Banksy u Trstu: Nisam siguran komu služi osvrtanje na mozgove konzumenata i pretencioznih art dealera – bivših alternativaca i trenutnih galerista-fetišista čija sablasna perverzija ubija memoriju bristolskog podzemlja koje je rodilo ono što ti isti danas štuju i uzdižu.
Proteklog vikenda mini-busom potegli smo do Trsta na neautoriziranu Banksyjevu izložbu Banksy: The Great Communicator. Prepuna temeljito razrađene autoironije, izložba u dominantni fokus stavlja bogati opus anonimnog grafitera i vizualnog umjetnika. Klimaks paradoksalnog postojanja navodnog underdoga uviđa se na završnoj točki narativa koji završava riječima exit through the gift shop. Takav paradoks nije preveliki zalogaj, već je stvar dnevnog koprcanja u neoliberalnim opušcima.
Interni komentari koji su prethodili polasku u Trst pretežito su se bavili time – Banksyjevom ulogom u oblikovanju prostora koji je odlučio okupirati. Ta nejasna siva zona između alternative i mainstreama, supstance i komoditeta od njegovog je pseudonima načinila izrazito oštar kult ličnosti – za alternativce navodno koristan, za buržuje u dražbenim centrima tek vrijedan spomena. Kulturna industrija je, po tko zna koji put, odlučila selektivno definirati važnost ne samo Banksyja, već i tzv. političke umjetnosti uopće.
Jezik političke umjetnosti već je od samog početka nemoguć za odrediti. Tim jezikom govore i Banksy, ali i Kanye – kao što se njime u jednakoj mjeri služe Morrissey i Jae Matthews. Politika je kurva ovdje je najradikalnija moguća izreka koja postavlja stvari u ispravni kontekst – politika je postala semantički prljav termin, samim time je i poimanje političkog djelovanja poprimilo neke od tih konotacija. Ipak, nisam siguran komu služi osvrtanje na mozgove konzumenata i pretencioznih art dealera – bivših alternativaca i trenutnih galerista-fetišista čija sablasna perverzija ubija memoriju (u ovom konkretnom slučaju) bristolskog podzemlja koje je rodilo ono što ti isti danas štuju i uzdižu.
Inherentnoj nadmenosti u takvoj formaciji usprkos, izolirani paradoks u pitanju jest tek nešto strašniji i nepoželjniji. Kontrakultura i mainstream danas su stavljeni u doista forsirani suodnos, a on je postojan samo zarad bjesomučnog generiranja kulturnog i svakog drugog kapitala. Prestiž prednjači sadržaju – ukratko, štogod se izloži bit će izrežirano tako da kritizira do granice koju postavlja status quo.
Često se povlače paralele između bristolskog anonimca i Kurta Cobaina: obojica su svoj revolt kanalizirali na pravim adresama, upravo unutar zidova i prostora institucija koje su smatrali neadekvatnima za razvijanje emancipatornih kulturnih i građanskih politika. Niz krajnje plemenitih gesti na stranu, njihovo djelovanje pokazalo se besmislenim za pomicanje kompasa konzumenata – naime, i dalje se vode žustre debate o tome je li Rape Me politički statement (jest, naravno) ili je to samo dobar pop, kao što je pitanje Banksyjeva identiteta prečesto upravo taj hook koji privlači pažnju potrošača, dok je njegova komunikacija od sekundarne važnosti.
Ipak, u bilo kakvom sistematiziranom propagiranju emancipatornih politika, potrošač – ili, točnije, mindset potrošača – jest redovito sekundaran. Njegove želje ograničene su klaustrofobičnim odnosom između lako probavljive neoliberalne retorike i antirevolucionarnih težnji onih koji u većoj mjeri kreiraju diskurz oko umjetnina.
Na povratku za Ljubljanu trudili smo se ne osloviti fiktivnu žirafu u autobusu: Banksy postaje komoditet, još jedan u nizu totalnih proizvoda industrije. Bez osvrtanja na činjenicu da se usred sustava analize nalazi prevladavajući motiv kapitala, njegova umjetnost postavljena unutar prostora na prodaju doima se revolucionarnom i inkluzivnom… nazovimo to prvotnom istinom koja se po putu distorzirala.
Industrija je stvorila mehaniku, Banksy se bavio emancipatornom umjetnošću. Nedugo nakon što je emancipacija postala najveća mehanika, a bilo kakav anti-industrijski spektakl ide na ruku upravo njoj.
Riječima titularnog Banksyja, otisnutih na jednom od apsurdno skupih printeva: