Programi fondovskog financiranja i projekti neprofitnih organizacija traju u diskontinuitetima, a intervali njihova trajanja i netrajanja ovise o količini birokratske neodgovornosti i ignorancije iskazane od slučaja do slučaja.
Što se zbiva s programom „Zaželi“?
To je u srijedu 19. siječnja zastupnica Dragana Jeckov u Saboru upitala ministra socijalne politike Josipa Aladrovića: „Program je u najvećem broju jedinica lokalne samouprave završio. Kada će započeti u 2022. godini?“
„U kontinuiranoj smo komunikaciji s Europskom komisijom, program se nastavlja i u sljedećem financijskom razdoblju“, odgovorio je Aladrović. „Vrlo aktivno radimo na premošćivanju jednog financijskog razdoblja do početka drugog. Program nije završen u većini jedinica lokalne samouprave, nego u dijelu njih. U svakoj od njih nastojimo pronaći alternativan način kako da se brinemo o starijim osobama koje su obuhvaćene programom. Brinemo također kako da zaposlimo one koje su na tržištu rada raspoložive za taj posao. Naći ćemo dakle neke kompenzacijske modele i vrlo brzo ih predstaviti javnosti.“
Jeckov je na to izjavila da je tek djelomično zadovoljna ministrovim odgovorom. „Očekivala sam više preciznosti“, rekla je. „Kompenzacijske mjere će obradovati korisnike i starije osobe koje su u nepovoljnom životnom položaju, a također i nezaposlene žene. Očekujemo vašu hitnu reakciju kompenzacijskim mjerama“, izrazila je zastupnica svoja očekivanja.
„Zaželi – program zapošljavanja žena“ odvija se u okviru Evropskog socijalnog fonda na osnovu preporuka o unaprjeđenju položaja žena na tržištu rada i zaštite prava žena. U osnovi, radi se o sredstvima kojima se financira rad žena u socijalno najpogođenijim jedinicama lokalne samouprave, i to prvenstveno na poslovima njege starijih i nemoćnih ljudi. Na službenim stranicama programa ističe se da je program usmjeren politikama zapošljavanja država članica EU s naglaskom na promociju socijalne uključenosti i suzbijanja siromaštva, „pogotovo uzevši u obzir da će se kao sudionice ovih aktivnosti uključivati žene koje su u nepovoljnom položaju na tržištu rada, a koje će skrbiti o starijim osobama i osobama u nepovoljnom položaju“.
Zamišljeno je da projekte, koji mogu trajati do trideset mjeseci, provode s jedne strane jedinice lokalne samouprave, s druge strane različite neprofitne organizacije, i jedni i drugi u obaveznom partnerstvu s centrima za socijalnu skrb i područnim uredima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje na svojem području, te u fakultativnom partnerstvu s crkvenim pravnim osobama i pravnim osobama registriranima kao ustanove. Projekti moraju biti namijenjeni zapošljavanju žena u nepovoljnom položaju na tržištu rada, s naglaskom na one koje su starije od 50 godina, s maksimalno srednjom stručnom spremom, zatim žene s invaliditetom, žrtve trgovanja ljudima, liječene ovisnice, žrtve obiteljskog nasilja i beskućnice.
Programom je bilo predviđeno zaposliti gotovo tri tisuće žena, i to na poslovima potpore i podrške te brige za gotovo dvanaest tisuća starijih osoba i osoba u nepovoljnom položaju u njihovim zajednicama. Predviđeno je i obrazovanje i osposobljavanje žena koje su u nepovoljnom položaju na tržištu rada za pružanje potpore i podrške starijima i drugim ljudima u nepovoljnom položaju u njihovim kućanstvima. Predviđena su i financijska sredstva za osiguranje materijalnih uvjeta, poput nabave higijenskih potrepština i pribora za održavanje kućanstava osoba za koje žene brinu, pri čemu se posebno navodi nabava bicikala (!). Projekti se, navedeno je na službenoj stranici, provode u teško dostupnim područjima poput ruralnih sredina i otoka te u područjima u kojima su stopa nezaposlenosti i stopa dugotrajne nezaposlenosti viša od hrvatskog prosjeka. Međutim, provode se i u nešto razvijenijim dijelovima zemlje, recimo u Zagrebu, pod nazivom „Zaželi za Zagreb“, za čije je potrebe osnovana i posebna internetska stranica.
Na njoj doznajemo da se aktivnosti u hrvatskom glavnom gradu odvijaju na području Novog Zagreba, Brezovice, Gornjeg grada–Medveščaka, Črnomerca i Podsljemena s prigradskim naseljima. U Zagrebu je, naime, evidentirano preko 27 500 nezaposlenih žena, od kojih je 4 500 starijih od 50 godina i profesionalnim kvalifikacijama zadovoljava postavljene kriterije. Programom „Zaželi“ na zagrebačkoj je razini zaposleno više od 50 žena, a marljivi su gradski ili državni službenici došli do podatka da se radi o nešto preko 1 posto pripadnica ciljne skupine. „Osim otvaranja mogućnosti za 53-56 žena/osoba (53 žene pripadnice ciljane skupine se zapošljavaju na poslovima pružanja usluga korisnicima, a 13.200 radnih sati što je ekvivalent 3 osobe u punom radnom vremenu za 30 mjeseci trajanja Projekta, nedefiniranog spola, dobi i obrazovanja se zapošljavaju na administrativnim poslovima i poslovima vođenja projekta i monitoringa sa napomenom da je za zapošljavanje za obavljanje ovih poslova relevantan kriterij jedino i isključivo kompetencija i sposobnost efikasnog obavljanja obaveza)“, rečenica je sa službene stranice „Zaželi za Zagreb“ koju smo proglasili najvrjednijom citiranja.
Na službenoj stranici zagrebačke franšize programa „Zaželi“ upao nam je u oči i zanimljiv detalj, da njezini kreatori i kreatorice starce i starice u socijalnoj potrebi nazivaju „sretnim korisnicima“. Iskreno bismo im poželjeli komadić takve sreće.
Za ukupan program „Zaželi“ na ponudi se u startu bilo našlo nešto preko 400 milijuna kuna, pri čemu svaki projekt koji prođe na natječaju dobiva između 900 tisuća i 10 milijuna. Aladrović ne propušta priliku da se pohvali kako je dosad u program uloženo nekoliko puta više od tih 400 milijuna – preciznije, tvrdi, uloženo je 1,8 milijardi. I onda je, krajem 2021. godine praktički sve stalo.
Aladrović je još ljetos tvrdio kako će „učiniti sve“ da osigura sredstva i u sljedećem financijskom razdoblju, „tako da će treća faza sigurno biti prisutna od 2021. do 2027. godine“. Sada, u siječnju 2022. nastupio je prekid u tom šestogodišnjem kontinuitetu. Stalnost i neprekidnost epiteti su koji pripadaju jedino ministrovim obećanjima, pa je tako prekjučer u Saboru najavio skori izlazak u javnost s „nekim kompenzacijskim modelima“.
Zastupnica Dragana Jeckov u razgovoru za H-Alter upozorava da novo programsko razdoblje „Zaželi“ još nije započelo i da bi vremenski jaz između prethodne i buduće faze programa mogao potrajati šest mjeseci do godinu dana. Kompenzacijskih modela još nema na vidiku, što se odražava i na životne uvjete žena – socijalnih slučajeva koje bi u okviru programa trebale biti zaposlene, kao i na životne uvjete starijih ljudi – socijalnih slučajeva za koje bi žene – socijalni slučajevi trebale brinuti. Jeckov ipak vjeruje da će se nešto „sigurno poduzeti“, smatrajući da je razuman rok za stavljanje na snagu kompenzacijskih modela – dva mjeseca. U procjene ukupne količine financijskih sredstava koje bi država za trebala izdvojiti vlastitih sredstava za premošćivanje dvaju „Zaželi“-faza zastupnica se nije željela upuštati, odgovorivši samo da ukupna sredstva ovise o duljini perioda koji će biti potrebno premostiti. Ona ipak naglašava da je program izuzetno važan za ruralne krajeve u kojima žive pripadnice i pripadnici srpske nacionalne manjine i zato se nada da neće nastupiti ozbiljniji zastoj.
Međutim, ovo društvo ima već dovoljno iskustva s „projektnim financiranjem“ različitih aktivnosti, od socijalnih i humanitarnih do kulturnih, da bismo morali znati kako je “povremeni zastoj“ tu prirodno stanje stvari. Programi fondovskog financiranja i projekti neprofitnih organizacija traju u diskontinuitetima, a intervali njihova trajanja i netrajanja ovise o količini birokratske neodgovornosti i ignorancije iskazane od slučaja do slučaja; s druge strane i usprkos tome, žene 50+ imaju nezgodnu potrebu da svakodnevno nešto pojedu, a njihovi štićenici starije dobi imaju potrebu za svakodnevnu njegu. Naposljetku, što bi se s jednima i drugima trebalo dogoditi nakon 2027. godine koju Aladrović, želeći nas utješiti, navodi kao godinu do kada će program zapošljavanja žena „Zaželi“ zasigurno biti na djelu?
Svi ti silni milijuni kuna koji su pribavljeni iz ESF-a ustvari ne služe prilagođavanju sustava kako bi ljudi u radnoj dobi mogli imati redoviti posao s redovitim prihodima, ljudi u umirovljeničkoj dobi zaslužene penzije koje im osiguravaju pristojan život, a ljudi s invaliditetom odgovarajuće naknade i, po mogućnosti, odgovarajući posao. Hrvatska je prije tridesetak godina konstituirana kao država koja „jamči socijalno blagostanje“ (btw. i „kulturni napredak“), i koja je prije svega „demokratska“ i „socijalna“. Tim riječima, naime, završava deklaratorni i započinje normativni dio njezina Ustava. Međutim gotovo od samoga osnutka ona se, u skladu sa svjetskim trendovima izvlači iz svojih socijalnih obaveza, a relativno odnedavno, koristeći i međunarodne socijalne fondove za svaljivanje tereta na neprofitne organizacije.
„Cijela namjera Europskog socijalnog fonda je da se usluge prebace s države, na organizacije civilnog društva ili na same pojedince i pojedinke“, rekla je nedavno Valerija Barada, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Zadru, u razgovoru za Vox Feminae. „Upravo je Zaželi jedan od takvih programa. Postoji cijeli niz financijskih linija koje su usmjerene na pružanje socijalnih usluga i ono što je problem u svemu tome jest da – upravo zato što se radi o europskim programskim linijama koje funkcioniraju projektno – ne predstavljaju sustavna rješenja.“
Ona upozorava i da „Zaželi“, gura žene natrag u tipične tradicionalne, patrarjahalne rodne uloge umjesto da im pomogne u socijalnoj promociji i afirmaciji.
Zastupnica Dragana Jeckov o guranju u tradicionalne uloge ima ipak drugačije mišljenje: „Program ‘Zaželi’ ima elemente edukacije i osposobljavanja. On ne vraća žene u patrijarhat, ne bih se s time složila.“
I doista, dijeli(la) se lova i za „obrazovanje i osposobljavanje žena iz ciljanih skupina koje će pružati potporu i podršku starijim osobama i osobama u nepovoljnom položaju“. Tako crno na bijelo piše na ESF-ovoj službenoj stranici. Pretpostavljamo, NKV radnicama o tome kako onemoćalima da dodaju gusku.
