Na primjeru Pule i Filipa Zoričića zanimljivo je promatrati svu tu nagomilanu postmodernu ironiju, tu nenormalnu količinu apsolutnog neznanja i nekompetencije.
Distopija se, evidentno, najbolje snašla na fronti spekulativne fikcije. Orwellova 1984. predstavlja svojevrsni normie klasik čiji je kultni status vidljiv već pri iznimno površinskoj analizi ostavštine ukoričenog futurističkog horora: izašla je tek malo prije prve značajnije vizualne SF prognoze (Forbidden Planet, 1956.), ali je svejedno ostala aktualna sve do danas.
Orwell je, međutim, banalnost moderne opresije protumačio potpuno krivo. Njegov Winston Smith predstavlja očiglednu protutežu Velikom Bratu, i iako u samoj fabrici života Orwellovih likova možemo locirati pozamašnu količinu racionalnog straha, prisutan je određena atmosfera u kojoj je ostavljen prostor za nadanje u slobodnu sutrašnjicu. Sveprisutnost današnjeg ideološkog aparata malokad stvara novog Winstona, subjekta koji je svoju egzistenciju podredio nadanju u nešto više od svakodnevnog sivila.
U jednoj od ključnih scena distopijskog akcijskog trilera Children of Men redatelja Alfonsa Cuaróna (2006.) glavni lik, Theo Faron (Clive Owen) odlazi u posjetu svom bratiću Nigelu (Danny Huston). Nigel živi u krajnjem luksuzu, u odnosu na klasni okvir filma koji skicira nedaleku budućnost u kojoj budućnosti, zapravo, nema: godina je 2027., žene su postale infertilne i samim time bilo kakva trans-generacijska ostavština postaje samo još jednim od plodova očajne ljudske mašte. Nigelovo stanište ujedno je i njegova osobna kolekcija vrijednih umjetnina. Theo u trenutnoj natuknici linearne fabule igra ulogu znatiželjne publike, te mu postavi logično pitanje: kako ti sve ovo može biti važno ako to nitko neće vidjeti?, na što Nigel jednostavno odgovori – trudim se ne razmišljati o tome.
Upravo se u toj sceni nalazi koherentna analiza društvenog, odnosno političkog mamurluka na koju je Orwell svojevremeno ciljao, ali nije uspio sprovesti – nakon trenutačnog kolektivnog poraza nastupa stanje blage negacije, kada se naprosto samo trudimo ne razmišljati o tome.
Sjećam se razgovora sa svojim (bivšim) sugrađanima, društveno angažiranim Puležanima, inače ljudima sablasno snažnog integriteta, netom nakon lanjskih lokalnih izbora na kojima je za prvog čovjeka grada izabran Filip Zoričić, bivši ravnatelj pulske Gimnazije – u kojima su tvrdili kako “nikad gori mamurluk nisu osjetili”. Na mnogo načina osjećali smo ga zajedno, barem tada, u tom trenutku poveće egalitarnosti, a idućeg dana samo nisam htio razmišljati o tome. Sasvim je normalno bojati se konačnog suočavanja sa svijetom koji ti nije po volji gotovo ni u kojem smislu. Sasvim je normalno odlagati prihvaćanje besmisla koje ti se uporno prezentira kao jedina moguća opcija kroz isprazne koncepte volje naroda i demokratskog suda. U narodu, na kraju – naroda nema. U demokraciji, jednako tako, nema demokracije. Nisu ni narod ni demokracija glavni krivci, dakako – tu se valja pozabaviti slojevitim sustavom čiji je cilj konačno umorstvo nadanja.
Moramo biti u mogućnosti oljuštiti sve mrtve snove ukoliko nam je u interesu da mamurluk traje čim manje – njega kao takvog ne možemo izbjeći, ali možemo se pozabaviti njegovim kontradikcijama i paradoksima, kako bi u konačnici smanjili efekt prividnog crnila. Na primjeru Pule i Zoričića je, recimo, zanimljivo promatrati svu tu nagomilanu postmodernu ironiju, tu nenormalnu količinu apsolutnog neznanja i nekompetencije. S druge strane, dobar predmet za nadolazeći case study bila bi njegova autoopsjednutost, koja kao da se trudi ukazati baš onda kada je to uistinu kobno za nevjerojatno velik ego wannabe političara. Ukratko, Zoričićev cyberpunkovski senzibilitet leži u kontinuiranom ubijanju nekoć jasne granice između fikcije i realnosti. Možda je on ta reprezentacija fetiš-distopije koju “apolitični birači” nesvjesno prizivaju. Zaista, trudim se ne razmišljati o tome.
Ipak, kroz svoju neplodnu i socijalno impotentnu stvarnost prepunu torture, nasilja i neizvjesnosti, Theo navigira uz pomoć nanovo definirane nade: u njegov život ulazi Kee (Clare-Hope Ashitey), prva ovozemaljska trudnica u osamnaest godina, čija reprezentacija nade pomaže bivšem aktivisti još opetovano pronaći strast prema humanitarstvu.
Ipak, ono što se ne smije izostaviti iz šire priče, a tome nas uče i 1984. (u manjoj mjeri) i Children of Men, nakon mamurluka se redovito uvijek manifestira nada, kao manifestacija najradikalnije moguće politike otpora.
Za početak bismo trebali biti tek nešto nježniji prema sebi i priznati si da smo umorni, izmučeni od realnosti koja nam ne da vremena za kratkoročni predah. Ili je prekarijat, ili je patrijarhat, ili je smrt svih klasnih deluzija… nešto nas redovito drži, gotovo čuva napetima. Tu fazu kratke hibernacije možemo iskoristiti za nadanje, kako bi iznjedrili novi oblik aktivizma – validnog isključivo kao klasno afirmativna atmosfera.
Vrijeme je da zamislimo spektar svijeta koji može biti slobodan. Svijet u kojem je mamurluk samo još jedna fusnota.