Rosana Ratkovčić: Veliki je broj skojevaca pogubljenih na Rakovom Potoku. U performansu „Kad bi drveće hodalo“ odabrano je nekoliko osoba koje simbolički predstavljaju sve ostale žrtve, kao i brojne skojevske diverzantske akcije u okupiranom Zagrebu.
O performansu „Kad bi drveće hodalo“, koji će biti izveden u subotu, 30. rujna 2023. u 17 sati u šumi Spomen-parka Rakov Potok na rubu Zagreba, za H-Alter govori autorica Rosana Ratkovčić.
Performans je nastao u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina i posvećen je žrtvama drugog, poslije Dotrščine, najvećeg ustaškog stratišta na širem području Zagreba.
Prošle godine na Dotrščini izveden je vaš performans „Analogna šuma“. Ove godine bavite se sličnom temom i sličnim mjestom. Koje su sve poveznice?
Rakov Potok je poslije Dotrščine bio drugo najveće ustaško stratište na području Zagreba. Preciznije, smaknuća su vršena u šumi Stupnički lug, pored Rakovog Potoka, pa je Rakov Potok ostao kao kolokvijalni naziv za ovo stratište i Spomen-park.
U oba slučaja radi se o šumskim područjima, na rubu grada, što je vjerojatno bio razlog da budu odabrani kao stratišta, zbog relativne izloacije položaja, i zaštite od pogleda koju pruža gusta šuma, da smaknuća budu manje uočljiva, iako su se ona često javno oglašavala.
Oba stratišta su za Jugoslavije uređena kao spomen-parkovi, koji su s revizionističkim historiografskim i ideološkim sklonostima devedesetih godina zanemareni i zapušteni, u prešutnom pokušaju da budu izbrisani iz kolektivne memorije. Dotrščina je jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, veća, reprezentativnije je uređena, s predivnim skulpturama Vojina Bakića i drugih, što je sve teže ignorirati, pa je sjećanje na nju bilo teže potpuno izbrisati. Potrebno je stalno isticati značajnu ulogu Virtualnog muzeja Dotrščina u uspješnom vraćanju Spomen-područja Dotrščina u kolektivnu memoriju.
S druge strane, brisanje Rakovog Potoka iz kolektivne memorije bilo je gotovo potpuno uspješno, pa danas samo rijetki građani Zagreba znaju što se događalo na ovom mjestu, a Spomen-park zapušten je i djelomično devastiran. Sastoji se zapravo od dvije lokacije, spomen kosturnice u šumi Stupnički lug, s velikim kamenim monolitom uz cestu koji označava početak staze prema kosturnici. Druga lokacija je mjesno groblje u Rakovom Potoku, gdje je dio bio uređen kao spomeničko područje, sa spomen grobnicama poginulim omladincima i narodnog heroja Kreše Rakića, a uređenje šireg okoliša oko ovih grobnica djelomično je devastirano u recentnim pregradnjama groblja.
Odakle naziv za performans?
Kad bi drveće hodalo, odabran je da bi se uspostavila poveznica među dvama spomen-područjima, da bi se istaknulo sve ove spomenute veze među njima. Naslov je preuzet od jedne pjesme Grigora Viteza, koji je bio učesnik narodnooslobodilačkog pokreta, a stihovi jedne njegove pjesme nalaze se i na spomen grobnici pogubljenim omladincima na groblju u Rakovom Potoku. Kako smo se u prošlogodišnjem performansu Analogna šuma bavili dotrščinskom šumom, s idejom povezivanja smaknuća dotrščinskih žrtava i rušenja stabala koje se u šumi istovremeno događalo, a rušenje stabala predstavili smo kao simbol fašističkog totalitarizma, sada smo odabrali naslov koji ponovo asocira na šumu, odnosno stabla, iako se ovdje više bavimo žrtvama nego stablima.
Početni stihovi pjesme Grigora Viteza glase Kad bi drveće hodalo, šume bi se razilazile na sve strane, pa donose nadrealnu poetičnu poveznicu između Dotrščine i Rakovog Potoka, kao spomeničkih područja i kao mjesta održavanja naših performansa. Prebacivanjem u današnji kontekst možemo zamišljati i što bi se događalo kad bi drveće zaista hodalo, moglo bi izbjeći brojna neprimjerena rušenja, ili mjesta na kojima se suši i propada zbog nedostatka vode i neodgovarajuće brige. Drveće je tako, s jedne strane metafora života, s druge borbe.
Što ćemo vidjeti u Rakovom Potoku?
Performans Kad bi drveće hodalo, bit će izveden u Rakovom Potoku, odnosno u šumi Stupnički lug, a zamišljen je slično kao i performans Analogna šuma, s naglaskom na vraćanje osnovnim povijesnim činjenicama, tko je počinio zločin, a tko je bio žrtva, koje mi se čini da treba stalno ponavljati, jer se danas sve više zapostavljaju i zaboravljaju.
U osnovi performans je zamišljam kao odavanje počasti, kao neka vrsta ponovne izgradnje spomenika žrtvama Rakovog Potoka. Pri tome je poseban naglasak na djelovanje skojevaca u Zagrebu 1941. godine, nakon osnivanja NDH, na njihovo rano odlučno suprotstavljanje ustaškoj vlasti i njemačkoj okupaciji. Veliki je broj skojevaca pogubljenih na Rakovom Potoku, ne možemo sve spomenuti, odabrano je nekoliko osoba, koje simbolički predstavljaju sve ostale žrtve, kao i brojne skojevske diverzantske akcije u okupiranom Zagrebu.
Performans je također zamišljen kao neki cold case u kriminalističkoj istrazi, s idejom da znamo da se ovdje zločin zaista dogodio i da znamo tko su počinitelji zločina, ali kako je to uglavnom zaboravljeno treba ponovo podsjetiti na to. Za razliku od uobičajenih literarnih i filmskih kriminalističkih istraga, gdje je prvo počinjeno ubojstvo, pa se istražuje tko je ubojica, ovdje polazimo od toga da znamo tko je ubojica, a istražujemo tko su žrtve. Andrej Nikolaidis napisao je na jednom mjestu, navodim prema sjećanju, da ljudi vole krimiće zato što daju privid postojanja pravde i smisla u svijetu, što je također dijelom inspiracija, ili obrazloženje, za ovakav pristup. Ove žene i muškarci borili su se za pravdu, a svojom borbom unijeli su malo više smisla u svijetu. Zato su najvažniji elementi performansa biografije nekih od žrtava Rakovog Potoka, učesnica i učesnika antifašističkog pokreta, s idejom da ih se predstavi kao stvarna ljudska bića, da se njihovi identiteti ne pretvaraju u neke neodređene simbole.
Sporedna, ali važna tema performansa je i grad Zagreb, kao značajno središte antifašističke borbe i mjesto odvijanja diverzantskih akcija predstavljenih žrtava, pa se zato točno navođenje adresa i lokacija u gradu provlači kroz cijeli performans. Autobus kojim će zainteresirana publika moći doći na izvedbu kreće s jedne takve lokacije, mjesta hapšenja Kreše Rakića i Stjepana Mlinarića prije pogubljenja, pa izvedba na neki način počinje već s ukrcavanjem publike.
Kako je nastao tekst za izvedbu?
U istraživanjima za izradu scenarija koristila sam se različitom literaturom koja se prvenstveno bavi skojevskim pokretom u Zagrebu 1941., pisanom često u obliku sjećanja učesnika. Da bih unijela više životnosti u predstavljene biografije žrtava pokušala sam naći članove obitelji koji bi mi mogli reći neke osobne podatke o njima. Zahvaljujem pri tome osobito Aleksandri Kosić, nećakinji Dragice Hotko, tete Drage kako ju ona zove, jedne od žrtava pogubljenih na Rakovom Potoku zbog ilegalnog antifašističkog djelovanja u okupiranom gradu. Aleksandra Kosić dala mi je fotografiju Dragice Hotko, koja do sada nije bila često viđena, i ispričala mi je neke zanimljive podatke iz njezinog života. Ove podatke Aleksandra Kosić čula je od svoje bake, Marije Hotko udane Mihalek, sestre Dragice Hotko, i od svog oca, Josipa Mihaleka, kojeg je Dragica Hotko navela da se pridruži partizanima, a otac je preživio rat i iz rata izašao s činom majora.
Dragica Hotko jedna je od rijetkih učesnika antifašističke borbe u Zagrebu čije ime nije potpuno izbrisano iz kolektivne memorije grada. Na Trnju se nalazi ulica Dragice Hotko, a na ulazu u Namu u Ilici još uvijek se nalazi spomen ploča palim borcima i žrtvama fašizma od 1941. do 1945. godine koji su radili u ovoj robnoj kući. Spomen ploču je kolektiv Name postavio 1964. godine, a ime Dragice Hotko nalazi se među ostalim navedenim imenima.
Tko sve sudjeluje u projektu?
U projektu sudjeluje petero izvođačica i izvođača, koji se većinom bave glumom i performansom i aktivni su na nezavisnoj kazališnoj i izvedbenoj sceni. Josipa Bubaš je plesačica i performerica, povjesničarka umjetnosti i autorica knjige Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti, sudjelovala je i u prošlogodišnjem performansu Analogna šuma. Dejan Glišić također je sudjelovao u prošlogodišnjem performansu, hrvatski je branitelj i jedna od osnivača udruge BRANA – branitelji antifašisti. Novi učesnici su Nikolina Majdak, koja kao izvođačica sudjeluje u mnogim nezavisnim kazališnim produkcijama, performansima i uličnim predstavama, Mia Štark, multimedijalna umjetnica, plesačica i performerica, i Robert Franciszty, aktivist, pjesnik, umjetnik i performer. Važan dio našeg tima je i dizajner Leo Kirinčić, koji je izradio najavni plakat i osmislio vizualne elemente performansa, s kojim sam uspješno surađivala i na performansu Analogna šuma.
Već smo istaknuli da je, za razliku do Dotrščine, Spomen-park Rakov Potok gotovo potpuno zaboravljen. Zaborav pritom može biti uvjetovan političkim kretanjima, društvenim okolnostima ili neizbježnim protokom vremena. Zašto je važno očuvati sjećanje na mjesta poput masovnog stratišta u Rakovom potoku?
Vježba čini majstora, da citiram naziv jednog rada Sanje Iveković, u kojem ponavlja padanje na pozornici, da bi ga što bolje savladala. Ako zaboravimo prošlost ona će se neprestano ponovo ponavljati. Živimo u distopijskom vremenu u kojem nam se prošlost neprestano vraća u nakaradnom farsičnom obliku. Sve više vremena prolazi od Drugog svjetskog rata, gotovo da nema više preživjelih, a interpretacije fašističkih zločina i antifašističke borbe sve su proizvoljnije i neodređenije, i mijenjaju se prema trenutnim političkim i ideološkim interesima, pri tome mislim globalno, ne samo na Hrvatsku. Zato mislim da je važno vratiti se osnovama, jasno reći tko je bio zločinac, a tko žrtva, a to se najbolje može na stvarnim mjestima zločina, kao što je bio i Rakov Potok. S obzirom da su sad svi već mrtvi, žrtve, svjedoci i borci, ostaju nam samo mjesta kao autentična svjedočanstva zločina.