O prošlogodišnjoj memorijalnoj umjetničkoj intervenciji Virtualnog muzeja Dotrščina nazvanoj Zvjezdana kartografija autorice akademske slikarice Diane Sokolić.
Memorijalna umjetnička intervencija u spomen-parku Dotrščina autorice Diane Sokolić nazvana “Zvjezdana kartografija” održana je 10. rujna 2022. u 20 sati, tradicionalno u povodu Svjetskog dana mira. Akcija je specifičan memorijalni čin koji uključuje posjetitelje u performativnu izvedbu, a dogodila se po prvi put noću. Nakon protokolarnog uvoda, autorica poziva prisutne da krenu u šumu i u tišini broje korake (na potezu između prvog i drugog dotrščinskog spomenika) i time pretvara posjetitelja u sudionika memorijalnog umjetničkog rada. Ne otkivajući im zašto i kamo idu pojačava intenzitet doživljaja, a koncentracijom na svaki korak podiže svijest o tome gdje se i zašto nalazimo.
Hodali smo šutke brojeći korake, vjetar je razbudio šumu i izvjesno je bilo da će se na nas spustiti kiša. No, hodali smo sve dublje u šumu, praćeni grmljavinom i sijevanjem. Ni nakon toga nismo odustajali i nastavili smo ulaziti u šumu, te zajedničkim kretanjem postali skupina koju povezuje ista namjera. Nismo se poznavali, povremeno smo se pogledavali, ali smo išli dalje, svjesni vremenskih okolnosti i zajedničke želje da odamo počast u šumi ubijenim sugrađanima svojim sudjelovanjem u radu koji ga obilježava. Noć i priroda prenosili su doživljaj, onaj koji prvenstveno senzibilizira za tjelesno, opipljivo.
Doživljaj s kojim autorica računa vidi tijelo, ljude, sugrađane kao medij, instrument koji kroz vlastito (po)kretanje i brojanje koraka čini gotovo vidljivim povijesne događaje koji su se šumi odvijali u prošlosti.
Opredmećivanju doživljaja se neplanirano priključuje priroda koja je s noćnog neba na kojem smo, iako to još ne znamo, trebali gledati zvijezde, poslala jaku kišu, odjeća se cijedila na nama i postalo je hladno, javila se potreba da jedni druge zaštitimo, stvorio se osjećaj pripadnosti ovoj grupi ljudi.
Tjelesni doživljaj se intenzivirao i na nesvjesnom nivou pokrenuo konkretno upisivanje svijesti o tragičnim događajima koji su se na Dotrščini odvijali kroz godine trajanja fašizma. Noć, kiša i tijela kao medij prenijeli su emociju, proizveli reakciju i stvorili refleksiju o sudbinama ljudi kojih je svakim korakom bilo sve više. Nismo ni blizu prešli ni pet stotina (izbrojenih) koraka našli smo se na drugoj točki zamišljenog puta, gdje započinje nastavak umjetničkog rada, na kojem je autorica obrazložila razlog brojanja koraka.
Drugi dio umjetničkog rada Diane Sokolić odnosi se na otkrivanje fascinantne podudarnosti – znanstvenog podatka o broju zvijezda koje je, u idealnim uvjetima, moguće vidjeti golim okom, za vedra neba, a koji je približan broju ljudi ubijenih na Dotrščini.
Paralelizam u numerološkom smislu prisutan je i broju koraka koje osoba prosječne visine pređe do mjesta u šumi s kojeg smo trebali, skretanjem pažnje na otkriveni podatak, doživjeti zvijezde. U slučaju zvjezdanog neba način na koji doživljavamo tu brojku je različit od onog kojeg saznajemo hodajući. Pogledom u zvjezdano nebo brojku možemo sagledati kao sliku, a dok hodajući i brojeći korake ono što saznajemo je postepeno, korak po korak. Tek na kraju brojanja možemo je vizualizirati i kao dužinu pređenog puta. Te slike, ostaju upisane u svijest svakog od nas.
Događaji koji su se odvili u šumi, iako, sem grobišta, nema o njima materijalnih tragova, odaslali su svoju energiju u svemir i ona se u nematerijalnom obliku vratila filtrirana kroz govor šume. Obrazlažući rad na kraju šetnje, nakon razmjene podataka o tome koliko stotina koraka je tko izbrojio, a kako bi nam približila broj dotrščinskih žrtava autorica je usporedila broj ubijenih s brojem stanovnika gradova u Hrvatskoj kao što su Opatija, Gospić ili Umag.
To su slike koje brojeve čine konkretnijim i bližim za razumjeti. Brojevi su uvijek teški za vizualizirati, hladni i neopipljivi. A s druge strane tako su često osporavani, uvećavani i umanjivani, tako da je bolje što manje ih spominjati. Bitnije je otvoriti se da možemo otvoriti prostor sjećanja unutar svog uma ili srca za barem jednog od njih.
Ovogodišnji memorijalni rad Virtualnog muzeja Dotrščina odabran na javnom natječaju, a članovi žirija bili su dr. sc. Marko Jenko, povjesničar umjetnosti i kustos Moderne galerije u Ljubljani, doc. dr. sc. Rosana Ratkovčić, povjesničarka umjetnosti i Saša Šimpraga, autor i voditelj Virtualnog muzeja Dotrščina. Na pitanje koje je u povodu deset godina djelovanja VMD-a postavljeno u sklopu raspisa natječaja, “Koliko traje sjećanje?”, autorica odgovara idejom rada koja bi mogla sjećanje povezati sa svakodnevnim, s hodom ili pogledom u nebo: “Osim tisućama dotrščinskih žrtava, ovaj rad je i posveta mojim djedovima (civilnim žrtvama rata, op. D.P.) koje nikada nisam upoznala, jednako koliko i svim nevinim žrtvama rata. Šutnja briše sjećanje jer ono traje kratko i održava se samo ako se o nekim događajima neprekidno govori. Sjećanje blijedi kao što zbog svjetlosnog onečišćenja blijedi pogled na noćno nebo na kojemu vidimo sve manje zvijezda (…). Zvjezdano nebo je komponenta moga rada. Kroz rad ću pokušati povezati sjećanje, suvremene vrijednosti antifašizma i borbu protiv svjetlosnog onečišćenja. Nadam se da će posjetitelji prepoznati ideju i sjetiti je se kada noću podignu pogled u nebo pa na taj način sami produže sjećanje.”
Upravo iz razloga što sjećanje blijedi, što velik broj Zagrepčana i Zagrepčanki ne zna što se događalo na Dotrščini, a to je i zbog uklanjanja spomen-ploče s ulaza na Dotrščinu, ali i zbog edukacije koja ne obuhvaća posjete spomen-parku kao opomenik na taj mračni dio hrvatske povijesti, zbog šutnje medija i nepostojanja institucionalnih kulturnih politika koje bi bacile svjetlo na to važno mjesto sjećanja i učenja, neminovno blijeđenje sjećanja s protokom vremena ali i povijesni revizionizam, autorica rada povezuje sa svjetlosnim onečišćenjem i nemogućnošću da vidimo zvijezde. Ova godina važna je za Spomen-park Dotrščinu budući da je prvo urodila postavljanjem info-karte na glavni ulaz u Spomen-park Dotrščinu, zaštićeno kulturno dobro RH, a koja iznosi osnovne podatke o spomenicima i njihovom rasporedu u šumi. Info-ploču postavio je Grad Zagreb koji je i na samom kraju ove godine konačno postavio faksimil spomen-ploče koja je bila uklonjena s glavnog ulaza u park 1990-ih. Ti izuzetno važni pomaci su rezultat nove gradske uprave i višegodišnjeg nastojanja Virtualnog muzeja Dotrščina. Inicijativa je pokrenuta odozdo, tako da teško za sada možemo govoriti o sustavnoj (gradskoj) kulturnoj politici, budući da je riječ o inicijativama koja su prihvaćene od strane Grada, no još ne znamo da je i to veliki korak k prekidu revizionističkih politika, npr. uvrštenjem organiziranih posjeta učenika zagrebačkih škola spomen-parku u sklopu kurikuluma nastave povijesti ili npr. Građanskog odgoja.
Energija života koja postoji u šumi koju autorica prepoznaje u pozdravima šetača, u podvizima trkača, u poljupcima zaljubljenih kao u bojama lišća – energija je posebnog mjesta u kojem živi duh naših sugrađana i drugih ljudi koji su ubijeni zbog toga što su bili, zbog svojih ideala i etičkih vrijednosti, a ta energija je vidljiva i u Zvjezdanoj karografiji Diane Sokolić. Energija svjetlosti, emaniranja energije i refleksije prirode, čime se kao sastavni dio ovog njenog rada. Njezin doživljaj spomen parka Dotrščina koji u Zvjezdanoj kartografiji prepoznajemo je energija života i želja za postojanjem u svijesti građana.
Energija svjetlosti poveznica je i Zvjezdane kartografije sa skulpturama Vojina Bakića, refleksijama središnjeg spomenika dotrščinskim žrtvama na ulazu u spomen park i drugim u Dolini grobova dublje u šumi, kristaličnim formama od nerđajućeg čelika koji reflektiraju svjetlost i mijenjaju se ovisno vremenskim uvjetima, dobu dana, odnosno kontekstu šume u koju su postavljeni.
Zvjezdanu kartografiju i Bakićeve kristalne skulpture iz 20. stoljeća povezuje ideja života koji iz zemlje upućuje na nebo i vraća se u obliku refleksije i odsjaja svjetlosti na stranicama kristala ili mislima ljudi koji koračaju šumom, možda i prenose sjećanje dalje.
Ista ideja upisana je i u rad Zorana Pavelića Osunčana mjesta koji je kao memorijalna intervencija Virtualnog muzeja Dotrščina izveden u parku 2017. godine, kada se prosjaj, svjetlost uhvaćena između grana drveća reflektirala na licima ljudi u šumi.
Zoran Pavelić kao čin slobode opisuje sudjelovanje publike u performansu : “Rad se sastoji od ljudi koji ‘stoje u svjetlu’ i na taj simboličan način odaju počast onima koji su možda na istim tim mjestima tamo stajali i tragično stradali. Izlazak iz sjenovitog mjesta u osunčano čini važan dio rada. Tu su naglašene jasno suprotstavljene kategorije svjetla i sjene koje govore o općim principima ljudske slobode. Sloboda je uvijek odabir svjetla, a taj odabir potvrđuje svatko od sudionika u performansu. Utoliko izvedba svakog od njih nije samo odavanje počasti, već i potvrda tog osobnog odabira.”
Ideja o pogubljenim ljudima kao dio sazvježđa našeg neba je posredovan i info-deplijanom koji je za vrijeme trajanja memorijalne akcije Diane Sokolić, neposredno nakon brojanja koraka, podijeljen sudionicima, a sadrži prikaz dijela karte neba u kojoj je upisano tek nekoliko imena: Božidar Adžija, Ivo Grgurić, Melita Tomić, Ivan Matijaš, Derviš Avdagić, Marija Hrnjak, Nina Deutsch, Franjo Čop, Julija Singer, Olga Glesinger, Josip Crnički, Milka Božić, Živojin Tišma, Adela Neuman, Jovo Bravačić, Julijus Wegner, Huber, Antonija Gmaz, Salih Kušmić, Ivan Šurbek, Robert Dajč, Ivan Bohaček, Vera Gross, Josip Mikulec, Ljubica Borota, Marija Straničar, Piroška Čapo, Antenor Jelčić, Ernest Goldstein.
Kartu neba oblikovao je umjetnik i grafički dizajner Niko Mihaljević.
U približavanju Zvjezdane kartografije posjetiteljima, sudionicima izvedbe, netom po završetku predstavljen je portret jednog od njih, Jove Bravačića iz Dubrovnika, nastao u zatvoru prije pogubljenja na Dotrščini. Portret olovkom sadrži zapis „Uspomena na ćeliju br. 16“. Riječ je o crtežu nepoznatog autora koji je, najvjerojatnije, zahvaljujući jednom od puštenih zatvorenika uspio doći do obitelji, a koji je po prvi put te noći predstavljen javnosti. Priču o sudbini Jove Bravačića prisutnima je ispričala Maja Anzulović, njegova unuka (koja je posebno za ovu prigodu doputovala iz Sarajeva). Time je nastavljena praksa Virtualnog muzeja Dotrščina koji kroz istraživački rad uz umjetničke memorijalne izvedbe uključuje i stvarne životne priče žrtava.
S jednim drugim imenom na karti neba upoznao nas je 2017. godine nećak Ive Grgurića. Ivo je bio jedan od najboljih đaka II. zagrebačke gimnazije (sjećam se njegove spomen-ploče u auli moje gimnazije u Križanićevoj ulici). Ivo je bio razredni kolega povjesničara književnosti Aleksandra Flakera i estetičara Danka Grlića. Zgrožen ustaškim nasiljem nad njegovim prijateljima Židovima i Srbima, priključio se pokretu otpora, SKOJ-u. Zarobljen je u neuspjeloj diverzantskoj akciji u Boškovićevoj ulici u Zagrebu. S osamnaest godina je strijeljan na Dotrščini, 23. rujna 1942. Grgurićev nećak, sin njegove sestre, Darko Perica, bio je jedan od sudionika umjetničkog performansa Osunčana mjesta Zorana Pavelića, održanog 23. rujna 2017. godine.
Treći je npr. Božidar Adžija, a to su tek tri života od tisuća na karti neba.
