Slao sam knjigu od 102 stranice, mekog uveza i čak sam pomislio da je poderem na dva dijela i pošaljem u dvije koverte. Možda škart prestane biti roba.
„Knjiga (kod nas) se čita, posuđuje, poklanja, ali se ne kupuje. Objaviti knjigu čisti je gubitak.“
(Citat iz pisma Josipa Vanište upućenog autoru, 19. 9. 2007.)
„Knjiga je roba“ , komentirala je glasno službenica na šalteru Hrvatske pošte II i pružila mi formular koji treba ispuniti pošiljatelj, što ne znači samo da ću platiti dvostruko, jer je pošiljka preporučena, nego i primitak treba potpisati primatelj. Ako nije kod kuće, ako je pokretan otići će na poštu, stati u red, a ako nema covid papir o cijepljenju (događalo se tada), pošiljka se vraća.
Slao sam knjigu u jednu od zemalja EU, dakle, kako su meni glupanu objašnjavali političari, kao da šaljem u svoju zemlju.
Slao sam knjigu starijoj osobi, ograničeno pokretnoj, koja ne čuje zvono ako ne nosi slušni aparat, ali može sići s prvog kata u prizemlje i pokupiti eventualno prispjele pošiljke.
Slao sam knjigu od 102 stranice, mekog uveza i čak sam pomislio da je poderem na dva dijela i pošaljem u dvije koverte. Možda škart prestane biti ROBA.
A da je knjiga koju sam slao: Putovanje u prošlost – Ona i On Mirka Brajkovića (Ex libris, 2021.) škart ROBA, potvrdilo je upravo Kulturno vijeće pri Ministarstva kulture i medija, odbivši dati preporuku i otkup za narodne knjižnice. A riječ je o kulturološkoj kronici jedne generacije, jedne obitelji, kojoj je predmet djelatnosti bila ROBA ili po užoj specifikaciji, hrvatski rečeno, knjiga.
Takvim škartom, po odluci Ministarstva kulture i medija, namjeravao sam razveseliti jednu osobu koja je i sama, u mladim danima, u Zagrebu objavila jednu knjigu.
Nakon “razgovora o robi“, nekada je ta roba bila od posebnog društvenog interesa, službenica me uputila na drugi šalter kolegi koji je vjerojatno prekršio propise i prihvatio pošiljku.
I sad, u dvojbi sam. Možda je Hrvatska pošta privatizirana, a da ja to ne znam. Možda je o prometu knjiga na području EU bila kakva rasprava, pa i u staleškim društvima h,d,p i DHK, koja je prošla nezamijećeno, ili sam samo ja ostao neinformiran, Ili su i u moje ime hrvatski europarlamentarci digli ruku i prihvatili pravila ne pitajući nikoga. A interesne grupe, umrežene i ovisne o politici šute. A ja? Ja više nemam vremena čekati. Mogu to još uvijek slobodno reći ili napisati. Bar tako mislim.
Ovakvim propisom stradat će kulture malih, istovremeno siromašnih zemalja. Kad pišem o malima, ne mislim na Luxemburg. Među te siromašne zemlje, nažalost, pripada i Hrvatska po svim statističkim podacima. Može li pisac s mirovinom od 300 eura, ako sretnik ne piše jednu kolumnu tjedno, poslati kolegi u drugoj zemlji svoju knjigu. A u trenutnoj situaciji neće imati niti za mlijeko i kruh, a kamo li za luksuz, da upotrijebim floskulu, uzajamnog prožimanja kultura. Pisci, osim iznimaka, nikada nisu štaka vlastima, pa tako i prolaze skapavajući u svojevrsnim ubožnicama u svojim pothlađenim životima. Na to smo navikli, mi Slaveni, mi Rusi. Naši životi su gulazi u kojima je zraka sunca povod za pjesmu ili samo kratka sreća za malo topline koju dobijemo besplatno.
***
Jedne večeri, kad se već dalo disati, kolovoz, godina je ova, 2022., zazvonio je telefon i prvo što sam čuo je zahvala na poslanoj knjizi Putovanje u prošlost – Ona i On.
„Skromna knjiga, bez pretenzija da bude nešto veliko, i u tome je polučila baš suprotno. U jednostavnosti, u jedinstvenosti jedne priče koja je dokumentirana životom. Kulturološka kronika, kao da priča i o mojoj obitelji. Priča podneblja (mislio je na našu nesreću), raznolikosti komorne drame od nekoliko likova ideološki i nacionalno na istom putu na kojemu je smrt najizgledniji epilog, a ovdje do tog epiloga ne dolazi prirodnim putem, već zakonom.“ Dopuštam da je nostalgija dodala koji epitet u ovoj prosudbi.
Posegnuo sam za njegovom knjigom stihova Skrivač iz 1970. I pokušao među stihovima pronaći srodnost proznom eposu. Znam i tu priču u kojoj postoji mladost kao pokretač i starost (izvan poezije) kao kraj, kad vjetar s terase žutog restorana neobičnim danima odnosi sve stolove i stolice, „a jedva upoznati ljudi ostaju nedokučivi jedan drugomu da se zatim prepuste svom smjeru po dvoje po troje po jedan po nijedan“.
Putovanje u prošlost – Ona i On nije knjiga pisama kakvih ima i među piscima, znanstvenicima, pa i prisilno razdvojenim ljudima. Brajković nas vodi kroz priču. Citata iz pisama koja razmjenjuju Ona i On donosi malo, više se služi opisom u koji ubacuje usmena svjedočanstva Njega ili Nje ispričana samo njemu ili pak prati povijesni tijek po datumima pisama. Tako On jednom, s vremenske distance, govori sinu o doživljaju Koruške i Celovca čiji glavni trg krase austrijske zastave velikih dimenzija s apliciranim kukastim križem. Zatim bilježi događaj koji mu je On ispričao o posjeti židovskom dućanu, a pretpostavlja da Ona to nikada nije čula (On ju je nastojao zaštititi), iako je Ona bila svjesna situacije. Tako Brajković donosi rečenicu iz pisma koje piše Ona, 23. 3., godina je 1939.: „Ako dođe do nečega meni više nema obstanka ni ovdje ni bilo gdje drugdje“. (str.62)
U sačuvanoj ostavštini, samo dvanaest godine starije Otti Berger, svjetski priznate dizajnerice tekstila rođene u Baranji, pismo je od 18. 11. 1938., a u njemu Otti donosi sliku austrijskog grada, za razliku od Celovca, riječ je o prijestolnici:
„Ali morali smo natrag preko Beča i tamo smo se opet zaustavili na 3 sata. Posjetili smo rođake koji su već deložirani. Sav taj jad nemoguće je opisati. Beč je kao da je izumro. Kao lijes umotan u zastave s kukastim križevima. U ranim jutarnjim satima kad smo odlazili na ulicama su bila brda namještaja i kućnih potrepština. Ne mogu ti više pisati o tome, sve si vjerojatno doznao iz novina.“
Nažalost, Otti Beger stradala je u Auschwitzu, a Ona je preživjela rat i nastavila živjeti s Njim.
Prije nego stavim točku na izniman život Nje i Njega donosim Njegovu kronologiju prepisanu iz Brajkovićeve knjige. Bez toga bi Njezina rečenica sa stranice 95 možda nekome bila neuvjerljiva. Ovako ju interpretira njezin sin:
„Ona nikada nije govorila o prošlosti, tek je sinu jednom rekla kako se godinama nakon Oslobođenja budila usred noći, osluškujući hoće li čuti na stubama odjek teških čizama ustaša koji dolaze po njezinoga oca, ili po nju.“ (str. 95)
On. Kratka kronologija koju u knjizi donosi Brajković:
Pod rednim brojevima od 1. do 18., a pod naslovom 10. IV. 1941. – 8. V. 1945. naveo je, bez ikakvog komentara, suho i činjenično, sljedeće:
„Svibanj 1941. Ustaše iskopčali i odnijeli telefon br. 35-10.
Lipanj 1941. Odnijeli radio aparat marke ‘Ingelen’, 8 lampi, tadanja vrijednost Din 10.000 –
Srpanj 1941. Tast se morao prijaviti radi evidencije.
Kolovoz 1941. Prva premetačina stana. Odnijeli raznih knjiga u tadanjoj vrijednosti od oko Din 15.000 –
11. studenoga 1941. u 2 sata u noći odveli tasta u logor u Staru Gradišku, gdje je ostao sve do 7. travnja 1942., dakle 5 mjeseci.
23. XII. 1941. Prva neprilika sa stanom. Htjeli još nekoga metnuti u stan.
28. IV. 1942. Tastu odbijeno izdanje arijskog prava i dopustnice.
Lipanj 1942. Morali prijaviti imetak i novac.
Srpanj 1942. Meni odbijeno izdanje putnice, kao polit. nepouzdanom.
8. kolovoza 1942. u 11 sati u noći odveli tasta, da bude ekspediran u Poljsku. Bio zatvoren do 12. VIII. 1942., kada je u zadnji čas pušten.
Listopad 1942. Druga neprilika sa stanom. Htjeli nas preseliti.
14. studenoga 1942. u 10 sati noću došli opet po tasta i htjeli ga opet odvesti.
Veljača 1943. Tast i supruga se morali prijaviti radi evidencije.
Svibanj 1943. Treća neprilika sa stanom. Opet nas htjeli preseliti.
Srpanj 1943. Uzrujavanje i intervencije radi navodnih rastava mješovitih brakova.
Veljača 1944. u 3 sata u noći pregled stana i stanara i ujedno druga premetačina.
Prvi studenoga 1944. poslali na stan njem. časnika. S prekidima bili njih trojica sve do 1. IV. 1945.
Veljača 1945. u 12 sati u noći pregled stana i stanara.“
Njezin otac Mirko Breyer (1863. – 1946.) značajno je ime u hrvatskoj kulturnoj povijesti kao pisac, kulturni kroničar, nakladnik i knjižar u što uključujem minuciozni rad na opisu antikvarnih knjiga.
Breyer ima zavidnu bibliografiju koja sadrži i 32 kataloga njegovog antikvarijata. Provjerite ima li ih NSK. Nije važno, ima ih jedna privatna biblioteka za koju znam, i možda još netko meni nedostupan.
Mirko Breyer, Njezin otac i Njegov tast, u nakladi vlastite knjižare objavio je u Zagrebu 1904. Knjigu Prilozi k starijoj književnoj i kulturnoj povjesti hrvatskoj. U uvodnoj riječi napisao je i ovo:
„Ako sam uz to uspio, da gdjegdje medju redke ovdje iznesenih davnih i ponajviše častnih kulturnih uspomena mukotrpnog našeg naroda, presadim ma i slabi izraz velike i iskrene moje ljubavi za premilu rodnu grudu hrvatsku, tada su mi se ispunile želje i nade moje, u podpunoj mjeri.“
„Mnoga djela (rara i rarissima te unica) Breyer je darovao Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a vrijednu etnografsku građu hrvatskim kulturnim institucijama (muzejima).“ / Citat iz ponovljenog izdanja kataloga Slavica).
Slika ovog starog gospodina za radnim stolom, koju Brajković donosi na 23. stranici svoje knjige, nije dostojna da bude dio građe na knjižničarskim policama.
Dva primjerka Brajkovićeve knjige Putovanje u prošlost- Ona I On posjeduje Knjižnica Božidara Adžije, jedan primjerak Knjižnica Tina Ujevića, jedan primjerak Knjižnica Staglišće.
***
Slučajno, povod za pisanje teksta bilo je slanje ove knjige u inozemstvo. Mogla je to biti i vaša knjiga. Svejedno. Knjiga kao ROBA doživjela je još jednu prepreku da dođe do čitalaca, pa ovaj put upućujem apel h,d,p-u da potakne raspravu da knjiga opet postane roba od posebnog društvenog interesa, koja će kao obično pismo ili kao tiskanica stizati do primatelja u bilo koju zemlju. Ako ne u svijetu, ostvarite bar zajedništvo u EU.
***
Hrvatsko društvo pisaca i njegov portal Kritika, kamo sam poslao ovaj tekst, nije ga objavilo, niti se Društvo uključilo u rješavanje ovog problema. A ja sam čekao promjenu propisa nakon ulaska Hrvatske u Schengen. Obradovao sam se u siječnju pri slanju svoje knjige Book&ništa u Beč. Bez ikakvih problema poslao sam knjigu u koverti kao obično pismo i platio pet eura i možda koji cent. U međuvremenu sam bio u društvu nekolicine kulturnjaka i uz kavu je slučajno dotaknut problem institucija koje nemaju sredstva za slanje u uhodanu razmjenu svojih izdanja s institucijama u inozemstvu. To je opasan put prema izoliranosti znanosti i kulture u Hrvatskoj. Svi vide taj problem, pa zar nikoga ne zanima promjena propisa? Ako problem ne zanima književnike i umjetnike čiji časopisi ili katalozi više neće biti dostupni u inozemnim knjižnicama, komu se obratiti? Farmaceutima, lovačkim društvima ili… Možda je izoliranost kulturnog segmenta napravljena s predumišljajem političkih čimbenika.
Dana 8. 2. 2023. bio sam ponovno u pošti i pokušao knjigu Book&ništa, kao obavezan autorski primjerak, poslati vlasniku autorskog prava u Pariz. „Knjiga je roba“, kazala je službenica na šalteru. Odustao sam od slanja, cijena bi bila dva puta veća nego za Beč.
U međuvremenu je u Amsterdamu 8. 12. 2022. umro hrvatski pjesnik i nizozemski slikar Željko Premerl, rođen u Zagrebu 5. 11. 1942. Posljednja knjiga koju je pročitao bila je Putovanje u prošlost – Ona i On, o kojoj nije imao snage napisati nekoliko riječi koje mi je telefonski priopćio. Opraštam se od njega čitajući pjesmu iz zbirke Skrivač objavljene u Zagrebu 1970.
