Dubravka Stojanović, povjesničarka: Predstava istorije je bliža književnosti i javnom diskursu nego nauci. Bilo je trenutaka početkom dvehiljaditih kada je bio pokušaj u mnogim državama da se stvari poprave, ali je u poslednjih deset godina došlo ponovo do pogoršanja. To je alarm! Zašto? Zato što vlasti nisu dale društvima ono što se od njih očekivalo, pa je bolje da im daju bolju prošlost nego ovakvu sadašnjost. Budućnost nije tema.
Kako je došlo do toga da Srbija u školskim udžbenicima izgleda „samoizolovana, ksenofobična, anksiozna i traumatizovana“ objašnjava Dubravka Stojanović, profesorica na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, u knjizi „Prošlost dolazi“, objavljenoj krajem prošle godine. Knjiga predstavlja opširnu analizu srpskih udžbenika u posljednjih stotinjak godina. Povijest u Srbiji je, uz geografiju i materinji jezik, smatrana identitetskim predmetom u nastavi, što prema autorici „poništava istoriju kao nauku i svodi je na vrstu civilne religije“ kojom se manipulira kako odgovara zadanom trenutku. Isto predstavlja plodno tlo „za nedemokratsko i autoritarno tumačenje sveta“ i održavanje nedemokratskih režima u kakvom Srbija živi i danas, što autorica ne propušta istaknuti u mnogobrojnim javnim nastupima i u samoj knjizi.
Trenutno je u prodaji već drugo izdanje knjige u nakladi renomirane beogradske Biblioteke XX vek. Posljednji je intervju za H-Alter Dubravka Stojanović dala 2011. godine. Teme su, nažalost, ostale slične. Međutim, autoričin istraživački interes prema udžbenicima povijesti zaokružen je ovom knjigom, i njima se, kaže, nakon trideset godina, planira prestati baviti.
Pišete o autoritarnom shvaćanju i podučavanju povijesti koje pomaže u reproduciranju nedemokratskih sistema. Možete li naše čitatelje uvesti u taj proces?
Istorija se prikazuje kao neka metafizička sila, kao sudbina. O njoj se govori i piše kao o nečemu što se ciklično kreće, dolazi, odlazi, okrene se, pa se vrati. Ta pogrešna ideja o istoriji koja se ponavlja je veoma opasna i antidemokratska, jer to znači da građani ništa ne odlučuju, da niko nije odgovoran. Kao da istorija ima neku svoju volju. Tako se u Srbiji govori da se 1991. ponovila 1941. A ništa nije bilo isto, nije bilo Drugog svetskog rata, Hitlera, napada spolja na Jugoslaviju, podele Jugoslavije… Ali, kad kažemo da se ponovila 1941, u stvari kažemo da niko nije kriv za ratove devedesetih! Šta će ljudi, istorija se vratila, a oni samo „rade svoj posao“ i povinuju se toj sili!
Na drugi se način govori o istoriji koja ima cilj, koja nekuda vodi. Bilo da je to nacionalna država, besklasno društvo, odumiranje države ili revanš, govori se o tome da imamo cilj i da će nas historija dotle dovesti. Time se ukida istorija kao polje izbora i postaje determinisan tok, što je veoma aistorijsko mišljenje. Historija nije određena i nema cilj! Jer, ko bi bio taj koji joj je dao taj zadatak? Takvo mišljenje je opasno jer znači da vam treba vođa koji će vas najbolje dovesti do cilja, jer samo on zna šta je to i kako do njega doći. I eto temelja svake diktature!
Treći oblik govora o prošlosti je kada se o njoj govori kao o prirodnoj pojavi. Kao letnja kiša, na primer. Tako se isto za ratove devedesetih u Srbiji govori da su počeli u Sloveniji i Hrvatskoj, pa se proširili dalje. Kako se proširili? Kao oblak neki? Tako se namerno potcenjuje rat, utiče na ljude da zaborave da rat treba dobro organizovati, platiti, naoružati, obučiti, snabdevati… Dakle, ne može se rat kao požar sam širiti, već odluku o širenju donose određeni ljudi! Eto, zato je to toliko opasno, jer se nameće mišljenje da smo svi mi samo u rukama nekih viših sila, što je nedemokratsko i autoritarno tumačenje sveta.
Prije trinaest ste godina za H-Alter govorili o kontinuitetu kočenja evropskih integracija Srbije u novijoj povijesti „da bi se lakše vladalo u zaostalom, slabo obrazovanom i autoritarnom političkom kulturom zakovanom društvu.” U kojoj mjeri to vrijedi i danas?
Da, to je teza da elitama u Srbiji nisu u interesu evropske integracije, pa ni sam razvoj! Dominantne elite, bile one političke, finansijske, privredne, intelektualne, crkvene ili bilo koje druge daleko bolje žive i „posluju“ u zemlji bez zakona i pravila nego što bi to ikada mogla u EU. Ovo je idealno, EU investira i daje pomoć koju ne može dovoljno da kontroliše. Ili ne može uopšte da kontroliše? Raj! Jer, sve što bi bila vladavina prava i postojanje institucija je nešto što bi onemogućilo baš ovoliku besramnu korupciju. Ali, ni uticajnim delovima intelektualne elite EU ne odgovara, jer su oni ovde sveštenici nacije sa ogromnim privilegijama, a na stranom intelektualnom tržištu oni ni ne postoje.
Otpor modernizaciji je nešto što u slučaju Srbije analiziramo od 19. veka, ali to sad ima posebnu težinu jer je Vučić napravio svoju novu klasu, jedan posebni društveni sloj zasnovan na neograničenoj korupciji. Za njih bilo kakva promena sistema postaje egzistencijalno pitanje. EU da ne pominjem! Mislim, nije da je EU neki raj bez korupcije, ali neka bar minimalna kontrola postoji. Ovde je korupcija sam sistem, tako se održava vlast. Odatle i bojazan svih opozicono orijentisanih građana da će vladajuća klasa vlast braniti do kraja, jer brane sebe i svoje stečeno bogatstvo.
Kako se to odražava u nastavi povijesti?
Nastava istorije tu nije baš važan činilac, ovde su mnogo opasnije stvari u igri. Ali, sve dobro dođe za odbranu stečenog. Tako i celokupni sistem obrazovanja, pa i nastava istorije mogu da posluže. I preko nje se blokira društvo jer se tako hipnotiše i drži u stalnom strahu. Stalno se stvara i preko nastave prenosi ta paranoja i samoviktimizacija, koja neprekidno retraumatizuje društvo. Takvo društvo ne može da napreduje, a to je ono što takve elite i žele.
U analizi udžbenika povijesti u posljednjih sto godina primjećuje se kontinuitet slavljenja militarističkog diskursa. Istraživanja pokazuju kako „udžbenici pripremaju mlade za sukobe i rat“. Kakvo je stanje u recentnim izdanjima? Je li navedeno moguće staviti u kontekst pojačane europske i svjetske militarizacija, ali i najavljenog ponovnog uvođenja vojne obveze u Srbiji i Hrvatskoj?
Ne, to nema veze. Ono što je važno to je unutrašnja politika. Udžbenici su toliko etnocentrični i narcisoidni, da ni ne vide spoljni svet. Ovde je ključno pitanje kako „mi“ sami sebe vidimo, kako želimo da izgledamo. A želimo da izgledamo kao žrtva svih oko nas, što je najbolja osnova za zbijanje nacionalnih redova, sažaljenje i empatiju prema samima sebi. Tako pripremljena nacija spremna je za budući rat, jer ga tumači kao odbrambeni, moralno ispravan. U tome je najveći problem – žrtva ima sva prava, ona je moralno besprekorna, ništa joj se ne sme zameriti, njoj su svi nešto dužni. Žrtva ima indulgenciju unapred, za sve što uradi. To je jako opasno i osnova je svake buduće mobilizacije. Zato uvek ponavljam – istorija je ovde predvojnička obuka. Ona nije nauka, ni disciplina kritičkog mišljenja. Ona je dogma, sekularna religija u koju se mora verovati. I za nju ginuti. Ona nije završena, ona kao da je stalno ispred nas, kao da ta sva pitanja tek treba da se reše. Zato i naslov moje knjige Prošlost dolazi.
Pišete o tome da su promjene udžbenika u ratnim okolnostima devedesetih započele u drugim državama nastalim poslije raspada Jugoslavije. U Hrvatskoj imamo recentan primjer povlačenja udžbenika povijesti što nije bilo bez svog presedana… Kakva je vaša ocjena stanja u drugim republikama bivše Jugoslavije danas?
Ne znam kakvo je sadašnje stanje, ali smo zajednički analizirali sve države od Slovenije do Kipra i Turske devedesetih i u prvoj deceniji 21. veka. I videle su se svuda iste matrice – etnocentrizam, negativna slika drugih, manipulacija podacima, relativizacija, prikrivanje svega što bi moglo biti negativno. Predstava istorije je bliža književnosti i javnom diskursu nego nauci. Bilo je trenutaka početkom dvehiljaditih kada je bio pokušaj u mnogim državama da se stvari poprave, ali je u poslednjih deset godina došlo ponovo do pogoršanja. To je alarm! Zašto? Zato što vlasti nisu dale društvima ono što se od njih očekivalo, pa je bolje da im daju bolju prošlost nego ovakvu sadašnjost. Budućnost nije tema.
Pokazali ste da je nastavom povijesti u školama dominantnom narativu polazilo za rukom izvesti različite akrobacije kao što je intrigantan primjer prikazivanja Njemačke kao „tradicionalnih neprijatelja“ kako bi se tadašnju Europsku zajednicu držalo krivom za dugo trajanje ratova devedesetih… Možda se tome može pridodati i kontekstualizacija savezničkog bombardiranja 1944. kako bi se pojačao antieuropski i antizapadni stav uzrokovan bombardiranjem NATO pakta. Mislite li da su vladajući uspjeli mladima nametnuti zapad kao nepoželjno, dekadentno i neprijateljsko Drugo?
Ova analiza je pokazala da je sve moguće! Posle Drugog balkanskog rata nije se pisalo da je Turska bila na istoj strani sa Srbijom jer je to nezamislivo za „vekovnog neprijatelja“. Posle Drugog svetskog rata se Drugi balkanski rat nije ni pominjao, jer je bio protiv Bugarske, koja je posle 1945. godine bila prijateljska socijalistička država. Još je neverovatnije šta se desilo sa Prvim i Drugim svetskim ratom! U ta dva rata su Srbija i Jugoslavija bile nedvosmisleno pobednice, a sada se oni prikazuju kao porazi! Zašto? Pa zato što je u Prvom stvorena Jugoslavija koja se sada vidi kao promašaj, istorijska greška i poraz, a u Drugom su izgubili četnici sa kojima se sada mejnistrim tumačenje identifikuje. Pa šta više reći?
Pored ovih primera koje pominjete udžbenici su otvoreno antizapadni, posebno kada se piše o devedesetim godinama. Umesto da se propituje uloga Srbije u tim ratovima, optužuje se Zapad da je razbio Jugoslaviju, izazvao rat, priznao separatističke republike, uvodio sankcije prema Srbiji i na kraju je bombardovao. Sve bez konteksta, bez objašnjenja.
Ali stvari su još gore! Jer udžbenici nisu ni samo antizapadni, oni su jednostavno ksenofobični i paranoični, svi oko nas su prikazani kao neprijatelji. U Kraljevini SHS i socijalističkoj Jugoslaviji bilo je prikazivano da smo mi prijatelji sa svima, sa jugoslovenskim narodima, pa Balkancima, pa saveznicima, pa sa celim Trećim svetom… Sada je došlo do potpuno suprotne situacije u kojoj se može jedino izvući zaključak da je Srbija potpuno sama i neshvaćena. U poslednjim udžbenicima, pisanim u vreme litija u Crnoj Gori su otpali i poslednji prijatelji – Crnogorci, jer su se udžbenici prilagodili tumačenjima Amfilohija Radovića. Dakle – istoriju piše sadašnjost, a ne pobednici!
Sudjelovali ste u međunarodnim istraživačkim skupinama i projektima. Postoje li, s obzirom na svoje istraživačko iskustvo, svijetli primjeri podučavanja povijesti u Europi?
Nigde nije baš divno, zato je i napravljena Opservatorija za istoriju u okviru Saveta Evrope, da bi se utvrdilo stanje u evropskoj nastavi. To je sada svuda velika tema.
U uvodu knjige pišete kako dugogodišnji Vučićev režim „mora da kontroliše sve“. Radi se o vrlo hrabroj kritici trenutnog režima u kojoj ustrajete i na drugim mjestima. Rade li intelektualci u Srbiji dovoljno spram kritike postojećeg stanja stvari?
Često se čuje intelektualci ćute. Ja se stvarno ne slažem. Pa ko govori ako ne intelektualci? Uz novinare, naravno. Treba da ih bude više, to sigurno, ali svi koji govore su ljudi iz akademske sredine. I to vrlo otvoreno o stvarima koje su potencijalno opasne – od korupcije do ratnih zločina ili ukradenih izbora.
Ali, ima tu više problema. Jedan je zatvorenost medija, tako da kritika ide preko malog broja medija i portala i ne stiže dovoljno daleko. A problem je i u tome što govorimo iste stvari trideset ili čak skoro četrdeset godina. U prvom redu da je nacionalizam siguran put u samouništenje, što se vidi na svakom koraku. Kao intelektualac se loše osećate ako morati stalno to isto ponavljati, kao autoplagijat. A nema šta drugo da se kaže, jer problem je taj isti. I onda tu stvarno gubite snagu i kreativnost. Dokle više?
Trideset se godina, između ostalih, „nervirate“ temom udžbenika povijesti. Oko čega se planirate nastaviti nervirati u svom istraživačkom radu?
Ne sumnjam da ću nešto naći! Kad sam se bavila političkom istorijom Srbije na početku dvadesetog veka, čitala sam štampu tog vremena i privlačile su me stranice na kojima je opisivan život u tadašnjem Beogradu. Pa sam rekla – e to mi je sledeća tema, da se malo odmorim i opustim. A kad sam time krenula da se bavim za knjigu Kaldrma i asfalt videla sam da je društvena istorija nešto što vas tek dotuče. Tek onda vidite dubinu i kontinuitet nekih ključnih problema. Na primer tog da je elita i tada kočila razvoj! Onda se stvarno pitate ima li nade? Eto – volela bih da nađem neku temu koja bi me uverila da ima nade! I da se ne nerviram.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih. Projekt Udruge za nezavisnu medijsku kulturu „Promoviranje Povelje Europske unije o temeljnim pravima na H-Alter-u“ sufinanciran je sredstvima Europske unije u okviru Programa Impact4Values.
Program Impact4Values sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.