Izvještaj s tribine s Kajsom Ekis Ekman: “Mi nismo protiv ljudi, mi smo protiv sistema. Možda nam neki prijete, bojkotiraju nas, žele nas isključiti i cenzurirati. Mi želimo debatu, želimo slobodu govora i želimo razgovarati o problemima, zato što smatramo da jedino na taj način društvo može napredovati”. “Danas se patrijarhat brani argumentima koji stižu iz femizma i s ljevice. I to je ključno shvatiti, jer ako to ne shvatimo, bit ćemo zbunjeni.”
U petak, 21. travnja 2023. godine u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru održana je tribina u organizaciji Centra za žene žrtve rata – ROSA i Centra za građansku hrabrost iz Zagreba, a gošća je bila poznata švedska feministkinja, novinarka i aktivistkinja Kajsa Ekis Ekman. Objavljuje u brojnim medijima, često o pitanjima koja se odnose na geopolitiku i politike privatizacije. Na temu nasilja prema ženama, uključivši prostituciju, partnersko nasilje i surogatstvo, održala je više od tisuću predavanja u zemlji i inozemstvu. Autorica je nekoliko knjiga o tome kako se patrijarhat i kapitalizam kao sistemi isprepliću. Objavljena joj je i knjiga u kojoj kritizira dominantan narativ o tome kako je eurokriza utjecala na grčku ekonomiju (Stolen Spring, 2014.). 2015. je bila sudionica flotile za slobodnu Gazu, uhićena i pritvorena od izraelske vojske. Dobitnica je Nagrade Robespierre (2010.) i švedske Nagrade Lenjin (2020.).
Predavanje i razgovor su obuhvatili dvije sporne teme u današnjoj feminističkoj diskusiji – prostituciju i rodni identitet. U nastavku pročitajte o nekim ključnim dijelovima samog predavanja.
Što je prostitucija?
Njezina prva knjiga Biti i biti kupljena; prostitucija, surogatstvo i podijeljeno ja objavljena je prije deset godina (Spinfex, 2013.) i već tada je izazvala buru na feminističkoj sceni s obzirom na različite politike, zakone i agende prisutne u Europi. Premda su prijepori i kod nas prisutni već godinama, u zadnje vrijeme se intenzivnije raspravlja o traženju zakonodavnog okvira odnosno na čemu bi se on trebao temeljiti. Kako bismo podsjetile na te temelje, predavanje je započelo definicijom prostitucije.
“Moja definicija prostitucije je vrlo jednostavna. To je seks između dvoje ljudi – kada jedna osoba želi seks, a druga ga ne želi. Osoba koja želi seks plaća osobi koja ne želi seks. Prostitucija je jedini način na koji stariji muškarci imaju legalan pristup mladim djevojkama i djevojčicama, budući da su svi drugi načini kriminalizirani”. Potom se osvrnula na argument zagovornika legalizacije i shvaćanja prostitucije kao “seksualnog rada” kako je novčana transakcija dokaz da postoji pristanak: “Kao feministkinji kristalno mi je jasno da novac u toj transakciji dokazuje upravo suprotno – da pristanak ne postoji. Ako iz te ‘formule’ maknete novac – što imate? Njega koji želi seks i nju koja ga ne želi. I on će ipak dobiti seks, a to je silovanje”.
Prostitucija se nalazi na sjecištu sistema dominacije – kapitalizma, patrijarhata, klasizma, kolonijalizma, rasizma. Kupac je u poziciji moći na mnoge načine – on je muškarac, često stariji, bjelji od nje, bogatiji, boljeg društvenog statusa, u braku, zaposlen, ima svoj dom… “Ona nema ništa od navedenog. Ona je u bijegu – iz svoga doma u kojemu je zlostavljana, iz svoje zemlje u kojoj je siromašna, od nekog tipa ili općenito iz neke situacije nestabilnosti i siromaštva. Znači, radi se o potpunoj neravnoteži”.
Feministički diskurs je otet i zloupotrebljen za obranu patrijarhata i kapitalizma
Debata o tome treba li prostituciju legalizirati ili abolirati u Europi se vodila još prije stotinu godina. Tadašnji branitelji prostitucije u osnovi su tvrdili da je prostitucija prirodna, da je neophodna civilizaciji, instituciji braka i muškarcima. Ako muškarci ne budu imali pristup ženama u prostituciji, počet će silovati pristojne žene, postat će seksualno prezahtjevni prema svojim suprugama, posvuda će stvarati kaos. Međutim, ta argumentacija nije opstala, a dovela je do traffickinga – do onoga što se tada zvalo trgovinom robljem. Danas se stara debata vratila, ali s novim argumentima. “Danas se”, kaže Kajsa, “patrijarhat brani argumentima koji stižu iz femizma i s ljevice. I to je ključno shvatiti, jer ako to ne shvatimo, bit ćemo zbunjeni. Čujemo argumente koji zvuče kao feministički, no oni su oteti i korišteni za obranu patrijarhalnih i kapitalističkih institucija. Sada nam kažu da se prostitucija više ne zove prostitucija jer to zvuči jadno, sada se zove seksualni rad. Taj “seksualni rad” više nije prirodan, već je subverzivan. Više ne služi muškarcima, već ženama. Ne služi braku, već uništenju heteronormativnosti. Ne postoji zato što to treba muškarcima, već zato što to žene žele. Prostitutka je dakle prije bila kriminalka, “posrnula žena”, koja nije dobra nizašto drugo i jedina svrha njenog života je bila da seksualno uslužuje muškarce. A sada nam govore upravo suprotno: žena u prostituciji, koja je sada seksualna radnica, postala je uzor, ona je osnažena, jaka, oslobođena – sve to je ekstremno suprotno onome što smo slušali prije”.
Tu dolazimo da bitne poante: premda su argumenti potpuno suprotni, industrija [seksa] je ostala potpuno ista. Uspoređujući rijetka svjedočanstva prije sto godina s današnjima, vidimo istu industriju – kupci seksa su i dalje oženjeni muškarci, prodavane žene su i dalje siromašne, mlade djevojke koje svodnici namamljuju u prostituciju i krijumčare preko granica; vidimo isto nasilje, isti očaj i spolno prenosive bolesti.
Model koji zagovara Kajsa, ali i velik dio napadnute feminističke ljevice, u Švedskoj je na snazi od 1999. godine, poznat kao švedski ili nordijski model, ili kao abolicionistički model; u Africi je, primjerice, poznat kao Sankarin model po revolucionarnom vođi iz Burkine Faso. Dakle, to je model koji ima razna imena, ali se u osnovi radi o istom: dekriminalizaciji žena ili osoba koje prodaju seks i kriminalizaciji svodnika i kupaca seksualnih usluga. Time je fokus stavljen na onoga tko je odgovoran, onoga koji ima izbor, onoga koji, ako to želi, može spriječiti industriju seksa, dok je osoba koja je prostituirana ona koja nema izbor, žrtva nasilja i seksualnog zločina. Taj model, kao ni niti jedan drugi, ne može ukinuti prostituciju. “Ono što zakoni čine je to da mijenjaju kulturu, mijenjaju moral, ali i smanjuju zločin”. Bez obzira na upitnost različitih statistika, tamo gdje je primijenjen ovakav model jasno možemo vidjeti trend smanjenja stope kupovine seksa. U Švedskoj je kažnjavanje kupaca donijelo promjenu shvaćanja prostitucije – prije je žena bila stigmatizirana (kurva!). “Ona je bila kriva, dok je on bio u sjeni, zaštićen… No, sada se to mijenja; umjesto stigmatizirane žene u prostituciji, sada je stigmatiziran kupac seksualnih usluga. Znači, dogodila se kulturalna promjena i veoma sam sretna što živim u takvom društvu”.
O nužnosti razgovora o teoriji rodnog identiteta
Druga tema je vezana uz knjigu Om könets existens koja je u Švedskoj objavljena 2021., a ove je godine dobila izdanje na engleskom jeziku: On the meaning of sex : thoughts about the new definition of woman (Spinfex, 2023.). Riječima same autorice, to je knjiga o “novom diskursu oko pojma roda koji je zasnovan na idealizmu nasuprot dijalektičko-materijalističkom stajalištu o spolu” – kritika idealističke definicije spola i roda kao osobnog izbora umjesto kao materijalne realnosti i temelja opresije u patrijarhatu.
O današnjoj kontroverzi oko pojma roda vrlo jasno govore Kajsine uvodne rečenice u ovu temu: “Ovu knjigu sam napisala nakon što sam se godinama nadala da će je napisati netko drugi, zato što sam znala da ću nakon njene objave biti u paklu. Razmišljala sam kako netko to mora reći, ali sam se nadala da to neću biti ja. Znači, knjiga je nastala iz nužnosti da razgovaramo o teoriji rodnog identiteta”. Potom nam izlaže genezu našeg suočavanja s onim što se događa: “Kada smo se prvi put susreli s tom teorijom, vidjele smo to kao nešto divno, kao pitanje tolerancije, rečeno nam je da se radi samo o raznolikosti (diversity), o prihvaćanju svakoga onakvim kakav jest…. Slušali smo kako se radi o ljudima koji žele biti ono što jesu, koji konačno postaju ono što jesu. Mislile smo da je to samo sljedeći korak u feminističkoj borbi i borbi za prava seksualnih manjina. Mislile smo da dekonstruiramo rod, te stare binarne modele, da svatko može biti ono što želi – tko bi uopće bio protiv toga? No problem je u tome što je to razina na kojoj većina ljudi ostane”. No, potrebno je pogledati malo dublje gdje vidimo zapravo vrlo binaran model koji je zasnovan na vrlo prepoznatljivim stereotipima. Ilustrira primjerom iz knjige za djecu (šestogodišnjake) I’m Jazz koja vrlo jasno šalje poruku: ako ti je omiljena boja ružičasta, voliš haljine i sirene, to znači da imaš mozak djevojčice, ali si rođen u tijelu dječaka. Knjiga ne govori da je u redu biti dječak i voljeti štikle i haljine. “Ako si dječak i ne voliš autiće, što s tobom nije u redu?” Roditeljima koji misle da im je dijete gej kažu, ne, dijete vam je transrodno. Jazza su zabrinuti roditelji odveli doktoru kada je imao tri godine. To implicira da s dječakom koji ne voli autiće nešto nije u redu. Mora ići doktoru da ga nekako promijeni. I opet dolazimo do poante. Kajsa kaže: “Ono što ovdje čujemo nešto je sasvim suprotno od priče o toleranciji”. Radi s o povratku izrazito regresivnih stereotipa o djevojčicama i dječacima. O nečemu protiv čega smo se kao feministkinje oduvijek borile – kako bi djevojčice i dječaci mogli biti autentični i ponašati se onako kako žele, a da ih to ne etiketira.
U teorijskom smislu stvorena je konfuzija između pojmova spola i roda. U feminističkoj teoriji spol je vezan uz biologiju, nešto što ne možemo promijeniti, dok je rod društveni konstrukt izgrađen oko spola. U feminističkoj teoriji, rod je opresivna struktura, on je kolektivan – pojam koji smo koristile da opišemo ono što želimo promijeniti kada govorimo o spolu – kako se oblačiimo, kako da imamo veće plaće, kako da ukinemo nasilje kojemu smo kao žene izložene, kako da povećamo političku zastupljenost. No rod je sada prezentiran kao esencijalna individualna karakteristika, nešto s čim se rađamo. Rod je postao temelj za definiranje spola.
Judith Butler je 1990. godine uvela queer teoriju i objasnila kako ne postoji razlika između spola i roda. To je tipična poststrukturalsitička, postmodernistička ideja – sve je fluidno, sve je jezik, ništa stvarno ne postoji, ništa nije materijalno. Sve je pitanje načina na koji mislimo, govorimo, pitanje diskursa. No, Kajsa smatra da su queer i trans različiti, pa i suprotstavljeni pojmovi. “Queer teorija u osnovi kaže da nitko zapravo ništa ne može biti, budući da ništa ne postoji. To znači da ne možeš reći ‘ja sam žena’, ali isto tako ne možeš reći ni da je trans žena žena. U queer teoriji se radi o konstantnoj igri, performansu, konstantnoj subverziji. No, kod teorije rodnog identiteta, ta fluidnost staje kod roda. Čini se kao da su spol i rod zamijenili mjesta.” To znači da je sada rodni identitet postao “materijalan” i nepromjenjiv. Kažu nam da smo rođeni s rodnim identitetom, a da je tijelo društveni konstrukt. I tu se vraćamo na prije spomenutu krađu feminističkog razumijevanja i terminologije – zato prepoznajemo stvari o kojima govore, ali one su izokrenute. Pored sloja koji ukazuje na reetabliranje stereotipova kao temelja za definiranje spola, vidimo i treći sloj – političke implikacije. “Mnoge su zemlje u posljednjih desetak godina nevjerojatnom brzinom promijenile zakone vezane uz spol i rodni identitet. Razmislite koliko je ženama trebalo da se izbore, primjerice, samo za pravo glasa, zapravo za ikakvo pravo, koliko je gej ljudima trebalo da se izbore samo za to da ih se ne smatra kriminalcima”. Teorija je primijenjena i upisana u legislative, tako da svaki muškarac sad može reći da je žena. Primjena ove teorije je stvarna (u sportu, u zatvorima, u statistikama, u politikama…), a ta stvarnost (uz veliku pomoć medija) ponovno etablira spol kao mušku domenu – opet su muškarci ti koji odlučuju tko je kojeg spola.
Najvećom kontradikcijom Kajsa smatra tvrdnju da su trans žene žene. Ta tvrdnja zapravo implicira da “trans” ne postoji. “Ako su trans žene žene, onda ne postoje trans žene, niti trans kao takav. Znači li to da su žene – trans žene? Ne. Radi se o evidentnoj asimetriji. Što znači ‘trans’ u identitetu trans žene? Znači da si rođen kao muškarac. Kažu da ženu ne možemo svesti na biologiju. Što je onda s terminom ‘cis žena’? Što to znači? Cis žena znači upravo ono što nama znači riječ žena. To je biološka žena, osoba ženskog spola. Znači, izgleda da ipak postoji biologija, budući da imaju ime za nas koje je zasnovano na biologiji odnosno na spolu.
U čijem je interesu rat protiv riječi “žena”?
Pa čemu onda nova riječ? U čemu je poanta toga da nas preimenuju? Iz historijskih izvora vidimo da su pojam žene uvijek definirali i opisivali muškarci – kao nešto što im se ne sviđa, što ne poštuju (primjeri od Biblije i indijskih Rigveda, do Aristotela, Luthera, Proudhona…). To možda najbolje ilustitra Stari Zavjet u kojemu je žena doslovno izbrisana u dugom slijedu muškaraca koji su stvorili jedni druge (Abraham Isaka, Isak Jakoba, Jakob Judu itd.) – ne spominju se žene koje su rodile te ljude. To se počelo mijenjati krajem 18. stoljeća – žene su počele definirati same sebe, počele su se organizirati za svoja prava, za svoj glas i pojam “žena” se počeo mijenjati. Riječ “žena” je bila oruđe patrijarhata, no žene su je preuzele i rekle – sada je naša. Žena je postala opresirani subjekt s pravom na pobunu. Marksističkim riječnikom žene su postale grupa koja ne postoji samo u sebi, već za sebe. Do tada smo dijelile iste uvjete, ali toga nismo bile svjesne. Sada imamo klasnu svijest kao žene. Prije dvadeset godina je izgledalo kao da smo na dobrom putu – imale smo oružje, prisvojile smo svoj “identitet” i izborile neka prava. No, s gledišta patrijarhata – žena više nije korisno oruđe, a beskorisno oruđe treba odbaciti. Sada opresija naizgled dolazi odozdo, udara u slabu točku, na što nismo bile spremne. “Više nam ne govore da smo inferiorne i da ušutimo, sad govore – mi smo potlačeniji od vas, morate nas slušati. A mi smo rekle – naravno da ćemo vas slušati, ne želimo biti opresori!”.
I riječ žena se počela rastakati, postala je fragmentirana, rastrgana na komadiće, reducirana na tijelo, a u nju je uključeno ono što joj je suprotno, riječ žena danas uključuje trans žene, što znači – muškarce. “No u čijem je interesu rat protiv riječi ‘žena’? Rekli su nam da smo sada ‘cis žene’. Ali što to znači?” Izgleda da to znači da nismo više potlačene, sada smo privilegirane. Pa kako da se onda organiziramo, kad nismo više opresirana klasa s pravom na pobunu, kad nemamo više pravo da se organiziramo odvojeno, s vlastitim definiranjem svoga položaja? Potreban nam je novi jezik kako bismo se obranile od tog pokušaja da se ženski pokret potkopa. Jer ako nemamo riječ ‘žena’, kako onda da imamo žensku svijest, ženski pokret koji će govoriti o problemima žena?”. Brisanje riječi “žena” je ilustrirala primjerom iz industrije menstrualnih potrepština. Tvrtka Tampax je 2020. objavila kako će prestati koristiti riječ “žena” te govoriti o “ljudima koji krvare” (bleeding people). Pa kažu: “Nemaju sve žene menstruaciju. [ok, to znamo]. Nisu svi ljudi koji imaju menstruaciju žene. Proslavimo različitosti (diversity) svih ljudi koji krvare. Ljudi koji imaju menstruaciju mogu raditi sve što rade muškarci, ali bolje, i to dok krvare!” Dakle, tu su s jedne strane “ljudi s menstruacijom”, s druge strane su “muškarci”. “Znači postoje ti neki ljudi koje se ne smije imenovati, ne smijete izgovoriti tu riječ, koja je suprotna od riječi ‘muškarac’, riječi koju smiješ reći, koja predstavlja spol, a s druge strane je ona koju ne smiješ izgovoriti, ona koja krvari. Pa stvarno? Radi li se tu stvarno o ‘proslavi različitosti’ ili se radi o brisanju riječi ‘žena’?”
Danas kao žene gubimo prava koja smo već bile izborile, i nastavit ćemo ih gubiti jer ne smijemo same sebe definirati kao opresiranu “grupu” koju čini 52 posto stanovništva. Tako se ne može boriti za svoja prava. Kajsa je predavanje zaključila razmišljanjem kako se to događa upravo zato što je jedina kategorija koja se ne može promijeniti spol – kao biološka reproduktivna funkcija koja će uvijek postojati. Znaju da u brisanju riječi “žena” nema opasnosti za patrijarhat – jer žene će i dalje postojati. Znaju da ćemo i dalje rađati, i dalje ćemo imati menstruaciju, obavljati kućanske poslove, i dalje ćemo voljeti više, a dobijati manje zauzvrat… S gledišta patrijarhata – riječ “žena” nije potrebna, kao što nikad nije bila potrebna, a za koju su se naše prethodnice odvažno i teško izborile. Ali nama je potrebna i ne smijemo je izgubiti.
Tribinu smo zaključile porukom koju želimo prenijeti, kako se to kaže, široj javnosti. Kajsinim riječima: “Mi nismo protiv ljudi, mi smo protiv sistema. Možda nam neki prijete, bojkotiraju nas, žele nas isključiti i cenzurirati. Mi želimo debatu, želimo slobodu govora i želimo razgovarati o problemima, zato što smatramo da jedino na taj način društvo može napredovati”.
