Privatno kupljena knjiga ili dobivena kao dar, mogu to potvrditi, često je više puta čitana nego ona kupljena društvenim novcem.
Kako nam se na našim portalima u zadnje vrijeme učestalo pojavljuje riječ „hrpa“, potražio sam na tražilici u kojem se kontekstu to događa. Najčešće se događa u prigodama da bi zamijenila riječi gomila ili mnoštvo. Pojavljuje se najčešće na popularnom portalu, a potom istu vijest, gotovo doslovno, prenose dnevne novine.
Zanimalo me da li ću u kakvim kontekstu pronaći „hrpu knjiga“. Nisam pronašao takvu rečenicu, ali sam uz ostale primjere u rečenicama pronašao „hrpu govana“.
Dana 17. 2. dobio sam preko WhatsAppa fotografiju snimljenu na varaždinskom sajmištu na kojoj je hrpa knjiga, ili nazovite to kako hoćete. Na hrpi je vidljiva knjiga Kulise, makete i pepermint, koja je izašla u nakladi zagrebačkog Ex librisa 2015. godine. I tu se pojavljujem ja kao autor. Svoje sam autorske primjerke dijelio prijateljima, pa sam tako dva primjerka poslao Dubravki Cherubini (Šantolić), nekadašnjoj knjižarki u popularnoj zagrebačkoj knjižari Mladost, Ilica 7, u Trst sa zamolbom da jedan preda književnici Leli Zečković koja je odabrala Trst za svoje prebivalište. Lela je u to vrijeme, što nisam znao, boravila na odmoru u svojem stalnom mjestu oporavka na slovenskoj obali, pa joj je Dubravka poslala poštom. Pošiljka je, kako to po propisima ide, putovala preko Ljubljane, potom je stigla do Lelinog hotela nekoliko kilometara udaljenom od Trsta.
Za to vrijeme stigao bih štošta napisati o Leli Zečković, hrvatsko – nizozemskoj književnici, prevoditeljici, sveučilišnoj profesorici. Ja bih odabrao da napišem da je pjesnikinja Zečković u nakladi Querido, za tog nakladnika nadam se da su čuli bar komparatisti, objavila prijevod svojih hrvatskih pjesama koje je izdao Nakladni zavod MH, i za tu knjigu dobila je godišnju nagradu za poeziju. Zatim, što nije nevažno, ljubav i kasnije brak s poznatim nizozemskim pjesnikom Hansom Favereyom s kojim je ljeta provodila na Šipanu i na kojem su nastale neke njegove pjesme. Njihovo društvo bili su književnici (ne samo nizozemski, u krug su ušli i svjetski nobelovci), filmaši, umjetnici. Dio zagrebačkog kruga još živi, pa nije potrebno nabrajanje.
Naše poznanstvo seže od osamdesetih, vjerojatno je to jedno od mojih knjižarskih poznanstava. Relacija: Zagreb, Amsterdam, Trst. Imao sam respekt naspram njenom znanju o knjigama. Znao bih spomenuti neki naslov, a ona je knjigu već pročitala. Zanimali su je književni časopisi u kojima je objavljivala pjesme i književne prijevode.
Takvoj osobi, Leli Zečković, poštar je, mogao bi to biti travanj ili svibanj 2015. oko devet ujutro, uručio kovertu s mojom knjigom Kulise, makete i pepermint. Nazvala me navečer oko devet.
„Znaš, zbog tebe sam propustila ručak, nešto malo na brzinu večerala, i upravo dovršila čitanje tvoje knjige. I šteta što mi nisi o njoj pričao.“
„Trebala je biti iznenađenje“ odgovorio sam.
„I sad, kad je sve dovršeno, mogu ti reći hvala. Napisao si izvrsnu knjigu, koju svakako treba prevesti na engleski, a možda i na nizozemski. Moja zamjerka odnosi se na predugačak naslov. Dovoljno bi bilo Kulise, što ustvari i jesmo na ovom svijetu. U tvojoj prozi su naši pothlađeni životi, pa svatko može pronaći sebe. Niti glad me nije zaustavila, baš ti hvala“ dovršila je Lela.
Stalno mi se motalo po glavi, pa na koncu poput isprike kažem: „Malo mi je bilo neugodno zbog jedne scene seksa.“
„Cijela knjiga napisana je dirljivo, pa i ta scena seksa. I još da ti kažem, moram nešto napraviti za ovu knjigu. Razmišljaj o prijevodu“, dovrši Lela i zatim nazove Jelenu Hekman, vlasnicu Ex librisa, i ponovi joj svoje mišljenje o knjizi.
Tada se Lela prestala služiti računalom, ljudi su zauvijek odlazili, prekidale su se veze. Dolazi treći čin drame, završetak predstave i postavljanje „kulisa“ za novi komad.
Slično mišljenje o ovoj knjizi imala je i Lucia Horvat, supruga Miljenka. Bili su povratnici u Hrvatsku, on istaknuti umjetnik, sveučilišni profesor u Montrealu, a ona filologinja, stalno u njegovoj sjeni.
Ali knjiga nikada nije bila na polici u knjižnici na kojoj piše „Knjižničari Vam preporučuju“ ili istaknuta kao novitet u knjižnicama koje posjećujem. Smještena je na police u fah, najčešće se po abecedi slovo „v“ nalazi nedostupno na dnu police. Na poslane primjerke, nitko od aktualnih kritičara nije reagirao.
Đubrište je njezina sudbina.
Moj znanac, školovani đubretar s visokim predikatom, malo je kopao po đubrištu. I, gle. Pojavila se još jedna moja knjiga: Mrtva priroda i živo srce, također u nakladi Ex librisa. Izašla je 2011. a o njoj je napisao pozitivnu recenziju Ivica Matičević u Republici. Trenutno u zagrebačkim knjižnicama ima deset primjeraka od kojih niti jedan nije posuđen. A to nije iznimka. Više bi trebali biti zabrinuti autori s četrdeset otkupljenih primjeraka koje su na policama, a od kojih niti jedan nije posuđen.
Bio bih nezadovoljan da nije u nas nastao jedan paralelni knjiški svijet i da se u tom paralelno svijetu ne događaju obrnute stvari. Privatno kupljena knjiga ili dobivena kao dar, mogu to potvrditi, često je više puta čitana nego ona kupljena društvenim novcem. Uzalud vam kupljenih četrdeset primjeraka, uzalud vam naručene recenzije i nastupi pred kamerama. Trebali biste platiti svoje čitače. Ovih mojih deset primjeraka, jedanaesti je otpisan i upravo je na đubrištu, spavaju. Ali moja knjiga, u privatnom posjedu, išla je iz ruke u ruku čitačima. Kostimografkinja splitskog HNK, pokojna, Marija (Maca) Žarak nazvala me s molbom da joj pošaljem jedan primjerak knjige, jer je svoj posudila na daljnja čitanja, a ne želi biti bez ta knjige kojoj se često vraća. Jednom sam na ulici sreo mog dobrog znanca koji je iz torbe izvadio moju Mrtvu prirodu i kazao: “Pogledaj, po treći put čitam tvoju knjigu“. Moji čitači javljali su svoje dojmove telefonom, ali ona za medije nije bila zanimljiva. Međutim, moja nakladnica Jelena Hekman, također je bila zadovoljna povratnim informacijama o knjizi i predložila mi je da napravimo prijevod knjige na engleski. Dobio sam iz Londona preporuku da prevođenje povjerim, tada najboljem, Willu Firthu.* Na moje pismo odgovorio je da je zauzet. Čekanje je najmanje godinu dana, uz napomenu da radi odabir i da ću možda biti odbijen ako knjiga ne zadovolji njegov kriterij. Poslao sam mu jei brzo dobio kratak odgovor. „Zanimljivo. Pročitat ću na odmoru“. Zatim je odgođen datum početka jednog projekta, pa je Firth započeo prevoditi Mrtvu prirodu. Bilo je mnogo pitanja, uložio je veliki trud, a rezultat je bio odličan. Imao sam dojam da je prijevod bio bolji od originala. Tako je izašla knjiga The Storm In The Still Life s podnaslovom na koji je Firth bio ponosan, Letterplyng a Sea of Red.
S tadašnjim iskustvom, plasman knjige bio je osuđen na Hrvatsku, a kako izdavač nije imao svoju knjižarsku mrežu, bio je još veći problem nego s hrvatskim naslovima. Tada sam odlučio uzeti knjige i otputovati u Amsterdam čije sam knjižare poznavao, ali nisam znao za proceduru koju prolaze neafirmirani autori. Da bi knjižara odabrala knjigu za prodaju, vlasnik ili voditelj odlučuje nakon čitanja knjige. Legitimaciju prolaznosti zapravo daje prihvaćanje u prodaju u najelitniju knjižaru, Athenaeum. Knjižarka je moju knjigu odložila na vrh kupa od dvadesetak knjiga. Predviđao sam da ću čekati možda godinu dana na odluku, ali bilo je nešto kraće. Kad sam ponovno došao i donio još nešto knjiga, uhvatila me je nervoza i nesigurnost. I pred sam odlazak iz Amsterdama, u strahu od negativnog odgovora, skupio sam hrabrost i konačno nazvao gospodina Herma Pola. Javio mi se. Pročitao je knjigu i odlučio uzeti je u prodaju. „Možete li donijeti šest primjeraka?“ Odgovorio sam da mogu, a kako ne stanujem daleko, ponudio sam da donesem u roku od pola sata. „Ne, nemojte danas. Upravo odlazim. Sutra je petak i radim cijeli dan. Želio bih vas upoznati.“ Eto, tako sam upoznao čovjeka o kojem, kao i o knjižari, ima zapis Daša Drndić u jednoj od svojih knjiga.
Gledao sam kako ju stavlja u odjel knjiga na engleskom jeziku, na istaknuto mjesto i isto takvo društvo: Murakami, Barry Hannah, moja knjiga, pa Knausgardov A Man in Love. Isti dan odnio sam knjige u još tri knjižare. Knjiga je bila u Amsterdamu u tri knjižarska izloga, a u Zagrebu za nju nije bilo mjesta. Knjižara Athenaeum naručivala ju je šest puta.
Moje pisanje o ovoj knjižari nekima će se činiti neuvjerljivo. Bilo bi mi drago da je to, u što sumnjam, bio razlog Culturenetu Ministarstva kulture kojem je Ex libris, odnosno Jelena Hekman, poslala za objaviti kratku obavijest o tomu da je jedna od najboljih evropskih knjižara, Athenaeum u Amsterdamu prihvatila u prodaju moju knjigu. Nakon nekog vremena, Jelena Hekman, o kojoj je nakon smrti ministrica napisala opsežan nekrolog (!!!), možda je upitala telefonom ili mailom urednicu za razlog neobjavljivanja crtice o knjizi, dobila je odgovor: „Imamo sva prava pridržana“.
Zbog takvog odgovora posegnuo sam za putopisnim tekstom Džepni Amsterdam Daše Drndić i dva nepovezana citata. (Sarajevske sveske 32/33 Sarajevo 2011.)
Često sam navraćala u Athenaeum Bookstore u prizemlju. Svi oni mladi (i stariji) ljudi, sve ono muvanje, listanje, kupovanje, zvonjava kase, tiha svetkovina. Nova izdanja na raznim jezicima, stara izdanja na raznim jezicima, sve što tražim – ima.
… Athenaeum Boekhandel vodi Herm Pol. Herm Pol markantan je, visok i sjedokos načitani voditelj Athenaeum Boekhandela s kojim se može razgovarati o literaturi, ima vrlo definirano mišljenje o knjigama koje naručuje, ne kao neke poluobrazovane kokoši koje vode pojedine hrvatske knjižare pa Antonina Artauda izgovaraju po Vuku.
Ja bih dodao da je veći problem da kokoši, ženskog i muškog roda, rade u Hrvatskoj na puno važnijim pozicijama od knjižara.
Još nedavno, Art knjižara Boekie Woekie imala je knjigu u prodaji. Za knjižaru ju je naručio jedan od vlasnika, Jan Voss, kojem sam je prvo darovao, jer sam mislio da ne pripada asortimanu Art knjižare. Kako ju je u kratkom roku pročitao, uputio mi je protupitanje: „Recite mi gdje je granica“.
A u Zagreb je stiglo i pismo Heina van Stekelenburga u kojem između ostalog piše:
„Odmah sam pročitao poglavlje Oko kuće Anne Frank, bilo je impresivno. Radoznao sam o ostalima.“
S lijepim riječima iz Trsta javila mi se Giuliana Carbi, te Nizozemci koji su imali moju adresu. Gospodin Yvo Baudoin, koji ima veliku biblioteku probranih knjiga i koji je bio ukorak s čitanjem novih knjiga, pročitao je i moju knjigu. U razgovoru o njoj, kazao mi je da je pročitao mnogo dobrih knjiga u kojima je pismo, pa odgovor (korespondencija), a također i „jednosmjerna“ pisma. Za razliku od moje knjige pisane literarnim umijećem, „jednosmjerna“ gube na aktualnosti (naveo je i primjere), dok će moja knjiga u ovakvoj vrsti, po njegovom mišljenju, ostati u književnosti.
I dovršavajući ovaj tekst, kao naručen došao mi je telefonski poziv dr. Košćaka, u slobodno vrijeme konzumenta literarnog štiva i osobe pomalo kolekcionarske strasti. Razgovaramo o hrpama knjiga otpisanih iz novozagrebačkih knjižnica, i njihovim sudbinama. I na koncu smo se usuglasili da neke knjige iz hrpe imaju veću šansu za čitanje nego da ostanu na polici knjižnice. Hrpe odbačenih knjiga su poput azila za kućne ljubimce. Dobile su šansu za novi život. Ovaj put uz dvije moje knjige iz knjižnica Vjekoslav Majer i Dugave, u ponudi su autori: Salman Rushdie, Milana Vuković, Ivan Kušan, Željko Kipke, Dorta Jagić, Silvija Šesto, Branislav Glumac, Duško Ljuština, Slavko Mihalić, Antun Šoljan, Dubravko Horvatić, François Rabelais, André Gide i ostali nevidljivi pisci.
