Osvrt na Veliki Gatsby Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu: Jedan od posljednjih repertoarnih odabira sada već bivšeg ravnatelja Baleta Ilira Kernija pokazao se maestralnim.
Balet Veliki Gatsby, u koreografiji i režiji Lea Mujića, praizveden je 7. studenoga 2019. u Slovenskom nacionalnom teatru u Ljubljani, dok je hrvatsku premijeru imao u sklopu 68. Splitskog ljeta, na Sustipanu 13. kolovoza 2022., a onu kazališnu 25. veljače 2023. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Jedan od posljednjih repertoarnih odabira sada već bivšeg ravnatelja Baleta Ilira Kernija pokazao se maestralnim, pridruživši se time nizu hitova zahvaljujući kojima je druga polovica ravnateljevog mandata ostavila znatno pamtljiviji dojam od one prve.
Iako je prilagodba kazališnom prostoru nudila scenografski bogatiju konstrukciju, Mujić se, neuobičajeno, odlučio za minimalizam (Stefano Katunar), sveden tek na barske stolove i stolice. No glamuroznu su dimenziju Fitzgeraldovog romana oživjeli zato kostimi (Manuela Paladin Šabanović), podjednako materijalima (baršun, saten, šljokice i slično), bojama (među kojima dominiraju zlatna, srebrna, bordo i crna) i krojevima (koji su jednostavni, ali, ovisno o primarnim obilježjima karaktera likova, seksepilni, elegantni, formalni i slično). Glazbeni su izbori napravljeni tako da odgovaraju vremenu radnje romana, njegovoj atmosferi i temeljnim situacijskim, relacijskim i/ili afektivnim određenjima glavnih protagonista. Znalačkim odabirom dijelova opusa Philipa Glassa, Leonarda Bernsteina, Georgea Gershwina, Louisa Prime, Samuela Barbera, Glena Millera i Georgea Whitefielda Chadwicka postignut je ukupan dojam osjećajnosti bez patetike i atraktivnosti bez pompoznosti.
Dvosatna baletna cjelina podijeljena je u dva čina, koja se sastoje od prologa, 15 slika i epiloga, a autor je i ovog puta za koreografsku polazišnu točku odabrao neoklasični baletni idiom, no uz znatne primjese slobodnog pokreta, charlestona, jazz dancea, gimnastičkih elemenata i pantomime. Dekadencija, odnosno rasap vrijednosti, plastično su ocrtani često naglavce postavljenim plesačicama u podrškama, širokom, žustrom i ekspresivnom gestom, kontrastiranjem stisnutih šaka i lepršavih kretnji ruku, slobodnim radom zdjelice, kontrakcijama iz visceralnog središta te širokim rasponom nogu (développé, raznoške, veliki skokovi i slično).
Iako Mujić u svojim baletima redovito nastoji dati što više prostora ansamblu, i malokad to čini tek monumentalnosti radi, ovog je puta od ansambla napravio gotovo zvijezdu predstave; osobito u prvom činu, u kojem osvaja energičnošću i ekspresivnošću, a u identičnim dionicama sinkroniziranošću i muzikalnošću. No ni sporedni likovi nisu ostali zakinuti za nekoliko izvrsnih minijatura. Najinventivniji su tretman, dakako, dobili glavni likovi: Nick Carraway u izvedbi Aarona Koka i Jay Gatsby u izvedbi Aubina Le Marchanda (izvedba: 25. ožujka 2023.), čije su kreacije zadivile tehničkom čistoćom, plesačkom zrelošću i izraženom osobnošću.
S druge strane, stječe se dojam da je ženski solistički kadar djelomično mogao biti i prikladnije odabran, i to iz redova hijerarhijski niže postavljenih plesačica, tim više što kompleksnost elemenata članica ansambla u nekim dionicama nije znatno manja od one solistica. Međutim, Mujić pri izboru nositelja glavnih uloga rijetko narušava kadrovsku piramidu, odnosno rijetko u prvi plan stavlja neočekivana imena. Stoga, kada ovog puta nije mogao računati na neke prvakinje splitskog HNK, potražio ih je izvan njega, izabravši prvakinju Sofijske nacionalne opere Martu Petkovu za ulogu Daisy Buchanan, i namijenivši joj nekoliko vrlo kompleksnih dueta, no na temelju čijih izvedaba nisu bili jasni razlozi njezinog izbora. Iako je sve zadano otplesala tehnički suvereno, to za spomenutu ulogu nije dovoljno jer je sve drugo neophodno izostalo: sceničnost, glumstvenost, šarm, sposobnost prilagodbe različitim stilovima (što je osobito dolazilo do izražaja u paru s Aubinom Le Marchandom, čija se izrazita ekspresivnost nalazi na drugom kraju izvedbenog spektra). Petkova je stoga ostavila dojam tek fah plesačice, i to relativno uske.
Optimalnu versatilnost nije pokazala ni Eva Karpilovska u ulozi Jordan Baker, koju je utjelovila korektno, ali ne više od toga. Iako je zbog izuzetne tehničke sigurnosti uglavnom prvi izbor za glavne uloge u klasičnim baletima, spomenuta uloga u Velikom Gatsbyju ne zahtijeva bravuroznu tehniku nego izrazitu ekspresivnost, čemu je Karpilovska samo djelomično udovoljila; odnosno, svoj lik nije uistinu posvojila, zbog čega je ostavila dojam da bi neka druga plesačica u njemu više zaživjela.
S druge strane, Matea Milas kao Myrtle Wilson, nakon nešto nesigurnijeg i ukočenijeg početka bila je, kao i obično, vrlo solidna. Dobivenu je šansu svakako opravdala, a s obzirom na to da je riječ o balerini čije su tehničke i ekspresivne mogućnosti znatnije nego što pokazuje njezin dosadašnji repertoar, šteta je što joj koreograf nije ukazao veće povjerenje, jer ju je lako zamisliti i u naslovnoj ulozi.
Unatoč ponekim izvođačkim manjkavostima, ovo je promišljena, dorađena i zaokružena predstava, na koju je publika često reagirala aplauzom na otvorenoj sceni i oduševljenjem na kraju. U regionalnim okvirima nema puno autora čiji su baleti konstantno umjetnički svježi i prepoznatljivi, koreografski sadržajni i slojeviti, te koji svoj uspjeh ne duguju autorovom prepisivanju ni vlastitih ni tuđih formula uspjeha, a usto redovito otvaraju prostor za profitiranje svima: solistima, ansamblu, kazalištu i publici. Mujiću to u pravilu polazi za rukom, a iznimka nije ni Veliki Gatsby, koji, uz Anu Karenjinu i Gospodu Glembajeve, pripada vrhuncu njegovog opusa prikazanog u Hrvatskoj.
