Možemo li se organizirati da svakoj ambasadi najavimo proteste i posjete svaki dan, svakoj međunarodnoj organizaciji isto, svakoj državnoj instituciji još snažnije?
Uplašeni smo. Strah može biti paralizirajući ili mobilizirajući. To znamo, no kako iskoračiti u akciju?
S drugima, to pomaže, kao i raskrinkavanje samih sebe jer ne poduzimamo ništa. Uvjeravanje drugih da su u krivu, ljutnja na sve i svašta, njeno širenje, sati svađanja oko Pravedne Stvari, su ništa ili gore od toga, zavaravanje i ometanje promjene, akcije.
Sutra u srijedu 25.10.2023. je prvi protest, javno okupljanje povodom ove eskalacije nasilja na Bliskom Istoku koja nas je sve zatekla.
Tvrdimo da nije jer pogledavši unazad, mogla se očekivati, no zatečeni smo. To i nije tako loša vijest iako jest loša. Kako bi živjeli da smo znali da će jednoga dana, jedan od aktera, naglo poluditi? Da smo znali da će 7. 10. jedna cijela nacija proživjeti iznenada traumu Šoe?
Kako bi živjeli da smo znali – da će cijela jedna nacija osjetiti traumu poput Šoe kada za nekoliko sati, dana, Gaza bude zbrisana?
To se upravo očekuje.
Postoje, znam, naznake da se to neće desiti, no male su. Nadamo se da neće no što osim nade, koja ionako služi zaštiti vlastitog mentalnog zdravlja, poduzimamo?
Već čujem prigovore da je sutrašnji protest „trebao biti antiratni„, a ne podrška Palestini, „neutralniji„ jer se ovako „stavlja na jednu od strana„. Čujem takve i slične gluposti, u kojima uvijek ma zrnce smisla.
Što mi hoćemo?
Koliko se od nas stvarno zapitalo, kakvo bi nam rješenje donijelo mir.
Odsustvo straha, za početak, kod svih. Mogućnost života u dostojanstvu, kod svih. Komunikacija i suradnja među svim ljudima.
Najednom smo kod kuće, ovo jesu preduvjeti održivog mira. I kod nas i „tamo„ na Bliskom Istoku.
Kako to da onda zauzimamo strane? Pronalazimo tko je više stradao ili veću bol drugima nanio? Što ćemo s time?
Začiniti razgovor uz kavu ili prijaviti Međunarodnom kaznenom sudu?
Nije isto.
Uplašeni smo, nasilje koje je Hamas odabrao da postigne štogod su kanili postići, obara nas na koljena. Mora nas puknuti u stomak, inače nema nade za nas ako nam je svejedno.
Opravdavanje takvog nasilja je saučesništvo.
Razumjevanje je nužnost.
Odvojeni su pojmovi, ne kao noć i dan, skroz su odvojeni kao vatra i voda.
Moramo razumjeti da bismo mogli djelovati. Kad opravdavamo, tada druge podržavano u nasilju. Lagodna pozicija salonskih siledžija, iz naslonjača, ali još uvijek siledžija. Slabića.
Odmaknuti se od podjela na jedne i druge, na tumačenja kako vjera razdvaja, kako su jedni u pravu a drugi nisu, kako je međunarodna zajednica ovakva i onakva – dobar je početak.
Sagledati patnju ljudi koji se ne mogu braniti, koji nemaju oružje niti čine zlo, sagledati patnju djece, svih onih koji ne odlučuju u politici jer su slabi i marginalizirani, ne bi nam trebalo biti teško.
Prepoznavati obrasce propagande koja jest rat drugim sredstvima, moramo naučiti ako se smatramo pismenima. Sagledati svoju odgovornost već je izazovniji korak, samo za napredne, one koji tvrde da misle, da znaju misliti svojom glavom.
Tada se, dok činimo taj iskorak, susrećemo s nesposobnošću vlastitih vođa, političara, institucija. Suočavamo se da kao jedina članica EU koja je nedavno prošla ružan rat, nemamo niti jednu instituciju, instancu, javno tijelo čija je zadaća izgradnja mira, prevencija ratova.
Imamo Vojsku, Ministarstvo obrazovanja, imamo i Kaptol. Ostavljam svakome da procjeni koliko se oni uklapaju u ono što John Paul Lederach zove „izgradnja nenasilnog društvenog tkiva„, Lisa Schirch naziva „suradnjom koja jest građenje mira „ a Adam Curle „izgradnjom odnosa između svih a pogotovo bivših neprijatelja „.
Okrenimo se oko sebe i pogledajmo tko su mi / nam saveznici da prekinemo ovu prijetnju genocidom koji se zapravo već i dešava. Nema ih?
Zato ćemo odustati? Dobar izgovor zlata vrijedi.
Saveznici su svugdje oko nas, trebamo ih samo vidjeti, prići im, uključiti, potaknuti, probuditi, pogurati. Prostore bez nasilja stvaramo sami, pazeći na riječ, na stav, na ton, poštujući sebe i druge oko nas.
Teško li je? Okupiti ljude, što različitije to bolje, sjesti i razgovarati što nas muči, kako se s time nosimo, kako se možemo podržati. Tada smo već otvorili vrata – kako podržati druge, natjerati one moćne da djeluju, kako viknuti da je svaki čin nasilja uvreda i rana cijelom Svijetu.
Možemo li se organizirati da svakoj ambasadi najavimo proteste i posjete svaki dan, svakoj međunarodnoj organizaciji isto, svakoj državnoj instituciji još snažnije?
Da ste na vlasti pa da od vas svaki dan tisuće i hiljade građanki/a zahtjevaju svaki dan da im pokažete što ste baš vi napravili da ubijanja na Bliskom Istoku prestanu odmah – jer nas bole zbog crte koja je daleko pređena – zbog nečovječnosti koja isijava na sve strane, što biste napravili?
Biste li ignorirali zahtjeve da slijedite zapovijed Ne ubij! te njoj slične kao i Spriječi ubojstvo!
Nećemo znati dok ne probamo a ako ne probamo napraviti nešto bitno, zajednički, možda i kao ljudski lanac dva miliona ljudi dug 675 km na Baltiku 1989 .
Alternativa je prilično jasna.
Sjećate se kada su huligani tukli slabijega pred školom, a vi ste stajali po strani.
Davno je bilo? Ali osjećaj pamtite.
Danas je drugačije jer se to još i snima telefonima.
E, to je to.
Dovoljan je jedan da vikne: “Dosta ljudi! Prestanite!”
Iako će vjerovatnije to napraviti jedna, dvije – žene.
Dok muški kleče, stvarno ili figurativno.
