malim tuš-wc-om. A dijeli se velika kuhinja, velika blagovaonica, dnevni boravak, kupaonica, praonica, sauna, radionica, ured (coworking), i sl. Čak i kada se radi o zajedničkom stanovanju gdje svatko ima odvojenu kuću, stambene zadruge često imaju dodatnu zajedničku kuću za druženje i rad. Prostori kakve bi si pojedinac ili obitelj teško priuštili postaju dostižni ako su zajedničko ulaganje svih zadrugara. Uz tako izdašne zajedničke prostore, moguće je iznimno kvalitetno živjeti s neočekivano malom površinom osobnih prostora, pod uvjetom da je njihov međuodnos pažljivo projektiran kako bi se podržala i privatnost i društvenost.
Međutim, ušteda nije jedina motivacija za osnivanje stambene zadruge i zajedničko stanovanje; možda čak nije ni glavna. Mi ljudi smo društvena bića te smo posebni po tome koliko smo razvili sposobnost suradnje i organiziranja u zajednicu. Naravno, povijest i sadašnjost su prepuni primjera užasnih zajednica, zatucanih sredina prepunih nasilja, agresivnog konzervativizma i tradicionalizma, ograničenja ljudskih sloboda, patrijarhata i ostalih vrsta tiranije, ugnjetavanja onih koji misle drukčije. Anonimnost i raznolikost prisutna u gradovima, gdje si dio društva, ali nisi dio zajednice, spasili su mnoge ljude koji bi u manjim zajednicama patili zbog svoje različitosti, a možda je i platili životom. Gradovi su omogućili tim ljudima da se međusobno upoznaju, a dostupnost putovanja i Internet su takvo povezivanje proširili na cijeli svijet.
Istovremeno, gradovi su, kao i mnoge višestambene zgrade, obremenjeni otuđenošću i usamljenošću, a pojedinci koji nisu dio neke zajednice često se osjećaju nemoćnima poduzeti nešto konstruktivno u sučelju s destruktivnim društvenim trendovima. Kada se pitamo, ili čak svađamo, je li za promjenu bitniji pristup odozdo prema gore (od građana prema politici) ili odozgo prema dolje (političkim odlukama koje građani moraju poštovati), često zaboravljamo koliko je velika moć složne skupine ljudi ili kvalitetne lokalne zajednice, s dovoljno malo ljudi da se mogu ujediniti i organizirati, i dovoljno puno ljudi da zajedno mogu pokrenuti značajne projekte, ali i primjerom i zagovaranjem utjecati na šire društvo.
Shvatio sam kolika je to dragocjena snaga 2016. godine, kad sam na proputovanju od Hrvatske od Finske posjetio prvih pet ekosela u životu. Cilj namjernih zajednica ekoseoskog tipa, koje mogu biti i u gradovima, nije samo zajednički stanovati, nego regenerativno utjecati na svoj društveni i ekološki kontekst. Taj susret me toliko privukao da sam se odlučio dodatno obrazovati i postati Gaia Education certificirani trener za održivost, a dio obrazovanja je bio i Ecovillage Design Education – projektiranje ekološke, društvene, ekonomske i svjetonazorske dimenzije namjernih zajednica.
Stambene zadruge, dakle, imaju potencijal donijeti dobrobit cijeloj lokalnoj zajednici (pa i cijelom svijetu, ako regenerativno djeluju na klimu i bioraznolikost), samo je pitanje u kojoj su mjeri njezini članovi zainteresirani za to. Posve je opravdano osnovati stambenu zadrugu samo s ciljem lakšeg rješavanja stambenog pitanja, ali stambena zadruga se može okupiti i oko šire zajedničke vizije i misije njezinih članova. Takve stambene zadruge često postaju mjesta povremenog okupljanja cijele lokalne zajednice, mjesta iz kojih se rađaju različite dobre inicijative i projekti, i mjesta obrazovanja. A možda mogu i biti primljene u Svjetsku mrežu ekosela.
Bez obzira na aspiracije, prilikom projektiranja stambene zadruge nije dovoljno projektirati samo zgrade. Kao što je za regenerativno projektiranje arhitektonskog prostora jedne kuće potrebno detaljno upoznati želje i potrebe njezinih budućih korisnika, tako je i za projektiranje stambene zadruge potrebno saznati što žele svi zadrugari: zašto žele biti u stambenoj zadruzi; što žele dijeliti s drugim zadrugarima, a što ne; kako se žele zajednički brinuti o zajedničkoj svojini; kako žele međusobno komunicirati, kako donositi odluke, kako razrješavati sukobe; koje su im vrijednosti pritom bitne; koji su im prostori, vanjski i unutrašnji, bitni da bi ostvarili svoj zajednički pothvat; kako će financirati taj pothvat; koji će mu pravni oblik dati.
Ti se čimbenici neće posložiti sami od sebe; potrebno je uložiti vrijeme, trud, znanje i dobru volju u njih. Srećom, znanje i iskustva postoje, nismo osuđeni na pokušaje i pogreške. Sve je dogovore potrebno zapisati, a temeljne dogovore pretočiti u ugovore i statute. Uz takve kvalitetne pravne temelje, zadruge mogu potrajati dugo. To vrijedi čak i na Balkanu, gdje su mnogi skloni odbacivati zadruge jer ih podsjećaju na socijalizam, ili cinično zaključivati da zajednička briga o zajedničkom dobru nikad neće uspjeti („to ti je osuđeno na propast“), ili pak ulaziti u zajedničke projekte grlom u jagode (bez jasnih dogovora i ugovora) pa se razočarati kad ne uspiju. Neki od dobrih primjera zadružnih projekata su stariji od 100 godina, kao što su ćićarijske komunišćine ili komunele, ili pak šumska zajednica Beočin s Fruške gore.
Kao što se vidi iz navedenih primjera, regenerativne zadruge ne tiču se samo stanovanja. Poznati su primjeri energetskih zadruga na Krku i u Križevcima. Solarne elektrane ne moraju biti u vlasništvu HEP-a ili investitora koji dobit ostvaruju na prostoru lokalne zajednice, ali je ne reinvestiraju u nju. Umjesto toga, mogu biti u vlasništvu građana koji žive u lokalnoj zajednici i koristiti se za napajanje javnih zgrada (vrtića, škola, knjižnica…) električnom energijom, pri čemu lokalna samouprava, umjesto plaćanja velikih računa za režije, isplaćuje građanima-ulagačima ono što su uložili plus kamatu. Takvim se modelom može financirati i električna energija za elektrificirani javni prijevoz, od školskih autobusa do električnih trajekata. A možemo i zamisliti mrežu stambenih otočnih zadruga koja je ujedno i pametna mreža solarnih elektrana.
Baš kao i kod energetskih zadruga, kod projektiranja stambenih zadruga je bitno odlučiti tko i pod kojim uvjetima može postati zadrugarom. Na tržištu nekretnina je tipično da je jedini čimbenik novac: Tko može kupiti nekretninu, kupit će je; Kad je poželi prodati, prodat će je nekome tko je u tom trenutku može kupiti. U stambenoj zadruzi čije nekretnine imaju dijelove koji su zajedničko vlasništvo, kupac – odnosno novi zadrugar – svakako mora pristati i na pravila u statutu zadruge jer briga o zajedničkom vlasništvu iziskuje pravila. Međutim, ako se radi o namjernoj zajednici koja dijeli puno toga, od zajedničkih prostora do (povremenih) zajedničkih obroka i radnih akcija u vrtu te od ručnih alata do, primjerice, zajedničkih građevina za eko-turizam, bitno je da zadrugari budu složni. Zato treba pomno odabrati način primanja novih članova u zadrugu, odnosno novih sustanara. U takvim zadrugama stanari često nisu vlasnici svojih stambenih jedinica, nego su suvlasnici cijele zadruge: Stupanjem u zadrugu uplaćuju sredstva u vrijednosti stambene jedinice i proporcionalnog dijela zajedničkih prostora, a tijekom stanovanja plaćaju mali najam zadruzi koji služi za troškove održavanja, slično kao pričuva u višestambenim zgradama. Prilikom izlaska iz zadruge, bilo dobrovoljnog ili prouzročenog kršenjem zadružnih pravila, zadruga im je u određenom roku dužna vratiti ulog, a svi preostali članovi zadruge odlučuju o primanju prikladnog novog člana u ispražnjenu stambenu jedinicu i u zajednicu.
Neke zadruge svjesno koriste taj mehanizam kako ne bi sudjelovale u napuhavanju cijena nekretnina: Propisuju da se visina uloga u zadrugu prilikom pristupanja zadruzi može povećati jedino radi usklađivanja s inflacijom. Dakle, čak i ako bi se na tržištu mogla dobiti veća cijena za nekretninu od cijene po kojoj je izgrađena, zadrugari biraju ne ostvariti tu dobit, nego omogućiti novim zadrugarima, pa i novim generacijama, da svoje stambeno pitanje riješe barem pod jednako povoljnim uvjetima kakve su imali prvi zadrugari. To doprinosi jednakosti u društvu i stvaranju kulture u kojoj se stanovanje tretira kao ljudsko pravo.
Takvim praksama stambene zadruge svjesno i namjerno sudjeluju u stvaranju regenerativnih kultura, odnosno u mijenjanju društvenoekonomskih praksi, kulturalnih obrazaca i svjetonazora. Na otocima, koji su sredine s jasno ograničenim resursima i u kojima su ljudi neizbježno upućeni jedni na druge, stambene zadruge imaju velik potencijal doprinijeti razvoju kulture suradnje i svjetonazora koji uvažava činjenicu da ekosustavi mogu bez čovjeka, ali da čovjek ne može bez ekosustava te da ekonomija treba služiti isključivo osnaživanju onih društvenih razmjena i odnosa koji doprinose brizi o zajedničkom ekološkom domu. Dakle, uz „gašenje požara“ koji se zove klimatska kriza, potrebna nam je istovremena „sadnja šume“ u smislu dugoročnih i korjenitih društvenih, ekonomskih i svjetonazorskih promjena s ciljem ostvarenja kvalitetnog života za sve građane svijeta unutar onoga što Kate Raworth u „modelu krafne“ zove ekološkim plafonom (doughnut model). Dugoročne promjene se mogu potaknuti transformativnim obrazovanjem oslonjenim na primjere dobre regenerativne prakse, a na otocima već postoje škole koje djeluju kao katalizatori održivosti u lokalnoj zajednici pa tu sinergiju treba iskoristiti.
Lokalna samouprava otoka tome može doprinijeti izradom prostornih planova u kojoj s urbanistima i ostalim stručnjacima surađuju i zadrugarske inicijative kako bi se planom podržalo stvaranje zadružnih projekata koji su u interesu cijeloga otoka. To se ne tiče samo određivanja građevinskih zona, nego i pravila koja, primjerice, omogućuju organizaciju stambene zadruge bez nužnosti da svaka zgrada ima svoju parcelu i kolni pristup (jedna velika zadružna parcela mogla bi imati više zgrada i zajednički parking). A svakako se tiče omogućavanja naprednih regenerativnih praksi kao što je tretiranje odvodnje biljnim pročistačima.
Na otocima koji se bave turizmom moguće su i zadruge koje su hibridi stanovanja i turizma. Već postoje ekosela koja se, među ostalim, bave i turizmom, često na onaj lijep način gdje se turist ne osjeća kao stranac, nego kao gost. Zanimljivo je da stanari stambene zadruge relativno lako mogu zajednički uložiti u profesionalnu kuhinju, a netko od njih može i biti profesionalni kuhar, pa ukusnu hranu, koja djelomično može potjecati iz zajedničkog vrta te biti pretežno biljnog sastava, mogu nuditi gostima, ali uz povoljnu cijenu i samu uživati u njoj u zajedničkoj blagovaonici. To je jedan od primjera kako stambena zadruga može biti i poslovni pothvat koji dugoročno omogućuje povrat početnog ulaganja. Opet, lokalna zajednica može paziti da prostorni plan ne onemogućuje takvu vrstu kombiniranih namjena, ili čak da namjerno podrži hibridne namjene kao što je kamp mikro-kućica (tiny houses) za stanare i turiste.
Više informacija o temi stambenih zadruga može se dobiti i kroz Facebook grupu Zajedničko i zadružno stanovanje, kroz radionice i aktivnosti zadruge Otvorena arhitektura, kroz edukacije tima Satelit o regenerativnosti i kulturi suradnje i kroz suradnju s arhitektonskim studiom Armano Linta.
Da rezimiramo: Stambene zadruge mogu smanjiti troškove rješavanja stambenog pitanja zahvaljujući učinkovitijoj gradnji, ekonomiji razmjera, izbacivanju dobiti iz financijske konstrukcije i dobrom omjeru osobnih i zajedničkih prostora. Uz to, stambene zadruge mogu dugoročno regulirati cijenu nekretnine, odnosno najma, tako da bude otpornija na tržišne anomalije. Stambene zadruge mogu biti i namjerne zajednice, u kojima su ljudi okupljeni oko zajedničke vizije i zajedničkih projekata. U svakom slučaju, ne projektiraju se samo zgrade, nego se projektira i društvene, ekonomske i svjetonazorske aspekte zajedničkog stanovanja – sve je to dio „skloništa“ koje odgovara na naše potrebe kao materijalnih i duhovnih bića. Takvim pristupom se osigurava trajnost zajednice/zadruge, doprinosi stvaranju kulture suradnje i pospješuje uspješnost regenerativnih projekata u interesu lokalne zajednice i ekosustava, s pozitivnim implikacijama za cijeli svijet. Otoci mogu biti savršeni inkubatori za takve procese.
Završna misao
Zapravo je nevjerojatno koliko toga može pokrenuti jedna crta na projektantskom platnu, odnosno namjera i novac koji stoje iza nje dok tehnologija čeka poput zapete puške, da tu crtu materijalizira. Nevjerojatno jest, ali ne mora biti razlog za strah, paralizirajući perfekcionizam ili osjećaj krivnje, nego poticaj na svjesnost, odgovornost i neumoljivu iskrenost koje radosti zajedničkog stvaranja daju smisao i regenerativnu moć.
Veljko Armano Linta, mag.ing.arch., autor ovoga članka, ovlašteni je arhitekt, direktor Studija Armano Linta za arhitekturu i dizajn, certificirani Gaia Education trener za održivost, suosnivač tima Satelit edukacije za održivost i regenerativnost. Vodio je izradu interdisciplinarnih scenarija poučavanja Održivog razvoja za hrvatske osnovne i srednje škole u sklopu Carnetovog projekta e-Škole. Povrh brojnih objava popularno-stručnih tekstova, stručni radovi su mu objavljeni u zborniku konferencije o integrativnoj održivosti Sveučilišta u Bathu i knjizi The Routledge Companion to Critical Approaches to Contemporary Architecture.
