Pjesništvo, a i biografije ovih pisaca uvijek su bunt, pišanje po građanskim normama. Žestoka kritika upućena američkim vladama, grubošću prohibiranih riječi, ukazuju na krivca. Bili su direktni u iskazivanju kritike, odnosno osobnog osebujnog domoljublja. Godine 2021. Boris Dežulović je napisao tekst pod naslovom Jebo vas Vukovar. Tek ove godine ne treba braniti njegov domoljubni narativ, svima je, nadam se, to došlo do mozga.
Za vrijeme moje čitalačke gladi u dobi od petnaest, a tada je u Sjedinjenim Državama objavljen Kerouacov roman On the Road, hranio sam se, s malo kriterija, meni dostupnim knjigama, jer u mjestu u kojem sam živio nije bilo javne knjižnice. A odbijajući kriteriji bili su nametnuta politika i nerazumljiva znanost bilo društvenog ili prirodnog usmjerenja. Između tada čudnih knjiga u našoj kući je bila John Dos Passosova 42. paralela, za koju mi je trebalo više tjedana čitanja, više dana razmišljanja o nepoznatom piscu i sadržaju donesenom na nov način, zbog kojeg sam se morao vraćati na već pročitane stranice. U to vrijeme nikakvu enciklopediju nisam niti vidio, a kamoli imao mogućnost da pronađem objašnjenje za kakav pojam.
Unatoč tomu mogu reći da sam već tada o životu znao sve, možda mi je najviše manjkao osjećaj dimenzija prostora i vremena u prozi koju sam čitao, iako sam tada već vidio otvoreno more, visoki Triglav i veliki grad Zagreb. Ali prostori koje su otvarale knjige bili su nedokučivi.
Zbog toga se i danas pitam o toj 1957. i Kerouacovu romanu i pretpostavci da mi je bio dostupan u prijevodu, kamo bi me odveo otvoren put u slobodu, u avanture, seks i drogu.
Ne pišu samo pisci, postoji uzrečica da život piše romane. Tako se i meni događalo ulaženje u život postupno na ivici psihodeličnog, na granici zakonitog. Bio sam ograničen prometnim znakovima života, iako sam već davno odbacio misao kao grijeh. Ubij me, ali mi dopusti da vidim Pariz, pojedi me kao Seljana, ali mi daj da doživim džunglu, strijeljaj me kao izdajicu, ali mi dopusti da doživim ljubav. A svi ti grijesi, užitaka i boli Na cesti nisu normativi po kojima su uređena društva, iako su i ti normativi često u opreci među različito, religijski ili politički, ustrojenim državama. Zbog toga i postoji književnost i njezina fikcionalnost shvaćena po potrebi, najčešće u sporovima, kao dokument.
Koncem pedesetih Jugoslavija je odškrinula vrata državnih granica svojim građanima, pa se počelo putovati i moglo se s putovanja unijeti i knjige. Naši disidenti su bili na indeksu zabranjenih, ali Jacka Kerouaca i njegovu knjigu On the Road mislim da nitko od carinika ne bi niti zamijetio. Građani koji su koristili Englesku ili Američku čitaonicu u Zagrebu mogli su biti informirani o knjizi čitajući recenzije, a da li je bila prisutna sama knjiga na policama, možda bi se moglo istražiti.
Uglavnom, trinaest godina od prvog američkog izdanja, 1971. godine pojavilo se u nakladi Zore prvo hrvatsko izdanje knjige On the Road, pod naslovom Na cesti, u prijevodu Nade Šoljan. Kako sam tada radio u knjižari, savjetovao sam da se naruči dovoljan broj primjeraka od kojih sam jedan odmah posudio i pročitao ne čekajući da ih knjižnice obrade. Jednom tjedno sam imao zadatak da u sat vremena informiram zaposlene knjižare o novopristiglim knjigama, pa sam govorio i o ovoj knjizi. Potom su krenule usmene preporuke, i pisane recenzije. Rezultat vidim i danas.
U Knjižnicama grada Zagreba postoji jedan zaštićeni primjerak u Knjižnici Božidar Adžija, a jedan dostupan u Knjižnici Sesvete. Zatim je ponovljen isti prijevod knjige u nakladi Targa 1997. a za koprivnički Šareni dućan konačno je objavljen novi prijevod Nade Furlan Zaborac 2008. godine. Kad kažem konačno, mislim na težak prevoditeljski zadatak Nade Šoljan, jer je i hrvatski jezik kasnio s razvojem žargona korištenog u miljeu romana koji nama nije bio svakidašnji. Usporedbu nisam mogao napraviti jer mi je izdanje iz 1971. trenutno nedostupno, ali i nije to toliko važno. Uživao sam čitati novi prijevod.
Cijena prvog izdanja Kerouacove knjige, ovisno o posveti autora i očuvanosti, dostižu svotu od oko 30.000 US$, a svitak rukopisa, prodan na aukciji:
KEROUAC, Jean Louis Lebris de (“Jack”), 1922-1969. Typescript scroll of On the Road (published 1957), comprising the first draft of the definitive Beat Generation novel, the working draft from which the published novel derives. Typed by Kerouac in New York City in a 20-day marathon between April 2 and 22, 1951.
Price realised USD 2,426,000
Kerouacov manuskript postigao je najvišu cijenu plaćenu ikad. Na drugom mjestu slijedi ga Kafkin Proces.
Ako bih radio usporedbu, plaćen je nešto manje od pet dijamantnih ogrlica prema karatima jedne koja je nedavno dospjela u Hrvatsku.
Rukopis, tipkan u svitku, iako je u privatnom vlasništvu, kao narodno dobro povremeno se pojavljuje na izložbama u velikim američkim bibliotekama, a prije nekoliko godina bio je izložen u The British Library u Londonu.
Kad već pišem o prijevodima moram dotaknuti i dva prijevoda knjige pripadnika Beat generacije, američkog književnika, koji je davno prokrstario ovim prostorima osobno. Jedna od najznačajnijih knjiga ove generacije je Goli ručak Williama S Burroughsa. Po sjećanju čini mi se da je to bilo davno, ali činjenice govore o 1986. godini. Nakladnik Prosveta iz Beograda pokrenula je Biblioteku Erotikon, izlazila je po kolima, u kojoj se uz renomirane naslove, pa i zabranjivane kroz povijest, našla i Burroughsova knjiga. Srpski prijevod potpisala je Dragana Mašović, a što ovdje želim istaknuti je redaktura prijevoda Aleksandra Saše Petrovića. Danas, četvrt stoljeća od čitanja ove knjige, detalja se ne sjećam. Gradska knjižnica Zagreb ne posjeduje niti jedan primjerak ove knjige. Pet Zagrepčana trenutno čita Goli ručak, posuđene iz knjižnica, u nakladi Šarenog dućana iz Koprivnice tiskanoj 2000. Vjerujem da tomu pridonosi bravurozan (nenadjebiv bi bila prava riječ po Burroughsu) prijevod Borivoja Radakovića. Iako je Radaković uložio veliki trud, po mojem mišljenju, užitak je biti prevoditelj jednog od autora romana koji po Timesovoj listi spada među 100 najboljih romana pisanih na engleskom jeziku u razdoblju 1923-2005.
Prvo izdanje Naked Lunch tiskano je u Parizu, naklada Olympia Press, 1959. godine. Da bih približio čitateljima značenje pariškog izdavača navest ću objavljene pisce u Olympia Pressu koji su danas velika imena književnosti: Vladimir Nabokov, Samuel Beckett, Henry Miller, Georges Bataille, i mali dodatak: prvo izdanje Burroughsove knjige Naked Lunch dostiže cijenu oko 25.000 US$.
Kako je cijela Beat generacija okupila istomišljenike na literarnom stvaralaštvu, koje se dopunjavalo likovnim eskapizmom i radovima, pa i izvođačkim nastupima, ostavština im je predmet za interdisciplinarna istraživanja.
U našem susjedstvu, Kunsthalle u Beču 2012. i Mednarodni grafični likovni center u Ljubljani priredili su 2013. godine izložbu Cut-ups, Cut-outs: The Art of William S. Burroughs. Kako Ljubljana nije daleko, izložbu su pogledali i znatiželjnici iz Zagreba, pa sam tako i ja dobio obiman katalog ove izložbe.
Treći sudionik Beat generacije, koji je osobno, najvećim razlogom zbog prijateljstva s Vojom Šindolićem, bio prisutan na tadašnjim našim prostorima je Allen Ginsberg.
Ali, ulazeći u svijet knjiga, često elitističkih ili dvojbenih prosudbi bilo političkih ili estetskih, iz nekih razloga Beograd je imao primat. Za zakonodavne propise u Hrvatskoj, nikako nemojte kriviti Jugoslaviju ili Srbiju. Ovisilo je to samo o nama, bar što se tiče nakladničke i knjižarske djelatnosti. Privatno je u Hrvatskoj knjigu mogao objaviti samo autor, a prevoditeljski rad nije bio prihvaćen kao autorstvo. Po hrvatskim zakonima, tek pod kraj osamdesetih dana je mogućnost otvaranja privatne knjižare, ali uz ograničenje da u mjestu otvaranja ne postoji druga knjižara. U to vrijeme privatne knjižare su bila okupljališta beogradske elite. Tako sam imao priliku upoznati Borku Pavičević, Jovana Ćirilova, Miru Glavurtića, Vladislava Bajca, Dragoša Kalajića, Slobodana Mašića i da ne nabrajam dalje.
Ovo kratko objašnjenje geneza je slučaja, da je 1979. godine na tada srpskohrvatskom jeziku objavljena antologija Pesnici bit generacije u prijevodu i privatnoj nakladi Vladislava Bajca i Voje Šindolića koju smo mogli prodavati i u Zagrebu, ili je bar vidjeti.
Zapise o boravcima Allena Ginsberga u tadašnjoj državi nalaze se u intervjuima koje je s Ginsbergom vodio Vojo Šindolić, a dostupni su na internetu. Upravo čitam Šindolićev prijevod Ginsbergovih pjesama Kozmopolitski pozdravi, HDP, Zagreb,2017. u koju su uvrštene i pjesme napisane u Dubrovniku.
O boravku pjesnika Allena Ginsberga u Zagrebu dokumentira pozivnica DKH za razgovor u predavaonici Muzejskog prostora na Jezuitskom trgu u četvrtak, 28. kolovoza 1986. u 11 sati, a istog dana poziva na Književno veče u 19 sati u Lapidariju.
Tako je dobitnik Zlatnog vijenca na Struškim večerima poezije, proveo dva dana u Zagrebu obilazeći republičke centre bivše države.
Tko je bio Allen Ginsberg, a pomalo se odnosi i na ostale bitnike, predstavit ću ga citatom:
„Koju godinu kasnije gledao sam pjesnika na američkoj TV. Nosio je dugu bradu i nekakvu harmoniku, pjevao je u studiju Dicka Cavetta i Johnnyja Carsona. Bio je javni lik, kulturna i pop-ikona. Išao je pod vodećeg pjesnika Beat-naraštaja, okupljao oko sebe i slikare usporednog pop-arta. Da, Ginsberg je bio veći od pjesništva, bio je buntovnik bez razloga kome je nedostajala vizualna karizma Jamesa Deana.“ (Željko Ivanjek: Allen Ginsberg: Umjetnički ‘Krik’ za ljudskom slobodom, Jutarnji list, 17. travanj 2006.)
Moj nauk o knjigama kretao se od književne produkcije u knjižarama i zagrebačkim antikvarijatima, pa se postupno upotpunjavao na putovanjima koje mi je otvaralo šire prostore koje nisam mogao naći u Zagrebu. Učio sam na katalozima pojedinih antikvarijata i aukcija. Vrlo rijetko sam zapazio neko izdanje City Light Books iz San Francisca i istoimene knjižare kao središnjice bitnika. Vidio sam slike knjižare izvana, iznutra i jednu ili dvije knjige na ekskluzivnom antikvarnom sajmu u Stuttgartu.
Doživio sam i vrijeme računala, dostupnih informacija i videa. I upoznao Generaciju.
Zahvaljujući danas pokojnom pjesniku i slikaru Željku Premerlu, mogao sam u dijelu njegovog prostranog stana imati svoj apartman, u njemu svoju malu biblioteku, i duže boraviti u Amsterdamu. To je bio moj magisterij ili čak doktorat na knjigama. Štošta se u Amsterdamu od tada promijenilo nauštrb izdavačke i knjižarske djelatnosti, ali na tradiciji se uvijek može nešto održavati i graditi novo.
Iako nisam bio u Amsterdamu nekoliko godina, nadam se da se još uvijek u zadnjem tjednu kolovoza održava tjedan kulture kojim se najavljuje sljedeća sezona jesen-zima. U centru grada odabrane su ulice za štandove s knjigama na kojima se prodaju nove knjige, a često sami autori potpisuju svoje primjerke. Na Museumpleinu su šatori u kojima se daju predstave, održavaju se koncerti, a iznenade i skulpture postavljene u gradu na neočekivanim mjestima. Mojem kvartu tada je gravitirala tržnica u Ten Katrnstraatu. Kako je i taj kvart bio uključen u Tjedan kulture, nije me iznenadilo da su na tržnici bili postavljeni štandovi s knjigama.
Ne mogu to zaboraviti. Subota je. Najveća gužva. Zapanjen, stojim ispred štanda i ne vjerujem svojim očima. Po prvi put u životu ne gledam knjigu, dvije. Sve je u znaku naklade City Lighta. Uzimam knjigu, pogladim je, vraćam, uzimam drugu, i tako gotovo do kraja. Dugo držim u ruci Ginsbergov The Howl i konačno je vraćam na mjesto. Nadao sam se da ću vidjeti i On the Road, iako Kerouacova knjiga ima drugog nakladnika. Bila bi to prilika da ju držim u ruci li bar vidim.
Upravo sam htio upitati vlasnika štanda za Kerouacovu knjigu, a vidio sam Allena Ginsberga, nekoliko godina poslije njegove smrti, kako mi se približava u invalidskim kolicima. Lice, naočale, kosa – isti Ginsberg. Približio je kolica na kojima su nedostajali donji ekstremiteti tijela, do štanda. Nadam se da nisam odavao zbunjenost njegovom pojavom, a on je, vidljivo, bio iznenađen znatiželjom koju sam pokazao prema izloženim knjigama. Da započnem razgovor, poslužio sam se Kerouacom. Upitao sam ima li On the Road. I dodao da nikada nisam vidio odjednom toliko knjiga Beat generacije na jednom mjestu.
Ima Kerouaca, ali ne ovdje. Poslije razgovora o profesiji kojom se bavim i znatiželji, upitao me otkuda sam.
„Zagreb“, odgovorio sam.
„Bio je to lijep grad, bila je to lijepa zemlja. Preživio sam, kako vidite, to putovanje. Putovali smo u Indiju kombijem i doživjeli prometnu nesreću. Rastao sam se od prijatelja. Tragično.“
Pričao mi je o svojim knjigama, o posvetama autora, uključujući i Kerouaca i njegovu knjigu On the Road, koje nisu prikladne za izlaganje na vanjskim sajmovima i od kojih se ne rastaje.
Zbog toga me je pozvao da ga posjetim kod kuće i da zajedno razgledamo knjige. Bila je subota, a za sutradan sam imao avionsku kartu za Zagreb. Pružio mi je ruku na rastanku, vjerujući, kao i ja, da ćemo se ponovno sresti. Nakon ovog susreta, u prvoj dekadi ovog stoljeća, nismo se nikada sreli. Ako mi se ukaže prilika putovanja u Amsterdam i susreta s antikvarima na trgu Spui petkom, raspitat ću se o Ginsbergu kojeg sam neočekivano sreo na neočekivanom mjestu.
A 2022, kasna jesen ili početak zime. Za ponovni susret s bitnicima i Allenom Ginsbergom mogu direktno zahvaliti prijatelju iz Varaždina, a posredno ravnatelju Gradske knjižnice i čitaonice Metel Ožegović Mariju Šoštariću i voditelju nabave Željanu Čeču koji su, pretpostavljam, odobrili da se kao nezanimljiv i neobrađen, iz neke donacije izdvoji prvi broj časopisa Residu, tiskan u Ateni 1965. nakladnika Daniela Richtera (starijeg n.a.) koji je oblikovao korice i priložio dva likovna priloga. Jedan od njih me podsjeća na crtež našeg Alberta Jordana, odnosno pjesnika Drage Ivaniševića koji je pseudonimom potpisivao likovne radove. U literaturi se ovaj bitnički časopis razvrstava i u psihodelični nadrealizam. Pitao sam prijatelja zbog čega je odabrao i meni darovao Residu.
„Pa vidio sam da je neobičan i mislio da je zanimljiv i po sadržaju.“
„A cijena?“
„5 (pet) kuna.“ (0,66 eura)
U sebi sam pomislio kako bi ti ljudi, da im damo priliku, lako rasprodali ostatak Hrvatske.
Ovaj časopis se prodavao na poetskoj priredbi američkih bitnika i njihovih europskih gostiju The International Poetry Incarnation, u The Royal Albert Hallu u Londonu 11. 6. 1965.
Događanje je organizirala Barbara Rubin, a prisustvovalo je 7.000 ljudi, uključujući Indiru Gandhi. Na internetu se može pogledati dio snimljene priredbe.
Sudjelovali su pjesnici:
Pete Brow, William S. Burroughs, Gregory Corso, John Esam, Harry Fainlight, Lawrence Ferlinghetti, Pablo Fernández, Allen Ginsberg, Spike Hawkins, Anselm Hollo, Michael Horovitz, Ernst Jandl, Paolo Lionni, Christopher Logue, George MacBeth, Tom McGrath, Adrian Mitchell, Dan Richter, Alexander Trocchi, Simon Vinkenoog, Andrei Voznesensky.
Od svih navedenih osoba uživo sam jedino vidio samo pjesnika Simona Vinkenooga u Amsterdamu.
Na primjerku časopisa, koji je sada moj, nažalost, prethodni vlasnik nije ostavio nikakav trag.
A tragovi nas katkad upućuju na, ako danas možda ne, ali za budućnost važne podatke. Pa si kao prvo postavljam pitanje nisu li neki Varaždinac ili neka Varaždinka slušali bitnike u Londonu i istovremeno kupili časopis. Tko je to mogao biti. Možda bi trebalo slijediti tragove, posebice poetske koji počinju ili su stacionirani u Varaždinu. Nažalost, ovaj časopis više neće biti dostupan nekom mladom varaždinskom pjesniku ili istraživaču.
Ovo je i primjer kako bibliotekari podcjenjuju korisnike knjižnica. Ali, tako su građani birali.
Nije nam moguće vratiti se u Zagreb 1935. u vrijeme kad je osnovano Društvo mladih pisaca i odabralo grad Varaždin za mjesto prve priredbe Književno veče, na kojem su 24. svibnja nastupali mladi književnici, a poeziju odsutnih pjesnika čitali su glumci. Prema zapisu časopisa Književni horizonti 6-7, (str.173) iste godine, dvorana Pučkog sveučilišta bila je dupkom puna, pa mnogi nisu mogli ući. Časopis prenosi procjenu iz Varaždinskih novosti, da je priredbu pratilo između 500 i 600 posjetitelja. Varaždinsko Pučko sveučilište bilo je 1935. naš The Royal Albert Hall.
Nikad više, osim puškom ili politikom.
Moje jednogodišnje druženje s časopisom Residu 1/65, na kojem su i otisci prstiju pjesnika i prozaista koji su ga kod mene listali, završava. Ipak sam pronašao slobodno mjesto na jednoj polici s knjigama gdje je dobrodošao, i nadam se da nikada više neće biti otpisan.
*****
Zanimanje za sudionike Beat generacije i njihovu literaturu nije stagniralo, dapače, pojavljuju se novi prijevodi proza Beat generacije u Hrvatskoj i u Srbiji. Prošle godine sam pročitao Burroughsovu knjigu Mačka iznutra (Bodoni, 2021). Iskoristit ću priliku da mi Vlado Martek posudi Ferlighettijevu novelu Mali dečak (Geopoetika, Beograd, prijevod Vladimir Kopicl), koju je nabavio na Interliberu, a u naše knjižnice od 2020. do danas nije stigla. Šljive, mandarine, keksi i čokolade lakše prelaze granicu od knjiga. Semezdin Mehmedinović ovu knjigu spominje u nekrologu povodom Ferlinghettijeve smrti, kao i informaciju da mu je ovaj bitnik objavio dvije knjige u svom poduzeću. A i sam sam čitajući Mehmedinovićev Sarajevo Blues, samo za sebe, svrstao ovu prozu u bitnički krug.
Poezija, za koju se danas kao književnom vrstom u Hrvatskoj smanjio interes, pa je neke knjižice niti ne kupuju, čitateljima Beat generacije bila je dostupna u antologijama i u književnim časopisima. Iskorak je u nas napravio Vojo Šindolić, i sam pjesnik, a i sudionik bitničkih događanja u Americi, objavom prijevoda pojedinačnih autora u nakladi Ferala. Šindoliću su bili dostupni tada, njegovi prijatelji, živi pjesnici od kojih je dobivao objašnjenja o nedoumicama i nesporazumima kad su se u originalima pojavljivali gramatički „neispravni“ i teško prevodivi stihovi, a ponekad su ovi pjesnici koristili slobodu pisanja osvojenu u razdoblju povijesnih avangardi. Posljednjih godina pojavljuju se proširena izdanja Šindolićevih prijevoda u nakladi h,d,p. Važna dopuna su tiskani intervjui koje je prevoditelj vodio s pojedinim autorima. A ove godine izašla je u nakladi Društva dubrovačkih pisaca, u Hrvatskoj potrebna, antologija BEAT – Kratki pregled antologijskih pjesama pjesnika Beat generacije koju je također preveo i priredio Šindolić.
U Šindolićevoj autorskoj knjizi pjesama Više lica jednine, Vuković&Runjić, 2020. našao sam i pjesmu Sjećajući se Josifa Brodskog. Tematski ulazi u područje poetike:
……
Jer, malo je nešto
Ili premalo ili previše,
oblik nedovršenosti
za ono što pjesnik
ne može izraziti
hodajući tragom prenesenog značenja
– Svaka je pjesma
počinjanje iznova,
svaka je pjesma
lakša ili teža operacija
u kojoj je ishod zahvata
neizvjestan do samog kraja
……
Brodski, kako opisuje Šindolić već u prvom stihu, preneseno značenje definira kao metaforu. I sam Šindolić je u svoju zbirku uvrstio i pjesme jasne i izravne, doduše nenaslovljene na moguću osobu ili društvo. U svakog bitnika naći će se lirskih pjesama, posebice kod Garyja Snydera, ili bar pasaža. Pa i najtvrđi od njih, Allen Ginsberg napisao je Suncokretova sutra. Pjesništvo, a i biografije ovih pisaca koje danas čitamo, uvijek su bunt, pišanje po građanskim normama. Žestoka kritika upućena američkim vladama, grubošću prohibiranih riječi, ukazuju na krivca, danas gledano, bili su direktni u iskazivanju kritike, odnosno osobnog osebujnog domoljublja.
Godine 2021. Boris Dežulović je napisao tekst pod naslovom Jebo vas Vukovar. Tek ove godine ne treba braniti njegov domoljubni narativ, svima je, nadam se, to došlo do mozga.
Boris Maruna još je jedan od hrvatskih pisaca, emigrant, koji se kretao u književnoj eliti svijeta. Obrazovan, ono što nisam spomenuo kod bitnika, poručio nam je slično na elegičan način u pjesmi Bilo je lakše voljeti te iz daljine, a uz Marunu volio bih da pročitate zadnju stranicu Ginsbergove poeme Urlik, te ulomak iz poeme Gregoryja Corsoa Elegični američki osjećaji. Bitnici su svoju poeziju govorili javno i imali na umu zvučnost stihova pišući i ujedno oblikujući ih. Čitajući ih na hrvatskom u Šindolićevom prijevodu, djeluju moćno:
Allen Ginsberg Urlik (kraj)
S tobom sam u Rocklandu
gdje grlimo i ljubimo Sjedinjene Države ispod naših plahti
Sjedinjene Države što kašlju cijelu noć i ne daju nam spavati
S tobom sam u Rocklandu
gdje se budimo iz kome naelektrizirani avionima
naših vlastitih duša koji tutnje nad krovom i koji su
došli baciti anđeoske bombe bolnička svjetla se
pale zamišljeni zidovi se ruše O mršave legije
istrčite van O zvijezdama okićeni šoku samilosti vječni
rat je ovdje O pobjedo zaboravi svoje rublje slobodni
smo
S tobom sam u Rocklandu
u mojim snovima pokisao od krstarenja morem od putovanja
autocestom Amerike koračaš u suzama prema vratima
moje kolibe u Zapadnoj noći
********************
Gregory Corso: Elegični američki osjećaji (ulomak iz poeme)
A nas nekolicina, dragi prijatelju, uvijek smo nosili Ameriku
zajedno s nama kući – ali nikad poput prljavog
rublja, usprkos njenoj silnoj prljavštini
i unosili je kroz ulazna vrata naših domova, osjećajući
zadovoljstvo u našim srcima; sjedili bismo
i pričali joj naše snove o ljepoti, nadajući se
da će tako oplemeniti naše domove
A što se dogodilo s našim snom o divnoj Americi,
Jack?
Je li ti izgledala divnom, jeli tako zvučala, u njenoj
čeličnoj hladnoći, ta Amerika koja se izbljuvala
i usmrdjela tvoj dom, tvoj čestiti mozak,
ta nestvarna lažna Amerika, ta karikatura Amerike,
ta neosjetljiva Amerika… tako očajnom litre viskija
bile su svakodnevno potrebne da bi takvu Ameriku
mogao gledati ravno u njezine bestjelesne oči
…
Boris Maruna: BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE
Pour Bernadette
Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.
***
Raduje me upravo pročitana novinska vijest kojom Leila Topić najavljuje rad na izložbi izbora iz bogate kolekcije Voje Šindolića za iduću jesen u Galeriji Kranjčar u Zagrebu.
Čitajmo ih. Pripremimo se na ponovni susret.
