Milena Ostojić: Temeljito depolitiziran, feminizam je lako integriran u korpus nacionalnih vrijednosti zemalja NATO saveza, kooptiran u strateške programe MMF-a i Svjetske banke, prodaje majice i uloške, a osnaživanje rijetko uzima u obzir cijeli kontingent potplaćene, rasijalizirane, migrantske ženske radne snage koja na svojim leđima nosi to osnaživanje.
Milena Ostojić je književna prevoditeljica s francuskoga jezika (Guy Debord, Annie Ernaux, Didier Eribon), a recentno su joj objavljena dva važna feminističko-politička prijevoda – Dekolonijalni feminizam
Françoise Vergès (Multimedijalni institut, 2023.) i Sloboda je stalna borba Angele Davis (Bijeli val, 2024.). O važnosti pristupa kakav nam nude Verges i Davis u svojoj kritici zapadnog feminizma razgovarale smo povodom njenog izlaganja u okviru ovogodišnjeg Antikapitalističkog seminara organiziranog u suradnji Subversive Festivala i portala Slobodni Filozofski.
Kao prevoditeljica Vergesine knjige omogućili ste široj domaćoj publici uvid o jednu feminističku perspektivu o kojoj se kod nas malo govori. Osobno sam se upoznala s pojmom (de)kolonijalnog feminizma tek preko Palestinskog feminističkog kolektiva. Radi se zapravo o feminističkoj kritici kolonijalnog feminizma odnosno varijanti samog koncepta – bjelački, civilizatorski, zapadni, buržoaski, toj grupi pripada i pojam femonacionalizma koji je skovala Sara Farris. Na čemu počiva pristup i kritika Verges?
Vergèsinu knjigu Dekolonijalni feminizam zaista u prvom redu možemo čitati kao kritiku feminizma koji ona naziva civilizatorskim – a koji je i bjelački, buržoaski, kolonijalni, imperijalni, liberalni, karceralni i femonacionalistički. Vergès inzistira na feminizmima, a ne feminizmu kao monolitnom, homogenom pojmu i pokretu, kritizirajući pretenziju na univerzalnost civilizatorskog feminizma i ograđujući se od, kako kaže, „izdaja zapadnog feminizma“. Odrednica „civilizatorski“ tu dakako upućuje na stare argumente o opravdanosti kolonijalnog nasilja, porobljavanja i eksploatacije koloniziranih naroda evangelizacijskom misijom, filantropskim djelovanjem ili tobožnjim širenjem napretka na zaostale kulture i narode. Odjeke buržoasko-feminističkih opravdanja kolonijalnih osvajanja vidimo i u potpori imperijalnim vojnim pohodima, tzv. „intervencijama“, a nerijetko pravdanih spašavanjem primjerice muslimanskih i rasijaliziranih žena od režima ili kultura koje se smatraju regresivnima i zaostalima.
Vergès u tom kontekstu piše i o jednom od trenutaka koji je, prema njoj, označio depolitizacijski zaokret feminizma na globalnoj razini, o Međunarodnoj konferenciji o ženama u Pekingu, kada je, nasuprot zahtjevima žena s globalnog Juga, primjerice za prestankom eksploatacije resursa Juga, prevladao diskurs o „ženskim pravima“ u zapadnom, individualističkom ključu, bez dovođenja u pitanje kapitalističkih i kolonijalnih struktura, a „žensko osnaživanje“ i „rodna ravnopravnost“ postavljeno je kao ključni zahtjev. Time temeljito depolitiziran, feminizam je lako integriran u korpus nacionalnih vrijednosti zemalja NATO saveza, kooptiran u strateške programe MMF-a i Svjetske banke, prodaje majice i uloške, a osnaživanje rijetko uzima u obzir cijeli kontingent potplaćene, rasijalizirane, migrantske ženske radne snage koja na svojim leđima nosi to osnaživanje. Njegovo naličje onda postaje nazadni i mračnjački svijet „drugih“, neciviliziranih, koje tobože treba civilizirati ognjem i mačem u ime zaštite prava žena i LGBTIQ+ osoba.
Dekolonijalna feministička kritika ukazuje na to da su kolonijalna osvajanja, eksproprijacija, porobljavanje i ekspolatacija bili ključni ne samo za uspostavu i širenje kapitalizma, već i načine na koje su rasni i rodni oblici opresije međusobno povezani, s naglaskom na to kako su kolonijalne sile koristile rodne norme za opravdanje i održavanje kolonijalne dominacije.Vergès analizira načine na koje kolonijalizam i rasizam u kontekstu globaliziranog kapitalizma, ratova i klimatskih promjena u sve manje nastanjivom svijetu proizvode potrošnu populaciju, kao i nevidljivu nebijelu, mahom žensku radnu snagu, koja čisti svijet.
U samom izlaganju ste govorili i o njezinoj feminističkoj teoriji nasilja i kritici karceralnog feminizma. Kritika karceralnog feminizma nam je pak otprije poznata preko Crnog feminizma i pokreta za aboliciju karceralnog sustava u SAD-u. O tome je u nedavnom izlaganju na Subversive festivalu govorila i Angela Davis, Kako se Vergès (koja govori iz perspektive europskog (konkretno francuskog) kolonijalizma prema Africi, ali i imigrantkinjama na europskom kontinentu) naslanja na iskustvo Crnog feminizma?
Crni feminizam nastaje i iz potrebe da se progovori o iskustvu orodnjenosti rase i rasijaliziranosti roda. Na primjer, Angela Davis u knjizi Women, Race, Class piše o nespremnosti uglavnom bjelačkog feminističkog pokreta za legalizaciju pobačaja iz 1970-ih u SAD-u da kritički progovori o prisilnim sterilizacijama Crnih, portorikanskih i indigenih američkih žena, da reflektira o vlastitoj povijesti tijekom koje se nerijetko oslanjao na tzv. znanstveni rasizam i eugeniku, da uzme u obzir strašno reproduktivno nasilje robovlasničkog sustava i dugotrajne posljedice koje je ono imalo po Crne zajednice. Možda zato su upravo Crni feministički kolektivi iznjedrili pojam reproduktivne pravde, koji se ishodišno definira kao pravo na tjelesnu autonomiju i pravo da imamo djecu i pravo da nemamo djecu i pravo da odgajamo djecu u sigurnom i zdravom okruženju. I danas se prečesto, a uslijed sve žešćih napada konzervativnih i desničarskih na reproduktivna prava, u pregovorima s pravnom državom, aktivistička imaginacija zaustavlja na poboljšanju legislativnih okvira države koja različite oblike opresija i nasilja sistemski reproducira odnosno uspostavlja uvjete da se ono neometano i kontinuirano događa. Pa tako ni zahtjev za individualno „pravo na izbor“ – nikada ne može dobaciti dovoljno daleko jer se ni taj „izbor“ nikada ne odvija u laboratorijskim uvjetima, u historijskom vakuumu, mimo materijalnih i društvenih okolnosti.
Kada Kolektiv rijeke Combahee u svom proglasu iz 1977. piše da nisu uvjerene da će „socijalistička revolucija koja ujedno nije feministička i antirasistička“ biti istinski oslobodilačka, one još uvijek govore u horizontu kolektivnog oslobođenja, a ne pregovaranja o individualnim, ili individualno dodijeljenim pravima, ili o borbi protiv diskriminacije po jednoj ili drugoj zasebnoj osnovi. To je i horizont imaginacije drugačijih načina društvene reprodukcije, baš kao što se abolicionistički feminizam (abolition feminism) o kojem govori Davis tiče transformacije društvenih uvjeta; promišljanju alternativa retributivnoj pravdi, alternativama pribjegavanja državnom nasilju, antikapitalističkim analizama i praksama zaštite, antirasističkim politikama zaštite (kako stoji u podnaslovu knjige proizvode).
Zazivanjem abolicije, abolicionističke feministkinje naglašavaju kontinuitet s mobilizacijom za aboliciju ropstva u SAD-u u devetnaestom stoljeću. Kontinuitet između robovlasničkog sustava u SAD-u i zatvorsko-industrijskog kompleksa, kako ga je imenovao Mike Davis, već je dobro istražen i poznat. Naime, već u 13. amandmanu, kojim je formalno ukinuto ropstvo u SAD-u, stoji da: „Ni ropstvo niti prisilni rad, osim kao kazna za djelo za koje je stranka propisno osuđena, ne smiju postojati unutar Sjedinjenih Država, niti na bilo kojem mjestu pod njihovom jurisdikcijom“. Odmah po ukidanju ropstva, na američkom Jugu uvode se zakoni usmjereni isključivo na Crno i nebijelo stanovništvo, kao i sustav najamnog rada osuđenika, a prisilni, robovski rad najamnih osuđenika-radnika gradi, između ostalog, i cestovnu infrastrukturu koja modernizira američki Jug.
Kritika karceralnog feminizma je usložnjena i često nedovoljno jasna ili pogrešno interpretirana, po mom mišljenju ulazi i u neke kontradikcije. No, kako bismo taj pokret mogli najbolje predstaviti kao emancipatorski, o čemu piše i sama Vergès, a imali smo priliku čuti i od Angele Davis?
Angela Davis ističe da se krajem devedesetih činilo da će zatvorsko-industrijski kompleks postati značajniji i profitabilniji od vojno-industrijskog kompleksa. Kada je Bush mlađi proglasio rat protiv terorizma, pokazalo se da ta dva kompleksa združeno surađuju i više nego dobro. Dovoljno je promotriti globalnu militarizaciju policije ili karceralne mehanizme u okupiranoj Palestini – rascjepkanost okupiranih teritorija, različitih administrativno-pravnih statusa dodijeljenih palestinskom stanovništvu i svih zabrana i ograničenja koji iz toga proizlaze, preko zatvora, logora i „logora na otvorenom“ do složene segregacijske arhitekture zidova, barijera i kontrolnih točaka koji podupiru režim aparthejda.
U osnovi je to kritika karceralnog odgovora na socijalne, ekonomske, javnozdravstvene probleme odnosno kritika spremnosti bijelih buržoaskih feminizama, koje abolicionistkinje, dekolonijalne i Crne feministkinje označavaju kritičkim terminom karceralni feminizam, da pribjegavaju većoj kriminalizaciji i zazivaju više državnog nasilja i represivnijih zakona. Karceralni feminizam je buržoaski i privilegiran imamo li u vidu rasnu i klasnu pristranost zatvorskog sustava: migrantkinje, Romkinje, seksualne radnice, kvir osobe sigurno će biti manje sklone osloniti se na državu i policiju za zaštitu od nasilja.
Dakle, i dekolonijalni i Crni feminizam inzistiraju na tome da se feminizam ne može svesti na „ženska prava“ kao odvojeni set prava koji se (uvijek nejednako) dodjeljuje individuama ženskog roda. Feminizam je, prema Davis, teorijski pristup, metodologija, strateški okvir za naše borbe, odnosno analitička i organizacijska strategija za borbe koje nadilaze pitanje rodne ravnopravnosti i samog roda. To znači da pitanja femicida i orodnjenog nasilja ne možemo promatrati izolirano od drugih oblika strukturnog nasilja, državnog nasilja i policijskog nasilja.
Zašto je, a na to ukazuje i Palestinski feministički kolektiv kao i kritičarke femonacionalizma u Europi, danas nužno govoriti o svemu ovome?
U kontekstu genocida u Gazi koji traje već duže od osam mjeseci, slušali smo i u lokalnom kontekstu jezive i dehumanizirajuće rasističke konstrukcije koje služe kao opravdanja masovnih zločina izraelske države nad civilnim stanovništvom Pojasa Gaze: o „mračnjačkim društvima“ i „ljudskim štitovima“, o gotovo genetskoj sklonosti opskurantizmu, mizoginiji, homofobiji zbog koje tobože ne zaslužuju našu solidarnost. Nisu izuzeta ni ubojstva djece: zapadni su se mediji gotovo natjecali u izumima termina kojim će označiti ubijene palestinske maloljetnike, a da ne spomenu riječ djeca. To je fenomen koji palestinska feministička istraživačica Nadera Shalhoub-Kevorkian označava pojmom politics of unchilding, a koji podsjeća i na paniku stvorenu „mitom o superpredatorima“ u SAD-u 1990-ih, uslijed procvata zatvorsko-industrijskog kompleksa i rastuće privatizacije zatvora, koja je dovela do zakona kojima je na tisuće rasijalizirane djece strpano na doživotnu robiju bez mogućnosti uvjetnog otpusta.
Karceralnost se ne svodi samo na zatvore, nego i na militarizaciju granica, centre za pritvaranje migranata od kojih profitiraju globalne sigurnosne korporacije, a koji se napajaju normalizacijom globalnih ratova i sigurnosnih politika kojima smo svakodnevno izloženi uz prateće raspirivanje straha od migrantske i nebijele populacije. S eskalacijom ratova svakodnevno svjedočimo rasističkoj i islamofobnoj demonizaciji sustavno uništavanih i izvlaštenih društava, izvrgnutih nasilju naseljeničkog kolonijalizma. A upravo zato što se poziva na zaštitu ženskih i LGBT prava, mislim da je važno da upravo iz jedne drugačije feminističke perspektive mislimo i govorimo o tome.
