Enormna količina novca poslana Ukrajini samo podiže američki dug prema Kini, pa je teško vidjeti Ameriku kao zemlju koja profitira od ukrajinskog rata. Europa je još očitiji gubitnik, što kroz gubitak jeftinog plina iz Rusije, što kroz razdor između zapadnih i istočnih članica EU-a, što kroz politički razdor unutar svake zemlje članice. Jedina zemlja koja ima očite koristi od ovoga rata, dok o tome mudro i temeljito šuti, jest Kina.
Rat je trebao već davno završiti. Rusija je u početku vjerovala da će sve biti gotovo u nekoliko dana. Zapad se poslije nadao da će Ukrajinci potjerati demoralizirane Ruse za nekoliko mjeseci. Prema američkim procjenama, uz pretpostavku da su nešto vjerodostojnije od ruskih ili ukrajinskih, do sada je u sukobu poginulo 120 tisuća Rusa i 70 tisuća Ukrajinaca, od toga, prema podacima UNHCR-a, 9 tisuća civila. Pet milijuna je ostalo bez krova nad glavom, a više od 17 ne bi moglo preživjeti bez međunarodne humanitarne pomoći. Ukrajinska ekonomija je kontrahirala više od 30 posto. Američka pomoć od 44 milijarde dolara u protekloj godini izgleda kao velika brojka. No, tek je malo veća od BDP-a Latvije. I nije pretjerano ohrabrujuća, za one koji očekuju brzu pobjedu dobra nad zlom, u usporedbi sa najavljenim ruskim budžetom za obranu od 100 milijardi dolara ove godine (trećina ukupnog proračuna), te projekcijom američkog obavještajnog kruga da Rusija troši na rat oko 500 milijuna dolara dnevno.
Najveću per capita podršku Ukrajini zapravo ne pružaju ni SAD, niti Njemačka, niti UK, već male baltičke zemlje, koje odvajaju svaka i više od 1 posto svog BDP-a za pomoć Ukrajini. Nedavno su se proširile dobre vijesti. Institute for Study of War objavio je mapu pokazujući da je Ukrajina u četvrtom mjesecu svoje protuofanzive prodrla do sela Verbove, u oblasti Zaporožja, nakon što je osvojila gradić Robotine krajem kolovoza, probivši tzv. Surovikinovu liniju. Ukrajinski general Oleksandr Tarnavski, komandant južne fronte, je za CNN izjavio kako je sljedeći cilj gradić Tokmak. Namjera je da se eventualno osvoji grad Melitopolj na obali Azovskog mora i tako presjeku ruske opskrbne linije do Hersona i Krima.
Istovremeno su se Ukrajinci pohvalili da su u napadu na Krim ubili komandanta ruske crnomorske flote, Viktora Sokolova. No isti se nekoliko dana kasnije pojavio na televiziji u Rusiji. Dakle, ne ide to baš tako brzo. Dapače, u analizi New York Timesa primijetili su da, koliko teritorija su Ukrajinci osvojili u Robotinama i Verbovama, toliko su izgubili u Bahmutu.
Ustvari, od siječnja ove godine do danas, od 1200 kilometara duge fronte, tek je nešto manje teritorija od površine Kijeva izmijenilo ruke: Bahmut je otišao Rusima, a Robotine Ukrajincima. Uz ogromne žrtve na obje strane. No, bez neke prekretnice u toku rata. Kako sad stoje stvari, ovaj se rovovski rat, iako su rovovi razmaknuti mnogo dalje no što su bili u prvom svjetskom ratu, jer je oružje dalekometnije, te jedni druge neprestano nadlijeću dronovima, može odužiti godinama, desetljećima, dok god se jedna ili druga ili obje strane potpuno ne iscrpe ekonomski i/ili ljudski. U međuvremenu, Ukrajina propada: uništena joj je luka Odesa, razorena im je industrija čelika u Mariupolju, uništena je brana Harkovka, potopljeni gradovi, degradirana električna infrastruktura, njihova zemlja je zasijana minama i neeksplodiranim bombama. Rusiji propada ekonomija, pada rublja. No, Ukrajina je ta koja će morati desetljećima deminirati svoju zemlju, graditi brane i infrastrukturu, da bi se uopće mogla početi vraćati normalnom, predratnom životu. A kraj rata se uopće ne nazire. I što svijet, mi svi zajedno, po pitanju te globalne humanitarne katastrofe činimo? Koji je plan? Kakvi su čiji interesi? Tko profitira od ovakve situacije?
Prije svega da raščistimo činjenice oko rata u Ukrajini koje nisu sporne. Rat u Ukrajini započela je Rusija. Rusija nije morala napasti. Iako jest bila dugo godina provocirana od SAD-a. Rusija je izabrala da na te provokacije napokon odgovori nasiljem. Okolnosti koje su dovele do toga započele su drugačijim razumijevanjem dogovora između Gorbačova i Busha starijeg. Gorbačov je razumio da će dogovor značiti raspad Varšavskog pakta (V.P.) i Sovjetskog Saveza, ujedinjenje Njemačke i granicu NATO-a na granici Njemačke, sa zemljama bivših SSSR-a i V.P.-a u ruskoj sferi utjecaja. Tako mu je, kaže, bilo obećano. Bush je, međutim, razumio da će dogovor značiti početak novog, unipolarnog svjetskog poretka, postepeno širenje NATO-a do granice Rusije, i eventualno gušenje i potčinjenje Rusije u budućnosti. Amerika svašta obećaje da bi dobila što želi, jer Amerika smatra da je ona ta kojoj je dato da piše povijest. I obje strane su nastavile svoju politiku potonjih desetljeća slijedeći to drugačije razumijevanje toga dogovora. Tako su danas već sve bivše zemlje V.P.-a, kao i neke republike bivšeg SSSR-a (baltičke zemlje) u NATO-u, a sad su na redu druge republike bivšeg SSSR-a kao Gruzija, Moldavija i Ukrajina.
Njih Rusija ne želi pustiti iz svoje orbite. I manje od njih, kao Gruziju i Moldaviju, uspijeva vojno poniziti i disciplinirati. Armeniju i Azerbejdžan drži u perpetualnom sukobu. Sad je dozvolila da Nagornji Karabah padne Azerbejdžanu u ruke, da kazni novu vlast Armenije za prozapadnjačko skretanje. Kazakastan i drugi stanovi su u sendviču između Rusije i Kine, i na njihovoj milosti. Vlast Bjelorusije se ponaša kao vazal cara Putina. Jedino Ukrajina pravi probleme, a Zapad, posebno SAD, već godinama huška na takvo ponašanje, u nadi da će se Ukrajina uspjeti othrvati uz pomoć Zapada. I ovim ratom je ta nada stavljena na test.
Pred otprilike mjesec dana, u Kijevu je održan godišnji sastanak grupe Yalta European Strategy pod nazivom: “Budućnost se odlučuje u Ukrajini.” Grupa se zalaže za “novu Jaltu”, koja očito pomiče granicu Zapada i Istoka prema Istoku. Ove godine učesnici javne tribine bili su Timothy Snyder (profesor povijesti na Yaleu i autor brojnih knjiga o Rusiji i Istočnoj Europi), Francis Fukuyama (profesor na Stanfordu i autor Kraja Povijesti), Comfort Ero (predsjednica International Crisis Group) i Jaroslav Hristak (doktor povijesti na Ukrajinskom Katoličkom Sveučilištu). Tribinu je moderirao Thomas Friedmann, kolumnist New York Timesa, poznat po zagovaranju globalizma i neoliberalizma.
Tribina, u takvom sastavu, i još pred publikom u Kijevu, usred rata, je, naravno, bila vrlo pristrana. Hristak je izjavio da Ukrajini trebaju tri stvari: oružje, oružje, oružje. Snyder je mrtav-hladan poručio kako Rusija neće moći nastaviti ovaj rat kad most preko tjesnaca Kerč bude u moru, a Krim u ukrajinskim rukama. Uz pljesak oduševljene publike. Fukuyama je upozorio da će civilizacija kakvu znamo prestati postojati ako Putin pobjedi (no, dobro, on je već poznat po svojim proglasima kako nam je kraj blizu). Moldova, Gruzija i Kazakstan su sljedeći. Zato Ukrajina mora pobijediti. Zelenski je uzeo to proročanstvo k srcu pa, upravo dok ovo pišem, u Grenadi (Španjolska) pred europskim političkim vođama (European Political Community Summit) izjavio: “Rusija će obnoviti svoj arsenal oružja za pet godina i napasti druge europske zemlje, ukoliko Europa sada i danas ne pomogne Kijevu.”
Europa je, međutim, podijeljena oko te pomoći. Naročito zemlje koje neposredno graniče sa Ukrajinom. Poljska, Madžarska i Slovačka su zabranile uvoz ukrajinskog žita. Madžarska odbija slati pomoć. Novi slovački predsjednik se zaklinje da neće Ukrajini poslati niti jedan metak. I pobijedio je na izborima upravo na toj platformi. Francuska je očekivala brzu ofanzivu, ali ta se ne dešava. U Njemačkoj narod prosvjeduje u Berlinu protiv daljnje pomoći. Rheinmettal je planirao otvoriti novu tvornicu municije za Ukrajinu u Grossenhainu, mjestu sa 20 tisuća stanovnika u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, gdje se još od prvog svjetskog rata nalazi veliki vojni aerodrom, no 16 od 22 članova gradske skupštine potpisalo se protiv, ekstremno desni AfD i ekstremno lijevi Die Linke zajedno, i Rheinmettal je odustao od projekta.
Izvan Europe situacija je još poraznija za Zelenskog. Na ovogodišnjem sastanku nesvrstanih u Bakuu, u Azerbejdžanu, na kojemu je sudjelovalo 86 država, baš nitko nije niti spomenuo Ukrajinu, a na summitu G20 u New Delhiju, u rezoluciju je ušla podrška prekidu sukoba, ali ne i pomoć Ukrajini da pobjedi, i s time su se složile i Sjedinjene Države, jer im je očito značajniji savez s Indijom nego s Ukrajinom. U Torontu je, umjesto da primi milijarde dolara pomoći, Zelenski samo bio žrtva skandala u kojem je skupa s Trudeauom pljeskao Jaroslavu Hunki, kojeg je predsjednik kanadskog parlamenta, Anthony Rota, pozvao i nazvao “ukrajinskim herojem, kanadskim herojem” za njegovu službu u borbi protiv Sovjetskog Saveza tokom drugog svjetskog rata. Hunka je veteran ukrajinske nacističke SS divizije (Galicia Division) odgovorne za genocid nad Židovima u Ukrajini.
Hunka je, naime, iz Rotine izborne jedinice, a Rota je, nakon skandala, bio prisiljen podnijeti ostavku zbog svoje očite političke nepismenosti, dok se Hunkina djeca i unuci, do pred mjesec dana ugledni građani u svojoj zajednici, sad skrivaju pred susjedima od sramote. Rota nije jedini glasnogovornik zakonodavnog tijela velike zemlje na Zapadu, koji je pao zbog Ukrajine: Kevin McCarthy je bio slijedeći. Ovaj tjedan. Po prvi puta u povijesti SAD-a glasnogovorniku Doma zastupnika izglasano je nepovjerenje.
SAD su najveći problem za Zelenskog. Ukrajina, i njena sposobnost da se brani od Putina, uvelike ovise o novčanoj i vojnoj pomoći SAD-a. Ukoliko, nedaj bože, Trump pobjedi na izborima za nešto više od godinu dana, što je Zelenski uspio vratiti, vratio je, jer nove pomoći više neće biti. Već sada mu je opasno: novi speaker Doma zastupnika sigurno će mu biti još manje naklon. Baš kao i u mnogim europskim zemljama, tako i mnogi američki političari i s lijeva i s desna propituju, ne bi li se milijarde koje šaljemo Ukrajini mogle bolje potrošiti, recimo na popravak domaće infrastrukture. Pod pritiskom grupe republikanskih zastupnika da državni proračun neće biti izglasan, i da državni službenici neće moći biti plaćeni, Bidenova administracija povukla je prijedlog za dodatnih 6 milijardi dolara pomoći Ukrajini, tako da pomoć Ukrajini nije ušla u proračun. Zelenski se ponudio da se obrati Kongresu, da proba nekako na emocije, kao prošlog prosinca, kad su ga pozvali da govori. No, zastupnike je prošla volja. Otkriveno je da se pomoć krade. Zelenski je morao obaviti čistku u svom ministarstvu obrane. Jer, naravno, caruje korupcija i jamljivanje u gustoj magli rata, kao uostalom i u svim postkomunističkim zemljama, kad god se ukaže prilika. McCarthy je ovaj puta glatko odbio ponudu Zelenskog. I ipak su ga smijenili! Što je definitivno poruka novom speakeru, kad bude izabran, da se drži što dalje od Zelenskog i Ukrajine.
Prema istraživanjima javnog mnijenja, Bidenova pobjeda uopće nije data i sigurna. Dok WSJ/CNN/AP istraživanje pokazuje da više od 70 posto ispitanika misli da je Biden prestar da bude uspješan u drugom mandatu, samo 34 posto u istraživanju CBS/YouGov vjeruje da će Biden uopće doživjeti kraj svog drugog mandata, ako i bude izabran. Istraživanja također pokazuju da gubi glasove među mladima i među manjinama, i posebno među mladima unutar manjina. Zapravo, i oni koji ga podržavaju, više su protiv njegovih protivnika, nego za njega: samo 36 posto onih koji podržavaju Bidena kažu da su više za njega, nego što su protiv Trumpa, dok čak 62 posto onih koji podržavaju Trumpa, kažu da su više za Trumpa, nego što su protiv Bidena. Te brojke ne sugeriraju glatku Bidenovu pobjedu na izborima sljedećeg studenog, i svakako su pritisak na Zelenskog da požuri s protuofanzivom: ima možda samo još godinu dana da, s onim što su mu do sada dali, postigne svoj cilj. Osloboditi svoju zemlju nije lako i zahtjeva žrtve. U međuvremenu, Putin ne mora ništa drugo raditi, nego držati postojeću liniju fronte, što je znatno jeftinije i u ljudstvu i u oružju.
Tako se vraćamo na pitanja: Koji je plan? Kakvi su čiji interesi? Tko profitira od ovakve situacije? Ovo je asimetričan rat, u kojemu jedna strana (Rusija) može u bilo koje vrijeme udariti bilo koji cilj svog protivnika, koji to ne može recipročno uzvratiti. Rusija ovisi o Kini. Sankcije Zapada su zapravo neučinkovite dok god Rusija može računati na Kinu. Kina ne mora isporučivati oružje Rusiji. Dovoljno je da isporučuje strojeve i alate ruskim tvornicama. Nitko ne bombardira ruske tvornice oružja. Kao što je, recimo, NATO 1999. godine bacio 420 tisuća bombi na Srbiju i Crnu Goru. To se sada ne dešava. Dakle, Rusija može nesmetano ratovati sve dok god im Kinezi popravljaju strojeve. Zapad nema mogućnosti to spriječiti. Tko zna što bi sve SAD morale popustiti Kini da ona zatvori pomoć Putinu. Ukrajina, u međuvremenu, ovisi o Zapadu i posebno o SAD-u, kako za golo preživljavanje, tako i za dostavu oružja i municije da se obrani od Rusije. SAD, međutim, dostavlja oružje na kapaljku: taman toliko da ih Rusi ne pregaze, ali ni blizu dovoljno da zaista pobijede u ratu. Ukrajini treba oružje da udari na ruske tvornice u Sibiru. Zelenski već cijelu godinu uzalud moli da mu dadu F16 avione. A tek će sada dobiti ATACMS projektile s dometom od 300 kilometara – jedva da mogu udariti na Krim. Što god su do sada dobili od Zapada (HIMARS, Storm Shadow, 155 mm haubice), ima domet manji od 150 km. Ciljeve koje su pogodili dublje u Rusiji, pogodili su dronovima domaće izrade (preinačenim kineskim komercijalnim dronovima), što je nanijelo tek neznatnu štetu protivniku.
Bilo bi primamljivo zaključiti da Sjedinjene Države profitiraju od ovog rata. Na kraju, daleko su, a izvoze oružje. No, od rata jedino profitiraju malobrojne korporacije u Sjedinjenim Državama, koje proizvode oružje i izvoze fosilna goriva. Ostatak društva pati. I ulazi dublje u dug. Lockheed Martin jest udvostručio proizvodnju HIMARS sustava sa 48 godišnje 2022. na 96 godišnje ove godine, i vrijednost kompanije na tržištu je porasla 16 posto, na veselje njihovih dioničara i direktora. Njima svakako sada, kad su uložili u tu ekspanziju, ne bi odgovarao brz završetak rata. Izvoz ukapljičenog zemnog plina, čiji su SAD već bile najveći izvoznik, trenutno je najviši u povijesti, no porast je tek razočaravajućih 4 posto od prošle godine, jer su se mnoge europske zemlje radije odlučile vratiti na ugljen, nego pristati na uvoz skupog američkog ukapljičenog zemnog plina. Pretpostavljam da su se Amerikanci nadali većem rastu kad su digli u zrak plinovode Nordstream. O tome ovdje više nitko ne piše i ne govori. Potpuni muk u mainstream medijima. Da napravim anketu na ulici u New Yorku, većina ljudi ne bi znala o čemu uopće govorim. Toga se nitko više ne sjeća. A kad bi im se objasnilo, većina bi slegla ramenima. Njihova vojska digla dvije cijevi na dnu mora u zrak? U usporedbi s desetljećima rata u Iraku i Afganistanu, to uopće nije neka vijest. No, prošlog mjeseca bio je sastanak Vijeća sigurnosti UN-a, na kojem su putem Zooma saslušani njemački istraživački novinar Dirk Pohlman i američki bloger Jimmy Dore (kojeg mnogi zovu teoretičarom zavjere).
Iako se ne zna tko je minirao plinovode, uspostavljen je konsenzus da ipak nisu Rusi sami, dakle Zapad je. Službena je američka teorija, promovirana kroz medije, na kraju, da su ih Ukrajinci minirali. Došli kao turisti u Njemačku, iznajmili čamac, zaronili, minirali. Naravno, Ukrajina je prihvatila tu verziju. Treba im američka pomoć. A ti plinovodi su im i tako bili trn u oku. Kao i Poljskoj. I Poljska je mrzila te plinovode: sebični Njemci su sebi osigurali plin iz Rusije, zaobišavši Poljsku. Pohlman, međutim, razbija tu špekulaciju. Plinovode su, kaže, minirali oni koji su to mogli, a ne oni koji su to htjeli. Preciznije, tokom prošlogodišnjih NATO vježbi u Baltičkom moru bila su prisutna dva američka broda, koji nisu učestvovali u vježbama, a čija specijalnost su upravo podvodne operacije takve vrste, te su opremljeni mini-podmornicama i posadama obučenim za ovakve operacije.
Trebalo je postaviti više od tone eksploziva na 70 metara dubine i pažljivo obložiti plinovode, a zatim aktivirati eksploziv daljinski putem plutače sa sonarom. Pohlman sumnja u teoriju da su to učinili Bolek i Lolek u rentanom gumenom čamcu. Moguće bi završili ko raja u Ocean Gate podmornici u posjeti Titaniku. Posebno je zanimljivo koliko Amerikanci ne mogu računati na Europljane u takvim, rekli bismo osjetljivim, operacijama. Naime, Pohlman kaže, dali su aktivacijsku plutaču Norvežanima da ju ovi bace i aktiviraju kad dođe vrijeme. Norvežani, kvislinzi, su, međutim, kad je došlo vrijeme, to odbili učiniti, te su Amerikanci morali poslati svoj P-3 avion da to sami učine. Njemačka nije pisnula. (Iako je sigurno sama dala privolu nakon što im je Biden vjerojatno obećao dovoljno brda i dolina.)
Veća prodaja plina i oružja koristi tek malom broju Amerikanaca, dok uskraćuje investicije, energiju i ljudske resurse i potencijal projektima i industrijama koje bi dugoročno učinile život ovdje boljim. Lockheed bi umjesto HIMARSA mogao raditi na energetski učinkovitijim putničkim avionima, a novac utučen u zemni plin, mogao bi se bolje potrošiti na električnu infrastrukturu, brze vlakove i obnovljive izvore energije. 
Enormna količina novca poslata Ukrajini samo podiže američki dug prema Kini, te je teško vidjeti Ameriku kao pobjednika, koji od ovog rata profitira. Europa je jos očitiji gubitnik, što kroz gubitak jeftinog plina iz Rusije, na koji je računala tokom svoje tranzicije ka obnovljivim izvorima, što kroz razdor između zapadnih i istočnih članica EU-a, što kroz politički razdor unutar svake zemlje članice između struja koje, iz straha, žele sve dati Ukrajini da uništi Rusiju, i struja koje, također iz straha, ne žele Putina previše provocirati. Stanje je već toliko na rubu očaja da se prošlog mjeseca sastalo jedanaest francuskih i njemačkih stručnjaka Francusko-njemačke radne grupe za institucionalnu reformu EU, da razmotri dalje korake za širenje i opstanak EU-a u ovakvim uvjetima. Moldavija i Ukrajina su se nedavno uključile u grupu od osam novih EU-kandidata (gdje su također i zemlje bivše SFRJ, koje još nisu u EU), a EU jedva i sa postojećih 27 izlazi na kraj! Ukrajina bi postala peti najveći član i bila bi najveća nova zemlja primljena u članstvo nakon UK 1973.
Njihovi zaključci su, prvo, da će EU trebati znatno veći proračun, mnogo, mnogo više novca, anticipirajući goleme troškove neophodne za rekonstrukciju ratom razorene Ukrajine, kao i 600 milijardi eura neophodnih za ostvarenje već dogovorenih EU-ciljeva smanjivanja ugljičnog otiska. Klima i ekologija bi tu opet mogle izvući kraći kraj.
Drugo, radna grupa zaključuje, sa i bez proširenja, da “ako progres za svih 27 zemalja članica nije moguć, moglo bi biti uzajamno korisno za sve da se uspostavi put ka različitim razinama integracije unutar EU, tj. neki oblik labavijeg udruživanja kako za nove tako i za postojeće zemlje članice”. Reklo bi se da je Fukuyama već okasnio u svom proročanstvu: civilizacija kakvu znamo već je prestala postojati, ukrajinski rat je već učinio svoje, a da još nije ni blizu završetka. Rat u Ukrajini doveo je do pada predsjednika američkog Kongresa, to je civilizacijska prekretnica. Sjetimo se samo koliko dugo je gnjavila Hrvatsku i druge zemlje, insistirjući na kompletnoj integraciji. A sada, da bi otvorila prostora i mogućnost za takve kandidate kao što su Moldavija i Ukrajina, spremna je i na oblike labavijeg udruživanja, gdje bi zemlje u rubnom, četvrtom krugu, tzv. Europskoj političkoj zajednici (European Political Community, o čemu je Macron govorio prošle godine) čak mogle zadržati svoju voljenu korumpiranu, autoritarnu vlast (radna grupa predlaže i mehanizam da se i neke postojeće članice, vjerojatno ciljaju na Orbana, prebace u tu grupu).
Jedina zemlja koja zapravo ima očite koristi od ovog rata, dok o tome mudro i temeljito šuti, je Kina. Dok god je Rusija pod globalnim sankcijama, ona ovisi o trgovini s Kinom. Što svakako donosi direktnu materijalnu korist kineskoj ekonomiji. Baš ovaj tjedan u Bangladeš je stigla prva pošiljka uranijuma iz Rusije za nuklearnu elektranu, koju su Rusi tamo izgradili za 300 milijuna dolara, koje im je onda Bangladeš isplatio u yuanima, kineskoj valuti. A kad rat jednom završi, tko će izgraditi Ukrajinu, ako ne Kina? Tko bi danas uopće mogao ponovno izgraditi branu Harkovku na Dnjepru, osim Kine? I što više Ukrajine bude porušeno, to će Kina morati više graditi. Njihova građevinska industrija jedva čeka priliku, budući da je domaće nekretninsko tržište kolabiralo. No, Kini, paradoksalno, donosi korist i američko ulaganje u Ukrajinu i američka prodaja oružja Ukrajini: ona ubire korist s obje strane u ovom proxy ratu – kao drugi najveći vlasnik američkog duga na svijetu, Kina posjeduje 860 milijardi dolara američkog duga (820 milijardi u desetgodišnjim obveznicama američke riznice). Kako rat unosi nervozu među investitore i kako je tržište tim ratom uznemireno, te kako rastu cijene i inflacija, tako pada vrijednost tih obveznica i rastu kamate na njih, koje su već na 4.81 posto, najviše u posljednjih 16 godina (isplaćuju se polugodišnje). I tu je svakako dilema za SAD: što više ulažu u poraz Putina, to čine Xia financijski jačim (i to bez da on išta naročito radi, što Kina ne bi i inače radila da tog rata nema). To očito ne može biti još dugo održivo. A Putin se zaista neće zaustaviti na Ukrajini, taj strah je realan, možda ne za Poljsku, ali sigurno za Moldaviju, Gruziju, i stanove. Zapad je uspio zaustaviti okupaciju Ukrajine, ali nije uspio poraziti Rusiju, niti izgleda da to može i dovoljno želi učiniti, i postepeno se politički umara od pomaganja Ukrajini. Istok je strpljiv. I nemilosrdan.
