Filmovi Dane Komljena prikazuju duboko političku dimenziju arhitekture, pokazujući kako beton, daleko od svoje statičke funkcije, može utjeloviti čovjekove najveće strahove i snove.
U četvrtak 7. prosinca su u sklopu Human Rights Film Festivala prikazana tri eksperimentalna kratkometražna dokumentarna filma redatelja Dane Komljena. Sva tri filma istražuju odnos čovjeka i građevina koje čovjek stvara. Sve, još uvijek, u orbiti (2016), kroz dva povezana momenta u gradnji planski nastalog brazilskog glavnog grada Brasilije, istražuje odnose moći u pokušaju utopije. Rečenice iz fantazije (2017) prikazuje napuštene zgrade Černobila, u međuvremenu potpuno preuzete od šume u kojoj se nalaze, te Projekt (2023) sanjari o jugoslavenskom paviljonu u Lagosu te načinu na koji je oblikovao jednu generaciju dok je bio u funkciji, kao i njegov trenutni suživot s jednom drugom generacijom.
Brasília, glavni grad Brazila, predstavlja jedinstvenu priču o planiranju i urbanizaciji. Urbanist Lúcio Costa razvio je jedinstveni urbanistički koncept raširenih ptičjih krila koji se protežu prema nebu, a Oscar Niemeyer je dao arhitektonsku dušu tom planu. Oni su zajedno oblikovali viziju modernog grada koji bi odražavao napredak i snove novog Brazila. Brasília je postala simbol modernizacije zemlje i arhitektonskog inoviranja.
Film Sve, još uvijek, u orbiti pokazuje kako se ovaj grad, često shvaćan kao simbol modernizma i spomenik ljudskoj racionalnosti, ustvari temelji na ideji nastaloj u snu talijanskog svećenika Don Bosca iz devetnaestog stoljeća. Gradnju tog savršenog i pravilnog grada popratila je gradnja desetaka kaotičnih satelitskih gradova za radnike koji su se nalazili u orbiti oko njega. Pred kraj gradnje Brasilije, punjenje umjetnog jezera koje potapa okolne neplanske gradove predstavlja ostvarenje sna Don Bosca i noćnu moru za one koji su taj san sagradili. Kontrast između te dvije sudbine prikazan je kroz kadrove građevina Brasilije punih života i okolnog jezera u vječnom miru.
U Rečenicama iz fantazije, djevojka i muškarac igraju igru riječima dok se prikazuju snimke napuštenog grada kojeg guta prašuma Ukrajine. Priroda i armirani beton su u savršenom skladu, nesvjesni onoga što im je omogućilo taj suživot. Ovaj film kroz sedamnaest minuta predstavlja meditaciju o prošlosti i jednoj katastrofi koja je oblikovala svijet.
U Projektu, najnovijem filmu Dane Komljena, autor istražuje sajamski kompleks u gradu Lagosu u Nigeriji kojeg je u sedamdesetima izgradio jugoslavenski Energoprojekt. Kompleks se sastojao od pet zgrada i bio je namijenjen održavanju međunarodnih sajmova i diplomatskih konferencija. Prikazana su emotivna svjedočanstva onih kojima je taj kompleks obilježio odrastanje. Za one koji su oko njega živjeli, bio je puno više od stakla i armiranog betona. Bio je izvor ponos, čuđenja i nade u bolje sutra.
Međutim, ovaj ogromni objekt je u toj namjeni ostao samo deset godina. Napušten je tijekom ekonomske krize kasnih osamdesetih, kada su napuštene i vrijednosti koje je predstavljao. Suverenitet, nesvrstanost, napredak. Projekt dokumentira sadašnje stanje ovog objekta, koji je jednim djelom postao napuštena ruina čiji krov dovoljno prokišnjava da na podovima raste močvarno bilje. S druge strane, pojedini dijelovi ogromnog kompleksa su danas puni ljudi. Tamo se trguje, jede, radi. Ni sajmova ni diplomacije već desetljećima nema, ali ljudi uvijek ima.
Sva tri filma pokazuju odnose moći u prostoru. Koliko god nam se to činilo moguće iz matematičkih zadataka, prostor nikada nije prazan. U Brasiliji, prostor za jedne je bio uništen kako bi nastao prostor za druge. U Ukrajini, priroda ponovno ispunjava prostor iz kojega je bila potisnuta, dok u Nigeriji prostor mijenja značenje i namjenu. Filmovi Dane Komljena prikazuju duboko političku dimenziju arhitekture, pokazujući kako beton, daleko od svoje statičke funkcije, može utjeloviti čovjekove najveće strahove i snove.
Human Rights Film Festival je još jednom demonstrirao kako mu eksperimentalni ili riskantni filmovi nisu strani te kako kvalitetan diskurs o čovjeku i njegovim pravima može postojati bez da se poziva na srednjovjekovne filozofe ili pokoji suvremeni međunarodnopravni dokument.
Festival se zatvara u subotu 9. prosinca. Program HRFF-a možete pogledati ovdje.[1] Iz programa bismo istaknuli reprizu premijere filma Gorana Devića; Što da se radi? o kojoj smo već pisali i koja će se prikazati na dan zatvaranja u 14 sati. Isti dan u 19, u Dokukinu KIC moći ćete pogledati film Orlando, moja politička biografija francuskog redatelja Paula Preciadoa, a festival završava u 21 sat filmom Eureka argentinskog redatelja Lisandra Alonsa u Kinoteci.
