Kritika reprezentacije transrodnosti u romanu Sinovi, kćeri Ivane Bodrožić: Umjesto nekritičkog slavljenja ovog romana, učimo iz njegovih grešaka.
Roman Sinovi, kćeri (Hermes, 2020) Ivane Bodrožić prvi sam put pročitala nedugo nakon što je izašao. U objavljenim književnim kritikama i intervjuima s autoricom nižu se epiteti kao što su „vanserijski“, izniman“ i „izvanredan“, rečenice poput „roman koji nas otključava“, „dirljiv, plemenit i nadasve revolucionaran“ te saznajemo da se autorica „odvažila bez zadrške zaroniti u nutrinu fragilnih, drukčijih i odbačenih“, da roman „posredstvom empatije, kao najvažnijim rekvizitom, razbija okove i otključava naše živote“ itd. U prilog kritikama govori i činjenica da je roman osvojio nagradu Meša Selimović te je prošle godine bio u finalu talijanske nagrade Premio Rapallo. No entuzijazam kritike i publike mene je zaobišao: nisam sigurna, kao komparatist i trans osoba, koliko on „otključava“, zaranja „bez zadrške“ ili po čemu je točno „plemenit“. Šutjela sam, ipak, jer sam osjećala nelagodu pri pomisli da upućujem kritiku romanu koji se barem trudi, jer u klimi u kojoj živimo možda nije vrijeme da kritiziramo one koji javno pružaju podršku LGBTIQ+ populaciji. Sad osjećam nelagodu jer sam to mislila: vrijeme za drugarske kritike uvijek je sad.
Pri interpretaciji ovog romana nemoguće je ignorirati paratekst, preciznije, skoro metar dugačak crni bookmark na kojem je ispisan tekst naslovljen „Umjesto zahvale, isprika“. Ovdje saznajemo da je roman isprika „svima koji su bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vršilo nasilje“ (kurziv moj). Nejasno je zašto se autorica ima potrebu ispričavati i iz koje to pozicije čini, odnosno koja je njezina odgovornost vezano za Istanbulsku, kao niti tko su ljudi nad kojima se sustavno vrši nasilje (žene? LGBTIQ+ populacija, osobito trans osobe?) te pripada li ona među sve koje adresira. Takav patetičan istup podsjeća na koncept white savior, čiji bi pandan ovdje bio straight savior – osoba koja pripada strani opresora, u njegovo se ime ispričava i misli da nekako pomaže opresiranima, no zapravo im odmaže jer ih svodi samo na jednu odrednicu identiteta, vidi ih kao nesposobne da se sami bore ili misli da zna bolje od njih što im treba. Sve to djeluje vrlo performativno, kao da se bori da nametne interpretaciju pri čitanju. Kako bi se, nakon što ih bookmark opali preko lica čim otvore knjigu, čitatelji/ce trebali/e nositi s trakom koja aludira na osmrtnicu, tj. na crnu crtu preko fotografije umrle osobe, i to bez upadanja u zamku autorske intencije?[1] Svatko na svoj način, ja sam zbog tog patronizirajućeg impulsa krindžala, ali važnije od toga jest ono što je u samom tekstu, slagalo se to ili ne slagalo s najavom s bookmarka.
Roman čine ispovijesti triju likova u prvome licu: Lucije, Doriana i Lucijine mame. Lucija je kćer koja se na odjelu palijativne skrbi prisjeća svog života. Tamo leži zbog pokušaja samoubojstva i pati na najgori zamisliv način – kognitivne su joj funkcije očuvane, ali ne može govoriti i može micati samo očima. Dorian je trans muškarac i Lucijin partner (kojem sam se jedva sjetila imena jer se vrlo rijetko spominje), lik koji ne funkcionira kao puno više od tih odrednica, ali trebali bismo slijediti logiku romana i reći da je on sin. Lucijina je majka (kćer čije ime niti ne znamo) u groznim odnosima s Lucijom, ali je opsjednuta brigom za nju, osobito nakon što je izgubila sve druge članove obitelji.
Iz Lucijine ispovijesti saznajemo ponešto o njezinu djetinjstvu i narušenoj obiteljskoj dinamici, ljubavnoj priči s Dorianom, o njegovoj tranziciji – više-manje samo o njezinu problematičnom pogledu na njegov rodni identitet – ali njezin je diskurs dominantno onaj o patnji koju joj izaziva život s locked-in sindromom. Dorianova priča retrospektivno se bavi nekim događajima iz veze koje je Lucija već opisala (ovdje su značajno šturiji) te pokriva neka od ključnih mjesta tranzicije: promjenu oznake roda na dokumentima, mastektomiju, razgovor s psihologinjom koji je preduvjet za medicinsku tranziciju itd. Prisjećanje je ispresijecano opisima Dorianovih pokušaja da pronađe i posjeti Luciju u bolnici, što mu otežavaju sustav koji ne prepoznaje njihov odnos i Lucijina majka. Ona pak nije oduševljena njihovom vezom iako ne zna da je on trans, nego misli da je mlađi od nje, što je, naravno, sramota. Njezina je ispovijest niz obiteljskih epizoda o problemima koji se pripisuju patrijarhatu i prisutni su generacijama – fizičko i ekonomsko nasilje, pobačaji, alkoholizam, ratno stradanje, neplaćeni kućanski rad i njegovanje bolesnih roditelja itd. U romanu koji se nominalno bavi i sinovima i kćerima očekivali bismo da će sva tri glavna lika dobiti jednak tretman i priliku za razvoj, ili barem otprilike jednak broj stranica (Lucijina ima dvostruko više od Dorianove i mamine), no stječe se upravo suprotan dojam – Lucijina je priča najvažnija i kroz njezinu su nam perspektivu posredovana tuđa iskustva, što sa sobom donosi razne probleme.[2]
Glorifikacija patnje
U Lucijinoj priči naglasak je na iscrpnom opisivanju užasa njezine situacije: nepomična je, ušutkana, svi se ponašaju kao da nije tu, oduzeto joj se svako dostojanstvo, presvlače je, nemarno šišaju, izvadili su joj prednje zube, menstrualna krv natapa joj krevet, s njezinim tijelom svatko radi što hoće, njegove „granice nitko ne priznaje“, (Bodrožić 2020: 10). Usporedbe često prizivaju silovanje – „Ulazak u sobu nepokretnih je kao nasilno penetriranje. Dignu mi spavaćicu, razmaknu noge…“ (ibid. 47) – i ne možemo se ne pitati hoće li joj se još i to dogoditi. Dobivamo, dakle, iznimno detaljnu sliku strašne psihofizičke patnje iz koje nema izlaza jer je locked-in sindrom neizlječiv. Čini se da opis takvog odnos prema tijelu konstantno priziva usporedbu s trans tijelima, tj. narativom o trans osobama kao „rođenima u krivom tijelu“, no postavlja se pitanje je li taj flashy pristup funkcionalan. Za takav paralelizam odabir sindroma koji je obistinjavanje najgorih noćnih mora i koji je toliko rijedak da je u svijetu godišnje tek par novih slučajeva iščitava se kao dramatično pretjeran, čak i za simbol.
U svjetlu razloga zbog kojih je Lucija pokušala suicid valja reći da on slijedi nakon što joj se učini da vidi svog brata dok se držala za ruku s Dorianom. Lucija, dakle, nije mogla izdržati da se zna da je s trans osobom, naročito da to zna njezina obitelj. Fokus je na Lucijinu sramu i njezinoj kazni koja se čini nesrazmjerna sa zločinom, odnosno to što je netko u vezi s trans osobom čini se kao najgora stvar koja se čovjeku može dogoditi, a vječno valjanje u sramu kao jedina opciju u takvom odnosu. Na političkoj razini ova je poruka potpuno beskorisna. Ne samo da je to što je netko trans prikazano kao inherentno tužno iskustvo (u pauzi od mistifikacije) nego se pokazuje da iz ove društvene situacije nema izlaza te da je jedina opcija – predati se. Komično, kad dolazi iz pozicije cis strejt osobe (tako je Lucija prikazana u romanu) koja na svojoj koži nije osjetila ni trunčicu opresije povezane s transrodnošću, a njoj je opet nekako najteže. Nije pametno pričati o vektorima opresije, slagati piramide i uspoređivati tko više pati jer su oni premreženi, ne objašnjavaju složenost situacije, a ne mogu ni odgovarati na kompleksnija pitanja (tko više pati, bogati bijeli trans muškarac ili cis strejt Crni muškarac iz radničke klase?), ali baš se to u ovoj knjizi radi – uspoređuje se patnja i nekako Lucija premoćno odnosi pobjedu. Upravo se u tom trijumfu može iščitati da je promjena nemoguća, da borba nije opcija (zbog slabosti!), da se transgeneracijski prenošene traume i stavovi ne mogu presjeći, da je svijet takav zbog „patrijarhata“ (to nam govori cijelo majčino poglavlje) i iz tog kruga nema izlaza. Ta nevjerojatna razina beznađa pak nema nikakvog pokrića u stvarnosti – društvene promjene svakako jesu moguće, i kroz reforme i kroz revoluciju, ljudi se mijenjaju, uče, lome začarane krugove, bore se sami za sebe i jedni za druge. Da je društvo nepromjenjivo, nitko nikad ne bi izašao iz ormara, Crne osobe i dalje bi bile robovi na plantažama, žene bi bile isključivo majke i domaćice itd. Svijet je daleko od idealnog i sigurnog mjesta, ali napredak se ne može poricati.
Osim što se politička borba smatra nemogućom iz razloga kao što su „nisam imala dovoljno snage“ (ibid. 128) ili hereditarnog opterećenja (i Lucijin se tata ubio, svi su preci patili) – dakle, radi se o zadatostima koje jednostavno jesu i nemamo nikakav utjecaj na njih – nemamo izlaza i zato što su svi ljudi grozni. Nije pretjerivanje kada kažem da od velikog broja sporednih i usput spomenutih likova postoje samo četiri koja su prikazana kao osobe: psihologinja koja radi s trans ljudima, Lucijina doktorica te jedan hrabro aut lezbijski par. Svi ostali prikazani su na najstereotipniji mogući način: to su beziznimno cis strejt ljudi s krunicama i križevima oko vrata, Dinamo šalom, licemjeri koji su svake nedjelje na misi, članovi U ime obitelji koji dijele letke za referendum o definiciji braka, nose hrvatske dresove na profilnim fotografijama i uvijek imaju „trbušine“ (drinking game: piješ svaki put kad vidiš fatphobiju) jer je opseg struka nekako povezan s lažnim moralom. Ni s druge strane situacija nije bolja jer je ljevica licemjerna hrpa malograđana koji samo šeraju Prajd na fejsu, nisu otvoreni kako se čini jer zapravo samo žele znati što Dorian ima u gaćama, je li Lucija sad gej i hoće li joj faliti kurac, a povrh svega toga čitaju Lacana, Plath i Danijela Dragojevića te imaju presređen život (ibid. 65–66). Iz ove pozicije postavlja se pitanje s kime ćemo se onda boriti jer se prema ovome romanu borba čini nemogućom. Da, jer je za nju potrebna solidarnost svih opresiranih društvenih skupina, a ovdje je to nezamislivo jer su svi – najgore osobe na svijetu. I to je opet nepromjenjivo, zadano, vječno, no činjenica je, kao i maločas, da to nije tako i dokazi za to su isti: da zajednička borba nije moguća, radni dan trajao bi 14 sati, lezbijke bi spaljivali na trgovima, a pobačaj bi radili doma. Opet, to ne znači da su današnji radni sati dobri, da lezbijke nisu diksriminirane i da je pobačaj dostupan, ali znači da je promjena moguća kada se ljudi za nju izbore.
„Kako ti uopće živiš, mladiću?“
Vratimo se Dorianu i načinu na koji se prikazuje njega i njegovu transrodnost. Lucija ga opisuje kao zgodnog, vitkog, „aristokratskog lica“, posred čela mu je „sjajn[a] linij[a] boli“; on posjeduje „ono što ljudi često ne znaju opisati, a nazivaju ljepotom“, (ibid. 32), u vlaku „čita“ ljude jer je to morao naučiti „kako bi preživio“ (ibid. 31). Jedni ne shvaćaju „kompleksnost [njegova] bića“ (ibid. 33) i mrze ga, a druge privlači jer je egzotičan, pa imamo čak i usporedbu s bengalskim tigrom (ibid.), i poznanstvo s njim dio je njihova društvenog kapitala, no zapravo ne mare za njega. Zanimljiva je to kritika tokenizacije koja se više puta ponavlja u romanu, pa imamo i primjer ruganja maratoncima koji svoje utrke posvećuju osobama s invaliditetom (ibid. 16). No pitanje je rade li i Lucija i ovaj roman išta više od toga. Ne samo da je Lucija opsjednuta mistificiranjem Dorianova rodnog identiteta i njegove hrabrosti nego i ovaj roman to isto radi – skoro sve što o Dorianu znamo jest da je transrodan. Većina trans tropa je zadovoljena (nekako je preskočen testosteron) na određen način, ali to ne mijenja činjenicu da Dorian nema osobnost ni priču izvan toga što je trans, njegov rodni identitet je sve na što je sveden i on se predstavlja kao zauvijek nepromjenjiva bolna točka. Likovi Lucije i majke vrlo su kompleksno razrađeni, a kod Doriana se u dva navrata spominje njegova ljubomora, što djeluje kao pokušaj crtanja lika, i čini se motiviranom Dorianovim strahom da nije „dovoljno muškarac“ za Luciju, što bi bila zanimljiva tema za trans lika, ali prilika za njezino istraživanje je propuštena.
Njegova transrodnost kazna je za Luciju, pa tako možemo pratiti trag suza kroz cijelu njezinu pripovijest, suza koje je prolila umjesto njega i zbog sebe. Možemo to vidjeti na primjeru scene u Vrapču kada Dorian doslovno vuče Luciju sa sobom kod psihologinje: ona plače cijelim putem do tamo zbog srama i straha što bi rekla njezina majka da sazna (Lucija ima 30 godina), a onda još i zbog studenata koji tamo stažiraju. Isto se događa i kad je on uzbuđen oko zajedničkog odlaska na Prajd, ali je njoj toliko nelagodno da je on samo šutke odveze negdje drugdje, daleko, daleko od aut ljudi. Još su bolji (ili gori) primjeri za to trenuci u kojima Lucija inzistira da zajedno idu u saunu (!), da mu dira grudi (!!) ili genitalije (!!!) te je šokirana i povrijeđena kad joj kaže da to ne želi zbog disforije.[3] Njoj to nikad ne bi palo na pamet, pa ga onda malo opet patronizirajuće naziva hrabrim, s time da joj povremeno dozlogrdi biti saveznica pa se uzruja i pita zašto ne može on jednom biti normalan, nego ga „stalno (…) nešto ugrožava“ (ibid. 115). S tom se linijom presijeca i linija glorifikacije njegova rodnog identiteta, pa su tako „naspram [njega] svi drugi (…) dosadni, jednodimenzionalni“ (112), takve poput njega prije su u Indiji poštovali jer imaju uvid u dva iskustva roda, on je uvijek hrabar, hrabar, hrabar i Lucija si, očarana, postavlja pitanje: „Kako ti uopće živiš, mladiću?“ (113) (još jedan drinking game: pije se kad je poseban jer je trans). To što je netko kvir ili trans ne čini ga automatski super osobom. Kao i strejt ili cis osobe, i mi možemo biti užasni ljudi ili složeni likovi. Kad god se čini da će se roman ozbiljnije pozabaviti Dorianom, da će on postati lik, roman ipak skreće na to kako je Luciji teško i kako je on hrabar. Primjer par excellence jest dogođaj kada Dorian prvi put vidi svoja prsa poslije mastektomije. Fokus se odmah prebacuje na jadnu Luciju i ne možemo vidjeti potencijalno složene osjećaje ili nagovještaj rodne euforije koju bi trans osoba u tom trenutku mogla doživjeti jer se moramo vratiti tome da je Luciju bilo sram što ona nema invaliditet, a svi drugi u toplicama gdje se nakon rata oporavljao njezin otac – imaju.
xxxxxxxxxxx
Osim što je ova knjiga nenamjerno udžbenik o tome što ne reći svom trans partneru i kako se ne ponašati prema njemu, ona je politički potpuno promašena na raznim razinama koje ni ne stanu u jedan tekst: od bookmarka koji nastoji kontrolirati interpretaciju i kojim se autorica nameće kao dobra spasiteljica, preko građenja svijeta romana u kojem se pasivnost, beznađe i patnja prikazuju kao nepromjenjiva konstanta, a borba ili progres kao nemoguća opcija, pa sve do tokenizacije trans lika koju navodno pokušava kritizirati, a stalno perpetuira. Jedina dobra osoba, vidjeli smo, tu je Dorian, i to zato što nema karakter jer se kao lik ostvaruje samo u segmentu rodnog identiteta, a i to samo djelomično, zato što se transrodnost piše kao magična i hrabra kaša jada i disforije, što, naime, baš i nije cijela priča. Iz svega bismo toga valjda trebali zaključiti da teret spašavanja svijeta leži na leđima LGBTIQ+ zajednice[4] jer u njoj iz nekog razloga postoji poseban potencijal: samo smo mi dovoljno odvažni i usudimo se biti ono što jesmo, a apsoulutno svi drugi potpuno su nemoćna hrpa licemjera – isti oni svi kojima je upućena isprika. Politička borba nije nemoguća, ali traži zajednički rad i međusobno podršku različitih opresiranih skupina. One kao prvi korak moraju uvidjeti da im je upravo opresija zajednička, a to se neće dogoditi ako odbacimo skoro svaku skupinu i individuu kao nemoralnu karikaturu s kojom ne postoji zajednički jezik i glorificiramo moć odabrane skupine, što ovaj roman radi. Umjesto kupanja u kaljuži očaja i performativnog pisanja stereotipnih i nerazrađenih Drugih u maniri superheroja, možda je vrijeme da se više pozabavimo pravim mogućnostima borbe i stvaranjem punokrvnih likova koji nisu samo predstavnici idealizirane skupine bez osobnosti. Književnost je moćna i politična i ne smijemo se zadovoljavati mrvicama koje se prezentiraju kao „reprezentacija“ podzastupljene skupine. Umjesto nekritičkog slavljenja ovog romana, učimo iz njegovih grešaka.
