U sklopu suradničkog istraživačkog projekta Globe Exchange. Modeli i prakse globalne i kulturne razmjene i pokret Nesvrstanih zemalja. Istraživanja prostorno-vremenske kulturne dinamike, koji provode Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu i Akademija likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani orgaizirana je prva u nizu međunarodnih istraživačkih radionica pod nazivom Multiple Voices – Multiple Temporalities: Imagiaries of Cultural and Political Resistance. Dvodnevna je radionica okupila istraživače/ce različitih discipliarnih i teorijskih usmjerenja, a bila je posvećena modelima međunarodne kulturne razmjene koji se oblikuju u drugoj polovici 20. st. kao posljedica procesa dekolonizacije.
Radionicu su organizirale povjesničarke umjetnosti Sanja Horvatinčić i Tihana Puc, istraživačice na projektu Globe Exchange, a mi smo razgovarali s Tihanom Puc i s voditeljicom projekta Ljiljanom Kolešnik.
“Cilj projekta je uspostaviti suradnju s istraživačima iz zemalja-članica Pokreta nesvrstanih, te započeti dijalog o transkontinentalnim praksama kulturne razmjene, od osnutka Pokreta 1961. do slabljenja njegove pozicije na globalnoj političkoj sceni krajem 1980-ih godina”, navodi Ljiljana Kolešnik za H-Alter. “Ne želimo pristupiti kulturnoj povijesti Pokreta nesvrstanih zemalja kao linearnoj povijesnoj pripovijesti, nego prije kao nizu istovremenih, isprepletenih kulturalnih narativa koji se mogu dovesti u korelaciju s njegovim političkim i ekonomskim ciljevima.”
“Jugoslavija je imala neosporno važnu ulogu u Pokretu nesvrstanih i u nekim se kriznim trenucima, posebice krajem 1960-ih i 70-ih godina, pokazala ključnim činiteljem njegova održanja. No kao i druge zemlje-članice i Jugoslavija je – u određenim situacijama – svoje političke i ekonomske interese pretpostavljala zajedničkim ciljevima Pokreta. Ta, pragmatična strana jugoslavenke vanjske politike često se previđa, a rezultat je preuveličavanje obujma i vrste pomoći što ih je Jugoslavija pružala Africi ili Aziji i previđanje činjenice da se – s obzirom na svoje ograničene resurse – nerijetko vješto koristila programima i projektima međunarodnih organizacija poput UN-a, UNESCO-a, FAO-a ili WHO-a da bi osigurala svoju prisutnost u zemljama Trećeg svijeta. Dio međunarodne kulturne razmjene, koja se nalazi u fokusu naših istraživanja, također se odvijao u suradnji s tim međunarodnim organizacijama – posebice s UNESCO-m i UN-om – pa naša istraživanja nužno obuhvaćaju i pregovaranja oko specifičnih politika tih organizacija i kulturnih politika zemalja u razvoju, uključujući i Jugoslaviju. Određena idealizacija jugoslavenske uloge u Pokretu nesvrstanih i sklonost da se političkoj i kulturnoj povijesti tog međunarodnog foruma pristupa iz jugocentrične perspektive, otežava uvid u njegovu unutarnju političku i kulturalnu dinamiku, dok znatan dio vizualne kulture nastale uz druge emancipacijske pokrete i inicijative čvrsto isprepletene, ali ne i izravno vezane uz Pokretu nesvrstanih zemalja, ostavlja po strani”, napominje Kolešnik.
„Značajan segment radionica Multiple Voices – Multiple Temporalities bio je usmjeren upravo
na veze unutar mreža političke i kulturne solidarnosti koje su postojale izvan geokulturnog prostora Pokreta nesvrstanih, kao i na križišta s ključnim mjestima antikolonijalnog otpora. One su se razmatrale kroz različite kulturne fenomene, a prvi je dan radionice bio usredotočen na bijenalne i trijenalne izložbe u zemljama Globalnog Juga”.
Dina A. Ramadan govorila je o prvom bijenaleu u Aleksandriji, pokrenutom 1955. godine, koji je okupio umjetnike s Mediterana. Znanstvenica je istaknula geografsku poziciju Mediterana koja omogućuje nadilaženje binarizma Istok i Zapad: “Upravo je fluidnost Mediterana isticala promjenjivost klasifikacije i (nacionalnog) identiteta….Ni europske ni arapske, 1950-e i 1960-e artikulacije Mediterana nadišle su Istok i Zapad i premostile tri kontinenta odjednom.”
“Osnovna ideja radionice bila je usmjeriti pogled na prakse kulturne razmjene potaknute solidarnošću i političkim otporom i preispitati ih kroz različite umjetničke fenomene i institucije – od bijenalnih i trijenalnih izložaba, muzeja, novih pristupa kulturnoj baštini, časopisa i primjera pop kulture koji su se događali izvan dominantnog kapitalističkog oblika kulturne razmjene. Zanimljiv je slučaj, primjerice, Muzej solidarnosti u Santiagu u Čileu, o kojem je tijekom drugog dana radionice govorila Elodie Lebeau, a koji nakon državnog udara u Čileu djeluje „u izgnanstvu“ i mijenja naziv u Muzej otpora Salvador Allende. Oba muzeja nastaju isključivo zahvaljujući donacijama umjetnika. U njemu participiraju umjetnici koji su sastavni dio tržišta umjetnina i njegovog kapitalističkog načina funkcioniranja, a koji u drugačijem kontekstu, na ideji koja izrasta na različitoj kulturnoj politici, doniraju svoje radove i izlaze iz okvira ustaljenog načina funkcioniranja”, navodi Tihana Puc za H-Alter.
Otpor kapitalistički obilježenoj kulturnoj razmjeni koja u urbanim centrima koncentrira svoju moć vidljiv je iz samog izmještanja kulture na druge krajeve svijeta: “Moglo bi se istražiti koliko umjetnika iz, na primjer, Indonezije, sudjeluje na zapadnim bijenalima u razdoblju hladnog rata. Pretpostavljam da je riječ o vrlo malom broju. Pokret nesvrstanih stvara nove kulturalne alijanse unutar Globalnoga juga, koje su iznimno važne za regionalnu kulturnu samosvijest jer funkcioniraju kao kolektivna uporišta otpora vizualnoj kulturi i umjetnosti kolonizatora”, ističe Kolešnik.
Nancy Adajania na radionici je govorila o Trijenalu Indija, pokrenutom 1968. godine kao o primjeru dekolonizacije putem uključivanja umjetnika iz cijelog svijeta u jednu od prvih umjetničkih platformi Globalnog Juga: “Globalni Jug je djelovao kao domaćin, a ne kao recipijent ili žrtva binarističke politike Zapada”, navodi Adajania.
Pokret nesvrstanih svojom pojavom, kao treća opcija, dovodi u pitanje binarizam “Zapad”/”Istok”, kao i zapadnu perspektivu koja vrši aproprijaciju identiteta i interpretira ostatak svijeta kao opasan i/ili egzotičan te kapitalizira na tome. Može se pretpostaviti da je Pokret nesvrstanih svojim postojanjem poljuljao ideju binarizama uopće i potaknuo suvremene kritike binarizama poput onih spola i roda. “Nije iznimno da i nakon 90-ih godina kod ‘zapadnih’ istraživača nailazimo na podjelu ‘The West and the Rest’ (Stuart Hall),
koji previđa bilo kakvu mogućnost treće opcije”, navodi Puc.
Bijenala i trijenala Globalnoga Juga uspostavljaju se prema uzoru na Venecijansko bijenale, izložbu koja se od 1895. godine, uz manje prekide, održava svake druge godine u Veneciji, a u kojoj uglavnom sudjeluju umjetnici iz Europe i SAD-a: “Na radionici nismo spomenuli bijenale u Bagdadu, pokrenuto 1974. godine ili ono koje se održavalo u Teheranu od 1958. do 1966., a koje je pred kraj imalo jasnu pan-arapsku dimenziju. Stvarnu prekretnicu donosi Havansko bijenale iz 1986. godine koje radikalno mijenja način selekcije, prezentacije i način komunikacije s publikom – aktivnim sudionikom cijelog događanja, ukazujući se kao uvjerljiv primjer kritike cjelokupnog načina funkcioniranja zapadnog svijeta umjetnosti”, napominje
Kolešnik.
Na pitanje koliko je Pokret nesvrstanih kulturološki utjecao na “Zapad”, Kolešnik odgovara: “Mislim da se prije može govoriti o načinu na koji Zapad, a pod utjecajem procesa dekolonizacije i kulturalne emancipacije Globalnog Juga, usko vezane i uz djelovanje Pokreta nesvrstanih zemalja, počinje – krajem 1980-ih – propitivati načine na koje bi se, kako to kaže Sarat Maharaj, ‘umjetnost, kultura i kreativnost većeg dijela svijeta mogla smjestili unutar vrlo uskog modela eurocentričnog mišljenja, na kojem se temeljio umjetnički i kulturni kredibilitet Zapada’. Maharaj u tom smislu ističe tri izložbe, sve tri održane 1989. godine, kao umjetničke događaje ključne za kritičko propitivanje hegemonijskog, zapadnog modela legitimiranja umjetnosti i kulture – londonsku The Other Story, parišku izložbu Magiciens de la Terre, te Havana biennale III. Osim činjenice da je Havana biennale III jedina od tih izložaba koja nije održana u Europi, te i jedina na kojoj su izlagali gotovo isključivo umjetnici iz Afrike, Azije i Latinske Amerike, njegovo utemeljenje na istraživanjima i analizi suodnosa društvenih i kulturnih procesa u različitim regijama Globalnoga juga, moglo bi se – uz određeni napor – promatrati i u terminima afirmacije političke (prije nego kulturalne) baštine Pokreta nesvrstanih.”
Proučavanje Pokreta nesvrstanih u današnjem kontekstu kao da samo po sebi ima određen ideološko-politički predznak što puno govori o nužnosti povijesnog revizionizma kako bi se opravdao čitav niz sada ustaljenih praksi. Vjerojatan protuzakonit odnos hrvatske policije prema izbjeglicama, kao i odnos čitave Europe, primjeri su pada kolektivne svijesti i razumijevanja neokolonijalizma.
Svojevrsni fall from grace je za H-Alter opisala i kulturna antropologinja Rahela Jurković koja je u svojoj studiji intervjuirala azilante u Hrvatskoj: “Jedan od sugovornika koji je završio u Hrvatskoj rekao je svom ocu gdje se nalazi, a ovaj mu je napomenuo dobre stvari o nama jer je Jugoslavija nekoć igrala značajnu ulogu u Pokretu nesvrstanih. Međutim, stvari su se promijenile. Vjerojatno kao posljedica rata, tranzicije i vremena u kojem smo izgubili kontakte s ‘drugima'”. “U tom se kontekstu može spomenuti i zanimljiv dokumentarni film talijanskog redatelja Nannija Morettija ‘Santiago, Italija’ koji govori o važnoj ulozi Italije u prihvaćanju izbjeglica koje su bježale iz Čilea od Pinochetovog režima. Film donosi svjedočanstva ljudi koje je talijansko društvo tada spremno prihvatilo i koji su se u njega integrirali, istodobno aludirajući na današnji znatno drugačiji odnos Italije prema migrantima”, ističe Puc.
U našem kontekstu, vraćanje na Pokret nesvrstanih iznova podcrtava poziciju otvorenosti koja se zastupala u tom razdoblju, a koja je bitno različita od današnje.
“Niz hrvatskih poduzeća realiziralo je značajne arhitektonske i urbanističke projekte u Africi, Aziji i Latinskoj Americi, a kulturne veze koje su tada uspostavljene bile su dragocjeno kolektivno iskustvo koje, čini se, uporno nastojimo zaboraviti”, nastavlja Kolešnik. “Cilj projekta je da se dio tog iskustva i složeni kulturalni fenomeni o kojima smo govorili i na ovoj radionici kao i njihov suodnos s političkom i ekonomskom poviješću Pokreta nesvrstanih analizira i prikaže i upotrebom custom-made digitalnih alata za mrežnu analizu i dinamičku vizualizaciju prostorno-vremenskih podataka. Izvor podataka na kojima će se one temeljiti uglavnom je građa iz državnih i muzejskih arhiva bivše Jugoslavije, iz arhiva već spomenutih, međunarodnih organizacija (UNESCO, UN), arhiva regionalnih organizacija poput Pan-afričkog kongresa ili arhiva profesionalnih organizacija poput Arhiva dizajna u Brightonu. Upotreba digitalnih alata omogućit će nam vizualizaciju korelacija između različitih temporalnih slojeva kulturalne, političke i ekonomske povijesti Pokreta nesvrstanih”, pojašnjava Puc.
“Digitalnu povijesti umjetnosti, kao područje istraživanja koje, zahvaljujući kombinaciji kvantitativnih i kvalitativnih metoda analize i različitim tehnikama vizualizacije podataka omogućuje i određeni epistemološki pomak u njihovoj interpretaciji, uključili smo temeljem pozitivnih iskustava iz naših prethodnih projekata. Činjenica da su digitalni alati što ih je potrebno razviti na ovome projektu puno složeniji, čitavo istraživanje čini još izazovnijim”, nadopunjuje Kolešnik.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
