Možemo ovih desetak dana preživjeti ili proživjeti, smijući se kandidatima, navijajući za svoje, ružeći one druge, vodeći beskrajno isprazne, a utoliko zabavne razgovore, a možemo i tražiti one koji će nas, ako ne spasiti, a ono bar probuditi, prije nego bude prekasno.
Predizborna kampanja za Parlamentarne izbore je u punom jeku. Nepuna dva tjedna do „Dana D“. Po čemu su ovi izbori važni, možda i važniji od dosadašnjih? Jesu li uopće? Teško je reći, bar naizgled. Zemlja je vše od desetljeća u EU, još duže u NATO-u, također i u Schengenu iako se mora imati dokument na ulazu u Sloveniju. Zvuči i jeste pomalo dosadno, iz mnogo aspekata, a to može zavarati.
Ovo su prvi izbori otkad je na Kontinentu rat, ružan, mučan, prijeteći, nedalek. Znam da je u Ukrajini rat od 2014. ali je agresija Rusije pred dvije godine uzdrmala, protresla sve ono čemu smo se nadali na putu od „svog rata“ do željene Europske Unije. Gine se, ako ne blizu onda „ne tako daleko“, u bijegu od rata doselilo nam se preko dvadeset tisuća Ukrajinaca, cijene su skočile u nebo i samo se zajedničkim, EU novcima, drže koliko toliko pod kontrolom. Vijesti pratimo drugačije nego 2022, no teško je poreći da je situacija na bojištu loša i da nitko ne zna čega će sve biti.
U međuvremenu, na drugoj strani Mediterana, kako ime kaže, na bliskom nam Istoku, odvija se pokolj na koji nas nitko nije mogao pripremiti. Ako je rat u Ukrajini nepoznanica, kako se nositi s genocidom Palestinaca u Gazi i transformaciji po mnogočemu naprednog Izraela u – što točno? Suštu suprotnost samoga sebe ili logični nastavak, ostavimo dilemu za neki drugi put.
Loša je vijest ovdje u funkciji dobre, oba rata , moguće, nisu niti usporediva s nečim drugim što je već tu, mi to znamo ali nas nije briga. Klima se mijenja, za sada nepredvidljivo, uskoro samo – brutalno.
Da, ovo su zadnji izbori na kojima klima nije uopće tema. Govori to mnogo o nama samima, snazi poricanja, neinformiranosti, kompleksa manje vrijednosti.
Na idućim izborima ćemo možda sa sjetom gledati na ove, zapravo benigne svađe dvojice političara poput ovana na brvnu, na strančice, koalicije, želje za eksponiranjem, za moći, za novcem. Kako ćemo gledati na današnjicu, na doba kada trljamo ruke od dobre predsezone, uopće ne poimajući da turizam može i hoće nestati preko noći. Na doba kada nas deseci tisuća „uvezenih radnika“ (ima li smisla u ovome izrazu?) uče, kao malu djecu, da je Svijet puno veći, drugačiji, raznovrsniji od nas, da ćemo, ako budemo imali sreće, ugostiti stotine tisuća drugih nevoljnika pred sušama & poplavama. Ne budemo li imali sreće, nas će ugostiti netko drugi. Jednostavno je, samo ne mislimo o tome nimalo.
Dok su klimatske promjene i neočekivani ratovi – nije ih krivo istrebljivačkima nazvati, stvarno velike prijetnje (ugroze, ajmo se malo svađati oko jezika i drugih nebitnoća) koje uspijevamo potisnuti, žuljaju nas kamenčići.
U susjednoj Srbiji nasilje eruptira u društvu koje puca po šavovima, kako mi reče jedan pametan sugovornik od tamo nedavno : ”Vraća nam se nasilje koje smo izvozili.” Ne može to nikoga radovati, ne kada su žrtve djeca, ne kada se ubija one koji se braniti ne mogu, kada gromoglasni a smislom ispražnjen tam-tam tabloida udara tako da pojam javni prostor skoro i ne postoji.
A što mi radimo? Kako im pomažemo? Kako shvaćamo da ne može meni biti dobro ako je susjedu loše? Što poduzimamo da Ribnikar ostane izuzetak a ne najava pravila koje će se širiti ne pitajući za granice.
Ukratko, ovo su, moguće, zadnji mirnodopski izbori, na kojima se natječu i oni koji klimu samu negiraju a gdje tek neće njene promjene, koji bi se protiv ratova ratovima borili, koji glasove skupljaju tako da žene namjerno na liste ne stavljaju – pa nije im tamo mjesto.
Štogod bilo, neće se protresti ni brda ni miš, doći će ljepši dani pa ćemo u kavama uživati, snalaziti se kao i do sada, jamrajući ali i odrešito rješavajući teške izazove svakom novom pivom.
Glava u pijesku se to zove, nacionalni sport je to naš, to što imamo vrhunskih znanstvenika je njihov problem nije naš. Što su učili kada su mogli diplomu kupiti?
Stvari ipak nisu baš skroz beznadežne. Stasavaju nove generacije ljudi različitih svjetonazora kojima to nije smetnja. Vjerovatno pretjerujem ali se teško oteti dojmu da su korake od sedam milja napravile žene u Saboru, zajedničkim istupanjima, neovisno kojem dijelu političkog spektra pripadaju.
Tiho, kao neka usporena no neumitna plima dolaze pametni, školovani, s kičmom i vizijom, koji nisu otišli u Irsku već žele ovdje promjenu napraviti. Dolaze ljudi kojima pametni telefon nije vrhunac pameti već početak, točnije manje pomagalo a više poput notesa. Kvantna ih računala zanimaju, činjenica da više nismo, mi ljudi, jedina svjesna dominantna strana ove civilizacije (koje točno po redu?). Tu su, oko nas, ljudi koji znaju da je umjetna inteligencija preuzela i nastavlja preuzimati puno više toga nego smo sposobni čuti.
Ako nam i ne fali provincijskog duha, političkog otjelotvorenja „u se, na se i poda se“, imamo i pameti, briljantnih ljudi, koji znaju, ne žele više gledati propadanje društvenog tkiva jedne objektivno lijepe i resursima bogate zemlje.
Možemo ovih desetak dana preživjeti ili proživjeti, smijući se kandidatima, navijajući za svoje, ružeći one druge, vodeći beskrajno isprazne a utoliko zabavne razgovore a možemo i tražiti one koji će nas ako ne spasiti a ono bar probuditi, prije nego bude prekasno.
To se kako u psihologiji tako i u politologiji naziva isto – mogućnost izbora.
