O mogućnostima preuređenja zagrebačkog Kvaternikova trga govore povjesničarka umjetnosti Silva Kalčić, aktivist Vanja Radovanović, povjesničarka umjetnosti Rosana Ratkovčić i krajobrazni arhitekt Marijo Spajić.
Postoji određeni društveni konsenzus da je preuređenje Kvaternikovog trga završeno 2007. godine neuspjelo. U šesnaest godina nezadovoljstva trg se nije bitno promijenio, osim što je postao zapušteniji. Građanske incijative koje su iskazivale nezadovoljstvo i predlagale mogućnosti sitnih poboljšanja uglavnom su ignorirane, s jednom iznimkom: vraćen je pješački prijelaz prema Domjanićevoj. Baš taj primjer zebre na mjestu gdje je de facto oduvijek bila, gdje je logična i za kojom postoji potreba, pokazuje svu promašenost programske osnove projekta koji je rezultirao njenim ukidanjem.
Povijest uređenja trga nije jednoznačna. Uređen je temeljem javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja (koji sami po sebi, očito, nisu garancija ničega) uz programska ograničenja koja je raspisivač, naime Grad, uvjetovao. Potom je naknadno dodana podzemna garaža, a nagrađeni, odabrani, projekt nužno bitno mijenjan, zapravo degradiran. Između ostaloga, trg je na središnjoj, najvažnijoj, plohi ostao bez ijednog stabla, a koja je nagrađeno rješenje predviđalo. S druge strane, neki pozitivni momenti projekta su tada novi drvoredi npr. ispred Name, u Nemčićevoj ili Heinzelovoj.
Kvaternikov trg u sebi sažima zagrebačku dualnost. S jedne strane tu su mogućnosti povijesnog trga, njegova društvenost i uloga koju je nekada igrao, a s druge stvarnost koja inzistira na sebi i posljedica rada, zahtjeva, stručnih službi Grada. Trg je rezultat dometa Grada. Ti dometi manifestiraju se i u nemogućnosti promjena.
Svi znamo kakav Kvatrić danas jest, no ne znamo kakav sve taj važni trg i njegova zona mogu biti. O tome govore povjesničarka umjetnosti dr. sc. Silva Kalčić, aktivist Vanja Radovanović, povjesničarka umjetnosti dr. sc. Rosana Ratkovčić i krajobrazni arhitekt Marijo Spajić, predsjednik Udruženja krajobraznih arhitekata Hrvatske.
Intervju je nastao u okviru projekta Grad u Gradskoj – serije tribina o Zagrebu u Gradskoj knjižnici, u organizaciji Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, izdavača portala H-Alter i Knjižnica grada Zagreba/ Gradske knjižnice. Tribine prate tematski tekstovi na portalu H-Alter, opremljeni ilustracijama na temu grada. Autorica ilustracije Kvaternikovog trga je Ana Kovačić.
Prva tribina u sklopu projekta Grad u Gradskoj posvećena je upravo Kvaternikovom trgu i njegovoj zoni, a održat će se u Gradskoj knjižnici na Starčevićevom trgu br. 6 u četvrtak, 5. listopada 2023. s početkom u 19 sati. Gosti su arhitekt i urbanist Zoran Hebar, po čijoj je ideji formiran Kvatriću obližnji Park Bartola Kašića, i Marijo Spajić, predsjednik Društva krajobraznih arhitekata Hrvatske. Urednik i voditelj je Saša Šimpraga.
Što danas karakterizira Kvaternikov trg i njegovu zonu? Možete li izdvojiti neke konkretne kvalitete i navesti neke od konkretnih slabosti sadašnjeg rješenja Kvaternikovog trga i njegove zone?
Silva Kalčić: Kvaternikov trg je još uvijek „scena u očekivanju protagonista“, kako ga je još 2008. ocijenila Snješka Knežević. Način na kako je projekt i program, koji je mijenjan nakon što je već proveden natječaj, uklonio pješake s partera trga najveća je od mnogih mana tog rješenja jer su preusmjereni na nedorečene podzemne prolaze.
U zoni, recentno sam pisala o Račićevoj ulici u neposrednoj blizini Kvaternikovog trga. Ona ima zaštićenu transparentnost ograda predvrtova poluugrađenih jednokatnica s mansardnim krovom karakterističnim za tu zonu, u izvorniku su to bili uglavnom drveni plotovi, a na obližnjem Bukovčevom trgu je tako prije nekoliko godina postavljen začudan drveni plot jarkih boja, žute i zelene, natječući se koloritom s kontejnerima za otpad postavljenima u blizini.
Vanja Radovanović: Za mene osobno je najveća trenutačna kvaliteta Kvatrića sentimentalna – jer je za mene kao dječaka s ruba grada, Kvatrić 1970-ih bio prvi trg kojeg sam malo bolje upoznao, prvo s roditeljima, za posjeta Nami i tržnici, a zatim i samostalno, za posjeta nedalekoj knjižnici poslije koje sam uvijek svraćao, a onda i do Kvatrića kao srca mojeg tadašnjeg poimanja grada.
Od tog Kvatrića nije puno ostalo, tek istočni rub trga uz Namu te, donekle, početak Heinzelove. Ostatak trga je meni stran i ne nosi nikakve konotacije prošlosti, što uopće ne mora biti loše, ali ne nosi niti bilo kakvu novu kvalitetu suvremenog trga.
A slabosti: niz cvjećarskih kioska drastično dijeli središnji dio trga na dva dijela, sjeverni pun ljudi koji čekaju tramvaje i južni, pust, kojeg se čim prije želi prijeći.
Terasa slastičarnice pak dijeli trg na zapadni dio, „pustinju“, i istočni, koji je življi i prolazni, a postojeća mini pozornica ometa tu prolaznu funkciju.
Čini se da su najveseliji korisnici trga golubovi kojih ima jako puno i koji svojim izmetom i letenjem odbijaju i ono malo ljudi koji bi se možda zadržali na središnjoj plohi trga koja je potpuno bezlična i ne poziva ni na koju drugu aktivnost osim čim bržeg prolaska.
Novi su drvoredi na prilaznim ulicama pomak u dobrome smjeru i pitam se na koji bi se način, zelenilom, razvedenošću prostora, nekim drugim intervencijama i središnji dio trga pretvorio u humaniji prostor.
Marijo Spajić: Kvaternikov trg je prilično zapušten prostor. Od jednog od najznačajnijih gradskih trgova postao je stražnja, zapuštena terasa lokalnog ugostiteljskog objekta. Postavlja se pitanje kome ovaj prostor uopće pripada i za koga je građen. Za građane i prolaznike očito nije, jer se na njemu osjećaju nepozvano, čemu je dokaz njegova vrlo slaba posjećenost, unatoč njegovoj centralnoj poziciji. Kvaliteta koju bih mogao izdvojiti je boravišni prostor na sjevernoj strani trga s pripadajućim drvoredom, a koji definira njegov obod. Međutim, taj obod je ponovno, i to prilično snažno, definiran kioscima koji poništavaju izravnu komunikaciju središnjeg dijela trga s ulicom. To se pogotovo ističe u slučaju dogradnje ugostiteljskog objekta koji okomito zadire u središte trga te ga dodatno fragmentira i usitnjuje. Zasigurno najveća slabost prostora je nedovoljno artikulirana funkcija prostora i činjenica da se, nakon odlaska tržnice, nije formirao novi identitet prostora.
Rosana Ratkovčić: Kvatrić je izgubio identitet kad je s njega izmješten plac, a novi identitet nije dobio, ostao je u procjepu između neuspjelog arhitektonsko-urbanističkog rješenja, podivljalih komercijalnih sadržaja i pokušaja građana da se prilagode novom izgledu trga. Zamišljen je kao nekakva izolirana oaza usred gradske vreve, ali bez sadržaja koji bi tu ideju oaze potvrđivali, pa više nalikuje na pustinju. Predimenzionirana terasa slastičarne tu se uzdiže kao neki razmetljivi šator vladara pustinjskih nomada, u ovom slučaju građana koji bi na trgu željeli zastati i predahnuti, kao što žele građani i turisti na svim trgovima svijeta. S pogrebnim vijencima, sve češće plastičnim, izloženim ispred crnih kioska s cvijećem na sivim pločama koje prekrivaju trg, odnosno garažu na kojoj se nalazi, podsjeća i na mrtvačnicu.
Kao prijelazno rješenje, poboljšanja na Kvaternikovom trgu najduže zagovara platforma 1POSTOZAGRAD s nekoliko prijedloga jednostavnih intervencija: od ozelenjavanja, preko uklanjanja pozornice i premještanja terase kafića na njeno mjesto, do povratka punkta za besplatnu pitku vodu i boljih mogućnosti sjedenja. Što mislite o tim prijedlozima? Što vidite kao neke od ključnih momenata za poboljšanje Kvaternikovog trga i njegove zone?
Marijo Spajić: Podržavam ovakav oblik intervencija u prostoru, pogotovo do njegove ponovne preobrazbe. S obzirom na to da je izgubio svoju osnovnu funkciju, a to je ona trga, o ovom obliku je otvoreni poligon za testiranje novih ideja. Ovakav prostor je uvijek u fokusu građana, a svaka promjena na njemu bila bi vidljiva. Zbog toga ne bi bilo na odmet iskušati pojedine funkcionalnosti. Jedan od prvih koraka prema unaprjeđenju, kratkoročno gledajući, bi zasigurno bilo uklanjanje barem dijela nadogradnji i dijela mobilijara koji nije zaživio. Dugoročno bih ovaj prostor volio, u širem kontekstu, doživjeti kao jednu od fokalnih točaka cjelovite zelene infrastrukture. Mjesto koje povezuje prometne i društvene funkcije, a koje pritom odgovara na potrebe prilagodbe klimatskim promjenama. To uključuje povećanje visoke vegetacije u prostoru, neovisno govorimo li o samom trgu ili pristupnim osima.
Vanja Radovanović: Podržavam sve navedene prijedloge, od prvog do zadnjeg, a osobito mi se čine važnim izmjene na južnoj polovici trga. Tranzitna funkcija sjeverne i istočne strane trga nije upitna i kao takav on je uglavnom funkcionalan … no, kad dođemo do ugođaja, za to dobiva nula bodova. Želio bih na trgu vidjeti elemente kao što su zelenilo, klupe, pitka voda, možda promjene u nivoima, a koji bi mu dali i određenu dozu intimnosti koja bi ljude pozvala na povremeni privremeni boravak. Trenutačni ugođaj jugozapadne strane trga kao „avionske piste“ je jedan od najneugodnijih u gradu.
Silva Kalčić: Ozelenjavanje, privremeno a i trajno, ključan je zahvat na parteru trga, i jedan od najbržih i najjednostavnijih pa bi s time trebalo početi sanaciju tog trga koji je pretvoren u ne-mjesto. Prije nekoliko godina u Tirani na Skenderbergovom trgu – čiji su autori za taj projekt dobili Europsku nagradu za urbani javni prostor 2018. godine – koji je ozelenjen naizgled samoniklim biljem, jedan je student komentirao da je tu lijepo, ali „zaraslo“. Već nam je usađena ta potreba za brijanjem parcela do nultog stupnja, melju se gomile na poljima, sijeku stabla u dvorištima… pa tako i na razini gradova. Na Kvaternikovom trgu već bi zamjena šišanih tisa nečim razvedenijim i slobodnijim barem malo dala na kvaliteti koja nedostaje. Pitka voda je nužna, za ljude ali i životinje. Bilo kao specifično ili kao tipsko rješenje koje grad treba. Zagrebačka tipska česma treba biti proizvedena čim prije. Nekadašnji Željezni Francek je s Kvatrića uklonjen i zamijenjen nepristupačnom i substandardno izvedenom fontanom. U nekom prijelaznom rješenju, fontana bi treba biti uređena tako da se barem ukloni neprimjerena ograda, te da se poveže s opcijom pitke vode. Zagreb iz kontinentalne prelazi u mediteransku klimatsku zonu i treba mu i pitka voda u javnom prostoru, ali i dobre fontane. Jedan od najsnažnijih dojmova Bordeauxa za mene su bile les fontaines à eau potable i Vodeno zrcalo, Le miroir d’eau za ljetno osvježenje, gacanje po vodi i prolaženje kroz vodenu paru, no ujedno je umjetničko djelo namijenjeno promatranju. Zajedno su ga osmislili dizajner fontana, arhitekt i urbani pejzažist: kod nas je takav primjer sinergijskog rada bila splitska Riva, no u puno suženijem području suradnje. Na razini Grada, potrebno je osmisliti novi vrhunski dizajn klupa koje bi bile prepoznatljive za grad i koje bi se nalazile s južne strane središnje plohe Kvatrića uz mobilno zelenilo, koje 1postozagrad godinama i predlaže, zajedno s trajnim uklanjanjem praktički nikad korištene za predviđenu namjenu pozornice s istočne strane trga gdje bi se izmjestila postojeća terasa slastičarnice koja je sada jedini korišteni sadržaj trga. Vrhunski dizajneri, umjetnici i arhitekti koji se nalaze i djeluju u našem gradu, uopće ne kontribuiraju, jer Grad to ne potiče, osim ponekim povremenim inicijativama.
Rosana Ratkovčić: Podržavam sve prijedloge platforme 1POSTOZAGRAD jer se zasnivaju na jednostavnoj i očitoj činjenici da Trg treba biti mjesto na kojem bi boravak građanima bio ugodan, koju čini se nitko iz nadležnih gradskih službi ne primjećuje. Pitka voda, zelelenilo i mjesta za sjedenje, u hladu tog zelenila, osnovni su i neophodni. Možda bih još predložila postavljanje više pješačkih prijelaza, odnosno vraćanje svih uklonjenih prijelaza na raskršću s Maksimirskom, gdje semafori već postoje, i micanje onih ugaonih pleksiglas ograda, da se malo poništi ta nepotrebna izolacija Trga, da bude dostupniji sa svih strana.
Na trgovima se često nalaze neke skulpture ili spomenici, na Kvatriću neuspjeli obelisk, pa bih umjesto obeliska predložila možda postavljanje neke suvremene skulpture, npr. rad Sanje Iveković Lady Rosa of Luxembourg, recentno izložen ispred MSU-a na zagrebačkoj retrospektivi autorice. Iako ova skulptura po ničem ne korespondira s tradicijom Trga i njegovim imenom, s obzirom da je modernistička ideja uređenja trga kao izolirane oaze propala, ovakav radikalniji zahvat mogao bi donijeti malo postmodernističkog eklekticizma, živost i raznolikost, i pružiti traženi, novi identitet Trga, i obogatiti vizuru i iz Šubićeve ulice.
Treba li se zadovoljiti privremenim popravcima pa i eksperimentima ili – s obzirom da se radi o važnom trgu i toliko dugo neuspješnom projektu, a što uključuje i loš način upravljanja – odmah tražiti neko potpuno novo rješenje?
Silva Kalčić: Cijeli je grad zapušten pa brzim manjim intervencijama treba zaustaviti njegovu delapidaciju i okrenuti ga na razvojni put i potom velikim i malim infrastrukturnim projektima nanovo podići. No, za te male intervencije nisu dovoljni samo murali i crvene oznake na cestama, već konkretni potezi usmjereni na obnovu grada. Novi trg bio bi zaokret.
Golemi aparati javnih natječaja i njihova realizacija traju godinama, a rezultat bi mogao biti jednako neuspješan. Zašto je ta mogućnost realna? Mislim da odgovor leži u tezi bečkog filozofa Roberta Pfallera, koji je čest gost Zagreba. Pfaller je u svojim istraživanjima neprestano „u kritičkome prevrednovanju čitave tradicije nastanka onog što Zygmunt Bauman naziva tekućom modernošću, a posrijedi je nestabilnost u tvorbi identiteta“, koji umjesto otpora i slobode ima karakter podaništva i želje za unutarnjom i vanjskom kontrolom. Širi centar Zagreba je intenzivno i ponegdje nepopravljivo zapuštan, naročito potez Vlaška – Maksimirska; okolne ulice prolaze kroz intenzivno okrupnjivanje izgradnje na parcelama nekadašnjih manjih i malih industrijskih pogona, najamnih zgrada i obiteljskih kuća. Također prolazi kroz odzelenjivanje tj. sječu stabala, nestaju prednji – nekoć unificirani – vrtovi, tj. predvrtovi, a voćnjaci iza kuća bivaju zamijenjeni parkirnim mjestima za stanare.
Rosana Ratkovčić: S obzirom da se potpuna promašenost uređenja Kvaternikovog trga potvrđuje već godinama, idealno bi bilo sve raditi ponovo. Ali kako se to sigurno neće dogoditi, možda bi na potrebne promjene trebalo gledati kao na pozitivnu mogućnost otvaranja prostora za različite eksperimente, a neke od njih smo već spomenuli.
Vanja Radovanović: Obzirom da se velike promjene u gradu zbivaju bolno sporo onda bih podržao pristup kojim bi se odmah prišlo privremenim popravcima i, dapače, eksperimentima budući da oni teško da mogu išta pokvariti, samo poboljšati sliku. Istovremeno bi se time započeo spor, ali, nadam se, ozbiljan i kvalitetan proces dugoročnih i suštinskih promjena na trgu.
Marijo Spajić: Smatram da jedno ne bi smjelo isključivati drugo. Štoviše, privremene intervencije bi svojom pojavom kod građana propitivale odnos prema prostoru i time ih uključivale u promišljanje i kreiranje projektnog zadatka novog trga. Ne treba se bojati eksperimenta.
Zgrada bivšeg kupališta izgrađenog 1920-ih godina danas ima neki drugi sadržaj. Odavno je izgubila krila koja je imala istočno i zapadno. Objekt ima status trajno zaštićenog kulturng dobra RH, no odavno postoje oprečna mišljenja o tome treba li tu zgradu zadržati ili žrtvovati za otvaranje većih urbanističkih i drugih mogućnosti važnog trga. Koji je vaš stav? U prilog očuvanju objekta ili u prilog otvaranju vizura za što je preduvjet uklanjanje?
Rosana Ratkovčić: To je vizionarska ideja, koja mi se što više razmišljam o njoj sve više sviđa. Divna mi je pomisao da se s Kvaternikovog trga otvara pogled u dubinu Heinzlove ulice. Toj ideji proturiječi činjenica da je u Zagrebu srušeno, ili ostavljeno da propada, da bi moglo biti srušeno, već previše zgrada koje su imale status kulturnog dobra, pa bi u tom smislu rušenje ovog objekta moglo predstavljati loš primjer, koji bi samo još dodatno potaknuo i pružio opravdanje za rušenja zaštićenih objekata. Ali s druge strane u Zagrebu postoji i niz drugih objekata koji bi bilo dobro da budu srušeni, zbog neprimjerenosti ili mogućnosti boljih urbanističkih rješenja, pa ne bi bilo loše otvoriti i to pitanje.
Silva Kalčić: Zgrada bivšeg javnog kupališta reducirana je na svoje središnje krilo radi kvalitetnijeg prometa. Žalosno je da objekt koji je zaštićeno kulturno dobro izgubi istočno i zapadno krilo i onda ostane „sačuvano“ tako osakaćeno, slično kao što je tek deklarativno prezerviran Fabrisov „Željpoh“ u Šošteričevom nagrađenom projektu Muzičke akademije. Žalosno je i to da mnogi građani imaju i danas potrebu za gradskim kupalištem, uočila sam da oni na kupanje sada odlaze kod Misionarki Ljubavi u Jukićevoj ulici. Dakle, in situ je samo preostatak zgrade i nije ga šteta ukloniti. No, time bi se otvorio pogled ni na što, vizura duge prometne osi i zapuštenih pročelja. S obzirom na organizaciju kružnog toka oko zgrade, nije ju moguće obnoviti u prvobitnom izgledu.
To što je Trg Eugena Kvaternika danas koncipiran primarno kao prometno čvorište s potpunom dominacijom automobilskog prometa nad tramvajskim, a kamoli kretanjem pješaka – čiji prijelaz trgom blokira i postojeća slastičarnica, svojom centralnom pozicijom – njegov je osnovni problem. Uređenje toga trga mora se povezati s revitalizacijom Bloka Badel, i integriranjem tog dvoje u jednu urbanističku cjelinu koja će biti okidač aktivacije cijele te gradske zone. Prepuštena, ta se zona odavno pretvara u slum kockarnica, kladionica, pekarnica i second hand shopova koji su bolni svjedok pauperizacije građana glavnoga grada.
Pridodala bi i da Zagreb nije u potpunosti profilirao svoj kulturni identitet – koji čine i javni prostori. Nije brendirao remek djela arhitekture, autore i pojave u umjetnosti pa je međunarodnu promociju, s katalogom i izložbom, pokret Nove tendencije 1961. – 1973. u Zagrebu, na ishodištu računalno generirane umjetnosti u svjetskim razmjerima, imao samo zahvaljujući aktivnostima ZKM Karlsruhe i kustosa Petera Weibela s Margit Rosen 2007. godine. Nije ugrađeno u identitet grada djelovanje EXAT-a (Eksperimentalni atelje) 51 u Zagrebu od 1950. do 1956., potom grupe Gorgona, Šestorice autora itd. Grad nije brendirao ni socijalistički modernizam, za razliku od npr. Berlina. Po pitanju uzora u obnovi, ne treba gledati daleko, dovoljno je slijediti primjere Ljubljane i Maribora, susjednih gradova koji su razvojno zasjenili nekoć metropolski Zagreb. Zagovaram povratak velike zagrebačke tradicije urbanističkog planiranja, a ponajprije očuvanja praznih prostora u gradu. Danas, su ključni zahvati u urbano tkivo Zagreba ne-zahvati – očuvanje nezauzetih, zelenih površina u Zagrebu, koje svakodnevno nestaju uslijed diktata kapitala. Problem odnosa staroga i novoga ne može se ograničiti na prosudbu masa, mjerila i pojedinosti arhitektonskog oblikovanja, nego se on u suvremenim uvjetima proširuje na metodologiju društvenog planiranja prostora gradova u cjelini. Tema Kvaternikovog trga uključuje i podtemu, koliko izvanredna stanja i prirodne katastrofe razotkrivaju društvene i političke anomalije.
Kvaternikog trg najvažniji je trg istočnog dijela šireg centra grada. Ideja stvaranja nove zone s naglašeno pješačkim programom koja bi povezala trg, tržnicu i blok Arko-Badel, nije nova. Uključuje i promjene na jednom dijelu Šubićeve. Nova nije ni ideja natkrivanja tržnice, kao ni ona za njenu sadržajnu nadogradnju, recetno s prijedlogom novog tjednog večernjeg sajma poput Zelene srijede, gdje bi svi koji žele mogli prodavati biljke. Kako vi vidite idealniju budućnost te zone od one koju nudi sad?
Silva Kalčić: Pješačka zona kakva se trenutno organizira u Masarykovoj i Martićevoj, nužna je i u ovom centru istočnog ruba šireg centra grada. Pod izlikom gradnje tržnice nažalost je ranije napravljena neugledna i nekvalitetna poslovna zgrada ispred koje je organizirana infrastrukturno „jadna“ tržnica. Tržnicu treba natkriti, makar baldahinom/ima, i osuvremeniti te svakako treba čim više produžiti njezino radno vrijeme. Besmisleno je i inače da se svježa hrana u Zagrebu može kupiti samo u radno vrijeme većine građana – u Istanbulu, otvorene su i žive od jutra do večeri. Potrebno je vratiti i javni WC na prostor Kvaternikovog trga, tamo gdje je bio od 1908. jer taj paviljon postoji i građen je s tom namjenom. Zanimljivo je da su za prošle gradske vlasti javni WC-i uklanjani, ili su pak u njih ulagani milijunski iznosi. Takva je infrastruktura potrebna i predstavlja civilizacijski standard.
Vanja Radovanović: Sve navedene ideje mi se čine kao pozitivni pomaci u stvaranju boljeg pa i funkcionalnijeg Kvatrića, no često puta se neka u suštini dobra ideja u fazi realizacije pretvori u nešto što je suvišno, nefunkcionalno, ružno. Čini mi se da jugoistočni dio okolice trga dosta dobro povezuje sam trg i njegovu širu okolicu, koliko god se tu radilo o ne osobito lijepoj, ali nužnoj funkciji autobusnog terminala, dok su obje sjeverne veze, Maksimirska i Vlaška, prema trgu nedefinirane, neugodne za prolaz, dijelom i zbog uskog pločnika sa sjeverne strane i gužve na tramvajskoj stanici na početku Maksimirske ceste.
Jugozapadno područje – tržnica, Arko-Badel, veza prema Martićevoj, park južno od tržnice – pružaju šansu širenja okoliša koji bi mogao/trebao biti mirniji i ugodniji za pješake/bicikliste, s minimumom automobilske prisutnosti i maksimumom povezanosti sada Šubićevom/Martićevom odijeljenih sadržaja.
Rosana Ratkovčić: Nisam sigurna za natkrivanje tržnice, mislim da bi to samo ubrzalo njezinu propast koja će se sigurno dogoditi. Tržnice su sada vrlo krhak i osjetljiv sistem koji treba pažljivo njegovati da bi što duže opstale. Na tržnici Kvatrić već postoji zatvoreni dio u kojem su mnoga prodajna mjesta prazna, jer je vjerojatno preskup najam. To bi se vjerojatno dogodilo i s natkrivanjem tržnice, prodajna mjesta postala bi preskupa i zauzeli bi ih preprodavači na veliko, a mali proizvođači bili bi izmješteni i prodavali bi po okolnim zidićima i klupicama, što bi dalje dovelo do gašenja i sada nestajuće male poljoprivredne proizvodnje. Puno je razloga za odumiranje tržnica, uz one poznate kao štu su ekonomska politika koja pogoduje uvozu, jeftina ponuda uvoznog voća i povrća u šoping centrima i nestajanje poljoprivredne proizvodnje. Dodala bih još i da za odlazak na tržnicu treba imati vremena, što je privilegij koji danas ima sve manje građana, koji su prisiljeni boriti se za zaradu i preživljavanje. Tako da sve te brojne probleme natkrivanje tržnice sigurno ne bi riješilo. Zato podržavam ideju platforme 1postozagrad o uvođenju Zelene srijede, tjednog večernjeg sajma bilja, kao jednog jednostavnog rješenja kojim bi se mogao potaknuti interes i za bavljenje malim poljoprivrednim radovima, razmjenu iskustava i savjeta malih uzgajivača, kao i općenito afirmirati ideju odlaska na tržnicu, a to bi moglo barem malo usporiti proces propadanja tržnica kojem sada svjedočimo.
Može li Zagreb proizvesti dobar trg, npr. bolji Kvatrić i njegovu zonu? Ako da kako, ako ne, zašto?
Rosana Ratkovčić: Zagreb je nekada proizvodio bolja arhitektonska i urbanistička rješenja pa treba očekivati da može ponovo. Jedan od načina je da se uzmu u obzir potrebe građana, a ne samo potrebe krupnog kapitala, kojem je zarada jedini interes. S druge strane i krupnom kapitalu je nekada, ili u nekim drugim gradovima, bilo u interesu da objekti koje gradi ne budu samo u svrhu zarade, nego da se ostvare i reprezentativna rješenja, koja donose novu vrijednost sredini u kojoj se nalaze i kojima se investitori mogu ponositi. To je ideja koju bi trebali usvojiti i današnji domaći investitori, a to je i Grad, koji bi se trebao uključiti s regulativama, javnim natječajima i uključivanjem u odlučivanje stručnjaka i građanskih inicijativa koje te pomake nude.
Marijo Spajić: Uvijek se mogu stvoriti bolji prostori, samo je pitanje političke, građanske i strukovne volje za njihovom realizacijom. Osim uklanjanja pojedinih elemenata iz prostora, jedna od mogućnosti unaprjeđenja prostora leži i u privremenom ozelenjavanju. S obzirom na to da govorimo o popločanoj površini, svaka privremena intervencija u slučaju vegetacije bi podrazumijevala velike posude, odnosno lončanice. Pogotovo ako govorimo o visokoj vegetaciji. Postoje brojni uspješni europski primjeri privremenog ozelenjavanja novih pješačkih zona do njihove potpune rekonstrukcije. Izdvojio bih Mariahilferstrasse u Beču, koja je na mnogim mjestima imala kazetna rješenja unutar kojih se nalaze manja stabla zajedno s grmljem ili travama, oko kojih je omogućeno sjedenje. Osnovna konstrukcija je betonska, dok su klupe drvene. Decentna i nenametljiva rješenja koja su primjenjiva na ovakvoj lokaciji. Sličan primjer imamo i na Oxford street u Londonu, gdje su čitavi koridori dopunjeni zelenilom u kazetnim rješenjima. Ovo može poslužiti kao inspiracija i za privremeno zazelenjavanje zapadne strane Šubićeve na potezu od Kvaternikovog trga do Martićeve, barem do formacije pravog zelenog pojasa i drvoreda.
Stabla u posudama mogu biti raspoređena pojedinačno ili u nekom pravilnom nizu, a jednako tako mogu biti smještena u gustim sklopovima, kada želimo stvoriti snažnije zasjenjenje i osjećaj kakve-takve prirodnosti. Primjer takve intervencije možemo pronaći ispred predsjedničke palače u Bratislavi. Privatne inicijative sadnje u posudama, na inače vrlo urednim amsterdamskim ulicama, dokaz su da čak i prilično kaotične intervencije mogu rezultirati određenim skladom. Zanimljiva intervencija bila bi s raznoraznim otpornim biljnim vrstama u vrlo šarolikim posudama svih veličina. Možda nije nužna uniformnost rješenja.
Međutim, pitanje je koliko su gradske službe spremne na održavanje takvog rješenja jer bi zalijevanje biljaka moralo biti kontinuirano i intenzivno u sušnim danima. Zanimljiva rješenja postoje u Beču i Torinu, gdje se penjačice, koje su po otporne na siromašne uvjete, koriste za stvaranje hlada i odjeljivanja od prometa. Rješenja su brojna, ali u konačnici ovise o tome kakav prostor želimo stvoriti. Ako želimo intimniji prostor za korisnika, onda gušća visoka i niska vegetacija u simbiozi s arhitektonskim elementima koji će odvojiti prostor trga od okolnih prometnica. Ako želim prozračniji prostor, onda sporadična, pravilno raspoređena visoka vegetacija koja definira obod trga.
Vanja Radovanović: Vjerujem da može – ali samo ako će biti političke volje da se to učini. Osobno dijelim trgove na one kojima dominiraju parkovi, npr. Zrinjevac, i one kojima dominiraju drugi sadržaji, nekad tržnice, nekad središnji objekti, npr. na Marulićevom trgu, dok bi Kvatrić i područje oko njega mogla biti neka kategorija između te dvije. Razmišljajući o njemu sjetio sam se Wallensteinplatza, trga u 20. bečkom bezirku pored kojeg sam živio jedno vrijeme. U devedesetima to je bilo tek još jedno bučno prometno čvorište sa nekoliko kioska, a sada je puno ugodnije mjesto za boravak. Možda bi se na tome tragu mogao tražiti neki budući identitet Kvatrića kao mjesta koje spaja tri važne prometnice, Vlašku, Maksimirsku, Heinzelovu i prostor novog ugođaja jugozapadno od njega.
Silva Kalčić: Obnova i revitalizacija Paromlina će biti testni primjer, može li. Zagreb nije već desetljećima proizveo ništa osim osrednjih i improvizornih rješenja, osim solidno izvedenih mainstream polu-kondominija. Od neovisnosti u Zagrebu nije nastalo remek-djelo arhitekture, osim solidnog Bazena Svetice Vjere Bakić i Matthiasa Kulstrunka iz 2016. i nekoliko obiteljskih kuća i tzv. „urbanih vila“ u sjevernoj gradskoj zoni. Grad nije revitalizirao svoje spomenike industrijske i komunalne baštine, osim privatne inicijative na primjeru Muzeja Lauba u bivšoj tvornici tekstila, i recentno Fabrike u bivšoj tvornici Heruc. Grad podržava programe tzv. alternativne i nezavisne kulture, ali ih ne uključuje u svoj identitet.
Visoko vrednovano umjetničko djelo u javnom prostoru, u marginalnom je broju slučaja integrirano u život grada nakon nastanka samostalne Hrvatske, često na pogrešan način – za što je primjer Prizemljeno sunce Ivana Kožarića. Kvaternikovom trgu treba takav snažni marker, kao što bi to bilo umjetničko djelo, vjerojatno na način javne plastike ili općenito izuzetno osmišljeni trg koji će gradu ponuditi optimizam. Trenutno je za Zagreb spasonosnija pozicija odrasta, nego li postojećeg stihijskog i brutalnog rasta.
Prilog je nastao u okviru projekta Grad u Gradskoj – serije tribina o Zagrebu u Gradskoj knjižnici, u organizaciji Udruge za nezavisnu medijsku kulturu, izdavača portala H-Alter i Knjižnica grada Zagreba/ Gradske knjižnice. Urednik i voditelj je Saša Šimpraga. 