Slađana Kilibarda i Nataša Puškar o radio romanu Konstantin Bogobojazni: Pred slušaocem je točno sat vremena i osam minuta zvučnog putovanja kroz zagrebačke kavane, stanove i ulice, nizozemsku idilu i kordunašku tugu devedesetih godina prošlog stoljeća. Konstantin Bogobojazni sluša se u dahu, zatvorenih očiju i širom otvorenog srca. Premijera je u četvrtak, 13. travnja u Zagrebačkom plesnom centru.
Atmosferu devedesetih u Zagrebu, i Hrvatskoj, za mnoge možda dobro opisuje scena koju sam osobno proživio. U javnom prijevozu sreo sam sobu s kojom sam išao u školu i usputno ga pozdravio. Na to mi je samo rekao „ti si još jedini koji me pozdravlja“. Dečko je bio Bošnjak i to je bilo očito iz njegovog imena. U referiranju na svojevrsnu kolektivnu psihozu svojstvenu za ratove bilo gdje, u Hrvatskoj toga vremena često se poseže za terminom „zajedništvo“ kao odgovorom na rat. U tom zajedništvu žrtve su bili mnogi, bilo direktno bilo indirektno. Roman Sime Mraovića (1966. – 2008.) Konstantin Bogobojazni objavljen je 2002. godine s podnaslovom „manjinski roman“. U okviru programa kulture Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i po ideji Nataše Puškar, Konstantin Bogobojazni pretočen je u radio roman koji je Nataša Puškar i producirala, a Slađana Kilibarda režirala. Surađivale su i na tekstu, te za H-Alter govore o tom pothvatu i najavljuju premijeru u Zagrebačkom plesnom centru, u četvrtak, 13. travnja 2023.
Prvo izdanje Konstantina Bogobojaznog Sime Mraovića bilo je rasprodano u dva mjeseca, a izazvalo i polemiku na tadašnjoj književnoj sceni. O čemu se pričalo?
Nataša Puškar: Na udaru kritike tada se našao i podnaslov i naslovnica knjige, pa na kraju i sam pisac, koji se na posljetku i upustio u polemiku s kritičarima. U razgovoru objavljenom u tjedniku Nacional početkom 2003. godine, Simo Mraović objasnio je važnost podnaslova “manjinski roman” navodeći da se odnosi na bilo koju manjinu jer u ratu uglavnom stradaju manjine. Naglasio je tada da je Konstantin Bogobojazni hrvatski roman ali je manjinski uz napomenu da podnaslov u sebi nosi i crtu tragikomične ironije. Naime, u središtu zbivanja romana nalazi se mladi pjesnik Konstantin, kojeg jesen 1991. godine zatiče kao pripadnika manjinskog naroda. Suočen s atmosferom straha i neizvjesnosti ratne godine provodi u skrivanju od vojne policije, mijenjajući kavane i postelje. Preživljava zahvaljujući prijateljstvima i sreći u ljubavi, doživljava razne životne avanture i tek po završetku rata vraća se u svoj stan u Novom Zagrebu u kojem dočekuje prvo mirnodopsko proljeće.
Kako je došlo do toga da ste producirali radio roman?
Nataša Puškar: Dvadeset godina od izlaska prvog izdanja romana Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba oživjelo je Konstantina Bogobojaznog u audio formi sa željom da djelu podari novo ruho i približi ga nekoj novoj publici. Redateljica Slađana Kilibarda odabrala je impresivnu glumačku ekipu. Zanimljivo je bilo žanrovsko određenje. Naime, Slađana i ja smo prvobitno htjele raditi radio dramu i naša dramaturginja, Dina Vukelić, napravila je verziju čistog dramskog teksta. Međutim, negdje kroz rad na drugoj verziji shvatile smo da gubimo specifičan Mraovićev stil i odlučile smo se za radio roman. Konstantin je u ovom obliku sa slušateljem i kroz monologe i dijaloge i zapravo ga vodi kroz svoj život tih godina. Slušalac ima priliku dublje se povezati s glavnim likom, a iskustvo je time i intimnije.
Koliko ste se odmicali ili držali originalnog teksta?
Nataša Puškar: Glavna nit radnje pažljivo je očuvana, kao i piščev prepoznatljivi stil u kojem je rečenica jasna i britka, bogata humorom kojim on vješto obavija nevesela zbivanja. Treba imati na umu da Konstantin Bogobojazni u književno-teorijskom smislu nije klasičan roman. Djelo vrvi likovima, zapletima koji su manje ili više razrađeni, duhovitim dijalozima, preciznim monolozima i „sve se dimi od finog seksa“ kako je jednom prilikom istaknuo sam pisac. Dina Vukelić uspješno je pročistila tekst, svela ga na Konstantinovo kretanje kroz ratne godine i ključne odnose. Najbitniji likovi su i ovdje s nama, a publika koja tek nakon audio formata otkrije roman, uživat će u događajima za koje mi nismo imale prostora. Neki likovi su kod nas objedinjeni, neki će pričekati čitatelje u tiskanoj formi, a samo jedan je življi i raspisaniji – Vule. Sjajno ga je odigrao Marko Hergešić. On i Ugo Korani bili su savršena kombinacija.
Slađana Kilibarda: Audio format kojem smo težile, a to je maksimalno 70 minuta, morao je pretrpjeti poprilično veliki štrih kako u samom sadržaju romana, tako i u količini likova koji se pojavljuju. U razgovorima s Dinom Vukelić došle smo do zaključka da pokušamo na neki način zadržati okosnicu priče, te najbitnije i najzanimljivije likove. Ideja je bila napraviti točke Konstantinovog kretanja od 1991. do 1995. godine. bez rukavaca, vrlo pravocrtno i jasno, tako da slušatelj dobije dojam konstantnog putovanja koje završava njegovim prelaskom iz Novog u stari Zagreb.
Tko su bili suradnici i suradnice?
Slađana Kilibarda: Ovo mi je bio jedan od ljepših procesa vezanih za audio forme, ujedno i najizazovniji do sada, samim tim jer je rađen izvan institucije. Za tu ljepotu rada i kreacije zaslužni su prvenstveno posvećeni suradnici, od dramaturginje, svih glumaca, montažera i snimatelja zvuka, do ljudi koji su nam pomagali da snimanje što bolje prođe. Dina Vukelić s kojom sam već surađivala uradila je odličnu dramatizaciju romana. Srđan Nogić je vrlo predano montirao radio roman, a svi glumci su zaista dali zadnji atom snage da svojim likovima udahnu život. Moram istaknuti Uga Koranija, Sretena Mokrovića, Kaju Cvjetkovića, Petru Svrtan, Marka Hergešića, Nikšu Butijera i Doris Šarić Kukuljicu.
Nataša Puškar: Dodala bih Bojana Mrđenovića kojeg sam pozvala da napravi fotografije za opremu i omot CD-a. Složili smo se da želimo prikazati Zagreb, ali dovoljno neutralno kroz uobičajenu arhitekturu socijalizma – zgrade, prozore, balkone. Fazu grafičkog oblikovanja preuzeo je Ivica Družak predloživši format singl ploče čime smo na neki način podvukli i vrijeme u kojem su se još znale slušati gramofonske ploče. Na ovom mjestu bih se zahvalila Jani Hodžić na povjerenju i uvidu u privatnu arhivu fotografija Sime Mraovića što nam je bilo od velike pomoći.
Po čemu se točno razlikuje casting na audio formatima u odnosu na kazalište ili film?
Slađana Kilibarda: Casting za audio forme nije isti kao za igrane, tu ne gledamo izgled, već vokalne sposobnosti glumca, boju glasa, mogućnosti moduliranja, radiofoničnost glasova itd. Svatko od glumaca donio je vlastitu boju svome liku, ne samo u emotivnom i karakternom, nego i u jezičnom smislu.
Kako su mladi glumci reagirali na tekst, naime, neki od njih rođeni su 1990-ih, npr. Ugo Korani koji i igra samog Konstantina?
Slađana Kilibarda: Nisu dvojili da li će prihvatiti. Mislim da su posebnu ljubav i simpatiju prema Konstantinu Bogobojaznom razvili Ugo Korani, Petra Svrtan i Marko Hergešić. To vrijeme početka devedesetih nosilo je u sebi razne vrste uzbuđenja koje su, kakve god bile, za umjetnički izraz vrlo potentne. Mislim da su to intuitivno osjetili i zato se toliko predali i prepustili igri i kreaciji.
Koji su bili najveći režijski izazovi ? Možete li izdvojiti neke scene?
Slađana Kilibarda: Kako izrežirati, a da tekstu dam dimenziju više, tj. nešto što čitatelj ne percipira kroz čitanje romana, neka skrivena značenja, emocije, situacije, neki drugi pogled na Konstantina Bogobojaznog. Izazov mi je bio pronaći „ljubav“ u svakom segmentu romana i istaknuti je kao nešto najvrednije. Radio roman ima npr. više komičnih scena, a istaknula bih jednu tragikomičnu između Konstantina i Radice u klubu Gjuro, kao i Konstantinov razgovor s ocem po dolasku u Nizozemsku. Osobno, najviše volim posljednju scenu jer je poetska i mislim da je Ugo to majstorski odradio.
Uz likove, jedan od protagonista romana je i sam grad, Zagreb. Kakav je bio odnos Sime Mraovića prema Zagrebu i kako je on prisutan u radio romanu?
Nataša Puškar: Pisac je u Konstantina ugradio ljubav prema Zagrebu, naziva ga „dobrostivim gradom“, oprašta mu grubosti, u njemu nalazi razna utočišta. Zagreb je njegov grad i oni su jedno, kao što se u jednu točku pretapaju Mihanovićeva ulica i mjesto na kojem završavaju Inina leđa jer upravo tu i tako miriše Botanički vrt u rano proljeće.
Simo Mraović bio je vrlo prisutan u javnom životu. Jeste li ga poznavale?
Nataša Puškar: Ne i dugo mi je bilo krivo zbog toga. No, zato sam se u poslu oslanjala isključivo na književni predložak i sve što se iz njega moglo izlučiti. Na kraju, mogu reći da sam dobro upoznala pisca kroz njegovo djelo.
Slađana Kilibarda: Simu nisam osobno poznavala iako sam tih godina posjećivala neka mjesta na koja je on izlazio i koja su opisana u romanu. Roman sam prvi puta pročitala 2019. godine. Moj prvi dojam je bio da je Konstantin purger od glave do pete. Nisam nikada na nekoj snimci čula kako je Simo Mraović govorio, ali sam u radio romanu odustala od jezičnog standarda i insistirala da Ugo slobodno potencira „zagrebački govor“. To je svojevrsna zvučna metafora ovog radio romana, a i Konstantin je lik u romanu. Nisam nigdje režijski insistirala na biografskom, što je sam pisac isticao. Željela sam u radio formi istaknuti najbolje od romana i povezati priču zvučno, muzički, u dokument jednog vremena. Nadam se da bi Simo bio zadovoljan ovime što smo uradili. Čini mi se da roman ima i veliki potencijal za igranu seriju.
Radio roman imat će svoju premijeru ovaj mjesec. Gdje i kada?
Nataša Puškar: Pred slušaocem je točno sat vremena i osam minuta zvučnog putovanja kroz zagrebačke kavane, stanove i ulice, nizozemsku idilu i kordunašku tugu devedesetih godina prošlog stoljeća. Konstantin Bogobojazni sluša se u dahu, zatvorenih očiju i širom otvorenog srca. Premijera je u četvrtak, 13. travnja u Zagrebačkom plesnom centru. Ulaz je besplatan, a zainteresiranu publiku pozivamo da prijave svoj dolazak na vijece@srbi-zagreb.hr. Prijave se primaju sve dok ne popunimo sva mjesta.
