Buddy Huffaker, izvršni direktor Zaklade Alda Leopolda: „Pokušavamo pokazati kako izgleda egzistirati na komadu zemljišta bez da ga devastiramo kroz vrijeme.“
Prošli je mjesec u Zagrebu po prvi puta izlagao jedinstven gost predavač, izvršni direktor Zaklade Alda Leopolda iz Sjedinjenih Američkih Država, Buddy Huffaker, u sklopu edukativnog ciklusa bioetičkog utorka na tribini pod nazivom „Aldo Leopold i etika zemlje: refleksije u suvremeno doba“. Kapitalno djelo autora Alda Leopolda (1887. – 1948.) „Ljetopis pješčanog okruga“ – prkoseći specističkoj hijerarhizaciji – redefinira elemente kulture upisane u ono prirodno i međuovisnost položaja čovjeka i neljudskih bića smješta u biotičku zajednicu: „Zemlja nije puko tlo, ona je fontana energije što protječe kroz krug tala, biljaka i životinja.“ (*Leopold, 1949:216)
Priznavanjem inherentne vrijednosti svih živućih organizama, revolucionarni zeleni svjetonazor zadaje udarce krizama uzrokovanim antropogenim čimbenicima. Kao platforma za produkciju svježeg znanja i inkorporaciju holističkih načela u svakodnevnim praksama, Zaklada aktivno unapređuje rad najdražeg nam mislioca, a više o glavnim sastojcima iz etičke kuhinje – o samim korijenima iz kojih su niknula počela moderne ekofilozofije i mnogih ekoloških pokreta – donosimo u razgovoru s Huffakerom.
Vidim da ste u Wisconsinu izrazito fokusirani na zaštitu okoliša i održavanje bioraznolikosti. Opišite ukratko vaš intenzivan angažman.
Zaklada posjeduje i vodi mjesto gdje je 1930-ih obitelj Leopold kupila zapuštenu farmu i kasnije je obnovila na ekološki prikladan način. Ova nacionalna povijesna znamenitost privlači ljude iz cijelog svijeta kako bi posjetili lokaciju koja je inspirirala Ljetopis. Obavljamo aktivnosti vezane za očuvanje prirode, brinemo o krajoliku te organiziramo interpretativne programe s naglaskom na promoviranje Leopoldove posebne ideje. Koncept etike zemlje okreće se prema prihvaćanju činjenice da nismo odvojeni od prirodnog svijeta. Potrudimo li se proširiti tumačenje pojma „zajednica“, jednaku razinu brige i obazrivosti – poput one rezervirane za naše prijatelje i obitelj – možemo ekspandirati i na floru i faunu. Dakle, pokušavamo pokazati kako izgleda živjeti izazov koji je artikulirao Aldo Leopold, tj. egzistirati na komadu zemljišta bez da ga devastiramo kroz vrijeme (stanoviti eksperiment čovječanstva općenito).
Vaš Centar je prostor gdje se teorija provodi u praksu (razvijajući se paralelno s ekološkom paradigmom). Recite nam nešto više o naslijeđu Leopoldovih i kako je ono utjecalo na vas?
Odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi intervju za sebe. Došao sam u trenutku kada se Zaklada postavljala na noge. Leopold je imao petero djece (svi su bili znanstvenici, te tople i velikodušne individue). Najstarije je umrlo prije nego što sam krenuo s radom, tako da sam upoznao ostale, a njegovu kćer Ninu smatram svojom mentoricom. Imao sam predivnu priliku učiti o filozofijama njezinog oca direktno od nje, te je golema čast nastaviti to sve. Bili smo centar misli prije izgradnje fizičkog centra unazad 15 godina – reprezentirajući održivi dizajn i razvoj, napravljen je od drva koje je obitelj posadila kada je preuzela imanje. Zato je stvarno cool reći: „Počeli su uzgajati našu gradnju pred 80 godina.“
Svaki se put pri nadogradnji konstrukcije nastojimo osvrnuti na novu tehnologiju – tako zamišljamo postepen rast Centra, s težnjom da funkcionira kao objekt gotovo nulte energetske potrošnje s minimalnim otiskom. Kompostiramo otpad i štedimo vodu, prelazimo na električna vozila te sa solarnim panelima proizvodimo potrebnu energiju – a to što nam pomaže u učinkovitijem upravljanju može se primijeniti svugdje u svijetu.
U ožujku ste posvetili tjedan njegovom nauku.
Svrha tog događaja jest zapravo nadilaženje Leopoldovog djela – njegov rad je temeljna pozadina, a ostali provlače te vrijednosti kroz razne kontekste. Obuhvaćen je kompletan spektar etike zemlje, uključujući domorodačke kulture, druge etničke perspektive i sl. Tijekom korone postali smo viralni, pri čemu je stvaranje virtualne zajednice oko dubljih diskusija o zaštiti okoliša još jedna stavka. Svi zainteresirani lako mogu gledati te programe, sada dostupne online.
Kako se oblikovala protoekološka misao?
Leopold je predavao na fakultetu kada je odlučio kupiti seoski posjed. Odjednom, on je bio taj koji je morao saditi drveće i uređivati pašnjake. Tako je počeo uviđati da profesori sami neće formirati dovoljno popularan stav da bi se promijenio sustav. Iskustvo na farmi – od jače osviještenosti o tome kako zemlja diše i kako se brinuti o njoj do otkrića da ima i za ispričati priču – nagnalo ga je da napiše knjigu koja je mogla transcendirati sveučilišne okvire i doseći čitateljstvo iz ostalih područja.
Pronalazimo li tragove kršćanske koncepcije u Leopoldovom etičkom modelu?
Nije se profesionalno bavio filozofijom. Opsežno je čitao i naporno radio s ciljem koherentnog komuniciranja svojih ideja. Što se tiče religije, odrastao je u kršćanskoj porodici. Nije bio pobožan, ali moguće je u njegovim zapisima locirati ritam i uzorke Biblije na neki način. Kćer ga je često opisivala kao najspiritualniju ličnost koju je ikada upoznala – bez da je išao u crkvu. Zračio je dozom mističnosti (u smislu mudrosti i magičnosti) koja je poticala iz znanosti, a ne iz religijske tradicije.
U viziji sinergijskih interakcija između ljudi i Zemlje pratimo i boom integrativnog pristupa. Ima li ona određene mane?
Pojedinci žele znati što bi točno trebali činiti, a Leopold ne nudi nužno izričite preporuke – primjerice, bismo li trebali voziti manje, jesti vegansku hranu, reciklirati plastiku, itd. To bi mogao biti nedostatak. Pretpostavljao je da, uz osiguravanje mehanizama s korektnim pravilima djelovanja od strane vlade, vlastite odgovornosti proizlaze iz čovjekove nutrine. Ipak, valja sveobuhvatno razumjeti relaciju prema svijetu želimo li implementirati prava rješenja.
U drugu ruku, ujedno je to i razlog zašto je on dandanas relevantan – iščitavamo ga i rekalibriramo u smjeru praktičnom za suvremeno doba. Recimo, u jednom eseju u knjizi govori da nas okolnosti u gradu mogu naučiti istim lekcijama kao i divljina. Divlje životinje i divlja mjesta bili su Leopoldova strast, ali opet, držao je da osoba može biti povezana s prirodom i u urbanom okruženju.
Da zaključimo teorijsku interpretaciju, prokomentirajte fluidnost u Leopoldovoj filozofiji.
Pružajući općeprihvaćeni vokabular u inicijativi da ujedini sve u skrbi o okolišu, bio je među prvim piscima isprofiliranim dvojakom ulogom – onom znanstvenika i onom pjesnika. Motive je satkao od emotivnog momenta i znanstvenih aspekata realnosti. Svatko može biti pozitivan nositelj promjene, a dužnost je na nama da pokrenemo stvari. Pomalo sam romantičan u tom segmentu. Citirat ću Leopolda i rečenicu s kraja njegovog života: „Iako je situacija beznadna, to nas ne bi smjelo spriječiti da damo sve od sebe.“
Smatrate li da tu leži rješenje za probleme moderne civilizacije?
Očito, to nije tako jednostavno, ali nisam siguran gdje bismo drugdje tražili odgovore. Čovječanstvo je toliko transformiralo naš planet da antropocen predstavlja ogroman generacijski izazov. U svojoj definiciji, utjelovljuje društvenu strukturu moći bez poštovanja prema Zemlji i bez poimanja njezinih potreba (čak niti onih naših, istinski neophodnih za preživljavanje).
Većina ljudske povijesti sadrži te nesretne – i ponekad užasavajuće – prikaze loših i nepoštenih odnosa, bilo da je riječ o različitim rodovima, rasama ili vrstama. Ove disfunkcionalne veze zrcale se u interakciji sa zemljom; nezdravost zemlje reflektirana je u socijalnoj nepravdi. Ako bismo uspjeli kreirati etiku brige za svekoliki život – sve ljude, svu floru i svu faunu – onda bi se neke od tih nepravdi adresirale, razriješile i idealno, eliminirale.
