Umjetnički performans Rosane Ratkovčić vratio nas je šumama u kojima, pronalazeći ideale zaboravljenog vremena ponovo osvješćujemo da antifašističkoj borbi dugujemo daleko više nego što možda mislimo.
Performans Rosane Ratkovčić „Kad bi drveće hodalo“ nastao je u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina te izveden u subotu, 30. rujna 2023. u šumi Spomen-parka Rakov Potok kao posveta žrtvama drugog najvećeg ustaškog stratišta na širem području Zagreba.
„Kad bi drveće hodalo, šume bi se razilazile na sve strane“…da ne pruže skrovište ljudskoj mržnji, da ne sudjeluju u zločinima ljudske vrste, začetima u ideologijama koje se tiču samo čovjeka. Ali drveće nažalost ne hoda, šume opasuju Zagreb kolateralno služeći svojim zelenim bićem i onome zbog čega nikada nisu bile tu, nepravedno obilježene našim politikama prostora. Tijekom Drugog svjetskog rata šumski rubovi Zagreba pretvarani su u mjesta masovnih pogubljenja antifašista i premda su obilježeni kao spomen područja, revizionističke tendencije kojima svjedočimo od 1990-ih izopćuju ih iz kolektivne memorije te prepuštaju fizičkom propadanju.
No, da se sjećanje može i ponovo izgraditi te kao vezivno tkivo učvrstiti zajednicu, najbolji je primjer spomen područje Dotrščina, koje je Saša Šimpraga, sa suradnicima, svojim desetljetnim upornim ali i plodonosnim radom, kroz brojne umjetničke suradnje i edukativne projekte, uspio vratiti u kolektivno pamćenje/svijest, te danas rijetko tko ne zna da je ta lokacija mjesto najvećeg ustaškog masovnog zločina u povijesti Zagreba. Možda ga je baš taj uspješno obnovljeni život Dotrščine, kojoj je Šimpraga primarno posvećen, motivirao i na ovu inicijativu, pomalo gerilski skok u manje poznat, ali jednako bremenit prostor kojeg također treba otrgnuti zaboravu. Riječ je, naime, o šumi Stupnički lug u Rakovu Potoku, koja je povijesno zabilježena kao drugo najveće gubilište u okolici Zagreba i u kojem su od srpnja 1941. godine vršena masovna strijeljanja nekoliko stotina komunista, skojevaca, ali i običnih građana koje se dovodilo u vezu s ilegalnim pokretom.
Idemo po tragu živih…
Na put ka nezaboravu posljednjeg rujanskog dana ove godine odveo nas je performans Kad bi drveće hodalo autorice Rosane Ratkovčić. Premda naslovom, stihom iz pjesme i zbirke Grigora Viteza sugerira snažnu poetsku i ekološku sliku, koja je ujedno i poveznica s prethodnim autoričinim performansom Analogna šuma izvedenim na Dotrščini, ova site-specific izvedba ipak će u prvi plan staviti ustaški zločin, s ciljem njegova potpuna razobličavanja. U skladu s time, kako će navesti autorica, performans je zamišljen kao obrnuti cold case krimić, u kojem istraga, znajući za počinitelje ali razotkrivajući identitete žrtava, vraća u ravnotežu smisao i pravdu, poljuljane naknadnim relativističkim interpretacijama. Kad bi drveće hodalo suočava nas ravno u glavu s nelijepom istinom, bez tampon-zone satkane od poetičnosti i paralelnih tema, odmičući se i od elementa igre s gledateljima, uvlačeći nas u radnju primarno mentalno, podastirući fakte kao temeljno tkivo ove izvedbe. Međutim, priroda oko nas, kao i poezija, svejedno će se uvući u našu svijest, ali posrednijim putem. No, vratimo se najprije faktima.
Početak prije početka
A ti fakti, činjenice koje igraju, dočekuju nas – okupljene gledatelje, već i prije formalnog početka šumskog performansa: na polazišnoj točki, u zoni oko Kvaternikovog trga, u kojoj se odvilo nekoliko presudnih događaja koji će lančano dovesti i do Stupničkog luga, slušamo svjedočenje novinara Ive Šrepla[1] o atmosferi proglašenja NDH na tadašnjem Radio-Zagrebu[2], rečenice koje karnevalesknim prizvukom prizivaju groteskno ludilo Krležina Kraljeva: „Kad se negdje na sigurnom sastanemo, moram ti ispripovjediti kako je to bilo s proglašenjem NDH. Nevjerojatno. I tragično i komično. Nadasve tužno. Kako su se tukli, kleli, bili pijani. Treba da to znaš, da zapišeš za historiju.”
Nakon ovog otvaranja povijesnog okvira, izmještamo se iz urbanog prostora, putujući ka Rakovom Potoku. Ulaz u spomen šumu nije uređen, zarastao je kao i sjećanja novih generacija kojima sve više izmiču čvrsti temelji u promišljanju prošlosti. Tišina šume stoji u opoziciji s cestom kojom prolaze jureći automobili, no pažljivom oku neće promaći decentan monolit koji nas blagim tekstualnim otklonom od uobičajenih spomeničkih natpisa skromno poziva da obratimo pažnju na ovaj prostor: „Vidi gdje počiva četiri stotine žrtava fašizma…“. Pozvani smo da pogledamo, da istražimo, da (su)djelujemo.
I prije početka performansa, jasno je da radnja ovog događanja traje već neko vrijeme. Prolazimo u koloni jedan po jedan zaraslim puteljkom do mjesta izvedbe, granje i biljke zapliću se o naše noge upozoravajući da ne brzamo, da se s pažnjom približimo točki našeg odredišta. Priroda svojim biljnim pokrovima ima neku svoju suigru s nama. Nepoznat šumski teren kao da daje didaskaliju gledatelju: polagan hod i pažljivo biranje koraka izaziva drugačiji, usporen i oprezan tjelesni pokret koji prikladno priprema tijelo-um za pogled unatrag i pijetet nad onima koji su živote tako besmisleno izgubili, da bi sačuvali smisao našoj egzistenciji.
Središnje mjesto izvedbe mala je šumska čistina okružena drvećem, a umjesto kulise u sjenovitoj pozadini leži velika crna nadgrobna ploča, obrasla visokim biljkama, u svojoj tišini pomirena sa suvremenim zaboravom. Na malenom platou, također obraslom travom koja se probija rubovima betonskih ploha, posjetitelje dočekuje pano prekriven crnom tkaninom, a oko njega pet u crninu odjevenih izvođača (Dejan Glišić, Nikolina Majdak, Josipa Bubaš, Mia Štark, Robert Franciszty). Spontano okružujemo mjesto izvedbe i nakon što nastupi posvećena tišina, slijedi povratak činjenicama: izvođači skidaju crnu tkaninu i pred nama se, u simboličnom i dramatičnom suodnosu crvene boje slova i bjeline papira[3], još naglašenijih u sjenovitom šumskom okruženju, pojavljuje prva tekstualna poveznica s polazišnom točkom na Kvaternikovom trgu: „Proglašena je Nezavisna Država Hrvatska“.
Izolirane unutar šume, na samom mjestu zločina, izvođači nas čvrstom igrom, ozbiljnim, dostojanstvenim i odrješitim glasovima uvjerljivo suočavaju s okrutnošću povijesnog trenutka u osvit Drugog svjetskog rata, šibajući nas informacijama o događajima koji su prethodili ovim smaknućima. Podaci su to pomno prikupljeni prethodnim istraživačkim radom autorice, a svjedoče o protestu i progonima antifašista na zagrebačkim lokacijama. Kroz dokumente iz arhiva provlače se osobna svjedočanstva, biografski detalji o nekoliko žrtava ovog zločina. Imena Kreše Rakića, Stjepana Mlinarića, Dragice Hotko, Nikole Šakića Vrtlara i Marije Habulin tijekom performansa doživljavaju preobrazbu iz nekih neodređenih, simboličnih identiteta u opipljivo životno obličje: zamišljamo ljude od krvi i mesa, koji su se zaljubljivali i voljeli plesati kazačok. Mladi ljudi, skojevci i skojevke, neki još srednjoškolci, čije su zrelost, hrabrost i spremnost da daju život za pravedne ideale danas gotovo nezamislivi.
Hard-boiled stil izvedbe popraćen je jednostavnom, gotovo simetričnom radnjom: u jednakom tempu izmjenjuju se čitani dijelovi i pozicije izvođača u središtu. Tijekom izmjena, s panoa u sredini trgaju se, gužvaju i bacaju na tlo veliki listovi papira s tekstovima koji sadrže proglase NDH-a, izvješća o hapšenjima, tjeralice, oglase o strijeljanju i slično. U trenutku kada se na panou pojavljuje i propagandna zemljopisna karta NDH-a o „tri godine pobjedonosnog rata“, performans mijenja dinamiku i kulminira te dio izvođača, preuzimajući na sebe uloge mladih skojevaca, intervenira na izvješenim proglasima: kartu polijevaju krvavocrvenom bojom, tjeralicu kojom se nudi sto tisuća reichmarki za izručenje komunističkog poglavice šaraju parolom „Za Pavelića živog ni deset kuna“, kako su to činili antifašistički aktivisti davnih četrdesetih, a ustaški simbol – slovo „U“, pretvaraju u riječ „ubojice“. Nakon svega, kaos ideološkog smeća leži pod nogama izvođača u vidu izgužvanih i odbačenih papira, ištipanih hartija.
Poezija i priroda, post factum
Na završetku performansa, iznad tog simboličnog nereda, na posljednjem plakatu pojavljuju se fotografije strijeljanih mladića i djevojaka. U tišini ih gledamo, zajedno s izvođačima, povezani u zajedničkoj empatiji, tvoreći u nekoliko minuta kolektivno tijelo koje se kao živi spomenik došlo pokloniti zaboravljenim žrtvama.
Trenutak tišine ponovo vraća prirodu u naša čula. Šuštanje lišća i suhog bilja u koje je spomen područje zaraslo zamjenjuje utihnule glasove izvođača kreirajući zvučnu kulisu izblijedjelim Kovačićevim stihovima na nadgrobnoj ploči, koje primjećujemo tek nakon završetka izvedbe, u slobodnom kretanju šumskom pozornicom: „Na žezi strašnoj tiho su nas želi / ko mrtvo klasje koje jedva šušti / mi idemo po tragu živih / i nitko zaustavit nas neće“. Priroda kao nenametljiv sugovornik čitavo vrijeme slijedi ovaj naš ljudski protokol, čekajući da riječi utihnu kako bi nas upozorila na sebe, ali i na poetski potencijal ovog mjesta i izvedbe, koji se gledatelju otkriva naknadno i ne bez vlastitog interpretativnog angažmana. (Usput, Kovačićevi stihovi tvore i poetski most Rakova Potoka i Dotrščinske šume, gdje je palim žrtvama posvećen stih iz Proljeća: „nema ih više, jer su htjeli biti“). Mi smo sada ti, upućuju nas jedva čitljivi stihovi, koji su došli tragom živih, u počast mrtvima koji na tom zaraslom i neodržavanom prostoru, u doba kada se tako olako zaboravlja prošlost, postaju klasje koje jedva šušti, čujno jedino onima koji su spremni zastati, osluhnuti što povijest doista govori.
P
ut natrag, prema izlazu, prema cesti, odvija se na jednak način kao i dolazak, u koloni i s biljkama koje se hvataju oko naših nogu sada nas podsjećajući da one ostaju ovdje kao čuvari zaboravljenih događaja. Šume nemaju ideale, ali imaju vrijeme u kojem, rastući preko ljudskih stvari, djeluju-regeneriraju ovaj svijet. Umjetnički performans Rosane Ratkovčić vratio nas je šumama u kojima, pronalazeći ideale zaboravljenog vremena ponovo osvješćujemo da antifašističkoj borbi dugujemo daleko više nego što možda mislimo. A to je točka od koje kao zajednica, šireći područje sjećanja, možemo početi djelovati-regenerirati ovo društvo iskrivljenih vrijednosti u kojem živimo.
