Senzacionalni rezultati Nacionalne strategije poticanja čitanja: Autobiografiju Alice B. Toklas Gertrude Stein nitko da posudi u knjižnici, kao niti Pogačarov Korov, ili protiv književnosti; Jergovićeva Trojica za Kartal bilježila su do 22. siječnja točno tri posudbe, Istrebljivač Williama S. Burroughsa bio je posuđen dvaput u deset godina… Povratne informacije o uspjehu Strategije nemam. Pretpostavljam da je ocijenjena uspješnom.
Prije nekoliko godina posudio sam iz Gradske knjižnice Autobiografiju Alice B. Toklas u nakladi koprivničkog Šarenog dućana. Knjižnice grada Zagreba u svojem fundusu imaju 44 primjerka ove knjige. Danas su sve na broju, provjerio sam, slobodne i čekaju svoja 44 čitatelja. U vrijeme kad sam ja posudio knjigu, ostatak na policama se umanjio za jedan broj. Pitam se što bi na to kazala književnica – karijatida kulture, autorica knjige Gertruda Stein, koja je u ovoj knjizi pisala i o bojazni da će pročitati sve knjige i strahovima što će biti nakon toga.
Po svemu sudeći, u Zagrebu sebi nitko ne postavlja takvo pitanje. Kad bi među zagrebačkim piscima bilo nešto čitatelja, pa među profesorima, književnim kritičarima, studentima književnosti i njihovim profesorima, uzevši u obzir dolazak novih generacija, na koje se prenijela poruka o ovoj knjizi, ova 44 primjerka bila bi u stalnom čitanju.
A ne mogu da ne spomenem moju rezigniranost i sram kad su u pitanju moje knjige. Znam da to nije moguće, ali bih ih rado izvukao s polica, nikad čitane i zamijenio traženom robom koju možda imam na svojoj polici. Pa se dogodi da posudim Pogačarov Korov, ili protiv književnosti i postanem prvi čitatelj ove knjige od koje je 30 primjeraka u fundusu KGZ, a danas nitko ne čita niti jedan. Nije to nikakva utjeha. Jergovićevu knjigu Trojica za Kartal čitao sam početkom siječnja, uzeo sam je s police, odloženu abecednim redom. Bio sam treći čitatelj ove knjige. Književna nagrada Fric pobudila je zainteresiranost čitateljstva, ali na kratko razdoblje poslije 22. siječnja. Poslije objave nagrade nije bilo slobodnog primjerka, a danas ih se čitateljima nudi 13.
Netko je blokirao dva primjerka knjige Istrebljivač Williama S. Burroughsa koju upravo čitam, prekoračivši rok posudbe od prosinca, ali ih je preostalo 34 za posudbu. I na ovom primjeru uočavam stari problem. Knjiga koju sam posudio bila je posuđena jednom 2013. zatim još jednom 2022.
S obzirom na to da početkom 2023. pišem ovaj tekst, pitam se je li ovo rezultat Nacionalne strategije poticanja čitanja. Naime Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Ministarstvo kulture i medija i Nacionalna i sveučilišna knjižnica donijeli su 2017. godine dokument pod nazivom Nacionalna strategija poticanja čitanja za razdoblje od 2017. do 2022. godine. U dokumentu je istaknuta i vizija kojom prihvaćaju (?) odgovornost za stanje u društvu. Posebno je istaknuta Vizija koju prenosim.
„VIZIJA – Hrvatsko društvo razumije ulogu čitanja u razvoju pojedinca i društva te specifičnosti čitanja u određenoj životnoj dobi, u skladu s tim konkretno djeluje i prihvaća odgovornost za poticanje čitanja i sâmo čitanje.“
Građanin, kao jedinka društva, a u ovom slučaju ja, pitam o čijoj je odgovornosti riječ. Da li dvaju ministarstava i jedne knjižnice, ili možda Vlade. Partija i njezini žetoni, te vojska glasača ionako ne misle čitati. Šteta, jer pobili bi tvrdnju o neuspjehu Strategije. Ali dio te elite pun je hvale upravo na dan obljetnice naše prve tiskane knjige, Misala po zakonu rimskog dvora (1483.). Takvi datumi značajni su za svaku zemlju. Ali pojava tiskarstva ne znači i početak književnosti, jer puno prije pojave tiskarstva postoje velike književnosti u kojima je sve već rečeno i ostavljeno današnjim piscima motive i emocije dati na način svojstven suvremenosti. Naša književnost ostavlja prvi pisani trag dokumentom na kamenu, Baščanskom pločom.
Povratne informacije o uspjehu Strategije nemam. Pretpostavljam da je ocijenjena uspješnom.
Pojava koju sam u zadnje vrijeme čuo kao hvalisanje – „Ja ne čitam ništa“ – morala bi potaknuti zabrinutost u ovoj maloj zemlji koja sebe vidi velikom i ravnopravnom s razvijenim kulturama.
Sada sa sigurnošću mogu reći da neću doživjeti ulazak u prikladno izgrađenu zgradu Gradske knjižnice u Zagrebu, koja bi po mojem mišljenju mogla biti poticaj razvoju čitanja u Hrvatskoj pod uvjetom da popune desiderate, ne po definiciji riječi željeno, već onoga što je tiskano i neophodno, bar za tematiku grada. To će biti teško, jer ne postoji zapis o tiskanom, ako naslov već nije u nekom katalogu evidentiran. Zatim, dotrajale knjige valja zamijeniti čistim primjercima. Za otvaranje tako velikog zdanja, tehnički opremljenog, što je najlakše ako postoje novci, treba se pripremati godinama. Obezvrijeđeni naslovi dobili bi dostojanstvo na policama antikvarijata, a interes za knjigu pobudio bi rađanje nove generacije kolekcionara. Nakladnici bi ponovno dobili status proizvođača robe koja je za vrijeme bivše države imala status šireg društvenog interesa. Međutim, pored zabrinutosti hvalisavcima, koji grade zavidan status javnim izjavama o nečitanju, zabrinjava i prva ruka u nakani čitanja. A to je izbor dnevnog tiska na kioscima, koji su umjesto novinskih kioska, postali dućani mješovite robe. Je li buduća Gradska knjižnica spremna ponuditi sto dnevnih svjetskih novina svojim čitateljima koji bi odabirom možda doživjeli kulturološki šok.
U mojim studentskim danima, radeći preko praznika u Velikoj Britaniji u tvornici kao sezonski radnik sa studentima iz cijele Zapadne Europe, po prvi put sam ušao u jednu javnu knjižnicu izvan moje bivše države. Došao sam s putovnicom, za koju knjižničarka nije pitala, već sam osobne podatke sam ispunio i izišao iz knjižnice s knjigom. Posudba je bila besplatna. Da se razumijemo, nije to bio zaštićeni fond, izabrao sam neku knjigu s puno dijaloga koji su mi mogli koristiti u komunikaciji i koje sam nabolje razumio. Prije odlaska uredno sam vratio knjigu i zahvalio na povjerenju.
U amsterdamsku centralnu javnu knjižnicu (kratica OBA) ulazi se bez ikakve iskaznice. Knjige nezaštićenog fonda dostupne su svakome, dovoljno je mjesta na foteljama ili radnim stolovima za čitanje. Više od 900 kompjutera omogućuje vam rad, a uz to i pogodno radno vrijeme. Naime, knjižnica je otvorena svakoga dana (i nedjeljom) od 10 do 22 sata. Svaki od katova ima dovoljno mjesta za održavanje književnih tribina, malih predstava i popratnih izložbi. Na zadnjem katu je restoran koji omogućuje cjelodnevni boravak, ili pauzu s užitkom ispijanja kave i pogleda na cijeli Amsterdam s balkona zgrade. I da nas konačno pohvalim. Među korisnicima ove biblioteke čuli su se svi jezici bivše države, pa i hrvatski. OBA mi je bila idealna za popunjavanje nedjeljnih poslijepodneva i večeri.
Da je meni vlast samo pet minuta, uzrečicom je često pokojni Đuro Utješanović započinjao svoje humorne nastupe, e pa da je meni vlast, prenio bih ovu zgradu u Zagreb, s tim da ne bih mijenjao običaje uključujući u to i radno vrijeme. Pitanje je samo čime bih je popunio.
A problematika, ili koloplet oko knjiga plete se dalje. Idemo dalje na prvi u lancu proizvodnje knjige, ako iz lanca, kao što je to uobičajeno, izostavimo kariku autora kao nevažnog.
To su nakladnici, kojima se priprema novi pravilnik za poticanje otkupa knjiga. Nakladnika ima, kako ih neformalno razvrstavaju, velikih i malih. Za razliku od bivše države, nijedan nakladnik bez pomoći države u ovom, danas neprofitabilnom segmentu kulture, ne može se održati bez državne potpore. Naša država daje potpore i za druge djelatnosti, npr. pašnjake bez stoke, pa ne vidim problem da to dobiju i nakladnici, pogotovo ako se knjige moraju čitati na hrvatskom jeziku. Neka postanu svojevrsni OPG-ovi, samo u nazivu promijenimo jedno slovo. Na natječajima potpore predlažu knjige koje će tiskati, a s odobrenim svotama, uz poskupljenja tiskarskih usluga i papira, trošak lektoriranja, prijeloma, ništa ne ostane za autorska prava pisca. Knjiga, prema našim primanjima (zanemarite službenu statistiku, jer će ih najbogatiji dobiti besplatno ili uzeti poput ulaznica za svečane premijere) je skupa. Umjesto knjige profesori i umirovljenici s kondicijom čitanja, kupit će možda na otplatu kod optičara naočale i davati godinu dana rate po dvjesto kuna. Kad bi kazališta dobivala takvu pomoć, gledaoci bi za neke predstave možda plaćali ulaznice po nekoliko stotina eura, pa i tisuću. Da se u takvim prilikama radi strategija za gledanje kazališnih predstava, kakav bi uspjeh polučila. Za razliku od OPG-ova nakladnici bi, prema novoj metodi, strpljivo čekali na dodjelu, odnosno preporučeni otkup, jer je skraćen rok prijave – 1. listopada 2023. godine. Tiskani listopadski naslovi čekali bi gotovo pola godine da dobiju eventualnu preporuku ministarstva (već je poslije 2019. ukinut jedan termin otkupa). Nakladnici su, uobičajeno, čekali na isplatu zadnji dan u godini. Pa slijedi zahvalnost i pomisao: moglo je i gore. Nakladnicima slijedi vraćanje posuđenog novca i kamata za objavu knjiga. I to bi trebalo ući u kalkulaciju kad se kaže da je knjiga skupa. Već se spominje i ispravljanje, nekakva pomoć, a još ništa nije definirano.
O problemu sam informiran iz članka Lane Ribarić, Jutarnji list 2. 3. 2023. pod naslovom Nakladnici: ‘Nova politika otkupa knjiga odrazit će se na kvalitetu‘. Kozina: ‘Marko Gregur razumije da je roza Barbie slikovnica kič‘.
U članku se citiraju udvorničke riječi Slavka Kozine, predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske, upućene Kulturnom vijeću i posebice Marku Greguru. Tako Kozina kaže: “Preko kulturnih vijeća za knjige raspisat će se koja knjiga će biti otkupljena, no Ministarstvo ima nadzor nad time što će preko vijeća biti odabrano. To neće biti šund literatura, osim ako je vijeću šund literatura super. Sve knjige verificira kulturno vijeće u kojem stoje ljudi poput tajnika hrvatskog društva pisaca Marka Gregura. Kada Marko ne bi kužio da je roza Barbie slikovnica kič, bio bi problem u Marku, ali to se neće desiti/dogoditi. Ti ljudi imaju odgovornost.“
Samo godinu dana ranije 23. 2. 2022. objavio je Davor Mandić u Novom listu reportažu pod naslovom: Prosvjed riječkih nakladnika: Poslali jasnu poruku Ministarstvu kulture koje im je dalo – nula kuna.
Za ilustraciju problematike donosim samo jedan citat:
„I nisu riječki nakladnici jedini koji imaju problema s centraliziranom kulturom, naime kad se petnaest povlaštenih nakladnika oduzme od 71 koji je potporu dobio, ostaje 56 nakladnika, koji su dijelili drugu polovicu novca, a od tih 56,44 je iz Zagreba.“
Onih osam izvan Zagreba dobilo je ukupno samo 320 tisuće kuna, odnosno četiri posto odobrenih potpora.
Tako potpora nije odobrena ni jednom nakladniku iz čak devet hrvatskih županija: Primorsko-goranske, Istarske, Brodsko-posavske, Karlovačke, Bjelovarsko-bilogorske, Vukovarsko-srijemske, Šibensko-kninske, Dubrovačko-neretvanske i Krapinsko-zagorske.“
I da zabilježim zadnju točku među zahtjevima riječkih nakladnika „da se u prijedlog Zakona o kulturnim vijećima, koji je trenutno na e-savjetovanju vrati odredba o mogućnosti nadzora (status promatrača)“.
Pojasnio bih svoj osoban stav o Vijeću. Dobili ste priliku odabira, ovaj posao traži određeni nivo objektivnosti, pa zanemarite svoj ideološki stav i isključivost svojeg poslodavca. Bilo bi to idealno za sve djelatnosti u kulturi.
