Knjige, poput sjemenki maslačaka ili ptica, ne poštuju carinska ograničenja. Riječi prodiru kroz pukotine brana, poput vode kapilarno se šireći na tuđem teritoriju. Možda čak i bježeći od nas jer ih sami nismo dostojni. U tom smislu gledam na zakonsku odredbu, donesenu u Srbiji, po kojoj izdanja stare dubrovačke književnosti do 1867. godine pripadaju srpskoj i hrvatskoj kulturi. Tko uživa u kulturi, njegova je. Tko sakuplja književnu građu, njegova je. Tko je obnavlja i štiti od zaborava, njegova je.
Dr.sc. Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija dodatno najavljuje kako će Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, uz stručnu potporu Ministarstva kulture i medija, te posebno stručnjaka jezikoslovaca i povjesničara književnosti uložiti prosvjed i inzistirati da se revidiraju neprihvatljive zakonske odredbe tog zakona te da Republika Srbija napokon odustane od neutemeljenog i upornog posezanja za hrvatskom kulturnom baštinom – poručili su.
*****
Iznimno je sporan članak 23. koji u stavku 4. kao staru i rijetku bibliotečnu građu prisvaja, citiramo: izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno s 1867. godinom.
DuList,16.01.2022.
Koncem devedesetih, u antikvarijat u kojem sam tada radio, zalazio je mađarski student hrvatskih korijena Árpád . Studirao je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Árpád je tečno govorio hrvatski, katkad bi kupio koju knjigu ovisno o studentskom džeparcu. A bio je i odličan sugovornik o književnim mađarsko-hrvatskim vezama. Tako, od davnine nema prijepora radi li se o baroknom spjevu Adrijanskoga mora sirena koji je hrvatska inačica mađarskog izvornika, epa Adriai tengernek Syrenaia što ga je na temu turske opsade i zauzeća tvrđave Siget 1566. spjevao Petrov brat Nikola Zrinski, a objavio ga u Beču 1651. Petrov hrvatski prepjev otisnut je u Veneciji 1660. Zatim se razgovaralo i o izvorniku na njemačkom po kojem je pisan libreto za operu Ivana pl. Zajca: Nikola Šubić Zrinjski.
Problem s Mađarskom nastao je u 19. stoljeću i na prijelazu u sljedeće. Tako čitam u pismu pristaša Riječke rezolucije pisanom u Varaždinu 20. svibnja 1907 kako traže odgode „dok se ne uvede hrvatski jezik kao službeni na svim željeznicama na teritoriju hrvatskom, bez obzira na ma kakve koncesije“. A u rukopisnom objašnjenju sudu, vjerojatno iste godine, autor opisuje putovanje Varaždin-Čakovec, i upozorenju da se u Čakovcu govori mađarski, a društvo da je pjevalo Lijepu našu.
Bilo je neizbježno da se u jednom od razgovora s Árpádom dotakne i stvaralaštvo Miroslava Krleže, a mene je, mogu reći pozitivno, iznenadilo saznanje da Krleža pripada i mađarskoj književnosti i da je prisutan i u školskim čitankama. Znao sam da je prisutan u Češkoj, pa i u lijepim izdanjima u Austriji. Na koncu, velik postotak dijaloga u njegovim dramama pisan je na njemačkom. Eto, da rezimiram: riječ je o srednjoeuropskom piscu. Naravno, ako u taj krug prihvatimo i Srbiju, predmetno a i recepcijski.
Godine 1971. u Budimpešti je objavljena lijepo opremljena antologija jugoslavenske poezije CSILLAGPOR avangardnog mađarskog pisca Zoltána Csukae, u kojoj je zastupljen i Krleža s tri pjesme. I ovdje počinje moj problem. Držim u ruci primjerak knjige s posvetom „Mom dragom prijatelju Otonu Šolcu srdačnošću: Zoltán Csuka , 22.09.1971.“, pa pokušavam provjeriti prisutnost ove antologije u knjižnicama NSK i Gradskoj knjižnici Zagreb. Rezultat u koji nekako ne vjerujem je 0. Bilo bi mi draže da sam ja u nečemu pogriješio.
Jesam. U ovom slučaju državna granica postala je međa književnosti.
Usput, pitam kako će izgledati bibliografije hrvatskih pisaca ako nisu zastupljeni knjigama na policama knjižnica. Ali u slučajevima kad se radi o razumijevanju jezika, knjige, poput sjemenki maslačaka ili ptica, ne poštuju carinska ograničenja. Riječi prodiru kroz pukotine brana, poput vode kapilarno se šireći na tuđem teritoriju. Možda čak i bježeći od nas jer ih sami nismo dostojni.
U tom smislu gledam na zakonsku odredbu, donesenu u Srbiji, po kojoj izdanja stare dubrovačke književnosti do 1867. godine pripadaju srpskoj i hrvatskoj kulturi.
„Al se hrusti šaka mala“, samo neka se hrusti (ionako 95 posto Hrvata ne zna značenje ove riječi). Ministrica, Matica, PEN i da ne nabrajam dalje i ne ulazim u prirodne znanosti, pobliže u entomologiju.
Šlepajući se na dubrovačkoj kulturi, pitam sam sebe, a mogu i vas, tko su bili zadnji Pomet i Petrunjela na pozornici HNK u hrvatskoj metropoli. Bilo je to davno kad su se glumci generacijski dokazivali igrajući ove uloge. Velik dio gledatelja je ionako otpao jer ne razumije što glumci izgovaraju, makar je dvorana HNK bila hvaljena akustičnošću. Dolazi nova publika, zabavljajući se smijehom i neprimjerenim scenama.
A što je ostalo od stiha: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“?
Jedanput na godinu pogledati otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara na malim ekranima i slušati Himnu slobodi, potom zbrajati sitniš, jer već 10. srpnja kad se festival svečano otvara, malo je ostalo milijunu umirovljenika za preživljavanje samo dva dana poslije primanja mirovine. Svaka čast Familijama.
Čiji je književni segment dubrovačke kulture? Svjestan sam prijepora, ali unatoč tomu odgovaram.
Tko uživa u kulturi, njegova je. Tko otkriva nepoznate arhivske činjenice i objavljuje nepoznatu građu, njegova je.
Tko sakuplja književnu građu, njegova je.
Tko je obnavlja i štiti od zaborava, njegova je.
A da bi stasala, tako velika kultura nije se razvila izolirano od tadašnjeg svijeta. Dapače. Prožimanje svjetova odvijalo se u nas najvidljivije u Dubrovniku, a materijalni dokazi su opet knjige, vrhovi tadašnje književnosti i znanosti. Da, sve je to bilo prisutno u Dubrovniku. Kažem, bilo. Bilo je klasičnih književnosti, suvremenika, pa vodećih znanstvenika Isaaca Newtona, Galileija, enciklopedista, a i slavne francuske Enciklopedije (Encyclopédie, 1751–72), i tko bi ih sve nabrojio.
Evo jednog primjera. Vlasnik knjige odabrao je iz svoje dubrovačke knjižnice i došao je u Zagreb prodati knjigu kojoj je trebao mali restauratorski zahvat. Prvo je otišao je u NSK. Tamo je dobio priliku prodati knjigu za tadašnjih 1000 DM. Nezadovoljan, krenuo je dalje po antikvarijatima, i koliko se sjećam, postigao je cijenu od oko 25 000 DM. Radilo se o dolje opisnoj knjizi koja danas, ovisno o stanju, dostiže cijenu do 45 000 USA dolara.
Galilei, Galileo: [Dialogo] Systema cosmicum. in quo quatuor dialogis, de duobus maximis mundi systematibus, ptolemaico & copernicano, utriusq; rationibus philosophicis ac naturalibus indefinite propositis, disseritur . Accessit appendix gemina, qua SS. Scripturæ dicta cum terræ mobilitate conciliantur
Nakladnik: David Hautt for Elzevir, [Leiden &] Strassburg, 1635.
Čudno mi je da se u nas, kad su u pitanju knjige, postavljaju drugi parametri nego što je slučaj s ostalim „robama“. U Hrvatskoj ćemo platiti automobil možda po višoj cijeni nego u zemljama EU, hranu također. A knjige bismo od vlasnika vjerojatno trebali otimati, ili još bolje, dati im predikat smeća.
A evo još jednog primjera pripadnosti dubrovačke književnosti. Radi se o ponudi na otkup knjige Milivoj Strahinić (Luko Zore): Objavljenje, Gradskoj knjižnici u Zagrebu (18. kolovoza 2023.). Knjiga je tiskana u Rijeci, 1899. godine u Tiskarskom zavodu Emidija Mohovića. Sastavljena je od tri dijela 162 +176 +176 stranica, uvezana u poluplatno sa žigom poznatog dubrovačkog kolekcionara Antuna Benussija (1882 – 1960.), s napomenom da su podaci o Luku Zori dostupni na internetu pod ključnim riječima: dubrovačka književnost, hrvatski filolog, Konavoski filolog (Blog Muzeja i galerija Konavala), glavni predstavnik Srba katolika. Knjiga, u izvrsnom stanju, bila je procijenjena na 270 eura.
Odgovor Gradske knjižnice stigao je 29. rujna 2023:
Poštovani,
hvala Vam na ponudi za otkup.
Nažalost trenutno nismo zainteresirani za ovaj naslov, stoga ga nećemo otkupiti. Srdačno,
D.F.
Imam osjećaj da je gospodin, kojeg sam prije godinu dana upoznao u knjižnici kao voditelja zbirke Rara, i koji je bio susretljiv u pronalaženju građe koju sam trebao, ovaj odgovor pisao s nelagodom. Kako je pisan u množini, pretpostavljam da je ovu odluku donijela voditeljica knjižnice, a možda i ravnateljica KGZ-a, inače viša savjetnica. Dakle, osnivač knjižnice, Grad Zagreb, odabrao je neke osobe da potencijalnim korisnicima podastru ili uskrate građu koju mogu proučavati u čitaonici ove knjižnice. „Trenutno nismo zainteresirani“ tumačim i kao moguće objašnjenje da se gospođa voditeljica ili ravnateljica u ovom trenutku ne namjeravaju znanstveno baviti predmetom Luka Zore. Postoji još jedno objašnjenje kojem ne treba pojašnjenje. Dovoljno je napisati: Mogu što hoću.
U Zagrebu se jedan primjerak ove knjige, u zajedničkom uvezu sva tri djela, nalazi u fundusu NSK. Ali u beogradskoj Narodnoj biblioteci, čija je građa bila uništena u bombardiranju za vrijeme Drugog svjetskog rata, postoji jedan primjerak ove knjige u zajedničkom uvezu, a jedan odvojen po svescima.
Prema donesenom srpskom zakonu, ova knjiga pripadala bi samo hrvatskoj kulturi, dok njena prisutnost u bibliotekama daje prednost Srbima.
Imamo li mi uopće kakvu ingerenciju nad donesenim zakonima u susjednoj državi? Možemo li tražiti da nam vrate knjigu koja je tiskana u Rijeci, a platili su je važećim novčanicama? Čine li nam njihove tvrdnje ikakvu štetu, osim da nas same prisile da popunimo vlastite police naslovima koje će književna struka istraživati, građani i studenti čitati, a glumci izgovarati na našim pozornicama? Tako da će neka buduća ministrica ili ministar moći reći da je dubrovačka književnost naša. Čitanje je naš insekticid.
Već sam jednom upotrijebio, ali u slučaju Ive Andrića, dolje napisano. Vrijedi li to i za dubrovačku književnost, nisam siguran. Nadam se da ovo uzalud ne ponavljam. Nemojte buditi uspavanu ljepoticu u staklenom kovčegu, pa vam ni odgovor neće trebati.
Boris Škvorc u knjizi Andrić i Krleža: poetike i politike, MH, Zagreb 2021. na 93. stranici napisao je rečenicu: „Osim toga, na Sveučilištu u Seulu našao sam dosta literature o Andriću koja mi u Hrvatskoj nije bila dostupna.“