Prvi repertoarni odabir Ilira Kernija kao ravnatelja splitskog Baleta pao je na suvremenu plesnu predstavu Correr o Fado (Trčeći fado) portugalskog koreografa Daniela Cardosa, premijerno izvedenu 13. kolovoza 2020. na Sustipanu u okviru 66. Splitskog ljeta. Cardosina trupa Quorum Ballet praizvela ju je 2010. u Lisabonu, nakon čega je gostovala u 16 zemalja diljem svijeta, a na dobar prijem naišla je i u Splitu.
Međutim, mnogo puta iskušan recept univerzalno omiljenog fada i kratkih priča „o ljubavi, strasti, ljubomori… svemu što obilježava odnos dvoje ljudi, muškarca i žene“, u Cardosovoj kreaciji nudi malo toga povrh dvaju (pre)često korištenih sastojaka; ono što bi im davalo originalnost, svježinu i zanimljivost manjkavo je na dvjema ključnim razinama – koreografskoj i izvođačkoj.
Autorovo je polazište demistifikacija „isključivosti nostalgičnih i melankoličnih konotacija koje prevladavaju u uobičajenoj percepciji tradicionalne portugalske glazbe“, s obzirom da fado, „naime, pored nostalgičnih, ima u sebi i radosne, pa i komične aspekte.“ Takvo prilično rijetko i neuobičajeno poimanje fada Cardoso konzekventno brani podjednakim i simetrično raspoređenim brojem melankoličnih i vedrih brojeva, u glazbenim izvedbama Mafalde Arnauth, Márija Pacheca, Marize, Amálije Rodrigues i Kattije Guerreiro.
Međutim, to novo očište koreografski osjetno slabije zastupa. Vokabular mu je relativno uzak i ne osobito inventivan, što dovodi do čestih iteracija i nedovoljnog kontrasta, kojeg glazba, za razliku od koreografije, izrazito naznačuje. I elegičnim i poletnim melodijama prilazi slično, za što ne daje dovoljno uporišta u svojem novom viđenju fada, već prije u nedostatku prave ideje i koncepta. Podjednako je neinventivan u solima, duetima i grupama, ne uspijevajući ni tjelesno ni emotivno uspostaviti istinske relacije među plesačima – koji su suštinski različitih senzibiliteta, muzikalnosti i osjećaja za pokret – kao ni adekvatno ispuniti melodioznu, ritmičnu i atmosferičnu glazbenu podlogu. Kretanje bazira na spoju lepršavosti, omlohavljenosti, gipkosti te čestih trzajnih pomaka (glave, ramena, stopala i drugo), ali bez dovoljno vlastitosti u varijantama i kombinacijama kretnje, što odabranom stilu ne daje potrebnu prepoznatljivost. Ljubavni odnos kao tematsku okosnicu plesači uglavnom nastoje dočarati osmjehom, pogledom, određenom emocijom i slično, ali najčešće neuvjerljivo jer nisu popraćeni i adekvatnom koreografijom; kao ni interpretacijama.
Već na drugoj izvedbi, 14. kolovoza, priliku je dobila druga postava (Minori Nakayama, Daniel Hoek, Hazuki Tanase, Yuto Mutai, Hyejin Kim, Francesco Pio De Benedictis, Nozomi Miura i Issaiah Manes), koja se u zajedničkim dionicama pokazala izrazito neusklađenom, a usto i ponaosob uglavnom bezizražajnom (izuzev De Benedictisa), zbog čega se ta benevolentna gesta prema plesačima takvom nije pokazala i prema publici.
Sveukupnu mlaku dojmljivost upotpunjuje i scenografija reducirana na nekoliko prozirnih, vodom ispunjenih pravokutnih posuda, no koje veći dio predstave koreografski ostaju neiskorištene; tek pri kraju predstave voda poprima praktičnu funkciju – služeći uglavnom za prskanje, a puno nadahnutije nije iskorištena ni u solu, koji je zamišljen kao najatraktivniji dio komada, ali je baš kao i jedini scenski rekvizit ostavio tek dojam puno puta viđenog.
Kao naslov koji je trebao biti i dovoljno jak da popuni višemjesečnu repertoarnu prazninu izazvanu pandemijom, i dovoljno kvalitetan da opravda dolazak Kernija na mjesto Kirova, Trčeći fado pokazao se dvostrukim podbačajem, koji bi Kazalištu napravio najveću uslugu kad bi iz njega što prije otrčao.
